(2) Da se ne zaboravi... Bugojno
Bugojno
U središnjem dijelu Skopljanske doline smješteno je Bugojno, mjesto na raskrižju putova iz srednje Bosne prema Jadranskom moru i Sarajevu. Iz Bugojna se, preko Kupresa i Livna, stiže u Split, lučki, gospodarski, prometni, kulturni i sveučilišni centar, a preko Uskoplja/Gornjeg Vakufa, Jablanice i Mostara u luku Ploče. Taj geografski položaj Bugojnu daje i posebno gepolitičko i geostrateško značenje.
Iako je okolica Bugojna bogata arheološkim i povijesnim spomenicima, ono je relativno mlado naselje. Bugojno se ne spominje ni u jednom pisanom dokumentu iz vremena bosanskog kraljevstva. U selu Vesela u XV. stoljeću nalazio se franjevački samostan Vesela Straža, kojeg nestaje s provalom Turaka u Bosnu. Za turske okupacije u Bugojnu i njegovoj bližoj okolici podignuti su mnogi hanovi (preteča današnjih motela), jer je u tom kraju napredovala trgovina.
U Bugojnu su franjevci osnovali pučku školu i sami je vodili, a krajem XIX. stoljeća pomažu im časne sestre milosrdnice. Prije ovog zadnjeg rata, u Bugojnu je djelovalo šest osnovnih škola s 5.500 đaka, a na fakultetima u Sarajevu, Zagrebu, Splitu i Beogradu studiralo je oko 500 bugojanskih studenata. Hrvatsko kulturno društvo "Napredak", osnovano 1925. godine, komunisti su ukinuli, a u ovome ratu je obnovljeno i danas je središte kulturnog života ono malo bugojanskih Hrvata. Bugojanski Hrvati su podigli i Hrvatski dom, koji je u ratu razoren. U gradu se do rata održavao onodržavni bijenale lutkarstva; gostovala su kazališta iz Sarajeva, Splita i Zagreba, a u svijetu je bio na velikoj cijeni bugojanski velemajstorski šahovski turnir.
Između dva svjetska rata Bugojno je bio mali i nerazvijeni gradić. Poslije Drugog svjetskog rata grad se ubrzano razvija, postaje značajni prometni, trgovački, industrijski i kulturni centar. Od industrije svakako valja najprije istaći vojnu, pa metalopreradivačku, tekstilnu, kožnu, drvnu i prehrambenu. Prije ovog rata u Bugojnu je bilo zaposleno 16.600 radnika, od toga u gospodarstvu 15.300, a u inozemstvu 1.600. U bugojanskoj općini prije rata bilo je devet tisuća telefonskih priključaka.
U bugojanskoj općini nalaze se četiri katoličke župe, a najstarija je u samom gradu posvećena sv. Anti Padovanskom. Ona se 1844. godine odvojila od župe Uskoplje/Gornji Vakuf kao mjesna kapelanija, i od tada posjeduje svoje matice. Od 1858. kapelanija je samostalna župa, koju opslužuju bosanski franjevci. Župna crkva Sv. Ante Padovanskog počela se graditi 1879. godine i spada među najveće crkve u Bosni i Hercegovini. Crkva je i mala galerija vrijednih umjetničkih djela. U njoj je oltar tirolske provenijencije, četiri vitraila Stane Kregara, deset vitraila su izradili Slavko Šohaj i Ivan Dulčić, križni put je djelo Josipa Bifela, a oltarna menza Zdenka Grgića. Uz sliku Gabrijela Jurkića, "Primanje u Treći red", treba istaći brončani kip sv. Ante Padovanskog, djelo Ivana Meštrovića.
Župa Bugojno imala je 1878. godine 3.557 katolika, 1935.; 5.523, 1974; 9.500 i 1991. oko 11.000 vjernika. Broj vjernika se u dvadesetom stoljeću postupno povećao. Župa je imala i podružne crkvice u Drvetinama, Donjem Vakufu, Guvnu i Bristovima.
Općina Bugojno zauzima 366 četvornih kilometara površine, na njoj je živjelo 46.889 stanovnika, prema popisu stanovništva iz 1991. godina. Tu je, prema popisu iz 1971. živjelo 31.856, a 1981. 39.969 ljudi. Prema popisu stanovništva iz 1991. godine, Muslimana-Bošnjaka je bilo 19.697 ili 42,0 posto, Hrvata 16.031 ili 34,18 posto, Srba 8.673 ili 18,49 posto, a ostalih 2.488 ili 5,3 posto. Statistički podaci govore da je od popisa stanovništva 1971., preko popisa 1981. i 1991. godine, blago rastao postotak Muslimana-Bošnjaka, a isto tako blago padao postotak Hrvata i Srba. Rubrika "ostali", u kojoj su bili i Jugoslaveni, iznosio je 1971. tek 1,5 posto, a 1991. 5,3 posto.
U općini Bugojnu Hrvati su bili vlasnici 65 posto najkvalitetnijeg zemljišta, potom su slijedili Srbi s 20 posto i tek onda Muslimani-Bošnjaci s 15 posto. Na prvim demokratskim izborima u Bosni i Hercegovini u općini Bugojno pobjednička stranka je bila HDZ Bosne i Hercegovine s 21 zastupnikom, potom su slijedile SDA s 20, SDS s devet zastupnika; ostalim stranka je pripalo 10 zastupničkih mjesta. Ako gledamo po nacionalnoj strukturi skupštinu općine Bugojno čini 25 zastupnika Hrvata, 23 zastupnika Muslimana-Bošnjaka, 11 zastupnika Srba i jedan Makedonac. Srpsko-crnogorska agresija na Bosnu i Hercegovinu je u svom početku prikrivena. Ožujka 1992. godine Srbi preko noći napuštaju Bugojno. Od preko osam tisuća Srba, ostaje ih tek trista. Tada počinju iseljavati i Hrvati, osobito žene i djeca; odlaze u inozemstvo, u Europu, ili u Hrvatsku, svojim najbližima.
Kako je srpska agresija na Bosnu i Hercegovinu već očita, tijekom svibnja 1992. godine u Bugojnu je uspostavljena prva bojna HVO-a. Zapovjednik je Jurgen Schmidt, kojemu je majka Hrvatica. I dok Hrvati uređuju bojišnice prema srpskom agresoru na Kupresu i Donjem Vakufu, Muslimani-Bošnjaci čekaju što će se dogoditi. U početku srpsku agresiju na Bosnu i Hercegovinu shvaćaju isključivo kao ratni sukob Hrvata i Srba i samo tako se može razumjeti izjava Alije Izetbegovića "...ovo nije naš rat". Samo dio bugojanskih Muslimana-Bošnjaka uključen je u boru protiv srpskog agresora kao pripadnici HVO-a.
