Vučji čopori, svakodnevnica i sjećanja.

Inverzija pojmova ili kako proskribirati protivnika
Za lakše razumijevanje doktrine determinista potrebno je samo primijeniti jedno od njezinih temeljnih načela i sve gledati (čitati) inverzno. Danas Europom pa i Hrvatskom kruži bauk desnice i “desničarenja”. Fenomen, naime prelazi granice dnevnopolitičkih prepucavanja političkih neistomišljenika. Paradoks je u tome da sve što je “lijevo” odmah se proglašava progresivnim, a sve što je “desno” odmah je i rigidno. Tako, s jedne strane dolazi do izražaja stanje europske ljevice, koja nije kadra artikulirati vlastite teme kao što su solidarnost i pravednost a proskribira svaki identitet pa i vlastiti. To je klasični iskaz radikalnog i laicističkog liberalizma. S druge strane, rušeći instituciju države, obitelji i spolni identitet primjenjuje se stari poznati zakon jačega i moćnijeg.
Što znači “ljevica”, a što “desnica” u političkom životu? Inverzija pojmova, bio bi najlakši, a možda i najtočniji odgovor. Ljevičari često uporabljuju izraz “desnica” ali ne kao atribuciju političkog stajališta, nego je to buzdovan, kojim se protivnik izbacuje iz diskusije – jer biti “desničar” je nešto sumnjivo, zločinačko, te čak i od fašizma nije daleko! U laicističkoj Europi počeo je neki čudan “antifašizam bez fašista”. Hrvatska u tome nije izuzetak, naprotiv ona je perjanica tog novog lova na vještice. Po doktrinarnom načelu determinista ta kampanja služi u prvom redu jednom cilju: da bi se vlasti, one laicističke, i one koje to nisu, bavile sporednim, rubnim problemima. Kad se vlast bavi (imaginarnim) problemima i virtualnim neprijateljima, ona više nema vremena – primjerice za promicanje nacionalnih interesa, ili njihovu zaštitu ako su ugroženi od globaliziranog divljeg kapitalizma.
Dok su takozvane desne stranke u prijelaznim zemljama ipak na neki, možda nespretan način, htjele obraniti barem dio nacionalnog bogatstva i nacionalne imovine protiv nasrtaja zapadnog kapitala – bivši komunisti u tim zemljama pokazali su se kao najradikalnije pristaše rasprodaje svih dobara od banaka, telekomunikacija, osiguravajućih društava, energetskih sustava, poduzeća, hotela, do morske obale, otoka, šuma, poljoprivrednog zemljišta pa čak i izvora pitke vode. U čemu je kvaka? U planu determinista. Ako reciklirani komunisti uživaju takvu naklonost znači da je negdje bilo i planirano da oni dođu na vlast, kako bi ostvarili skrivene ciljeve kapitala, a ne da se borili za demokraciju u vlastitoj zemlji, koja im je do jučer bila strana.
Budući da ih zdušno podržavaju i Zapadna Europa i Sjedinjene Američke Države, znači da ni u zapadnom svijetu više nisu na cijeni vrjednote, koje su se do jučer imale kršćansko obilježje. Tu slijedi logičan zaključak ne samo da je Europa nego su i Sjedinjene Američke Države u rukama determinista. Oni naprosto koriste američku moć usmjeravajući je ne samo preko krupnog kapitala, multinacionalnih kompanija, za ostvarivanje dobiti, nego i rušeći sve vrjednote kako u toj zemlji tako i diljem svijeta, a poglavito u “zapadnoj civilizaciji”. U tome je taj kopernikanski okretaj koji pokazuje zašto se nakon pada komunizma, ostaci komunističkih struktura preobraćaju u gorljive jurišnike borbe za demokraciju. Oni su poluga preko koje se ruše nacionalne države, i ostaci vrjednota kršćanske zapadne civilizacije.
U biti velikom kapitalu desnica više nije potrebna, jer današnja je ljevica u međuvremenu na isti način postala ovisna o financijskim prilozima kao što su to prije bile građanske stranke. Na području gospodarstva došlo je do temeljnih promjena, koje su potpuno uzdrmale relaciju lijevo-desno. Ne radi se više o preraspodjeli među “bogatima” i “siromašnima” unutra jedne države, nego o gigantskoj planetarnoj preraspodjeli. Na kraju tog procesa – Europa je ta prva koja će biti na strani gubitnika, jer je prva samu sebe duhovno uništila odbacujući svoje kršćanske korijene. Nestat će i dosadašnje njezino blagostanje jer će jedini pobjednik biti međunarodni veliki kapital u rukama determinista. Nadalje, radna mjesta bit će premještena iz Europe u “jeftine” zemlje Euroazije. To će uzdrmati sve, i “male ljude” i srednji sloj. Naprosto Europljani su ugrožena vrsta.
Zašto ljevica ne stupi u borbu protiv te politike velikog kapitala koja iskorištava jeftinu radnu snagu u azijskim zemljama i time vodi europski radnički sloj u propast? Ona nije sposobna to učiniti jer su laicističke lijeve vlade poslušne i svađalačke. Poslušne su prema kapitalu, a svađalačke prema narodu kojega zastupaju. Takva dualistička (raspolućena) politika više ne zastupa nacionalne interese, pa ni interese “malog čovjeka”. Umjesto toga, ona se bavi sporednim, infantilnim pseudo-problemima – na primjer borbom protiv “rigidne desnice” ili kako to u Hrvatskoj znaju reći protiv ustašizacije. U završnoj dionici rata protiv vrjednota i raskršćenja kršćanskog svijeta deterministi dobro znaju naputak starih Rimljana kako je najbolji gonič robova bivši rob. Da su bivši, ili možda čak i ne tako bivši sljedbenici Marxa, Lenjina, Staljina, Tita i Mao Ce Tunga danas najpodobniji “partneri” ideologije globalizma zaista nije ironična, niti neka, previše začuđujuća pojava.
Kao u dobrim “starim vremenima”, i u današnjoj Hrvatskoj ponovno se vodi rasprava o takozvanim “desničarima”. Realni promatrač i trezveni analitičar, naravno, ostat će zbunjen jer te tajanstvene “desnice”, protiv koje takozvana lijeva opcija zove na uzbunu i vodi ljuti boj, naprosto nema. Ako se izuzme nekoliko redikuloznih budala (koji su najčešće instrument specijalnog rata) zapravo takva “desnica” je samo virtualna u interpretaciji determinističkih medija. Svi izborni rezultati u Hrvatskoj nakon 1990. bili su čak i za umjerenu “desnicu” skromni, zato današnji javni obračun s “desničarima” nije ništa drugo, nego obična borba protiv vjetrenjača. Ona i takva, posve iracionalna, potrebna je tzv. novoj ljevici da svoje sluganstvo deterministima opravda neprekidnom borbom protiv “povampirenih aveti prošlosti” (obrazac Ivan Fumić).
