U svoja četiri zida

Volio bih da Marko jednom iskoristi svoju kratku priču u nekoj sceni ili knjizi. Do tad ću zapisati onoliko koliko se sjećam. Samo kao podsjetnik.

Prijatelj iz osnovne i srednje danas radi vrhunske gitare. Čini mi se da je napravio i violinu. Bas gitara nekoliko, gitara električnih, svakakvih, dok klasične radi redovito.
Žao mi je što nisam bio na Jazz koncertu u jednom klubu, ali sam vidio snimku. Dva su glazbenika (treći je bio bubnjar) svirali na Markovim instrumentima. Nisam se mogao načuditi njegovoj skromnosti kad sam ga pitao je li bio ponosan dok ih je slušao.
– Pa, moram priznati da malo jesam – rekao je.
Ja sam ponosan na njega dovoljno za petoricu.

Pili smo vino i čaj. Otvorena čokolada se smijala pored otisaka prstiju u dubokoj prašini na stolu radionice. Oči mi se ne zaustavljaju na ekranu starog računala na kojem se vrtio Jazz koncert. Oči mi se ne mogu zaustaviti u radionici prepunoj drvenih pizdarija, iverja, poluzavršenih visećih gitara. Pokoja slika ili fotografija, čaše, krpe… Razgovor se vrlo vjerojatno vrtio oko žena, dok je on popravljao tamburicu sa nekim japanskim nožem. Ja sam po natrpanom stolu prebirao po najčudnijim alatima.
- Što je ovo?
- Ma to sam napravio svoju verziju nekog alata.
(Na engleskom je to Sound Post Setter, ako netko želi googlati.)

Tražio je nešto po neurednom stolu i, zamislite, našao!
- Znaš li što je ovo? – pitao me, pokazujući mi najobičniju tiplu.
- Tipla. Ili se kaže možda tipl…
- To ti se zove Soundpost ili Anima. To se ugura u violinu između ploča, ne ljepi se. Drži je nategnutost žica…


Sad konačno slijedi priča.
Posjetio je neki sminar/workshop prije dosta vremena i neki lik je držao predavanje o violinama. Polaznici su sjedili ležerno u krugu. Žamor je dopirao iz hodnika kroz otvorena vrata. Polaznici su i međusobno pričali, dok je lik za vrijeme svog izlaganja pružio violinu neka kruži da ljudi malo vide i prouče izradu. Mladić sa lijeve strane je pružio Marku instrument sa značajnim pogledom. Pažljivo ju je primio i odlučio vrlo kratko pogledati i pružiti dalje. Zanimalo ga što čovjek priča. Ipak je zavirio da vidi tko je proizvođač. Lagano je zaškiljio kad je vidio nešto poput Stradivari, 17xx god. Ukočeno je okrenuo svoje tijelo prema kolegici s desna uputivši joj isti pogled. Riječi lika koji je pričao su se malo zamutile i lebdjele negdje između par miljuna dolara. Okrenuo se mladiću i uputio mu skeptično-namršten pogled, na što mu je ovaj važno odgovorio.
- Aha, orignalno lakiranje i sve…
Zatim je, navodno, usljedio neki zvuk…
Marko mi tvrdi: pa i da je čuo zvuk možda bi se mogao usporediti sa zvukom češanja nokta po vlasištu ili pomaka prsta sa tipkovnice.
Lik nije prekidao svoje predavanje, no tih šest koraka i otpuštanje žica je napravio u djeliču sekunde, ostavljajući djevojku sa pogledom najuplašenijeg štenca. «Anima» se oslobodila i plesala negdje u drvenom tijelu vrijednom kao oveća vila. Nastavljajući priču, spustio je vrijedan predmet u kofer i zatvorio – praktičan dio nastave je završio.

Marko je nastavio čistiti tamburicu, ja sam odlomio komadić čokolade.

Par zanimljivih linkova:
http://www.voanews.com/croatian/archive/2008-05/2008-05-07-voa11.cfm
http://www.washingtonpost.com/wp-dyn/content/article/2007/04/04/AR2007040401721.html

duša duše moje. mislim da bi nam kao neznalicama trebalo u priči ponuditi krišku dvije više znanja o građi violine da bi ovo pročitali kako treba.

Otvorena čokolada :-)).