Od sredine 1992. godine Bugojno trpi učestale srpske napade. U rujnu 1992. Srbi granatiraju sam grad Bugojno, granate padaju na sklop župne crkve i župnog dvora, zapaljen je crkveni toranj. U više navrata Bugojno nadlijeću zrakoplovi i bacaju bombe. Kako srpski agresor zauzima područje sjeverno od Bugojna deseci tisuća muslimansko-bošnjačkih izbjeglica slijevaju su u njega. Oni bježe prije svega iz Donjeg Vakufa i iz Jajca i iz drugih dijelova Bosne. Tako se pod pritiskom srpske agresije na Bosnu i Hercegovinu u području Bugojna naglo mijenja demografska slika Bugojna i njegove okolice u korist Muslimana-Bošnjaka. Oni ostaju u gradu, a istodobno Hrvati se iseljavaju pod općim ratnim pritiskom.
Ubrzo se rađaju napetosti između Hrvata i Muslimana-Bošnjaka, koji početkom 1993. godine ozbiljno prijete da se pretvore u ratni sukob. U veljači 1993. godine pripadnici Armije BiH postavljaju kontrolne punktove na svim mjestima na kojima dolaze u doticaj s Hrvatima. Tako u selu Vesela postavljen je punkt Armije BiH na kojem se zaustavljaju Hrvati, a pri kontroli oduzima im se novac, roba, automobili. Te pljačkaške grupe na kontrolnim punktovima predvode Mahmed Husić i Salih Smajić, pripadnici Armije BiH.
Muslimani-Bošnjaci u siječnju 1993. godine preuzimaju vlast u svim gradskim institucijama. Hrvati su isključeni iz upravljanja općinom, ali HVO još djeluje. U siječnju je počela i podjela vojnih snaga, a muslimansko-bošnjačka strana je 17. siječnja 1993. godine napustila sve obrambene položaje prema srpskom agresoru i prepustila obranu isključivo HVO-u. Ubrzo, Muslimani-Bošnjaci poručuju Hrvatima da ne mogu odgovarati za ono što će se dogoditi. Bilo je to vrijeme kada se još mogao dijalog uspostaviti i njime smiriti duhove. Poslije toga, napetosti rastu, događaju se mnoga još uvijek nerazjašnjena umorstva hrvatskih civila, hrvatski puk je preplašen, njegova imovina se bezobzirno otima i pljačka.
Srpanj 1993. godine bio je katastrofalan mjesec za bugojanske Hrvate. Na punktu u selu Vrbanji 10. srpnja 1993. pripadnici Armije BIH zaustavljaju vozilo u kojemu su bili vojnici HVO-a i bez ikakva obrazloženja na njih otvaraju vatru. U toj pucnjavi ubijena su tri vojnika HVO-a. Među počiniteljima zločina bili su i mudžahedini. Jedan od mudžahedina je poslije pucnjave na vojnike HVO-a kleknuo u lokvu krvi i klanjajući zahvaljivao Allahu.
Rat za Bugojno između HVO-a i Armije BiH trajao je kratko. Opći napadaj Armije BiH počeo je 18. srpnja 1993., a sve je dovršeno 28. srpnja 1993. godine. U teškim borbama pripadnici Armije BiH su zauzimali dio po dio grada. U tome ratnom sukobu poginulo je oko 90 pripadnika HVO-a, mnogo je hrvatskih vojnika zarobljeno i odvedeno u logore. Iz Bugojna i s cijelog teritorija bugojanske općine počinje nezapamćeni egzodus oko 13 tisuća hrvatskih civila. Oni bježe ispred muslimansko-bošnjačkih postrojbi preko područja pod srpskim nadzorom na teritorij pod nadzorom HVO-a. Izbjeglice se probijaju kroz minska polja pa ima mrtvih i ranjenih.
Hrvatsko stanovništvo je izbjeglo iz sela Udurlija, Luga, Čaušlija, Bristova, Rosulja, Kule i Vučipolja, i 26. srpnja 1993. okupljaju se u selu Crniču, odakle su preko sela Mračaja i Kupresa pošli prema Hercegovini i Republici Hrvatskoj, a mnogi i dalje, u Europu, pa i u prekomorske zemlje. U gradu tada ostaje oko 3.000 Hrvata, ali kasnije se taj broj smanjuje, jer iseljavaju, te ih sredinom 1997. ima tek oko 1.300.
Tijekom napada na Bugojno, Armija BiH je zarobila 350 Hrvata, koje su okrutno mučili, a neke i poubijali. U Uskoplje su 28. srpnja 1993. stigli ranjenici iz Bugojna. Armija BiH granatira Crniće i Kandiju, sela puna izbjeglica. Kolona izbjeglica se provlači između mina, putuje po noći kroz šume i šikare, a UNPROFOR već 29. srpnja javlja da u Kandiji i Crnićima nema više nijednog Hrvata.
Preostali bugojanski Hrvati smjestili su se u veliku župnu crkvu Sv. Ante Padovanskog i u župni stan sa župnikom fra Jankom Ljubasom i ostalim franjevcima. Manji broj Hrvata ostao je po nekim selima, npr. u Drvetinama. U gradu Bugojnu i po hrvatskim selima počinjene su neviđene pljačke sve imovine. Što se ne može odnijeti, pali se. Po gradu se formiraju logori i mučilišta za Hrvate. Hrvatski civili su u njima prošli paklene muke. Prema iskazima svjedoka logori su bili:
u Kulturno-sportskom centru,
u Osnovnoj školi "Vojin Paleskić", u zgradi gimnazije,
u Centralnom zatvoru, na stadionu NK "Iskra", u Banci BiH,
u Ljubljanskoj banci,
u Osnovnoj školi "Stipe Đerek".
Preostali Hrvati u Bugojnu izvrgnuti su maltretiranju, pljačkanju, šikaniranju, zatvaranjima i mučenjima. Mnogi od njih nastoje na sve načine napustiti grad i tako se osloboditi muka. Bježe kroz minska polja, preko bojišnice i područja pod srpskim nadzorom. U tom bježanju je deset hrvatskih civila izgubilo živote, mnogi su ranjeni, a Srbi su zarobili 15 Bugojanaca i poslali ih u logor "Batkovići" kod Bijeljine. Zbog toga je krajem 1993. godine u Bugojnu ostalo samo oko 900 Hrvata okupljenih oko župnog dvora i Caritasa. Žive bez ikakvih prava, sigurnosti i zaposlenja. Hrane se i preživljavaju zahvaljujući samo humanitarnoj pomoći.
U selu Vučipolje, zaselak Kaići napad Armije BiH je počeo oko 21 sat 18. srpnja 1993. godine. Žene, djeca i starci sklonili su se u podrum obiteljske kuće kojoj je vlasnik Marko Živko. Civili su pokušavali izvidjeti je li moguće izvući se iz podruma i skloniti na sigurnije mjesto. Ivica Živko (52) je zato izvirio iz podruma, ali je odmah pogođen s dva metka. Iste večeri je ubijen Franjo Živko, pri pokušaju da izađe iz podruma susjedne kuće. Ranjenog Ivicu Živka su pripadnici Armije BiH 19. srpnja, navodno, odveli u bolnicu. Istog dana su svi civili pod prijetnjom oružja morali napustiti područje pod kontrolom Armije BiH.
