isprekidan san....

Na brežuljku pored kojeg vodi mali blatnjavi puteljak nalazi se moje mjesto iskupljenja i oduševljenja . Nije to nikakva kraljevska ,zlatom urešena odaja već jedna obična ,mirna i blaga šuma .
Stoji uspravna već godinama ,kao da je oduvijek tu i da tu i pripada .
Visoka stabla bukve ,hrasta i tek ponegdje pokoje drugačije drvo kojemu ne znam ni ime . Jaka i čvrsta debla nadvijaju krošnje koje se ponegdje isprepliću a ponegdje ostavljaju otvore kroz koje zablista sunce. Nikad nisu bile preguste da sunce ne bi znalo ispružiti svoje krake a nikad prijeretke da bi se probila vrućina i žega .
Između stabala udaljenih nekoliko većih koraka prostire se tamnozelena mahovina koja bi za kišna vremena poprimala svjetlije nijanse i bivala meka poput jastuka. Čak i lišće koje bi za jeseni bilo odbacivano nije se slagalo po tlu već je vjetrom bilo gomilano u pojedine udubine ili nanijeto u hrpe na otpalim granama.
Novih stabala i mladica je bilo dovoljno da se šuma obnavlja kada bi netko stablo klonulo . Jedan savršen red u kojem je predvidljivo umiranje i novo rađanje . Bez gužve u obliku šikara koje bi narušavale ljepotu i dobroćudnost te unosile nemir u moj doživljaj. Taj doživljaj je teško opisati . Kao da ,  ni iz čega ,  se budi ono što nam svijet oko nas uporno zatomljuje. Prirođenu pripadnost prirodi  , sklad i radost života .
 
Misli uvijek odlutaju u snove o dobrim vremenima pred nama . Sjećanje lista albume najdražih ljudi i događaja koje smo ugradili u svoj život. Nejasne slike ponekad se razbistre da budu lijepe. Svaka dobije okvir od ulaštenog plemenitog drva i raduje nas iako ni sami ne znamo što je na njoj. Vjerujemo da je pred nama otisak onih želja koje su nam važne i bitne .
 
Šetnjom tim šumskim proplankom  , birajući neki od triju krivudavih puteljaka rijetko zagazim na tle koje ponegdje zna očarati niknutim ciklama i šarenim gljivama.
U mislima stvaram pjesmu čiji stihovi obično su prepuni ugodnog pretjerivanja , kićenja i urešavanja svojeg života.
Ponekad  , dok prekoračujem poneko srušeno stablo znam sjesti na njega i duboko udahnuti  , na tren zastati  ,  kao da očekujem da će se ovo uspraviti. Nastavljam dalje i ne osvrćući se više na nj' i tragičnu mu sudbinu budem zadovoljan onim kako se sad osjećam i onim što jesam...
 
Negdje duboko u šumi postoji izvor studene vode . Kroz stijenje u utrobi zemlje  se probija da bi na vrhu kroz nevidljive otvore na tlu izvirala . Uporno i tiho stvarala malu lokvu . Oko mokrog tla zgusnule bi se paprati i trave  ,  poneki šumski cvijet i mlado granje koje se nada da će jednog dana izrasti u mamuta ove šume.
 
Jednom sam prolazio puteljkom koji vodi u taj udaljeni dio koji mi se čini nekako gust i slabo prohodan . Naizgled nepristupačan i pomalo opasan predio bio je tek strmiji brijeg na kojem su stabla bila nešto niža ali i bliža jedno drugome . Kao da je na svakom metru  bilo postavljeno jedno stablo i kao da svako od njih čuva svoj prostor i bori se protiv onog njemu susjednog.
Tada sam otkrio i razloge toj neočekivanoj zbijenosti stabala . Gore više prema vrhu nalazio se onaj šumski izvor koji je natopio tlo vlagom.
Bio je to onaj izvor o kome sam samo naslućivao dok sam hodao onim skroz lijevim puteljkom koji me je odveo do potočića koji je vijugao u dnu brda. Taj potok je bio tek širine jednog koraka i kao da je klizio niz udubinu koju si je vremenom stvorio .  Uokolo njega je bujala vegetacija i zračio je život . Bez reda i pravila niknute trave oštrih listova pomiješane sa debljim  ,  velikim i punim listovima  , paprati  , niski grmovi s crvenim bobicama i navješanim plodovima koji su naslagani u grozdove .. Bistra i pitka voda budila je život najprije u neposrednom doticaju a živo tlo ga je upijalo unaokolo...
 
