One Memory

Gledati vijesti u današnje vrijeme... Pune nasilja, pune netolerancije i bijesa. Nenormalno, pitate se? Možda. Ali, to u jednu ruku i nije nenormalno jer upravo je kut mjesto u koji je većina ljudi danas stjerana. I što bi vi htjeli? Da ljudi budu civilizirani? Pitomi? Kako možemo biti to kada to nismo po prirodi. Ljudi su, umjesto toga nasilne, strahom vođene životinje koje reagiraju kada se stjeraju u kut, kada im se ograniči sloboda, motivacija... Tada padaju sve one društvene norme i zakoni. Dolaze primarni osjećani prekriveni pod slojevima tolerancije koju je izgradlo društvo radi mogućeg suživota tolikog broja ljudi na jednoj jedinoj planeti. Tada dolazi do straha, do jačanja osjećaja za preživljavanje a padaju u vodu sve te društvene norme. Svaka generacija ima svoje ratove jer... ljudi su takvi. Previše mira, previše dobra i civiliziranog u rasi živih bića koji su potpuno suprotno tomu, po prirodi, rađa konflikte. Kada nam je predosadno ili kada se cijeli svijet jednostavno zasiti rutine, dolazi do ugnjetavanja drugih i do otpora tih ugnjetavanih. To rezultira krizama i najčešće ratovima. Svaka kriza u povijesti naše vrste rezultirala je sveopćim ratom. I gledano s druge strane, mi ljudi imamo tu mogućnost ujediniti se u trenu pred licem moguće propasti, a kada ta opasnost izostane ili prođe, okerćemo se jedni protiv drugih. Previše nas je, a kaos je univerzalni jezik koji vodi ka nekom balansu. To je jezik na koji smo navikli i koji je u nama, a od sebe samog vrlo je teško pobjeći.
I mi hrvati smo glup narod. Dozvolimo si da nas razdiru najmanje razmjerice i previše smo labilni, a premalo tolerantni... nesložni. A samo se sjetite početkom devedesetih... stajali smo bok uz bok, jedna velika obitelj.
Ako nekoga vrijeđam, oprostite, ali pod težinom događaja koji se u svijetu događaju... Ne možete a da ne pomislite na takve stvari. Opet, to je samo jedna pomisao. Možda i griješim.