Pogibiju i masakriranje leševa vojnika HVO-a u selu Kula, na prostoru zvanom Rudine, oko tri kilometara sjeveroistočno od Bugojna, jedan svjedok ovako opisuje: "U nedjelju, 18.7.1993., u 17,20 sati počela je opća pucnjava u gradu Bugojnu. Ja sam bio u selu Kula, ispred svoje kuće. Položaj i Armije BiH bili su od mene udaljeni oko 80 metara. Borbe (između pripadnika Armije BiH i pripadnika HVO-a) su se, s kratkim vremenskim prekidima, vodile do srijede 21.7.1993..." Prema svjedokovom iskazu u srijedu 21. srpnja navečer s položaja zvanog Rudine došao je lakše ranjeni vojnik HVO-a (D.V., rođen 1959.) i rekao svjedoku da su na položaju Rudine poginuli vojnici HVO-a: Franjo Bijader, Zdravko Božić i Domin Jukić. Pripadnik HVO-a D.V. i svjedok su 22. srpnja otišli na naznačeno mjesto da donesu poginule vojnike u selo Kula i dostojno ih pokopaju. Tamo su, prema riječima svjedoka, zatekli grozan prizor "...trojicu smo našli pored zaklona (improvizirani bunker), bili su izrezani i izbodeni noževima, a jedan od njih je bio bez glave (odsječena). Malo niže od njih našli smo tijelo Franje Bijadera, i on je bio izboden noževima - čini mi se da nema mjesta na tijelu na kojem nema uboda nožem. Uspjeli smo mrtva tijela prekriti granama i vratiti se u selo..." Dana 24. studenoga 1993. godine u tom istom selu Kula pripadnici Armije BiH upali su u kuću Pere Palinića, ubili njega, ženu mu i još jednu civilnu osobu. U kuću je upalo pet vojnika Armije BiH, a Palinić je vjerovao da mu se ništa neće dogoditi pa nije pobjegao sa svojom obitelji.
Rano ujutro 25. srpnja 1993. godine zatočeni Hrvati, s rukama na glavi, iz jedne su garaže odvedeni u Kloster časnih sestara - samostanski internat za djevojke. U njemu je već bilo zatočeno 13 Hrvata iz Gaja, dijela Bugojna. Svjedoka koji ovo kazuje ispitivao je Safet Kršo iz Donjeg Vakufa. Svjedok je načinio popis zatočenika, bilo ih je ukupno 73. Sutradan je svjedok vidio kako vojnici Armije BiH tuku već pretučenoga zatočenika Marija Glišića, a potom Ivana Keškića. Prozvali su Vlatka Kapetanovića, izveli ga van, ubacili u prtljažnik automobila i odvezli u nepoznatom smjeru. Kada je kasnije svjedok dospio na slobodu, saznao je da je mrtvo tijelo Vlatka Kapetanovića pronađeno u grmlju u selu Garački Podovi.
Naknadno u Kloster je doveden vojnik HVO-a, a tu je, u gornjem dijelu objekta, bio zatočen 21 civil. Pripadnici Armije BiH su 30. srpnja 1993. godine izveli dio zatočenika iz Klostera, proveli ih kroz grad i smjestili u logor zgrade gimnazije. Zatočeni civili su bili u jednoj, a vojnici HVO-a u dvije prostorije. Bilo je 36 civila, a među njima Anđelka Marjanović, Ivanka Marjanović, prof. Miljenko Jurčić, prof. Ivica Strujić i Vlado Suba.
Ubojstva hrvatskih civila prije, za vrijeme i poslije sukoba HVO-a i Armije BiH na području bugojanske općine. Ubijeni su Hrvati - civili:
1. Franjo Žulj, sin Rafaela i Ljube r. Šarić, rođen 1960. g., živio je u Golom Brdu, a dana 25. svibnja 1993. godine ubijen je i izboden nožem na svojoj njivi pored kuće u Golom Brdu. Sahranjen je 28. svibnja 1993. na groblju u Kandiji.
2. Miro Telenta, sin Dragana i Pavke, dana 17. srpnja 1993. ubijen je dok se vozio u civilnom odijelu, u kratkim hlačama i bez ikakva naoružanja kroz Vrbanju.
3. Mijo Vučak, sin Marijana i Lucije r. Grabovac, rođen 10. studenoga 1965. godine, ubijen je skupa s Mirom Telentom; on je u automobilu bio ranjen pa je odveden do Mektaba, gdje su mu iz neposredne blizine pucali u potiljak.
4. Stipe Gvozden, sin Ive; ubio ga je muslimansko-bošnjački snajperist 16. srpnja 1993. godine. Sahranjen je na groblju "Biljeg" u Glavicama.
5. Vlado Marina, sin Ratka i Ljube r. Kapetanović, ubio ga je muslimansko-bošnjački snajperist 18. srpnja oko 15. sati dok se vraćao s pogreba prijatelja, njegovo tijelo je pokopano noću 19. srpnja na groblju "Biljeg" u Glavicama.
6. Mirko Kasalo, sin Ive, ubijen je na Mandalcu.
7. Juričić, maloljetna osoba, nađen mrtav.
8. Niko Grabovac, sin Pere iz Bugojna, nastanjen u Ulici bratstva i jedinstva, odveden iz podruma zgrade "Koprivnica", gdje se bio sklonio sa ostalim stanarima. Odvele su ga dvije uniformirane osobe, proveden je pored crkve Sv. Ante i ubijen u parku ispred BH banke. Tu mu je tijelo ležalo nekoliko dana, nakon čega je prevezeno iza šljunčare na Ciglanama, a poslije, nakon identifikacije pokopano.
9. Pavka Maros, r. Menjak, žena Ive, iz Jaklića, strijeljana je na svom kućnom pragu. Ubojica je Enes Manjušak iz Jakelića kod Bugojna.
10. Jela Mršo, rođena Turalija
11. Slavko Mršo, sin Marka, rođen 1934. godine.
12. Tereza Vojna-Mrško, r. 1941. godine. Žrtve pod brojevima 10, 11 i 12 su zajedno strijeljane u podrumu jedne zgrade u gradu, na prostoru gdje je bila smještena prva bojna Armije BiH. Nakon toga su njihova tijela uklonjena i nikada nisu pronađena.
13. Franjo Kirn iz Bugojna, rođen 1907., nastanjen u Ulici A. Mavraka, bio je evakuiran iz svoje kuće i nastanjen s drugim starim osobama u Domu časnih sestara. Jednoga dana, prilikom obilaska svoje kuće, ubijen je pred njom, a nakon toga pokopan.
14. Ivica Jezidžić, sin Stipe i Ljube r. Vujević, rođen 28. kolovoza 1948. Ne zna se dan smrti. Njegov brat Nikica našao ga je izgorjena u kući brata Marka 24. kolovoza 1993. Pokopan je na groblju u Čaušlijima.