Uz izgubljeni kompas i orijentaciju u obrani nacionalnih interesa njima je od diskreditirane i ruglu izvrgnute lijeve ideologije, zaista ostao još samo “antifašizam” i “borba protiv desnice”, premda o nekom desnom ili fašističkom pokretu nema ni govora. Međutim, ljevica u tome ne posustaje. Svjesno ili nesvjesno se slijedi predložak posve jednak partijskoj liniji moskovskog centralnog komiteta, zacrtanoj 1943.: “Članovi i čelne organizacije moraju neprestano dovoditi u nezgodan položaj, diskreditirati i degradirati naše kritičare. Kad opstrukcionisti postanu previše uporni, etiketirajte ih kao fašiste ili naciste ili antisemitiste.... Ta će ideja, nakon stalnog ponavljanja, u glavama slušatelja postati ‘činjenica’”.
Zato je razumljivo zašto je bivši poljski disident Adam Michnik jedanput rekao da najviše strahuje od “antiboljševičkih boljševika” ili, što je gotovo isto, od “boljševičkih antiboljševika”. Znano je da pojmovi “ljevica – desnica”, vuku podrijetlo i ne slučajno, iz vremena Francuske revolucije. Krajem 18. stoljeća u francuskom parlamentu pripadnici revolucije imali su svoja mjesta na lijevoj strani dvorane, dok su konzervativne i umjerene snage sjedile na desnoj strani – gledano iz perspektive predsjedništva parlamenta.
Umjerenost i tradicija su grijesi koje ljevičarski deterministi i njihove revolucije ne opraštaju i ne zaboravljaju. Jedini koji opraštaju i zaboravljaju uvijek sjede na desnoj strani, a to je ona Kristova, ona na križu ili ona u ribarskom čamcu na Galilejskom jezeru.

"Govor mržnje" ili novi verbalni delikt
Mediji u Hrvatskoj postali su, ne kako je to u svijetu uobičajeno “četvrta vlast” i “sedma sila”, nego moćna vlast s velikom batinom koja je još uz to zaštićena determiniziranim mitom o “slobodi medija”. Na taj način blaženo je oslobođena bilo kakve odgovornosti. Rečeno rječnikom strategije, oni su dio internacionalnih snaga koje od “cijelog svijeta čine bojno polje”, ali za svoje zločine ne odgovaraju nikakvom sudu, ni sudištu, niti domaćem, niti Haaškom. Dok svojim djelovanjem jurišaju na suverenitet i identitet vlastite države, za sebe su prisvojili ono što se može nazvati “medijskim suverenitetom”.
Mediji i njihovi predstavnici su nedodirljivi, a novinari unaprijed sami sebe smatraju savršenim, nepogrješivim, i bezazlenim stvorenjima čije je poslanje učiteljevanje o mudrosti i životnom smisla. Novinari su u Hrvatskoj dodatno opterećeni bolešću efemerizma, jer i kad nešto objave što je temeljeno na izravno danim činjenicama to je tek samo kratkoročna prognoza, što i najbolje raščlambe, osvrte ili emisije čini bitno manjkavima. S druge strane, preuzeli su i ulogu novovjekih inkvizitora, nemilosrdnih istražitelja koji pod okriljem ideologije determinizma i tzv. “slobode tiska” smiju, nekažnjeno nuditi i prodavati laži, poluistine, smiju i mogu prešućivati i pretjerivati, natezati, podvaljivati, montirati, strvinarski i nekrofilno uništavati i čovjeka i vrjednote.
Upravljači determiniranog kaos dobro znaju da sloboda ne nastaje ni u novinama i na televiziji, jer je ona kategorija božanskog reda. Ali isto tako dobro znaju, da su mediji kao “meka sila” podesni za stvaranje surogata slobode, što se postiže tako da istinske i istinite ideje nemaju relevantni utjecaj. Postavši ono što su sada – stratište istine – mediji stvaraju virtualnu lažnu slobodu koja je za čovjeka prijemčljiva jer za nju nije potrebna nikakva žrtva.
U prividnom (lažnom) stanju slobode gdje narod nije spreman na žrtvu stradaju temeljne vrjednote, istina, pravda i poštenje, krepost, dobar ukus i konačno nacionalni identitet. Deterministi, za razliku od nepromišljenih i naivnih hrvatskih političara, ali i političara u zemljama “trećeg svijeta”, odavno su shvatili da sirovo nametanje “slobode tiska” služi samo širenju ucjena, pritisaka, senzacija i konačno kaosa kako bi se najlakše ostvario njihov naum o poništenju čovječje, nacionalne i državne slobode.
Sloboda tiska, dakle, može se reći, uopće nije nikakvo uzvišeno demokratsko dostignuće, poglavito ne u Hrvatskoj gdje je postala sredstvom ideologije determinizma. Bit svake ideologije sastoji u tome da umjesto čovjeka, jedne slike i prilike Božje, instalira ideju u čije ime se provode izokrenuti odnosi (n-1). “Govor mržnje” je primjer za to. On nije svojstvo onih kojima se pripisuje, nego naprotiv, pravi protagonisti “govora mržnje” su oni koji tobože ukazuju na njega. Raščlambom jezičnih formi i sadržaja tiskovina u Hrvatskoj može se dokazati ova tvrdnja.
Prvo, pod koji se zajednički nazivnik mogu svesti naslovnice Jutarnjeg lista, Globusa, Nacionala, Index.hr-a? Sve pomno odabrane infromacije služe za prikriveni, manje prikriveni, ali i izravni napad na vrjednote općenito, ali i ciljano na samu Hrvatsku, na njezin identitet i njezinu opstojnost da se kao demokratska i nezavisna država ne afirmira na političkoj karti Europe.
Drugo, kako nazvati (imenovati) rječnik kojim se služe komentatori i kolumnisti u tjednicima Globus i Nacional ili dnevnicima poput Jutarnjeg Lista (npr. Boris Dežulović, Mirjana Kasapović, Denis Kuljiš, Miljenko Jergović, Davor Butković, Jurica Pavičić, Srečko Jurdan, Boris Pavelić, Viktor Ivančić, Drago Hedl, Denis Latin, Marinko Čulić, itd.)? Što reći za rječnik takvih kolumnista i zastrašujućeg govora mržnje prema dvije temeljne vrjednote – hrvatskoj državi personificiranoj u prvom predsjedniku dr. Franji Tuđmanu, i duhovnoj vertikali hrvatskog naroda, Katoličkoj Crkvi?

