One Memory

Zadnja dva dana budim se sa osmjehom na licu, bez nekog razloga ili barem jednog kojeg nisam mogao dokučiti. Budim se heppy i naspavan kako već neko vrijeme nisam. I znam, da sva sreća, bila s razlogom ili bez, opravdana ili ne, mora doći na naplatu. Barem meni. Jutros sam se probudio... pun sjete, zamišljen. Znate, jedan od onih dana kada su vam u mislima stvari... neke prošle stvari o kojima niste dugo dugo razmišljali. I odvuku vas od stvarnosti, na neka druga mjesta... Sjetite se tada nekih ljudi koji su došli i otišli iz vašeg života, prohujali njime, napravili nered ili vas u kratkom vremenu samo taknuli nekom jednom jedinom sitnicom ostavljajući traga na vama. Sjetite li se ponekad... prve ljubavi, prvog poljupca, onih sanjivih vremena kada ste bili klinci, kada se živjelo samo za izlaske i ljubav, a snovi bili na prvom mjestu... maštom ispunjene mlade glave.
Sanjao sam nešto takvo sinoć. Ljude kojih više nema u mome životu. Ljude koji su otišli daleko, isčezli negdje iza ugla... ljude koje ovila je tama i one koji našli su neke svoje nove zore, i naučili ih dijeliti s onima koje počeli su zvati samo svojima. Što bih dao, za samo jedan dan... onaj koji se skriva u mojim mislima, sanjiv i vesel kao prve zrake sunca nakon duge zime, nošen melodijama pjesama koje su me sjećale na neka daleka, sretna vremena.
Zašto ne možemo zadržati osobe koje volimo, zašto ne mogu zaustaviti se u vremenu kada sam bio najsretniji, i gledati njene oči svako jutro s jednakom željom kao i prvi puta kada sam ih vidio. Svaki poljubac da bude sladak kao prvi, a osmjesi potaknuti nekom slatkom zaljubljenošću ispune svaku minutu u danu. Kda bi mogao sastaviti samo jedan dan od želja koje tako često nađu dom na stropu moje sobe... satvio bih ona jutra kada smo se budili zajedno, kada bi moja ruka kliznula ispod njene majice, nježno budeći je, a ona pospano otvarala oči s osmjehom punim vedrime čekajući da mi poljupcem poželi danas sve naj naj. Kava i lagani tost na stolu čiji je miris mamio da što prije izletim ispod tuša... mjuzica, lagana, svirala bi na kompu ili radio... slučajno vrtio jednu od naših pjesmica. Htio bi... jedan lijepi, miran proljetni dan procvalih krošnji, mirisom tek nikle trave, povjetarcem... svježim što znao je udarati u leđa dok smo šetali kraj Drave. I njena ruka na mojoj, držeći me čvrsto... govoreći da smo zajedno, u svemu, što god da se dogodilo, govoreći, volim te, znaš li to, volim te, moj si i ne brini, neću te pustiti... , onaj osjećaj da sve je u redu, da nema problema kojeg ne možemo riješiti... opuštenost i mir u duši potaknuto zadovoljstvom što je sada kraj mene. Htio bi, ručak u studentskoj kantini i obavezni njen sokić od jabuke za kasnije, spremljen u malu bijelu torbicu sa crnim slovima. Htio bi, njenu glavu u svojem krilu na klupi u jednom od osječkih parkova, ispod neke guste krošnje koja puštala je tračke sunca, bljeskajući u njenim zaljubljenim očima.Htio bi, poljupce tada, one njene nježne velike, cijelim usnama... sate i sate kada smo se u tišini ljubili, provlačeći prste kroz kosu Htio bi, kavu, kilometarsku negdje u gradu, među ljudima, na tek iznešenoj terasi pokraj fontane u kojoj žubori voda. I ona guranja bokovima na stazi kod šetača u kasnim popodnevima, isprepletenih dlanova kojima sam ju brzo povlačio natrag k sebi, za još jedan dugi kiss.
Takav jedan dan, ono je što želim, više od ičega. Imam želju, nazvati... vidjeti ju... osjetiti ponovno, blizu sebe, barem na trenutak. Bez obzira što nije više moja, što ljubav dala je drugome... nazvati, pitati... reći... a kad dođe proljeće... mala moja, sjećaš li se... naše ljubavi... sjećaš li se, koliko sam te samo volio...

:)

Jooooj, smajli!! E da znaš da si mi stavila osmjeh na lice sad :)

" Imam želju, nazvati... "
nemoj!!!!!!!!!!!! Voljet ces opet...:))

Ma volim još uvijek, samo je daleko pa to često ne osjećam