15. Marijan Bekavac, sin Joze iz Vučipolja. 16. Jure Dusper, sin Ilije iz Bugojna.
17. Blaž Ivić, sin Blaža iz Bugojna.
18. Dominko Lučić, sin Frane iz Zlavlasti.
19. Frano Lebo, sin Jure iz Vučipolja.
20. Josip Markić, sin Ante iz Kandije.
21. Marijan Nosić, sin Ivana iz Vučipolja.
Civili između rednih brojeva 15 i 21 krenuli su bez dopuštenja muslimansko-bošnjačkih vlasti iz Bugojna, s namjerom da napuste grad, 30. listopada 1993.; u podnožju brda Gorica uhvaćeni su i svi ubijeni hicima u potiljak.
22. Marica Marina, kći Stipe, rođena 1944. ubijena je 19. srpnja 1993. kod svoje kuće. Prije toga je sve njeno opljačkano, a oteto joj je i oko 10 tisuća DEM. Najprije pokopana kod svoje kuće, a poslije je tijelo preneseno u groblje "Biljeg".
23. Josipa Visković, kći Karla, sedamnaestogodišnja djevojka, vođena je od muslimansko-bošnjačke do muslimansko-bošnjačke kuće i u jednom momentu ubijena iz snajpera.
24. Ivo Visković, rođen 1906. u Kuli, spaljen je u svojoj kući. Privremeno je pokopan u vrtu, a poslije prenesen u grob na Bristovima.
25. Pero Palinić, sin Frane i Mare r. Tomasić, rođen 1933. godine.
26. Ljuba Palinić, r. Marić, 1934., žena Pere.
27. Vinko Palinić, sin Ive i Mare r. Brajković, rođen 1934.
Žrtve pod brojevima 25, 26 i 27 ubijene su 24. studenoga 1993. u kući Pere Palinića s po dva hica iz vatrenoga oružja svaki. Pokopani su na groblju u Bristovima.
28. Tadija Vujević, sin Pere iz Poriča, bio je sam kod kuće kada je odveden od strane nepoznatih osoba i ubijen u Mačkovcu na putu prema Veseloj.
29. Ivo Grabovac, sin Ante i Luce r. Lučić, rođen 13. rujna 1929., odvele su ga nepoznate uniformirane osobe (Armija BiH) u noći između 6. i 7. rujna 1993. godine. Sutradan u poslijepodnevnim satima pronađen u mlaki, djelomice potopljen u vodu s prostrijeljenom sljepoočnicom.
30. Ana Lozić, r. Jezdižić, 1927. ubijena je pred ulaznim vratima u svoju kuću 20. ili 21. srpnja 1993. godine. Tri dana kasnije njena kuća je spaljena, a s njom i Anino tijelo. Ostaci tijela nikada nisu pokopani.
31. Mijo Križanović, sin Ante.
32. Janja Strujić.
33. Jozo Klarić, star oko 60 godina.
Žrtve pod rednim brojem 31 i 33 su izmasakrirane, nađene su u Čipuljiću; tu su vjerojatno dovezene, a ubijene u selu Vrpeći.
34. Niko Miloš, zvan Ćibo, sin Ilije i Anđe r. Govorušić.
35. Pavo Miloš, sin Tadije i majke Ruže r. Maros.
37. Mladen Miloš, sin Ivice i Marije r. Radoš.
38. Draško Miloš, sin Ivice i Marije r. Radoš.
Svi Miloši, pod brojevima od 34 do 38, zarobljeni su u selu Gračanica i držani u kući Ivice Miloša, pa u kući Ferida Čuste i pred njim ubijeni, svi osim Mladena Miloša. On je tada uspio pobjeći, ali je poslije uhvaćen, odveden u kuću Mehmeda Bambura i tu ubijen.
39. Mara Jazvić, kći Stipe, rođena 1936. iz Kordića, zarobljena je u svome selu i odvedena u zatočeništvo u selo Zlavast. Kasnije je ubijena a njen leš je pronađen u blizini Vrbasa. Sahranjena je na groblju Humac.
40. Stipo Bošnjak iz Crniče, ubijen je u Gračanici, a prethodno je bio zarobljen u Crničkim Podovima.
41. Jakov Gašpar, sin Stipana i Jele r. Luburić, rođen 1929.
42. Dragutin Bartulović, sin Fabijana, rođen 1933.
43. Zdravko Keškić, sin Stjepana i Anđe r. Perić.
44. Stipo Stipić, sin Marka i Anke r. Matić, rođen 1952.
45. Ilija Keškić, roden 1906.
Civil pod rednim brojevima od 41 do 45 zarobljeni su u selu Odžak, zatvoreni u školu, a nakon nekoliko dana ubijeni.
46. Mara Lučić, r. Lončar, 1939. godine uhvaćena je 20. srpnja 1993., vezane su joj noge i ruke za namještaj u njenoj kući, silovana je i nakon toga ubijena višestrukim ubodima u leđa.
47. Ana Blatančić, žena Stipe, ubijena je u svojoj kući.
48. Marija Čokljat, r. Čokljat, kći Ive i Ane r. Grgurić, rođena 3. rujna 1929. godine otišla je 9. kolovoza 1993. u Kandiju da bi iz svoje zemlje iskopala krumpira. Dugo se nije vraćala kući pa je njen muž Nikola u pratnji muslimansko-bošnjačke policije otišao u Kandiju i tu ženu našao mrtvu, masakrirane glave i ostalih dijelova tijela.
49. Ivka Konta, kći Ive i Klare r. Grabovac-Jerkić 1928., 10. rujna 1993. otišla je u Kandiju vidjeti kuću svog brata i tu je ubijena. Pronađena je zapaljena u bratovoj kući. Valja napomenuti da je bila mentalno retardirana osoba.
50. Dragija Svalina, kći Ikana i Kate r. Antunović, rođena 1927. godine, bila je mentalno retardirana osoba. Ona je ostala u Kandiji nakon odstupanja Hrvata. Nađena je mrtva 8. kolovoza 1993. te sahranjena na groblju u Sultanovićima.
51. Stipo Udovičić, sin Jakova i Cvite r. Kustura, rođen 1928. godine. On je 30. rujna 1993. otišao s Rašidom Manjušakom, iz Jaklića u Golo Brdo s namjerom da Rašidu proda sijeno. Tom prigodom na njih je bačena eksplozivna naprava od koje je Stipe Udovčić poginuo, a Rašid Manjušak teže ranjen.
52. Dragija Kustura, kći Ive i Mare rod. Udovičić, rođena 21. srpnja 1930. godine ubijena je 21. srpnja 1993. godine u Goruši i tu je pokopana.
53. Jozo Milardić, sin Luke i Kate r. Zeko, rođen 24. siječnja 1914. godine.
54. Milica Milardić, rod. Ljubas.
Bračni par Jozo i Milica Milardić su, 21. srpnja 1993. godine, zatečeni u svojoj kući u selu Goruša i ubijeni, a kako je potom kuća zapaljena i oni su u njoj izgorjeli.
55. Ljuba Dujmović, kći Ilije iz Glavice ostala je u kući iako su iz nje pobjegli njen otac i brat. Od tada nema joj traga i pretpostavlja se da je ubijena.
56. Božo Sučić, sin Pere i Ljube r. Miloš, rođen 1939. godine, dana 19. srpnja 1993. ubijen je u svojoj kući. Pokopan je noću na groblju u Kandiji.
