pisati pisma, pričati priče

Ništa nam se ne događa izvana. Mi smo jedini pravi događaj u svom životu:) Da, sve sam sama pokrenula. Sve sam sama izmislila: svaku želju, svakog muškarca, svaku radost i svaku bol. Imala sam izbor: prespavati dan, ne upustiti se u vezu. Ali, nisam. Probudila sam se - za tebe.
I sad se čudim što sam te srela baš takvog kakav jesi: nepoznat sam sebi i prestrašen od kretanja. Mrtav poput kokoši kojoj su skinuli glavu, a ona, trzajući nogama, pokušava dokazati da - nisu.
Ne traži se u ovom blogu. Morat ćeš dokazati da je tvoj:))) Ne pokušavaj se prepoznati ni u kojem sljedećem. Nastavi biti tako sretno - mrtav:(((
"Čovjek se posve daje samo onome kojega se ne boji...sva su druga predavanja djelomična", kaže Hamvas. A ti, ti se ne bojiš samo mene, strah koji te paralizira onaj je od tebe samog, od nemogućnosti kontroliranja intenziteta, kao kad prejaki mlaz vode pustimo niz tanku cijev, pa ona počne podrhtavati pucajući negdje u svojoj nutrini.
Najlakše je - zatvoriti vodu. A onda leći pored nekog tko odavno ne diše. Neka bude tako. To je tvoj izbor: praviti se živim. "Kao da nisam umro", kažeš mi spuštajući pogled. "Ako me voliš, ponašaj se kao da nisam umro", tvoje oči vrište dok se nervozno meškoljiš na stolici kafića sagrađenog na vodi.
Baš zato što te volim dopustit ću da pukne cijev i da te tvoja vlastita rijeka kao svog privatnog utopljenika izbaci na površinu. Baš zato što te volim...
Samo više ne znam s koje ću obale promatrati taj događaj:((( I hoću li napisati još samo jedan blog o tebi, onaj posljednji, opet nedokazivi, jer u njemu te neće biti, bit će samo rijeka i njezino gugutanje o stablu kojem je, negdje usput, natopila korijenje. I koje se htjelo baciti u riječnu bujicu, ali nije se usudilo iskoračiti iz blata...Jer, stabla, kao i ljudi, najprije povjeruju u svoju nemoć, a onda nemoćni - i postanu.
Baš zato što te volim, dopuštam: svatko ima pravo na svoju nesreću. Pa i ti, dušo. Pa i ti:)))

Pričaš o nekom kako je «sretno mrtav», kako ti kažeš. Možda je i tako a ako i je mislim da je onda slijedeći potez tvoj, potez koji će pokazati i dokazati da si ti «živa», možda i življa od drugih, bar za njega… Muškarci ponekad bivaju «mirni» a obremenjeni nekim svojim ranijim životima, možda i nekim brodolomom pa se zatvaraju kao školjke. Ne uzimaj to kao problem, malo i pomozi u savladavanju napora u tom davanju. Bog ženi dade nježnost a i neku vrašku moć, moć da u muškarcu probudi emocije a i sve ono drugo da bi davanje bilo lijepo i u cijelosti. Razmisli i pokušaj, ma vrijedi pokušati jer lijepo je uvijek lijepo a znaš i sama da lijepog nikada dosta. Skini na trenutak tu krunu sa glave, priđi mu još bliže, blizina može ugrijati i ohlađeno srce a tada će ono dobiti neki novi ritam, biti će toplo. Možda ćeš tada ispričati neku novu priču, o jednoj obali i onom istom drvetu što je pustilo korjenje….

umri muški.

"Samo ljudi oslobođeni straha mogu biti sretni." Rečenicu sam zapamtila, ali autora zaboravila :-)).

Dok si ti ovako opalila kukavicu ne bi ja reko da je on kokoš bez glave. Stara moja Prije će to bit neki dobar Oroz!!:-)))))

Izvanredno napisano, ali…ni jedno stablo se neće svojevoljno baciti u riječnu bujicu.Može ga samo istrgnuti elementarna nepogoda, neka velika katasrofa. Stabla "ne vjeruju u svoju nemoć" nego su puno postojanija i dostojanstvenija od ljudi.
Ako osjećaš da tvoje ponosno i šutljivo stablo umire, pohiti mu u pomoć jer te sigurno očajnički treba.
Niko ne voli ležati kraj nekog "ko odavno ne diše" osim ako nema drugog izbora...Ti si jako živa i sudbina je na strani tvojoj strani. Sretno:-)

Ajajaj rasplakali ste se ko da su karmine, jel ga pojeo morski pas?Naj se žalostiti beba, kad mu prigusti buš još bežala od njeg! Joj joj vi ženske nikad nećete skužit da i mi imamo bube u glavi:-))))

moje iskustvo kaže.. ne možeš pomoći nekome tko si sam ne želi pomoći..čupao ili vukao, stablo nikada se neće pomaknuti, osim ako samo ne poželi koraknuti.. biti blizu,na dohvat grana, doljevati vode, e to je to..sve dokle možeš..