“Govor mržnje” ili novi verbalni delikt
Što podvesti pod “govor mržnje” omiljeni pojam koji osim hrvatske ljevice rado rabe novinari determinizma, kojih nije mali broj u hrvatskim pisanima, ali i u elektronskim medijima. Lijepeći tu novosročenu etiketu isključivo neistomišljenicima, onima koji se usude nešto, pa i potiho, prozboriti o domoljublju, hrvatskoj opstojnosti, pristranosti svjetskih središta moći, vrjednotama ili nacionalnim interesima nastoje ih zastrašiti, ušutkati ili onemogućiti, kako njihov tzv. “govor mržnje” više ne bi kvario prelijepu sliku koju ti političari (izašli ispod “Sorosovog šinjela”) i njihovi medijski jurišnici o sebi njeguju.
Tako je 11. listopada 2001. u Vjesniku tadašnja potpredsjednica vlade Željka Antunović prigovorila da se nakon demokratskih promjena iz socijalističkog zakona izbacilo i ponešto što je u njima bilo dobro – zabrana poticanja na diskriminaciju i netoleranciju. Tko je to u komunizmu bio netolerantan i diskriminatorski nastrojen o tom potpredsjednica nije govorila. Ali je zato njezin partijski kolega predsjednik Vlade Ivica Račan, koji kritičko mišljenje stožera za obranu digniteta Domovinskog rata da – “vlast koja krši Ustav nije ni legitimna ni hrvatska, nego marionetska i izdajnička”, proglasio tipičnim “govorom mržnje”, pa sudi kako je “vrijeme da unutar institucija sistema otvorimo raspravu, možemo li prihvatiti takav odnos u političkom životu”. Ovakav stav najvišeg dužnosnika izvršne vlasti ubrzo je operacionaliziran u traženju načina kako pod izlikom zabrane “govora mržnje” onemogućiti pa čak u zatvor strpati političke protivnike.
Da se o tomu ozbiljno razmišljalo vidljivo je iz intervjua Stojana Obradovića (glavni urednik STINE) s Orhidejom Martinović. Na pitanje: “bi li bilo moguće podignuti krivične optužnice protiv ‘govora mržnje’ u medijima”?, njeni su odgovori bili: “u načelu da, ali bi to tražilo vrlo ozbiljan i temeljit pravni napor”, odnosno “možda možemo početi razmišljati da ga zabranimo na istim pretpostavkama i s istim kriterijima koje je Haaški sud koristio za uspostavu tzv. objektivne odgovornosti”. To nije ništa drugo nego potvrda da je namjera bila u slobodu govora intervenirati zakonskim paragrafima. No, tu je nastao problem, jer se nije moglo utvrditi tko je taj koji će određivati što je “govor mržnje”. Na tu dvojbu lucidno je odgovorio Ivan Jindra: “To je bar jasno! Partija se uvijek služi govorom ljubavi, a državotvornim je nacionalistima uvijek bio svojstven govor mržnje”.
Uporaba orvelijanske novogovorne fraze “govor mržnje”, planirana kao medijsko streljivo, koje se sustavno ispaljuje u hrvatski javni prostor, kako bi se stotinama tisuća ljudi, koji su najprije godinama pa i desetljećima čamili u komunističkoj ispiraonici ljudskog mozga, i koji se zatim nisu bojali goloruki ići na armijsko-miloševićevske tenkove. Ponovno, ali ovaj put od novokomponiranih demokrata nastoji im se začepiti usta i u slijedećih pedeset godina.
Zašto se, a poglavito od 2000. u hrvatskim medijima, između ostalog lijepljenjem etikete “govora mržnje” nastoji stvoriti crna (negativna) slika o ljudima i pojavama? Zbog službene ideologije, bio bi najkraći odgovor. Ako postoje pojedinci i skupine izopćenika koji su ocrnjeni, oklevetani i nevrijedni spomena onda medijski klevetnici i njihovi političko-financijski patronati postaju veličine, iako lažne. Takvo inverzno stanje vrijednosti (n-1) u kojem odabrani i podobni nisu samo odabrani i podobni, nego se od njihovoga imena stvara mit i paradigma veličine i nedodirljivosti.
Takvih imena od trećesiječanjske vlasti (2000.) u Hrvatskoj ima mnogo od Stipe Mesića do Ivice Račana ili od Vesne Pusić do Jadranke Kosor a onih ambrovsko premazanih i fukarovsko zaogrnutih popriličan je broj. Nasuprot njima stoji vojska nepodobnih s etiketom “govora mržnje”, koju su im u zadovoljenju svojeg egocentrizma, i u pozi “liberalnog” i “humanog” pregaoca prilijepili žutoliki pripadnici “meke sile”. Sva ta inverzija ima svoju svrhu stvarati izopačenu sliku društva u kojemu se ne cijeni samozatajni rad, ljudska i moralna kvaliteta, nego se verbalnim opsjenarstvom medijskih jurišnika promiču ljudi koji osim nekoliko nabubanih fraza, uz pomoć inozemnih instruktora determinizma, nemaju ništa što bi mogli pokazati kao vrijednost i(ili) djelo. Oni su naprosto ljudi bez djela. Ali zato znaju pametovati i mudrovati, davati recepte, osuđivati i prodavati liberalne laži kao svoje jedino djelo vjerujući da je to trajna vrijednost.
Liberalne se laži, umješno upakirani proizvod determinizma, dobro prodaju u tzv. tranzicijskim zemljama, koje su još uvijek natopljene demagogijom iz komunističkih vremena. Zapadna celofansko-celuloidna demokracija mnogo je suptilnija u ispiranju i smekšavanju mozgova, nego što je to bio istočni totalitarizam. Ugursuzi zapadnog “slobodnog tiska” otvoreno su priznali kako njima nije stalo do istine ni do čovjeka. Najveći je trik “slobodnih medija” u tome što oni virtualno mnijenje podmeću kao javno mnijenje, a proskribiranje protivnika kao što je lijepljenje etikete “govora mržnje” ispravni postupak u borbi protiv zla. Na temelju ove smišljene inverzije hrvatski determinizirani mediji preuzeli su kadijsku ulogu o tužbi i presudi. Na taj način, su uzurpirali pravo nadzora nad dobrim dijelom puka i time zauzeli poziciju za koju nisu legitimirani nikakvim demokratskim postupkom – izborima, na primjer – pa se može ustvrditi da to predstavlja “državni udar” na poseban način.
Svakojake kolumniste, komentatore, tzv. slobodne novinare i vazdazelena piskarala, koji narodu propovijedaju njima bliski svjetonazor, nitko nikada nije birao, niti su u sustavu trodiobe vlasti. Oni su iznad zakona, za njih zakon ne vrijedi, i on se ne odnosi na njih, a ako ih se i tuži, zašto valjanih razloga ima na pretek, onda novinarska cehovska udruga halabukom ih prikaže žrtvom “govora mržnje”. I kako bi to rekao Brešan mlađi, spirala nasilja, ali medijskog, nad domoljubima, braniteljima, zagovornicima kršćanskih (katoličkih) vrjednota, intelektualcima nacionalnih opredjeljenja se nastavlja.