57. Pero Gavrić, sin Stojana i Janje, rođen 1958. godine. Zarobljen je u selu Lugu i ubijen u selu Čaušlijama, a pokopan u groblju u Sultanovićima.
Vojnici Armije BiH su na bugojanskom području silovali veći broj Hrvatica, djevojaka i žena, no samo je nekoliko njih dalo izjavu o vlastitom silovanju ili su pronađeni drugi tragovi toga zlodjela. Silovane žene su:
1. P. P., iz Bugojna, silovana je početkom srpnja 1993. godine. Nju je najprije silovao susjed Esad Jusić, potom Seno Čaluk iz Donjega Vakufa i stanoviti Čaluk zvani Biko, kome se ne zna osobno ime, a također je iz Donjeg Vakufa.
2. J. M., r. Marić iste noći kada je silovana P. P. i ona je doživjela istu tragediju. Nju je silovao Čaluk, Biko, a pokušao je i Seno Čaluk, ali nije dovršio čin silovanja.
Silovanja su prijavljena tadašnjim bugojanskim vlastima, počinitelji se znaju, ali krivični postupak protiv njih nije pokrenut.
3. L. M. iz Micana, općina Bugojno, silovana je 11. kolovoza 1993. Silovali su je nepoznati vojnici Armije BiH u dvorištu ispred njene kuće.
4. Mara Lučić, r. Lončar, rođena je 1939. u selu Zlavasti; nju je 22. srpnja 1993. silovala nepoznata osoba, a nakon toga je usmrćena.
U sukobu između HVO-a i Armije BiH mnogi hrvatski vojnici su, zarobljeni i zatočeni u logore. Prema njima nisu primjenjivane norme međunarodnog ratnog prava nego su ubijani i slani na bojišnice da bi kopali rovove za Armiju BiH, otklanjali mine i tome slično i u tim prilikama bili su ubijeni. Osim toga mnogi su teško premlaćeni, tako da su neki danas invalidi.
Ubijeni ratni zarobljenici, pripadnici HVO-a:
1. Mario Zrno, sin Joze, s grupom zarobljenika primoravan je kopati grobove za poginule Muslimane-Bošnjake. Tijekom kopanja su ga stražari, u jami, toliko tukli da je pao i od zadobivenih povreda umro.
2. Ratko Crnjac, doveden je u zatvor MUP-a Bugojno, a nakon 15 minuta ga je stražar izveo van. Čim su izašli, začuo se puščani hitac. Kasnije je službeno priopćeno da je poginuo od granate, iako u to vrijeme nije bilo granatiranja.
3. Mladen Havranek, sin Stanislava, zajedno s Draganom Brečićem, Franom Košakom, Mirom Marjanović i Zrinkom Alvir izveden je iz podrumskog prostora u prizemni prostor zatvora "Salon namještaja". Tu su ih uniformirane osobe premlaćivale željeznim cijevima i pendrecima, a Mladen Havranek je od zadobivenih povreda odmah potom preminuo.
4. Vlatko Kapetanović, sin Ante, bio je zarobljen kao pripadnik Prve bojne HVO Bugojna. Zatočen je bio u garaži u Donjićima. Pred garažom je pretučen, a potom je odveden u zatvor, u Kloster časnih sestara i tu ponovno premlaćen. Poslije toga premlaćivanja ubačen je u prtljažnik osobnog vozila marke mercedes i odvežen u nepoznatom smjeru. Njegovo raspadnuto tijelo, skoro samo kosti, nađeno je na Crničkim Podovima nakon dva mjeseca, gdje je i identificiran.
5. Josip Lučić, sin Pere, iz Zlavasti, pripadnik HVO-a.
6. Ivica Šakić, sin Marijana iz sela Zlavasti zarobljen je kao vojnik HVO-a. Zajedno s Josipom Lučićem, sinom Pere, zatvoren je u sušionicu mesa, a stražu je čuvao Nijaz Đulima. Poslije toga o njima se ništa nije znalo. Šakićeva majka je nakon mjesec i pol dana pronašla Ivičino tijelo na rimokatoličkom groblju na Humcu i identificirala ga. Pored njega je vjerojatno pokopan i Josip Lučić, kome se od dana zarobljavanja zameo svaki trag.
7. Franjo Ivandić, sin Franje, iz Kordića, zarobljen je 18. srpnja 1993. godine u selu Kordićima kao vojnik HVO-a. Odveden je u selo Zlavast, zatvoren s ostalima. Njegov leš je identificiran na rimokatoličkom groblju na Humcu, vjerojatno je ubijen.
8. Ivo Gunjača iz Vesele, podaci su isti kao za Franju Ivandića, s napomenom da nije obavljena identifikacija.
9. Ivo Miličević, sin Frane, rođen 1961., iz Vesele. I za njega su podatci isti kao za Ivandića i Gunjaču. Neidentificiran.
10. Branko Juričić, sin Ante, rođen 26. siječnja 1956. godine, iz Bugojna, vojnik HVO-a u vrijeme ratnog sukoba zatekao se u stanu u Ulici Đure Pucara br. 13/B, tu je uhićen i razoružan, a u srijedu 21. srpnja 1993. po njega su došla četvorica pripadnika Armije BiH, navodno da ga odvedu u MUP u Bugojnu. Sveli su ga u podrum zgrade u kojoj je stanovao, zadržali ga oko 15 minuta i potom odveli na ulicu i ubili ispred zgrade 8/B.
11. Nikica Nine Grlić, sin Ivice i Kate r. Miloš, pripadnik Prve bojne HVO-a Bugojno, zarobljen je i odveden s obitelji Mršo u podrum kuće Branka Jurića, u kojoj je 23. srpnja ubijen. Njegovo mrtvo tijelo viđeno je, a nakon toga uklonjeno i pokopano, ali nikada nije otkriveno gdje.
12. Miro Kolovrat, sin Alojzija, zarobljen je kao vojnik HVO-a u robnoj kući INPO, potom zatočen u zatvoru "Gimnazija". Dana 23. srpnja 1993. odveden je iz zatvora pred Ljubljansku banku da bi, prema zapovijedi Muslimana-Bošnjaka, pozivao pripadnike HVO-a na predaju, tom prigodom je na pločniku ubijen.
13. Ante Dilber, sin Ivice i Ruže, rođen 6. travnja 1945. godine zarobljen je na prostoru Crničkih Podova, kasnije je odveden u selo Gračanicu gdje je ubijen; pokopan na groblju na Humcu; identificirala ga je njegova supruga Mara.
Stradali pripadnici HVO-a koji su kao ratni zločinci primoravani na obavljanje radova na bojišnici:
1. Davor Jezidžić, sin Pere, zarobljen je kao pripadnik Druge bojne HVO-a i zatvoren s drugim zatvorenicima na Stadionu NK "Iskra". S ostalima je vođen na kopanje rovova za Armiju BiH Uskoplje/Donji Vakuf. Početkom listopada otac Pero je obaviješten od zapovjednika Armije BiH da je njegov sin Davor poginuo i da je privremeno sahranjen u Uskoplju. Kasnije je prevezen i pokopan u Bugojnu.
