Amicus animae dimidium (prijatelj je pola duše)

VRIJEME NIKAD NE UMIRE

Kada sustignu me godine,kada mladost ostane negdje daleko
u meni uvijek će ostati urezane godine
koje se neće zvati ni danom, ni mjesecom,
ni datumom, ni satom jer za mene to će biti NAŠE GODINE,a to NAŠE je svo pisano
vrijeme na kalendarima,vrijeme otkucano sa zvonika,pijesak isipan iz pješčanih satova...
Sva godišnja doba tih godina neće se zvati ni ljeto ni zima,neće biti ni jeseni ni proljeća,to samo, u mojim sjećanjima,sjajit će kao NAŠE VRIJEME.
Noćas opija me sreća što iza sebe ostavit ću godine koje pamtiti ću kao naše godine,a njih će činiti naše kiše, naša ulica,u njima grijat će naše sunce
koje gasiti će naše noći,krasit će ih i naša duga pod kojom spavat će naš grad
u kojem imamo naše mjesto.
Netko će iza sebe imati sav novac,svo bogatstvo i sva zlata svijeta,a ja ću imati i ponosno čuvati samo naše vrijeme.
Moje bogatstvo biti će veće od njihovog
jer naše vrijeme za mene je neprocjenjivo.
Nosit ću u duši svu ljepotu svijeta,
srce će uživati u uspomenama na jednu prelijepu ljubav,a ja ću umrijeti kao najbogatija žena jer život mi je dao naše vrijeme,dao mi je tebe,tebe..., moje najdraže.
A vrijeme je nešto što nikad ne umire,
ono ostati će u mojoj duši koja opet će i u nekom drugom životu biti blizu tvoje
i s dušom tvojom činiti će neko novo naše vrijeme.
Možda tamo neće postojati planine s kojih ću te dozivati,možda neće teći rijeke koje u slapovima će nositi tvoje ime,možda neće biti sutona da mjesto mene te ljubi ni vjetrova da miris tvoj mi nose,možda neće postojati snovi
u kojima smo samo svoji jer iznova možda se rodimo negdje u svemiru i tamo negdje daleko ti budeš dan, a ja noć,možda budeš svijetlo, a ja tama,ti sunce, a ja oblak...
Ali..., pogledaj!
I ako rodimo se tako tu opet krije se i čeka na nas naše vrijeme.
Tamo gore, ti i ja opet ćemo biti skupa,
jer naše duše porodit će naše vrijeme,
a to vrijeme biti će sjenke negdje u svemiru.
I u svemiru svaki dan i svaka noć svoju sjenu ima,svako svjetlo i svaka tama
svoju sjenu ima,i sunce i oblak svoju sjenu kriju...
Kako god da rodiš se ja biti ću tvoja sjena.Kako god da rodim se ti moja si sjena i te naše sjenke biti će iznova naše vrijeme.
A naše vrijeme nikada umrijeti neće
jer vrijeme nikad ne umire.

( Dijana Vukman...)

Vrijeme ne umire,ali svugdje oko sebe sije samo smrt.

tužan komentar....treba voljeti ljepotu življenja...uživati u svakom trenutku...u svakom svakom satu....danu....

90% ljudi na planeti bi te obisilo zbog ove tvoje izjave...da im recimo dođeš i to u facu kažeš.

...pa rekla...bi u facu....i ne bi me "obisili"....poklonila bih malo osmijeha...poneku lijepu riječ .....i rekli bi mi "hvala"....

aha,svi gladni i žedni bi ti rekli hvala...svi prognani i obespravljeni...svi ucviljeni i prevareni...i da ne nabrajam više...svi bi ti rekli hvala,kad im kažeš da je život lijep i da uživaju u svakom trenutku.

..da....puno je nesreće i nepravde na ovome svijetu...puno je tužnih...gladnih....pa gledala sam i naš rat i naše prognanike i....plakala sam....ali kada bi bila u prilici došla bih žednome...i napila ga vodom....došla bih gladnome...nahranila ga.....ne bih došla praznih ruku....i vjerujem da bi mi rekli hvala. Ucviljeni....prestaju vremenom plakati...i počnu živjeti...znam to...a prevareni sa puno gorčine, ali ojačani....snažniji nastave ipak živjeti...i vjeruj mi počnu se smijati..... živjeti je lijepo...

Uspomene nam nitko nikada ne može uzeti...

sanjaj me.....je.... uspomene bi možda neki puta i htjeli da nam uzmu...da nestanu... ponekad...