Kako su se regrutirali mnogobrojni medijski borci protiv “govora mržnje”? Na dva načina: prvi, hrvatska državotvorna politika od nastanka države, zaokupljena obranom od agresije, što može biti opravdanje, ali i vidljivom popustljivošću, defenzivom i neshvaćanjem, što nikako ne može biti opravdanje, svojim se protivnicima uopće nije bavila, dok su ih ovi kako napisa Joško Čelan napadali kao ose ili, bolje, stršljenovi – izvana i iznutra, gdje su imali dobro organizirane prave pravcate obavještajne službe, koje su se negdje zvale Forum 21, a drugdje udruge malih dioničara. Odmah su izmislili djelotvorne propagandne slogane – “neovisno”, “profesionalno” novinarstvo, “javna televizija”.
Čitateljima su uspješno nametnuli i ključne teme – “pokradoše vas tajkuni” i “osramotiše vas Hercegovci pred Europom”. Radili su to politički vješto i profesionalno besprijekorno. Drugi način je taj, da su na ključna urednička mjesta tzv. državotvornih medija dolazili smušeni pjesnici, provincijski novinari autsajderi, karijeristi bez ikakve “političke vjere” ili čak izravni politički protivnici, koje se onda navrat-nanos smjenjivalo i tješilo luksuznim “audijima” i dopisničkim mjestima u New Yorku. Na drugoj strani uz obilnu pomoć svojih planetarnih poslodavaca, tipa Soros, rojili su se i jačali sve radikalniji dnevnici (Jutarnji list, Novi list,) i tjednici (Nacional, Globus, Feral Tribune) te televizijske emisije (Latinica, Nedjeljom u 2, i razni talk showovi). Hrvatska je tako bila zemlja koja već od samog svog nastajanja u sebi nosa jednu podzemnu, podmuklu rušilačku snagu, koja joj je strasno i(ili) zlurado radila o glavi.
(nastavlja se...)

Djelovanje Sorosove fondacije “Otvoreno društvo” (2)
Kada je u pitanju naobrazba i kultura, područja na koje je stalno usmjerena strjelica Sorosovog destruktivnog djelovanja onda se čini nužnim naznačiti koja je to ključna metoda djelovanja budimpeštanskog Srednjeeuropskog Sveučilišta. Ona je nedvojbeno sadržana u jednom povjerljivom izvješću Sveučilišta u kojem stoji: “... Jedna od ključnih metoda zaposlenih u CEU vrlo je jednostavna – kako god iskriviti povijest ideja – izravno lažući, pogrješnim zaključkom ili pogriješiti ispuštanjem ili kombinacijom svega što je prethodno spomenuto, a vodi k rezultatu koji podsjeća na metode cenzora novinskih članaka u knjizi Georgea Orwella ‘1984’ kada značajne pojave i teme tajanstveno nestaju iz povijesnog pamćenja...”
Kako piše prof. dr. Miroslav Tuđman znanje o povijesnim događajima nije moguće bez pamćenja. Pamćenje je najvažniji element pomoću kojeg se oblikuje naše znanje o sadašnjosti i prošlosti kada su stvari postale drukčije. Pamćenje je iskustvo o vremenskom slijedu; pamćenje je svijest o promjeni u vremenu, i o tome da svaka promjena implicira kontinuitet nečega. Dakle, učenjem na “Sorosovom Sveučilištu” studenti stječu vještinu kako ostati bez iskustva, preskočiti promjenu i odreći se kontinuiteta. I ovdje kao u determiniranom kaosu kriterij uspješnosti je nadziranje i upravljanje pamćenjem, koje određuje krug odabranih ili središnji stožer. Nadziranjem pamćenja štite se upravitelji krize i njihovi operatori nereda od odgovornosti za proizvodnju duhovnog nasilja i(ili) destrukcionizma. Zato je Soros kao žestoki pobornik destrukcionizma studij sociologije u Varšavi pretvorio u žarište zbližavanja destrukcionista, čitaj determinista. Sorosov destrukcionizam prema Zvonimiru Kuharu proističe iz njegovog prijateljstva s Amitaiem Etzionijem, koji je u kasnim šezdesetim 20. stoljeća bio jedna od presudnih osoba u raznim “Tavistock mrežama”.
Destrukcionizam, kao podsustav determinizma, prema planskom hodu na dugi rok trebao bi slomiti suverenu naciju-državu i zamijeniti je kulturom “samoizražavanja”, iracionalnimm “individualizmom” te sustavnim analizama zamišljene politike svjetskog federalizma. I ovdje se bez ikakve dvojbe može iščitati da stalno papagajsko Mesićevo ponavljanje individualizacije krivnje, dolazi iz ove škole mišljenja ali on, unatoč ponavljanjima, nije svjestan njezinog značenja. Međutim, onaj tko je njemu sugerirao da tako postupa dobro zna da je “individualizam zločina” posredno optuživanje države i (ili) naroda jer je ona(on) izvor terora koja je pojedinca “prisilila” na izvršenje takvog čina. Ako se krivnja individualizira, kako to uporno ponavlja Mesić, ona je to stvar pojedinca, i tada pojedinac ne snosi krivnju, nego krivnja ostaje na državi. Samo nekoliko, pomno odabranih, pravomoćnih presuda na temelju “individualne krivnje” u konačnici vodi prema tome da cijela država i cijeli narod budu osuđeni.
Ovdje determinizirani postulat inverzije (n-1) itekako vrijedi, naime, “individualnom krivnjom” s pojedincem, koji je izmanipuliran (obmanut) od političkog vodstva, čitaj države, skida se odgovornost bez obzira što je on formalno osuđen. Konačan zaključak “individualizacije krivnje za ratni zločin” prema destrukcionističkom tumačenju je – ako ne bude države i njezinih nacionalnih interesa neće biti ni ratnog zločina.
Sva suđenja u Haagu su u funkciji toga – dokazati da zločin nastaje samo ako država posegne za zaštitom svojih nacionalnih interesa, pa i u slučaju ako je izložena agresiji. Zato je formulacija u svim optužnicama protiv hrvatskih generala ista – “udruženi zločinački pothvat”. Individualizacija krivnje služi između ostalog i zato da se “pokaže” i “dokaže” kako iza “zločinačkog pothvata” stoje primitivci kao izvršitelji, a naredbodavac je neki ili nekakvi “genijalni vođa” ili političko vodstvo. Takav zaključak naprosto proizlazi iz pojmovnog određenja “zločinačke organizacije” – čini je skupina primitivaca koju vodi ili njome upravlja inteligentni vođa.