2. Željko Tabaković, sin Draška, poginuo je l. studenoga 1993. godine na isti način i na istom mjestu kao i Davor Jezidić pa je i sahranjen kao i on.
3. Vlatko Vasiljić, sin Vojislava i Slave r. Breljak, nije poštovao radnu obvezu pa je kao civil zatvoren. S grupom Muslimana-Bošnjaka je, kao zatvorenik, a jedini Hrvat, odveden na kopanje rovova prema Uskoplju i tom prilikom je ustrijeljen u potiljak.
4. Ivica Kotarac, sin Joze iz sela Vesela, kao ratni zarobljenik radio je na otklanjanju mina na prostoru oko Nove stolarije u Bugojnu. Jednog dana mu je eksplodirala eksplozivna naprava u rukama pa je teško ranjen prevezen u Medicinski centar u Zenici, tu je liječen i nakon toga razmijenjen u Žepču.
5. Anto Barišić, sin Drage iz Bugojna, kao vojni zatočenik morao je ići na kopanje rovova prema Uskoplju i tu je ranjen, ali nije hospitaliziran, nego ponovno prebačen u logor na Stadionu NK "Iskra".
6. Božo Dominik, sin Džone i Kate iz Bugojna, također ranjen prigodom kopanja rovova za potrebe Armije BiH u Uskoplju. U svemu ostalome imao je istu sudbinu kao Anto Barišić.
Hrvatskih civila i vojnika HVO-a u nabrojenim bugojanskim logorima bilo je oko 600. Logor na Stadionu Nogometnog kluba "Iskra" bio je jedan od najtežih logora u Bugojnu ako ne i u Bosni i Hercegovini. U tome logoru kao i u drugima na području općine Bugojno zatvorenici su ostali punih osam mjeseci, točnije do 19. ožujka 1994. godine, kada su 294 uhićenika puštena, poslije potpisivanja Washingtonskog sporazuma. U početku je u tome logoru bilo oko 300 zatvorenika, na površini od oko 70 metara četvornih, pod zazidanim betonskim stepenicama. Unutra je bilo jako zagušljivo jer nije bilo dopušteno odlijepiti zalijepljeni najlon, a nesnošljivi smrad je dolazio iz hodnika u kojemu je bio jedan WC bez vode i provjetravanja. U noćnim satima fekalije su se znale izliti po ljudima pa su mnogi povraćali i dobivali proljeve. Kada su predstavnici Međunarodnog crvenog križa došli u Bugojno krajem rujna 1993. godine i vidjeli kakvo je stanje u tom logoru, izjavljivali su da je to najgori logor koji su vidjeli u Bosni i Hercegovini. To su potvrdili i europski promatrači koji su u logoru bili 8. studenoga 1993. godine. Poslije posjeta predstavnika tih institucija, stanje se čak pogoršalo, onemogućeno je dostavljanje hrane zatočenicima, koju su im povremeno smjeli donositi rođaci i prijatelji.
U logoru koji se nalazio u podrumu Gimnazije umrlo je nekoliko zatočenika jer im nije pružena osnovna medicinska pomoć. U logoru "Salon pokućstva" zatvorenici su bili u podrumu i do grla u vodi. Dobili su drvene palete koju su plutale da bi na njima spavali, ali se zaspati nije moglo tim više što su ih grizli štakori. Muslimansko-Bošnjačke vlasti zapovjedile su da se zatvorenicima nasilno vadi krv, a za potrebe njihove ratne bolnice u Bugojnu. Od nekih zatvorenika izvađeno je toliko krvi da su umrli od slabosti.
U svim logorima zatvorenici su udarani raznim predmetima. Istoga dana kada je usmrćen Mladen Havranak, premlaćeni su još Dragan Brečić, Franc Košak, Miro Marjanović i Zrinko Alvir. Dragan Havranek je preminuo od posljedica premlaćivanja, a Dragan Brečić je toliko povrijeđen da je dugo bio posve nepokretan. Možemo spomenuti, između ostalih primjera, i ono što su doživjeli Nikica Miloš, Mario Glišić, Ivo Miloš, Perica Jarčević, Boro Divković i Josip Škaro. Njih su tukla trojica stražara, a potom su natjerani da se međusobno premlaćuju. U zatvoru osnovne škole "Vojin Paleksić" teško je pretučen Oleg Boričić. Njemu je slomljena lijeva noga od udaraca pa je stavljena u gips, a koljeno desne noge bilo je natečeno i više ga je boljelo od druge noge. Po glavi je bio jako izudaran, ali liječnička pomoć mu nije pružena niti je pregledavan. U noći između 11. i 12. listopada 1993. godine premlaćena je grupa zatvorenika koja je narednog dana trebala ići u razmjenu. U bugojanskoj ratnoj bolnici ležalo je po nekoliko premlaćenih zatočenika. Oko 8. rujna 1993. godine u prostorije ratne bolnice ušle su tri naoružane osobe u uniformama Armije BiH i premlaćivale već prebijene zatvorenike, tukli su ih kundacima na krevetima, stavljali im pištolje u usta i prijetili im smrću.
Još ni danas nije poznata sudbina 21 zatočenika pripadnika HVO-a, među kojima je i vojno zapovjedništvo HVO-a Bugojno. Oni su za ratnog sukoba zarobljeni, pripadnici Armije BiH držali su ih jedno vrijeme u bugojanskom zatvoru, a l. studenoga 1993. godine odvedeni su u nepoznato. U javnosti je to poznata skupina od "26 nestalih" bugojanskih Hrvata. Kasnije se ustanovilo da su četvorica mrtva, a da se Željko Miloš pojavio živ. Imena 21 vojnika HVO-a za kojega se još ne zna jesu li živi navodimo u ovom popisu:
1. Niko Džaja, sin Branka, rođen 1959. godine, zapovjednik Prve bojne HVO Bugojna. 2. Dragan Erkapić, sin Vlade, rođen 1956. godine, zapovjednik Druge bojne brigade HVO Bugojna. 3. Mićo (Miroslav) Dilber, sin Josipa, rođen 1964. godine, zapovjednik Treće bojne brigade HVO Bugojna. 4. Franjo Jezidžić, sin Dragana, rođen 1954. godine, načelnik IDP-a HVO Bugojna. 5. Stipica Zelić, sin Dragana, rođen 1954. godine, zapovjednik Vojne policije HVO Bugojna. 6. Miro Subašić, sin Frane, rođen 1958. godine. 7. Mihovil Strujić, sin Stipe, rođen 1949. godine. 8. Zdravko Juričić, sin Matka, rođen 1937. godine. 9. Jadranko Gvozden, sin Pere, rođen 1957. godine. 10. Marko Bartulović, sin Dragutina, rođen 1941. godine. 11. Zoran Galić - Šprajco, sin Drage, rođen 1955. godine. 12. Branko Crnjak, sin Drage, rođen 1960. godine. 13. Pero Crnjak, sin Zvonimira, rođen 1958. godine. 14. Perica Kovačević, sin Ljupka, rođen 1952. godine. 15. Vinko Ivković, sin Bože, rođen 1960. godine. 16. Nikica Miloš, zvani Kardelj, sin Joze, rođen 1947. godine 18. Ivo Miloš, sin Nine, rođen 1971. godine. 19. Ante Markulj, sin Pave, rođen 1974. godine. 20. Dragan Miličević, sin Joze, rođen 1966. godine. 21. Niko Zlatunić, sin Petra, rođen 1969. godine.
