pisati pisma, pričati priče

Tu si. Skidam te sa sebe kao preusku haljinu. Zapinješ mi za bokove, stupovima ruku podržavaš svu težinu grudi.
Svoje sam unutarnje more imenovala tvojim. I sad ga nastanjuješ, sve njegove životinje istovremeno. A ja se prepuštam plimi koju pokreću tek male plave misli o tebi. Bježim pred njom, a onda joj se vraćam mokrih stopala i - sretna.
Ti si još toliko toga morskog, i kad si tu i kad nisi. Jer, daljine i blizine, sve dođe na isto. Prostor ionako ne postoji. Prostor je samo vrijeme koje nam se pokazalo.
Negdje je trebalo smjestiti ovo naše more:)

:-)).

We talk so abstractly about poetry, because we are all bad poets.