Komunikacije, prava čovjeka, dobrotvorne akcije ovjeka, i javni mediji – su najvažniji Sorosovi komunikacijski kanali djelovanja za područje europskog Jugoistoka. Bez novca to ne ide. Zato je u jugoistočnim zemljama Europe Soros u periodu intenzivnog nastupanja (formiranja mreže) od 1993. do 1998. potrošio više od milijardu dolara. Pored novca tu su i povjerljivi ljudi, pa radijski dio koordinira Saša Vučinić, bivši urednik beogradskog Radija B-92 a tiskane medije vodi Stuart Auerbach iz Washington Posta. Suosnivač Fondacije Soros za bivšu Jugoslaviju je nekadašnje Savezno izvršno vijeće SFR Jugoslaviju – mandat Ante Markovića. 
Zaklada Otvoreno društvo registrirana je u Hrvatskoj 5. ožujka 1993. Deklarativno djelovanje Sorosove zaklade je promicanje ideje o civilnom društvu. To je samo njezina vanjska forma. Iza krinke brige za ljudska prava, krije se i odvija stvarna (prava) aktivnost Zaklade, koja je usmjerena na promjenu političkog i gospodarskog ustroja suverenih država. U slučaju Hrvatske, kako se to naznačuje u analizi “Specijalni rat protiv Hrvatske od 1987. do 1997.”, Otvoreno društvo ima jasan cilj: promjenu vlasničke i upravljačke strukture i kulturnog ozračja, posredstvom financijskih donacija, kao i donacija u tehničkoj i računalnoj opremi. O djelokrugu Sorosovih aktivnosti u Hrvatskoj najbolje se iščitava po tome tko koristi i komu se daje financijska potpora , ali isto tako može se ta aktivnost prosuđivati na temelju njegovih izjava ili izjava njegovih plaćenika.
Posao djelatnika različitih agencija i medija nije samo ispitivanje javnog mnijenja u predizborno vrijeme, već da opsežnim istraživanjima dođu do motivacijske slike nekog naroda. A kada motivacijska slika naroda u jednoj državi bude potpuno jasna, tek se onda određuju i ciljevi specijalnog djelovanja. Zato je izuzetno važno prisjeti se objavljenih rezultata agencije Untied States Information Agency (USIA) prema kojima su Hrvati u drugoj polovici devedesetih godina prošlog stoljeća najviše povjerenja imali u Katoličku Crkvu i Hrvatsku vojsku. Jedan drugi rezultat ove agencija, onaj o predizbornom istraživanju (1997.), pokazao je da 81 posto stanovništva podržava predsjednika dr. Franju Tuđmana.
Kako je prema objavljenim, i neobjavljenim, podacima jasno da su hrvatski ljudi najosjetljiviji na pojave nepravde, nepoštenja, krađe, prisvajanja, a s druge strane najviše povjerenja iskazivali su Katoličkoj crkvi, Hrvatskoj vojsci i prvom Predsjedniku, logično je da su ciljevi specijalnog rat bili podešeni prema tim rezultatima. Zato su odmah nakon pobjede u Domovinskom ratu i hrvatski Predsjednik i Hrvatska vojska postali predmetom većine operacija specijalnog rata koje su se vodile preko medija i nevladinih udruga u dvije faze.
U prvoj fazi cilj je bio kompromitiranje Predsjednika države i Vrhovnog zapovjednika i drugih državnih i vojnih dužnosnika, tako da se potenciraju sumnjičenja u najširoj skali važnosti. Druga, uvjetno nazvana “objediniteljska” faza, imala je cilj uvezivanja parcijalnih nezadovoljstva, neovisno o motivacijskoj osnovici, pod međunarodnim pokroviteljstvom preko udruga za zaštitu ljudskih prava i na kraju insceniranje glavnog pokretačkog događaja čiji je rezultat nespremnost naroda na žrtvu. U hrvatskom narodu ova paradigma nespremnosti za žrtvu iskazuje se u ravnodušnosti prema rasprodaji hrvatskog bitka, ali i ponovnim izborom Stipe Mesića za predsjednika države unatoč krajnje dvojbenom obnašanju predsjedničke dužnosti u prethodnom mandatu. Olako Hrvati zaboraviše da je među prvima koje je Stipe Mesić kao predsjednik države 2000. primio, bio upravo George Soros.

Djelovanje Sorosove fondacije “Otvoreno društvo”
Sredinom devedesetih godina 20. stoljeća visoki dužnosnici Međunarodnog monetarnog fonda i Svjetske banke bili su usmjereni na izradu strateških dokumenata koji će utvrditi planske postupke razgradnje suvereniteta (treća faza determinizma) novonastalih država u srednjoj i istočnoj Europi. Taj je proces otpočeo u tajnosti 1989. neposredno prije pada Berlinskog zida, kada je oko izrade danas aktualnih strategija nastupanja u svijetu stručnjake tajno okupljao i financirao poznati špekulant George Soros. Uvidjevši nezadrživost raspada nekadašnjih komunističkih saveznih država, Sovjetskog Saveza, Jugoslavije, Čehoslovačke on je otvorio projekt privatizacije i provedbu politike masovnih stečaja u tim zemljama kao pripremu za ulazak stranog kapitala, uglavnom multinacionalnih kompanija, koje Soros vidi kao glavne poluge globalne moći.
Međutim, kada je u pitanju nekadašnja Jugoslavija polazilo se i od globalnog projekta stvaranja subnacionalnih i nadnacionalnih jedinica. Zato je slučaj Jugoslavije posebno zanimljiv. To je konkretno značilo da se prostor bivše Jugoslavije mora regionalizirati i regionaliziran uključiti u širi oblik integracije. U svojoj knjizi “Podrška demokraciji”, objavljenoj početkom devedesetih godina 20. stoljeća, Soros razotkriva sve pokušaje međunarodne zajednice da održi Jugoslaviju tajno financirajući tadašnjeg saveznog premijera Antu Markovića.
Unatoč tome što je velikosrpska ideja i galopirajuća Miloševićeva “jogurt revolucija” već 1989. dobrano rastočila Jugoslaviju Soros će ustvrditi: “nacionalni su rivaliteti tu zemlju doveli na rub sloma, radikalni program, stabilizacije novca, koji je uveden istog dana kad i u Poljskoj, 1. siječnja 1990. počeo je mijenjati politički krajolik... Sredinom godine ljudi su opet počeli misliti u kategorijama Jugoslavije.” Za ostvarenje ove posljednje misli, političku misiju prije prvih stranačkih izbora 1990. započela je Jugoslavenska demokratska alternativa, i to objavom nacrta sporazuma u deset točaka prema kojima je moguće politički preurediti – a sačuvati – Jugoslaviju. Pod humanitarnom krinkom brige za ljudska prava i slobodu medija od samog nastanka hrvatske države, služeći se od Sorosa zavisnim medijima i njegovom fondacijom Otvoreno društvo, kao i udrugama, kao što je Hrvatski helsinški odbor (HHO) pripadnici Jugoslavenske demokratske alternative, a po naputku inozemnih naredbodavaca rade na stvaranju privida nedemokratičnosti i neslobode u Hrvatskoj.