Zacijelo su doživjeli tragičnu sudbinu. Što se s njima dogodilo nitko javno ne govori. Bilo je više pokušaja da se to sazna, ali je sve bilo uzalud. Međunarodni Crveni križ je 30. rujna 1993. i 20. listopada 1993. godine registrirao jedanaestoricu s popisa ovih zatočenika. Registrirani su navedeni pod brojevima 2, 3, 8, 11, 12, 14, 17, 18, 19, 20 i 21. Bilo je očekivati da muslimansko-bošnjačke vlasti neće zlostavljati ratne zarobljenike, a napose one koje je registrirao Međunarodni Crveni križ, jer bi to bio očit dokaz o kršenju Ženevske konvencije o ratnim zarobljenicima. Bosanski Srbi, navodno su poštovali takve okolnosti, jer su znali da ih čeka optužba o ratnim zločinima nad ratnim zarobljenicima, ali Muslimani-Bošnjaci su se oglušili o te norme međunarodnog ratnog prava.
Novinari su nastojali prodrijeti u tajnu "nestalih Bugojanca", ali je njima još uvijek zabranjen pristup i fotografiranje na području bugojanske općine (ožujak 1997. godine). Zabranjeno je bilo i UNPROFOR-u kao i IFOR-u te sada SFOR-u da istražuju bilo što o bugojanskim žrtvama. Kada se pročulo da su ti ratni zarobljenici HVO-a u logoru UNPROFOR je pokušao saznati što se događa. No, glasnogovornik UNPROFOR-a u Sarajevu Bill Alikmann je izjavio da oni imaju informaciju da je 19 vojnika u bijegu ubijeno, a da su tri ponovno zarobljena. Britanska postrojba UNPROFOR-a otišla je u Bugojno da sve to provjeri, ali joj nije dopušteno. Armija BiH nije dopustila nikome pristup u logor, a kada su britanski vojnici tražili da razgovaraju s tri ponovno zarobljena hrvatska vojnika, rečeno im je da je to nemoguće.
Opće je uvjerenje da su nestali Bugojanci mrtvi i da ih je ubila Armija BiH. Za njihovu gorku sudbinu odgovoran je prije svih Dževad Mlaćo, ratni predsjednik Bugojna, kojega Hrvati smatraju ratnim zločincem i sigurnim klijentom Međunarodnog suda u Den Haagu. On je čovjek visokog položaja i povjerenja u SDA, političkoj stranci Alije Izetbegovića. Zatočene hrvatske vojnike iz bugojanskog logora odveli su Enes Hadžić, zapovjednik Vojne policije i Abdulah Jelača, zapovjednik brigade, koji se i danas nalaze u zapovjedništvu Armije BiH. Zapovjednik koji ih je čuvao u zatvoru je Enes Sijamija, koji živi u Bugojnu, ali je u nemilosti Dževada Mlaće.
Na sastanku s Michaelom Steinerom, zamjenikom predstavnika visokog povjerenika za civilna pitanja u Sarajevu, 28. lipnja 1996. godine, Amor Mašović, predsjednik muslimansko-bošnjačke komisije za razmjenu nestalih, izjavio je da u bugojanskim zatvorima nema živih Hrvata. On je tu izjavu dao pred svjedocima, medu kojima je bila i Dragica Galić, izbjeglica iz Bugojna, čiji je muž među oni "21 nestalih Bugojanaca". Mašović je tada izjavio da je za sudbinu nestalih Hrvata izravno kriv Dževad Mlaćo. O tome je u javnosti govorio Berislav Pušić, predsjednik hrvatske komisije za razmjenu nestalih. Pušićevu izjavu demantirao je sam Mašović, a i Mlaćo koji je dodao da su nestali Hrvati "izmislili svoj nestanak". Međutim, to je sve čuo Michael Steiner i na samom sastanku u Sarajevu nitko nije zanijekao istinitost riječi Mašovićeve izjave. Predsjednik Vlade Federacije Bosne i Hercegovine Edhem Bičakčić, inače drugi čovjek SDA, izjavio je da Dževad Mlaćo ima podršku svoje stranke i dao je do znanja da je vrlo utjecajan. Bičakčić je rekao: "Mi smatramo da je Mlaćo kadar SDA, koji je vrlo precizno i striktno uradio svoj posao. Zadovoljni smo s onim kako je radio i nemamo povoda da tražimo njegovu zamjenu.
Muslimansko-Bošnjačko ratno predsjedništvo bugojanske općine donijelo je 23. srpnja 1993. godine odluku kojom se od humanitarne organizacije Caritas oduzimaju prehrambeni proizvodi, a također imovina civilnih osoba za potrebe Armije BiH. Time je službeno ozakonjena pljačka crkvene humanitarne organizacije i hrvatskih civila, a primjenjivalo se samo na humanitarnu organizaciju Katoličke crkve, Caritas, ali ne i na istu takvu organizaciju Islamske zajednice Merhamet.
Ratno predsjedništvo i objedinjena komanda Armije BiH u Bugojnu 4. kolovoza donosi odluku kojom se svim građanima jamči osobna i imovinska sigurnost, traži od nadležnih tijela da povrate svu pokretnu i nepokretnu imovinu svim građanima, koja je oduzeta u tijeku sukoba HVO-a i Armije BiH u Bugojnu. Osim toga odlučeno je da se vrate kućama svi građani koji se "nisu ogriješili o zakone Bosne i Hercegovine". O trećoj točki te odluke već je sve rečeno, a pripominjemo da su logori ostali, da su civili progonjeni, da su ljudi maltretirani. A što je s imovinom svjedoče mnogobrojni podaci.
Uništavalo se sustavno s ciljem da se Hrvati nemaju više gdje vratiti. Potpuno su uništena sela Kandija, Goruša, Humac, Zanesovići, Udurlije, Lug, Rosulje, Crniče i Lendjerovina u kojima je živjelo većinsko hrvatsko stanovništvo. U selima s mješovitim stanovništvom kuće i gospodarske zgrade Hrvata su spaljene ili minirane. U samom gradu Bugojnu hrvatske četvrti su spaljene, minirane i opljačkane. Muslimansko-Bošnjačke vlasti osnovale su u Bugojnu Agenciju za otkup građevinskog materijala i tehničkih stvari. Pljačkaši i lopovi su u toj Agenciji dobivali novac za ono što su pokrali i opljačkali. Agencija je na taj način poticala pljačku i otimačinu hrvatske imovine.
Bugojanski Caritas je 20. svibnja 1994. godine napravio popis materijalnih šteta na stambenim objektima u vlasništvu Hrvata u Bugojnu. Prema tome dokumentu minirano je, zapaljeno i opljačkano 2.550 objekata.