Već je podne odavno prošlo  , prije da uskoro treba očekivati sumrak a što je znak da sam se zadržao predugo kao i obično . Vraćajući se onim najomiljenijim puteljkom koji je vodio ravno do proplanka na kojem bih ponekad sjeo i za topla vremena legao na meki sag od mahovine.  ,  svakih desetak metara ispod krošanja kao da se stvarala mala osvijetljena dvorana.  Prorijeđena stabla tvorila su zasebne odaje u tom živom dvorcu mojih maštanja. Jednom ću se u svakoj od njih zadržati dulje i odrediti joj namjenu . No ,  nijednu od njih neću mijenjati ili ukrašavati jer je svaka lijepa i ljepša nego što bi trebala biti .
 
Taj puteljak me je vratio na ono malo razmeđe triju putova što se nalazilo na mjestu gdje su se brežuljci počeli uzdizati . Skrenuo sam desno i prohodao stotinjak metara do mjesta gdje se taj puteljak spuštao do kotline u koju je dovijugao onaj moj bistri potočić.
 
Prije nego je put postajao strmiji iz daljine se približavala sjenka nekog nepoznatog šetača . Kako se približavao i kako mu je silueta bivala sve izražajnija prestala su moja nagađanja o njemu . U prvi mah sam pomislio da je netko tko tek ubire šumske plodove  ,  možda netko tko je išao odmjeriti nekoliko stabala koje će porušiti  ,  da bih shvatio da taj netko je tražio svoj mir poput mene a usput pronašao nekoliko mirisnih cvjetova ciklama i ubrao stručak noseći ga uz sebe.
To mi je postalo jasno kad je nepoznati lik  ,  lagana i meka koraka , došao svega par koraka do mene . Bila je to žena vitka ali skladna stasa  , niti previsoka niti preniska  ,  nježnih ali izraženih kontura i duge kose koja joj je nehajno padala niz ramena uvojci tamne i valovite kose nisu sakrili blagost njenih tamnih očiju koje je uprla u mene . Pomalo molečljiv pogled  , koji je ličio na tugu  ,  nije umanjio blistavost osmijeha koji mi je ponudila. Izmamivši blagonaklonost uzvratio sam joj osmijehom koji se stvorio bez neke posebne namjere  . Neočekivanost susreta nije naštetila mojem miru i slikama koje sam nosio u sebi i kao da sam želio čitav ovaj dan i svu puninu zadovoljstva prenijeti na nju . Zagledavši se u njezine usne tek sam je uspio pozdraviti ponajviše smijehom sa ruba usana i jedva čujnim „Dobar dan“... Uzvratila mi je još većim osmijehom i iznenadivši mi uzvratila „Dobar dan . Nadam se da je i tebi bio ugodan“ ... Boja njezina glasa  ,  predan pogled i ljepota koja da je iz nje buknula dali su mi snage da joj uzvratim  - „Jedan od boljih ... Posebno stvoren da sretnete nekog koga kao da ste oduvijek i očekivali“ .. Još jednom me pogledavši i nasmiješeći se dodala je  -  „često sam ovdje i zasigurno ćemo se još sresti  “... Primijetio sam sjaj u njezinim očima no nisam ga znao objasniti . „ Hoćemo  ,  sigurno hoćemo jer ovakvo mjesto ne može se napustiti nikada“ – uz strah i nesigurnost sam završio razgovor.
 
