Amicus animae dimidium (prijatelj je pola duše)

POEZIJA...

Umjeti vidjeti svijet u komadićima kristala, smjestiti osmjeh u mali mjehurić sapunice, na oblačnom noćnom nebu uočiti onu malu zvijezdu repaticu, protrčati ispod duge i zaplesati s njenim bojama, bezuvjetno voljeti, poklanjati osmjehe na papiru..., e to je poezija. To srce poeziju piše.

Ja drugačije ne umijem, ja kroz poeziju živim, ja kroz poeziju gledam svijet i život oko sebe, uočavam je na svakom koraku, očekujem je iza svakog ćoška, vidim je u svakom biću, osjetim je u zraku, čujem ju kako mi se s mjeseca smije, kako me kroz kišu pere i kako grije me na snijegu.

Poezija priča mi kroz snove, tjera me da budna sanjam, nudi mi zlato da pozlatim ceste svoje mašte, lijepi mi karte s kojima negdje u beskraju gradim svoju kulu od karata..., to poezija u meni diše.

Ući u staro napušteno groblje dok prekriva ga noć svojim mrakom i mjesto jeze i straha umjeti vidjeti raspjevane duhove neke daleke prošlosti i osjetiti na koži njihovu potrebu da te dotaknu..., e to je poezija.

Prošetati obalom poslije olujne noći i na žalu umjeti uočiti malu bisernu školjku koju izbacili su iz mora valovi..., i to je također poezija.
Prići blizu lešu neke davno uginule životinje koju raznose mravi, a pritom umjeti uočiti samo sjaj njenih biserno bijelih očnjaka, da..., i to je poezija.

Poezija je ta zbog koje u svemu ružnom nađem trag lijepog, u ratu pronađem iskru mira, u očaju osluškujem nadu, ona je ta zbog koje svijet čini mi se ljepšim nego što uistinu jest, ona je ta zbog koje umijem davati, a pritom ne tražiti, zbog nje sposobna sam od smijeha plakati, s radošću se tuzi prepustiti..., e to moja je poezija.

Umjeti opjevati rođenje jednako kao i umiranje, moći opjevati početak istom ljepotom kao i opjevati kraj, moći opjevati život jednako snažno kao opjevati smrt, u crnom naići na trag bijelog, u bijelom ugledati sjaj te bjeline, spavati u krevetu od ruža, hodati po oblacima, nositi vjetar u kosi, igrati se sa suncem...,
ja sve to mogu samo zbog poezije koja venama mi mjesto krvi teče.

Jer..., što li je poezija ako ne ljepota!?
Što li je poezija ako ne ljubav i sreća!?
Poezija!?
Ponekad pomislim kao da njome sam satkana jer za mene ona nije ništa drugo nego li drugo ime za ljubav.
A ljubav!?
Ljubav..., moja jedina ljubav upravo si Ti.

Poezija i cosak...e to ti je to...!

tvoje ili c/p?..sam pitan da ne googlam; e da, taj "ćošak" i naslov me asocirao na...! zato pitan :)nisan ti ja crni John..pa da se palin na -kantun :)

autor: Dijana Vukman