U tom smislu može se spomenuti pismo kojeg, su pod naslovom Vrijeme za povlačenje s vlasti objavili u Erazmusu 20. rujna 1993. Ivo Banac, Krsto Cviich, Slavko Goldstein, Vlado Gotovac, Vesna Pusić i Ozren Žunec ili preko slučaja Radija 101 kada je provociran i upravljan politički proces pobune – “događanja naroda” – protiv postojeće vlasti zbog “nepostojanja slobode medija”. Prije svega, iskorištena je izočnost predsjednika dr. Franje Tuđmana zbog njegove bolesti i liječenja i činjenica moguće uskrate emitiranja programa spomenutoj, tada lokalnoj radio postaji koja, između ostalog, nije bila registrirana pri trgovačkom sudu.
Po naputcima i potpori iz londonsko-washingtonskog političkog kružoka u cjelini gledajući njihov način djelovanja a poglavito nakon oslobodilačke operacije Oluja sveo se na primjenu metoda psihološkog rata: prijetnjama izolacijom, uskratom “spasonosnih kredita”, optužbama za postojanje fašizma, huškanjem na neposluh i nemire. U žargonu specijalnog rata kazano: skinuli su diplomatske rukavice! Od tada na djelu je otvoreni, izravni politički pritisak na Hrvatsku kako bi se prijekim putem stiglo do zamišljenog cilja, a on je – “zapadni Balkan”.
Za intelektualno i svako drugo “dizajniranje” stanja u Istočnoj Europi i na europskom Jugoistoku, a u Hrvatskoj svakako, kao i za oživotvorenje političke integracije balkanskih zemlja – u objedinjujućem smislu – neprestano se brine, zajedno sa svojim plaćenicima, George Soros.
U institucionalnom smislu Zaklada Otvoreno društvo je glavna poluga pomoću koje George Soros, kao asimetrični ratnik juriša na suverene države. Svoju prvu “zakladu otvorenog društva” (Open Society Foudation) osnovao još 1979. a s pomoću nje znatno prije pada komunizma doveo se u položaj čovjeka koji će za potrebe anglo-američkih bankovnih interesa i interesa Međunarodnog monetarnog fonda i Svjetske banke odigrati ulogu za nametanje porobljivačkog pojma “tranzicije” koji će se kasnije na kraju 20. i na početku 21. stoljeća dogoditi u istočnoeuropskim zemljama.
Osim toga, kad je bila osnovana organizacija Human Rights Watch (HRW) i s njom usko povezana organizacija Amnesty Intrenational britanskog ministarstva vanjskih poslova, i nakon što su se te “sestre bliznakinje” nametnule kao čvrsto usklađeno međunarodno udarno društvo protiv nacija koje se protive slobodnom tržištu i globalizaciji, a kampanja im je bila i još uvijek je umotana u oštru kritiku “povreda ljudskih prava”, njihov najistaknutiji financijer postao je George Soros.
Podružnice Otvorenog društva počele su se otvarati početkom osamdesetih godina prošlog stoljeća i danas djeluju u više od trideset zemalja od srednje i istočne Europe, preko srednje Azije do južne Afrike. Glavno središte cijele mreže podružnica je u New Yorku, a središte za Srednju Europu smješteno je u Budimpešti, dok je za Institut Otvoreno društvo kao središte odakle će djelovati, također odabrana Budimpešta.
Po naputku samog Georga Soros ustanovljeno je dvadesetak programskih područja, koja se mogu podijeliti u dva široka polja djelovanja: (1) izobrazba i kultura, (2) komunikacije, prava čovjeka i dobrotvorne akcije.
(nastavlja se)

non stop kukate kako je blog postao loš jer isti ljudi uništavaju sve, samo vrijeđaju i svađaju se a ustvari jedino i dolazite čitati te svađe. Sad kad nema svadljivaca svi šute. Baš ste klošari. A niš, idemo dalje sa medijskom agresijom i informacijskim ratom.

Pišući prije dvadeset i četiri stoljeća “Umijeće ratovanja” Sun Tzu Vu vjerojatno nije ni slutio da će njegove temeljne strategijske postavke svoju pravu primjenu doseći tek na prijelazu iz drugog u treće tisućljeće. U ratu bez rata i miru bez mira gdje je “meka sila” postala odlučujuća snaga moći, ratovanje je zaista, kako je to smatrao umni kineski strateg postalo umijeće prijevare, a čin vladanja, znanošću mentalnog razoružavanja. “Pobijediti neprijatelja bez borbe, to je genijalnost”, tvrdio je on.
Kad su svjetski deterministi nakon pada Berlinskog zida konačno shvatili da se može ostvariti ideja Antonia Gramsciao “maršu kroz institucije” od tada su krenuli stazom prijevara, a uporabom medijskog nasilja i njegovim nadzorom samo su potkrepljivali takvo djelovanje. U “odgođenom kaosu” hrvatski deterministi u stanju “rata bez rata” ili “mira bez mira”, kojeg neprestano vode protiv interesa vlastitog naroda i cjelovitosti vlastite države, uklapa se u Sun Tzuovo načelo: prikrivati pravi cilj javnih poteza, zbuniti i pokolebati, navesti na pogrješne poteze svoje suparnike. Obmana i prokazivanje dvije su bitne odrednice medijskog nastupanja hrvatskih medijskih determinista. Za njih ne postoji istina da u ljudskom životu ima ono što je važno, i ono što je beznačajno. Inverzija je potpuna.
Ako hrvatski “potrošač” medija prelistava različite publikacije i odgleda preko televizijskih zaslona ono što mu se nudi – hrpu različitih informacija – on na kraju ostaje neinformiraniji (zbunjeniji) nego što je bio na početku, prije čitanja ili gledanja. Sve je toliko zamršeno i nejasno da se te informacije i bez poznavanja informacijskog rata, nakon nekog vremena mogu iščitati kao dezinformacije. No, običan čovjek pritisnut svakodnevnim brigama nema mogućnosti, ni financijske, ni tehničke ali ni vremena da većinu tih tobožnjih vijesti, informacija i senzacija, provjeri. One se poput stalagmita talože i rastu u psihi čovjeka do konačnog razoružavanja njegove samosvijesti i uništavanja njegovih sposobnosti rasuđivanja o dobru i o zlu.
U tom novom valu ratovanja, nasilje se provodi, ali uglavnom bez krvi pa preobraženi deterministi u Hrvatskoj za sebe uvijek imaju odstupnicu, jer su se prilagodili doktrini “inverznog rata”, ostajući kao napadači nevidljivi i(ili) neidentificirani, a njihovi agresivni svakodnevni čini prešućeni. Primjena dezinformacija najomiljeniji im je taktički postupak. Njihovi mentori dobro su ih uputili da se jedinstvenost lanca “komunikator – mediji – puk” mora promatrati u složenoj društvenoj zbilji. U tom se kontekstu mediji shvaćaju kao moćna sila, a ne samo kao složene društvene institucije koje utječu na oslikavanje prevladavajućih odnosa u društvu. Kao o moćnoj sili s djelotvornim učinkom misli se zbog toga što od svakodnevne stvarnosti proizvodi virtualni smisao, kojeg čitatelj (gledatelj) prihvaća kao životan (stvaran).
