Tvoj osmijeh mi popravi dan :)))

Nasmijesila mi se koketno i ispricala se na tren. Vidio sam u njenim ocima onu nestrpljivost ovisnice...ovisnice o netu i virtuali.
Otisla je u drugu sobu, sjela je za svoj komp, ukljucila ga i sacekala je strpljivo, dok je sistem startovao i provjeravao bezbroj stvari. Ostavila je vrata tako otvorena, da sam sa trosjeda mogao pratiti svaki njezin pokret. Sjedila je smireno, uranjajuci mislima vec u virtualni svijet, cija su se vrata polako...sasvim polako otvarala pred njom. A potom je zaronila i plivala, kao da je to jedini svijet kojeg poznaje...brzo i sve brze.
Utipkala je brzo i bez razmisljanja svoj nick i kod, kliknula na "ulaz", preskocila je dosadne reklame i ciljano posla na njezin chat.
Nije to trajalo mozda niti pola minute, a vec su krenuli prvi prozorcici, sa pozivima na privatni chat. Tijelom joj je prostrujio trzaj, kao kada se vlak prikaci na lokomotivu. Sjedila je kao zalijepljena za udobnu stolicu, ali njezina glava se nervozno pomicala, podrzavajuci njezine napore, da se usredotoci na sugovornike na raznim prozorcicima. Pokusavala se uziviti u svakog sugovornika...biti samo za njega prisutna - barem u trenu, dok mu tipka odgovor.
Bilo je tu nekoliko starih poznanika, sa kojima je vec bezbrojne sate provela, kako na chatu, tako i u krevetu. Bilo je tu i nekoliko onih, koje jos nije imala prilike licno upoznati, kao i nekolicina onih. koji su se tek bojazljivo javljali po prvi puta.
Svima je slala ohrabrujuce poruke. "Da. Veselim se sto si mi se javio...Lijepo od tebe...kako si veceras...Jesi li za malo uzivanja veceras..."
Mislio sam, da tu zenu poznajem...ali u ovom izdanju je jos nikada nisam dozivjeo.
Zapalio sam jos jednu cigaretu, popio jos malo soka. Bio sam zedan.
Mislio sam, da ce ona zaista samo na tren pogledati, da li ima jos nesto vazno medju njenim e-mail porukama i da ce se onda vratiti k meni, kako bismo nastavili razgovor. No, ona je i dalje sjedila...nemocna, da se odlijepi od ekrana.
Nakon 5-10 minuta mi je to pocelo izgledati besmisleno. Ustao sam i prisao joj. Nije ju smetalo moje prisustvo...zapravo, nisam imao utisak, da me je uopste bila svjesna...iako sam je uctivo pitao, da li ce je smetati, ako joj malo gledam preko ramena. Pogledala me je samo kratko preko ramena uzarenim ocima, kao da sam dio jednog sasvim nepoznatog, dalekog svijeta, klimnula potvrdno i ponovno prikovala pogled na monitor.
Bio sam zadivljen njezinom preciznoscu i brzinom, kojom je preskakala sa jednog prozorcica na drugi, tipkajuci uvijek odgovarajuci odgovor svome chatpartneru. Razgovori su vec otisli poprilicno daleko i nije bilo lako pratiti razlicite smjerove u kojima su se razvijali.
Sa jednim se tek upoznavala - njezno i pomalo naivno zvuceci, davala mu je njeznu nadu, da bi mozda moglo biti nesto malo vise. Na slijedecem prozorcicu je vec (virtualno) sjedila svome chatpartneru na licu, vristala od uzitka, dok je osjecala njegov ... u ruci i na usnama. Treci ju je kaznjavao lupanjem po straznjici i gnjecenjem sisa... ne sve vam ne moram prepricavati.
Ta zena nije bila profesionalka, ali svaka bi joj profesionalka pozavidila na brzini i spretnosti, kojom je vodila svoje virtualne partnere njihovom vrhuncu. Ona je uzivala u njihovoj napetosti u njihovom uzitku - u njihovom svrsavanju...tamo negdje daleko u beskraju interneta.
Ne. Zaista tu zenu nisam poznavao...i vjerovatno je bolje, sto je tako.
Tu ovoj prici nije kraj. Ne. Jedni su se oprastali za tu noc od nje, a drugi su dolazili... U jednom predahu sam joj zapalio cigaru i pruzio joj. Zahvalno me je pogledala, rukom mi njezno zagrabila unutarnju stranu butine, da bi u slijedecem trenu, poput izgladnjele ribe grabljivice zaronila ponovno u svoj privatni svijet.
"Da li si sada vec pomalo napaljena od toga?! upitao sam je. "Mhmmm" promumljala mi je u znak potvrde - potom dodajuci jasnije: "Oh da. I te kako..."
Ustao sam se sa stolice, otisao u njeno kupatilo, ostavljajuci je, da se i dalje napaljuje. Oprao sam znoj prethodnih dana sa sebe. Nisam imao deo, ali znao sam, da mi nece niti trebati veceras. Ovlas sam ogrnuo kosulju, ostavljajuci je otkopcanom i vratio se ponovno na moju stolicu. Ona uopste nije primjetila, da ja pored nje sjedimrazgolicen. Ona je i dalje tipkala...duboko uronjena u duse svih tih muskaraca, koji su je virtualno zeljeli, voljeli, imali...
Pricekao sam slijedecu malu pauzu, pripalio joj jos jednu cigaru, pruzio joj i nagovorio je, da se na kratko ustane sa stolice, kako bih joj raskopcao i skinuo hlace. Pomalo nestrpljivo je sacekala, da joj otkopcam gumb i svucem farmerice. Kleknula je na stolicu, pruzajuci mi straznjicu, i dalje ne prestajuci tipkati sa svojim ljubavnicima.
Bila je napaljena...beskrajno vrela i zeljna. Stenjala je, dok sam je ..., ali nije odvajala pogled od monitora. Tek tu i tamo je na tren uslijed nemoci prekidala pisanje, dok malo uhvati daha, da bi potom sa jos vecim zarom tipkala.
Teme su i dalje bile jednako sarolike, kao i na pocetku veceri: pocetnici, poznati i nepoznati, sadisti i normalni...svakakvi tipovi su se istresali u mislima na nju...a ja sam je imao uzivo.
Odradio sam ja svoje, istresao se, sjeo, zapalio cigaru, predahnuo, nesto pojeo i popio, pogledao sta ima jos na nocnom programu tv-a - a ona je i dalje klecala na stolici, tipkajuci.
Jos sam je jednom zajasio i jos uvijek je bila zeljna. Jos uvijek je htjela beskrajno mnogo.
Mislio sam, da sam tu zenu poznavao. Ne! U ovom izdanju je nikada do sada nisam dozivio.
Sve skupa je trajalo beskrajno dugo. Ni ja vise nisam najmladji - a ona je od mene jos i dobro starija... Tek pred zoru je rekla: "Ja ne mogu vise...a izgleda, da ni na netu vise nema nikoga."
 

uh, dobro :)

da tako to izgleda kad je virtuala profesija...