U ratnom sukobu između HVO-a i Armije BiH i poslije njega učinjeno je svetogrđe nad sakralnim objektima, crkve, župne kuće i groblja su uništavani. U Drvetinama je 7. kolovoza 1993. godine zapaljena katolička crkva, izgorio je krov i urušio se, ostali su samo goli zidovi. U tom selu je uništeno i katoličko groblje. Prema izjavi svjedoka to je učinio vojnik Armije BiH iz postrojbe "Šejtan", nadimkom Tale, sin Semina Rustempašića.
U Kandiji muslimansko-bošnjački ekstremisti su uhvatili jednu ovcu i ispred crkve obukli je u misnicu. Crkva je potpuno devastirana, u crkvi je ložena vatra, s nje je opljačkan bakreni krov. Obilazeći bugojansku općinu u proljeće 1995. godine, dr. fra Ljubo Lucić u svom putopisu zabilježio je i ovo zapisano na crkvi: "Ovo će biti džamija, Zecovi. BiH Armija. Bosanac sam delija." Župni stan u Kandiji je spaljen desetak dana nakon sukoba HVO-a i Armije BiH, a u župnoj kući je bilo registriranih 8.000 knjiga hrvatske i svjetske literature, čime za zanimao župnik don Miodrag Mišura.
U Skopljanskoj Gračanici uopće nije bilo borbi, ali je crkva devastirana, u njoj su klupe razbijene, nema nijedne slike ni orgulja, a u 1996. je minirana. Župa kuća i kuća časnih sestara su uništene, na njima nema ni vrata ni prozora, jer je sve opljačkano. U Glavicama na crkvi nema nijednog stakla, ona je demolirana i oskrnavljena, a sav namještaj je polupan. Na crkvi su se počinitelji toga zlodjela ovako potpisali: Senad, Asim iz, Viteza. Na ambonu je naslikan znak njihove političke stranke SDA. Po crkvi su vidljive ljudske fekalije. U lurdskoj špilji nema Gospina kipa. Župni ured je opljačkan i razoren. Na glavačkom groblju je pustoš, a grobovi su opustošeni i porazbijani.
Groblje u Čaušlijama je razrušeno, grobovi su isprevrtani, mramor je razbijen, čak ima 217 razbijenih, oštećenih i oskvrnutih grobova. U tom groblju je nedovršena grobnica a u njoj nepoznat broj leševa u raspadnutom stanju. Grobnica je pokrivena samo daskama i tankim slojem zemlje. Leševi su umotani u nepromočivo platno. Svi ti leševi su neidentificirani, a možda su oni zemni ostaci "21 nestalog Bugojanca". Na groblju u Čaušlijama pred Božić 1995. godine porušeni su i preostali spomenici i križevi, preko 200 grobova još je dodatno devastirano.
Katoličko groblje u selu Vesela uništeno je 20. siječnja 1994. godine. U selu Humac kod Bugojna 14. srpnja 1996. godine zapaljena je katolička crkva Srca Marijina, koja je prije već bila demolirana, a sada je izgorjela do temelja. U Bugojnu 27. srpnja 1996. godine pod toranj župne crkve Sv. Ante postavljena je snažna eksplozivna naprava pa su oštećeni sam toranj, župna kuća i zgrada Caritasa.
Bugojanski su Hrvati 25. studenog 1994. kod vojnih i civilnih institucija vlasti, podnijeli krivičnu prijavu protiv osoba osumnjičenih za ratne zločine počinjene tijekom 1993. u Bugojnu. Od njih 440 navodimo tek prvih 15, koji su i najodgovorniji za sve zločine počinjene nad Hrvatima u bugojanskoj općini. To su: Dževad Mlaćo, sin Hamdije, rođen 1954. godine, profesor matematike, predsjednik ratnog predsjedništva i predsjednik SDA Bugojno, Zeir Mlivo, sin Uzeira, rođen 1950. godine, diplomirani ekonomist, predsjednik vlade općine Bugojno, Abdulah Jeleč, sin Muharema, rođen 1940. godine, načelnik štaba obrane općine, Senad Dautović, sin Saliha, rođen 1963. godine, profesor narodne obrane, načelnik službe javne sigurnosti općine, Kemal Džafić, sin Huse, rođen 1949. godine, časnik bivše JNA, načelnik sigurnosti štaba obrane općine, Enes Handžić, sin Mehmeda, rođen 1956. godine, načelnik sigurnosti 307. muslimansko-bošnjačke brigade Armije BiH, iz Donjeg Vakufa, Tahir Granić, sin Eniza, rođen 1959. godine, zapovjednik 307. muslimansko-bošnjačke brigade Armije BiH, Abdumalik Abdibegović, sin Ibrahima, rođen 1960. godine, sekretar Sekretarijata za narodnu obranu, nastanjen u Veseloj, Selmo Cikotić, rodom iz Sandžaka, časnik bivše JNA, u Bugojno došao pred rat između HVO-a i Armije BiH, Faruk Aganović, sin Muharema, rođen 1956. godine, stražar, kasnije zapovjednik jedne brigade Armije BiH, Besim Hodžić, sin Muharema, rođen 1962. godine, zapovjednik vojne policije, Besim Učembarlić, sin Tahira, rođen 1956. godine, zapovjednik grada Prusca, u kojem je nastanjen, Semin Rustempašić, zapovjednik postrojbe za posebne namjere "Zeleni zmajevi", nastanjen u Kruševici, Muris Kalajhodžić, zvan Murgo, zapovjednik postrojbe za posebne namjene JOKS, nastanjen u Gaju i Hanefija Prijić, zvan Paraga, zapovjednik postrojbe za posebne namjene Armije BiH, nastanjen u Voljicu, općina Gornji Vakuf/Uskoplje.
Oni su optuženi za sve nemile pojave u općini Bugojno i zločine tamo počinjene. Te posljedice nemilog sukoba HVO-a i Armija BiH po hrvatski narod u veljači 1995. godine sažeto je u nekoliko točaka. Od vremena nešto prije sukoba pa do kraja 1994. godine poginuo je 191 građanin, od toga 52 civila i 15 zarobljenih vojnika, 292 osobe su zatočene u logoru na Stadionu NK "Iskra", koji su tu premlaćeni i mučeni osam mjeseci, a 26 ih je odvedeno iz logora od kojih se za 21 još uvijek ništa ne zna, službeno se vode kao nestali. Nakon potpisivanja Washingtonskog sporazuma 1994. u Bugojnu je živjelo oko 3.000 Hrvata, a u veljači 1995. godine 1.374 s tim da se iselilo 1.724 a vratilo 98 osoba. Prema statističkim podacima iz veljače 1995. godine, bugojanskih Hrvata je u Bugojnu živjelo 1.374, u Republici Hrvatskoj 5.365, u Hercegovini 3.462, u trećim zemljama 5.762 ili ukupno 15.963. Samo u prekooceanske zemlje je otišlo preko tisuću bugojanskih Hrvata.
03.04.2009. u 12:48 | Prijavi nepoćudni blog | Dodaj komentar