Oni imaju moć (koja nije nadzirana) pružati sliku o svijetu u kojemu živimo, tako da svakome beznačajnom događaju ili akteru – osobito odabranim političarima i(ili) istomišljenicima – jamče značenje i važnost, a one druge značajne i vrijedne izlože poruzi ili prešućivanju. Njihova jedno(pri)strana interpretacija društvene stvarnosti vodi ih u neprestanu proizvodnju manipulacija kako bi ideologiju besmisla održavali na životu.
Iako su se oblici rata kroz povijest mijenjali, namjera agresora uvijek je ista – uništenje suprotne strane, ili onemogućavanje njezinog slobodnog djelovanja. Hrvatska u dva svjetska rata i poraća i onom Domovinskom, težišno je bila izložena operacijama fizičkog uništenja, a sada se “mekom silom” prešlo na druge načine uništenja hrvatskog puka, hrvatskih institucija i hrvatskog bitka.
Sve što u Hrvatskoj predstavlja vrijednost i vrjednotu, pa i sama Katolička crkva, izloženo je unutarnjem nagrizanju i rastroju. Ubačenici determinizma znadu iskoristiti ljudske slabosti, zato je “rat bez rata” u Hrvatskoj tako podmukao, višeslojan, mnogolik i u stalnoj eskalaciji, a cilj mu je konačno uništenje suverene hrvatske države. Samo letimičan pogled na tiskovine i elektronske medije u Hrvatskoj u(do)kazuje jednoglasje i usklađeno djelovanje o otvorenim napadima i(ili) prikrivenim podmetanjima kojima je svrha rušenje nacionalnog ponosa i obezvrjeđivanje nacionalnih interesa, isto kao i osoba i snaga koje ih zastupaju. Javno mnijenje u Republici Hrvatskoj, “meka sila” oblikuje na neprekinutom slijedu umjetno stvorenih događaja, negativnih slika, vijesti, komentara i natuknica, te namještenih anketa koje determinizirani krugovi u inozemstvu objavljuju preko svojih agencija, kao odraz raspoloženja stanovništva. Hrvatski puk koji je mjesecima i godinama izložen neprekidnoj paljbi “meke sile” postupno popušta jer ga se suptilno uspjelo uvjeriti da je svaki otpor bezizgledan, da bi obmana zvana – integracija – uvjerljivo bila prikazivana kao novi korak na putu prema blistavim ostvarenjima.
U ne tako dalekoj budućnosti Hrvatska bi mogla ući u kritičnu fazu svoje opstojnosti, jer će sadašnja i naredne vlasti nadolazeće napetosti i proturječnosti rješavati upravo novim prijevarama i obmanama. Zato je nužno upitati se: Kako će završiti “ofenziva” Stipe Mesića na bojišnici prema Domovinskom ratu i prvom predsjedniku hrvatske države na kojoj je on samo vidljivi jurišnik? Kako će Banski dvori prikazati novu rasprodaju hrvatskog bitka ili nova zaduženja uz poskupljenje svih energenata i drugih usluga? Kako će zakonodavna i izvršna vlast prikazati svoje mizerno i kukavičko ponašanje prema Sloveniji, “republici Srpskoj”, Beogradu i Sarajevu ili Italiji? A u što sve vodi eskalacija proizvodnje “ustaškog kupusa”? Gdje će Hrvatsku dovesti pravne posljedice parafiranih i(ili) potpisanih sporazuma?
Na sva ta pitanja sigurno neće dati odgovore oni medijski urednici, koji su gospodari tekstova i emisija i koji će kao sljedbenici determinizma i dalje u svom mnogostrukom dodiru sa stvarnošću nuditi nove virtualne slike, temeljene na uzurpiranom vlasništvu nad informacijama. Svjesni svog kontinuiteta i zahvaljujući prividu da se sve može i da je sve dopušteno, i dalje će utjecati na sudbine ljudi, sve dotle, dok ih neka druga sila ne zaustavi. Bespoštedni rat koji “meka sila” vodi protiv Hrvatske jednom će se kao i svaki rat morati okončati. Što će iza njega ostati? Hoće li ruševine u potrebnoj “duhovnoj obnovi” imati tko popraviti? Prije odgovora na to pitanje nužno je utvrditi tko su i po kojim modelima medijski jurišnici ratuju protiv Hrvatske.
(nastavlja se)

Informacijski rat za vrijeme oslobodilačkih operacija (3)
Da bi se riješio problem nije dovoljno samo uključiti i isključiti televizor već imati volje, poštenja a prije svega snage duha i suočiti se sa stvarnim problemima današnjega svijeta i pravim imenom nazvati agresora i njegove žrtve. Deterministi za takav čin nisu predodređeni. Njihov je posao nešto drugo, uvijek i iznova stvarati “objektivnu okolnost”. Za to se potrudio glasnogovornik UN-a u Zagrebu Philip Arnold na konferenciji za tisak (5. kolovoza 1995.), koji je izvijestio novinare o neprestanom i žestokom granatiranju Knina, a po njemu kao rezultat tih napadaja je “sedam poginulih civila, a na stotine ih je ranjeno”. Časnica UN-a Rita Lepage ustvrdila je tom prigodom kako su hrvatske postrojbe granatirale sve ciljeve u Kninu uključujući i bolnicu, a granate su pale na stotinjak metara od stožera UNCRO-a.
Samo nekoliko sati poslije konferencije, po ulasku Hrvatske vojske u oslobođeni Knin moglo se vidjeti koliko su ti iskazi predstavnika UN-a u Zagrebu ne bili netočni, nego su bili čista izmišljotina. To dvoje djelatnika Ujedinjenih naroda svjesno su ispisali početne retke optužnica hrvatskim generalima koje će se kao “zločinački pothvat” obznaniti devet godina kasnije. Ovdje kao i u prethodnom slučaju znaju bojovnici “inverznog rata” što čine. Ne ubijaju oni odmah, niti se suočavaju s protivnikom oči u oči, to je za njih čin primitivaca (barbara). Ono ubijaju “udarom s distance” sjedeći za stolom na kojem su mikrofoni i na koji su usmjereni objektivi televizijskih kamera. Ponekad se tu nađe i cvjetni aranžman. A za smrt protivnika ima se vremena, koliko je to potrebno, i godinama ako je to situacijskim modelom zacrtano.
