One Memory

Dođoh upravo iz vana, pospano se vukući do svoje male sobice u kojoj me čekala upaljena lampa i moj stari komp koji je skidao svaštarije s neta. Dođem ovdje, bez posebnog razloga, s tolikom željom da natipkam bilo što, da napišem nešto pametno, što će ostati. Ne za vas, dragi, ovdje, ne za neke druge, ne možda ni za mene samoga već jednostavno... samo moje misli pretočene u riječi, dubke, koje trče nekuda, daleko od stvarnosti. Večeras oko mene toliki klinci, pijani ko torbe, mnogi u policijskim kolima odveženih negdje, curice u suknjicama drhtajući na hladnom noćnom zraku. Stajala je jedna mlada cura pored mene. Nisam ju bio ni primjetio u prvi mah, što od gužve, što od svjetala lasera. Stajala je, pomalo tužnog lica al zaigrana kao latice ruža prosutih nekome za ljubav u vjetar, nježna kao rosom okupano, proljetnje jutro. Uživala je u osmjesima, guranjima dečkiju koji su motali svoje prstiće oko njenog malog tijela, ne shvaćajući koliko se sirovog muškog nagona nalazilo u svakom njihovom i najmanjem dodiru. Prekrivena dimom zagušljive diskoteke i sva u poletu na tren je zastala da uhvati zraka i tu su nam se pogledi sreli. Zamislila se na tren, kao da je znala što sam o njoj taj tren razmišlajo. Brecnuh se, pomalo uplašeno da je uspjela vidjeti stvari kroz mene. I tada vidjeh suzu koja je kliznula njenim rumenim licem. Dal zbog dima, il su to sve emocije, prisjetih se stihova stare pjesmice. I nisam si mogao pomoći da ne priđem i pitam, što je bilo, jel sve u redu. Ona kroz buku veli, nije ništa, sjetila sam se na tren nekoga tko me davno napustio. Na povratku, dugo sam razmišljao.... o njoj. Nisam mogao izbiti misli iz glave, o stvarima koje sam ja htio tako jako vratiti, barem na jedan dan... natrag k sebi. Vratiti svojih sedamnaest i nešto, vratiti svoju generaciju... i vratiti nju. Samo na jedan dan, da mogu osjetiti, njene tople ruke na svom obrazu, njene usne u nekom vrelom našem poljupcu i njeno malo tijelo u svom naručju. Koliko su mi samo nedostajale svih ovih godina... ni sam nisam nikada potpuno shvatio... Moje ju misli nikada nisu do kraja pustile. Moje ju srce nikada nije prestalo voljeti. Tu je to bilo u meni, uvijek, ispod slojeva grijeha nabacanih, nagomilanih, s ciljem da se namjerno istjera, da se namjerno zaboravi. Mogu skriti suzu koja je htjela poteći, skiriti ju od vas, nešto slagati, al ne mogu sam od sebe kad dobro znam da sam ju htio pustiti, jednu iskrenu, da padne na zemlju, za nju, nakon toliko puno vremena. Volio bi znati gdje je sad i što li radi, da li se smije i na čega misli, da li me se ikada sjeti. Možda ima trenutaka kao ja, kao što je i ovaj. Volio bih vjerovati da su to lijepa sjećanja i u njenoj glavi tada. Dolazim kući... slučajno podignutog pogleda... zvijezde, zvijezde male, uvijek me smire kada nitko drugi ne može. Kao u snu, koji sam nekada imao, koji je jednom bio stvanost, od kojeg ostale su samo prividne varnice, poput lagane žari, na već ugaslom ognjištu...

Prošlost je takva, nekad te uhvati i ne može te pustiti pa te uhvati svom snagom propuštenih prilika i neostvarenih poljubaca. Vjerujem da te se sjeti i to sa nježnošću. Svatko tko može ovako lijepo pisati ne može biti zaboravljen

sam sam došla vidit jel sve pod kontrolom. vidim je.. ajte onda laku noć

di si kućo stara,šta ima??ne mogu to proćitati s cijela,moram na rate,ne,