 Pričekao sam trenutak da budem siguran da je otišla . Pričinilo mi se da je zastajkivala i poželjela  reći još nešto .
No i ja sam nastavio dalje potiskujući dojmove koji si bili jaki i neobični . Dok sam prilazio samoj dolini i približavao se potoku čiji sam izvor danas vidio  ,  bistrio sam sliku o slučajnom susretu .  Mir i plahost ispunjene duše prožimao je slatki nemir i titrajuća slika nepoznate žene . Sve jasnije je bilo da je njezina izuzetno lijepa vanjština tek manji dio ugode koju je stvorila u trenu.
 
Šteta što je vrijem tako brzo prošlo i što je dan već se bližio svom zalasku pa sam morao ubrzati korak puteljkom koji je pratio potočić . Nije prošlo ni nekoliko minuta užurbana hoda kad je ispred mene nebo bilo uočljivije . Poput velike plave rupe zjapilo je prazno i jednolično. Osvrćući se na sliku ispred sebe primjećivao sam da su stabla bila rjeđa a u daljini i drugačija od onih koje sam čitavo popodne susretao . Nakon nekih pedesetak metara ugledao sam stabala povijenih vrba koje su okruživale jezero . Poneka topola i javor izdizali su se poput stupova  ,  bacavši sjene nad mirnom površinom .
Samo jezero nije bilo preveliko i odmah sam pomislio da je nastalo iz vode mog potočića . Bilo je zelenkasto-plave boje i djelovalo je čisto . Skrenuo sam uskom stazom kako bih prišao bliže . Prošavši visoke trave  , šaš i trsku koja je bila gusta ugledao sam nevjerojatan prizor mirne vode i nekoliko patki koje su jedan za drugom plivale prema obali . Svakim pokretom svojih nožica stvarale su krugove koji su mreškali vodu .
Uživajući u pogledu prišao sam do same vode ,  nagnuo se i imao potrebu uroniti ruke u nju . Bila je ugodna  , tek pomalo hladna i da se nije bližio kraj dana odlučio bih se na kupanje . Ovako mi je preostalo samo još jednom pogledati svuda unaokolo i još jednom osjetiti svu moć prirode nadamnom .
Kao da mi se duša ponovo punila i bujala dok sam gledao u ravnu liniju vode i zelenila iznad nje . Kao nad punom čašom rasli su grmovi šipka prepunog plodova  ,  stabljike vodene trske  , šaša i visoke trave iznad kojeg su visile grane vrba koje su se nadvile nad ravnom obalom. Vrbove grane su padale do same površine jezera iako su sama stabla bila srednje visine . Svako stablo izgledalo je poput slapa što uranja u jezero .
 
Toplina osjećaja koji su me prožimala  ,  nirvana koju sam dosegao iznenada je bila rasparana mislima koje su me vratile nepoznatoj ženi . Dok sam ulijevao vodu u dlanove počeo sam se prisjećati pogleda koji mi je uputila . Poželio sam da bude uz mene sad . Da je primim za ruku i predam joj svoje oduševljenje ovim mjestom . Trebao sam nekog kome bih mogao dati sve svoje skrivene emocije koje sam upoznavao u ovakvim šetnjama prirodom .
Kao da sam vjerovao da će doći i prihvatiti me kao nekog u koga potpuno vjeruje i koga je našla nakon dugog traženja . Kao da će se stisnuti uz mene  , nasloniti glavu na moje rame i biti onaj dio života koji je nedostajao....
 
Mislima sam vezao čvor dvaju otrgnutih komada i stvarao čvrstu nit koja povezuje život i smisao života...
 
Vrativši vodu iz dlanova u jezero  , sjetno sam otišao vjerujući  da ću jednog dana dijeliti svoje snove ...
 
 
 

šuma ti miriše u riječima...lijepo napisano i vizualno:)

Šuma smiruje:))

uspio si ...podjeliti svoje snove, hvala.