Ali ni to nije bio vrhunac ledenog brijega napadaja “mekom silom” na Oluju koji će punom žestinom uslijediti u vidu političkog pritiska na hrvatskog predsjednika dr. Franju Tuđmana. Pokušavali su ga izjednačiti s Milanom Martićem, odnosno pokušali su povući paralelu između raketnog napada pobunjenih Srba na glavni grad Hrvatske i oslobađanja Knina. Nositelj tog napadaja u svrhu stvaranja objektivnih okolnosti bio je Carl Bildt, čovjek koji je na funkciji mirovnog posrednika EU-a za bivšu Jugoslaviju zamijenio lorda Davida Owena a on se iskazao izvođenjem sličnog napadaja tri mjeseca ranije, tijekom operacije Bljesak: osobe su se promijenile, ali su uloge ostale iste. “Neupućeni” predstavnici sedme sile taj nastup Carla Bildta su komentirali potpunim nedostatkom političke mudrosti ne znajući da Carl Bildt svojim sračunatim izjavama ispisuje drugu stranicu “zločinačkog pothvata”. Pa čak da je u pitanju neznanje, ono ne oslobađa odgovornosti, u ovakvom slučaju nikoga, a poglavito ne, “iskusnog” međunarodnog diplomatu.
Upućeno prosvjedno pismo hrvatske Vlade, nije utjecalo na Carla Bildta, jer je u pitanju ipak jedna politička strategija koja je prisutna od samog početka rata na prostoru zvanom bivša Jugoslavija i ima svoj kontinuitet u nizu tzv. posrednika, preko lorda Davida Owena zaključno s Carlom Bildtom. Njezin zajednički nazivnik je uporno izjednačavanje agresora i žrtve i uskraćivanje elementarnih prava na obranu od velikosrpske agresije. Sve ostalo je stvar dinamike i vremena u iščekivanju postizanja cilja kao produkta te strategije determiniranog kaosa.
Da Carl Bildt nije bio usamljeni slučaj sinkronizirane kampanje determinista protiv Republike Hrvatske govori i podatak da su diplomatski predstavnici Republike Hrvatske u Bruxellesu (4. kolovoza 1995.) vodili pravu, doslovno rovovsku bitku za svaku riječ koja je trebala biti unesena u tekst službene osude EU-a vojne akcije u “krajini”. U tom natezanju dugo je vremena čak visjela opcija da ne bude “osuda” nego samo žaljenje, ali su, kao što obično biva prevagnuli neki drugi interesi i “žaljenje” bi bilo previše blago za stranu koja se “odlučno” zalaže da pregovori nisu jedino korisno rješenje. “Osuda” se odnosila na vojne operacije, ali je “obnova neprijateljstava” povukla za sobom izražavanje “ozbiljne zabrinutosti” i ocjenu da se ovim sprječava daljnji napredak u političkim pregovorima, kao da je napretka i bilo.
I ovdje se inverzija pokazala kao deus ex machina. Neuspjeh četverogodišnjih pregovora, neuspjeh primjene mandata UNPROFOR-a i UNCRO-a, ugroženost strateških interesa Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine, stanje realne okupacije značajnog dijela hrvatskog ozemlja, te potpuno pogrešna usmjerenost mirovnog procesa nisu grijesi ni Europske zajednice ni Ujedinjenih naroda i njihovih predstavnika, nego je spasonosan izlaz nađen u hrvatskom opredjeljenju “protiv pregovora i pregovaranja”. Ako je i od moćnih previše je.
Za grijeh “obnove neprijateljstava” protiv agresora, Hrvatska nije dugo trebala čekati na “pokoru”. Pregovori Europske unije i Hrvatske o uređenju međusobnih odnosa bili su automatski suspendirani. U ovom slučaju EU je pokazala svu nedosljednost svoje zacrtane politike i poruka koje su bile odaslane iz njezinih klupa. Kasnije ne samo da nije smogla snage reći da nije bila u pravu te 1995. nego će Hrvatsku opterećivati novim “objektivnim okolnostima” poput “potpune suradnje s haškim sudom” ili “povratkom svih Srba”. U raskršćanjenoj Europi nema mjesta za kajanje svojih grijeha. Neće oni učiniti ništa, bar u moralnom smislu, da bi olakšali živote žrtvama srpske agresije. Samo nekoliko dana ranije iz tih istih klupa Europske zajednice mogla su se čuti mišljenja bučnih europarlamentaraca koji su na svojoj zadnjoj sjednici na temu “mirna Bosna i okolica”, listom bili za vojnu opciju NATO-a. No, kada je hrvatska strana u pitanju očito je da vrijede druga mjerila i norme iz bruxelleskog kuta gledanja. Nisu u pitanju samo druga mjerila i norme – u pitanju je i bolesna taština, pa i strah, jer priznati za pravo Republici Hrvatskoj za njih bi značilo priznati i promašenost svoje politike, koja je omogućila da srpski osvajač provede one neviđene ratne zločine nad Hrvatima i Bošnjacima. Braneći agresora oni u biti brane sebe. I u determiniranom kaosu zna se tko je glavni krivac.
Pritiscima nema kraja. Ili kako to jedno od doktrinarnih načela ratovanja “mekom silom” kaže – proces mora teći dalje. I u trenucima kad se operacija Oluja privodila kraju i kad je sveopći poraz pobunjenih Srba bio pitanje sati, talijanske televizijske mreže prenose slike srpskih izbjeglica iz Dalmacije, “miksajući” ih sa slikama nedavnog egzodusa Bošnjaka iz Srebrenice. “Sada bježe Srbi, zadesila ih je ista sudbina kao prije Muslimane” – konstatira komentator (Tg2, dnevnik RAI-jeva drugog programa), napominjući da su Srbi u Srebrenici žarili i palili, silovali žene, ubijali muškarce, a da “iz krajine još nema takvih vijesti”. One će uslijediti poslije u naknadnoj proizvodnji “objektivnih okolnosti”. To je bio samo jedan dio “objektivnosti” u razvijenoj demokraciji, koje su se vrtjele na talijanskim dalekovidnim postajama pa do onih da Hrvatska posjeduje rakete SS-20 te da može gađati “svu talijansku obalu od Trsta do Brindisija”. Htjelo se podosta stoljeća kasnije reći da je predsjednik Hrvatske države novi “najgori knez Hrvata”.
Što je Oluja, što je uopće borba hrvatskog naroda tijekom petogodišnjeg rata najbolje je predočio sam ministar obrane Republike Hrvatske Gojko Šušak u jednom novinarskom intervjuu početkom 1995, uoči otkaza mandata “plavih kaciga”:
“Pogledajte zemljovid. Status quo u krajini pod srpskom okupacijom za nas je gori od rata. Hrvatska ne može egzistirati u tim granicama. Srbija više nema snage za veliki rat. Jedno od rješenja rata bio bi učinkoviti pritisak međunarodne zajednice đunarodne u vidu sankcija na Beograd čime bi se prisililo na priznanje hrvatskih međunarodnih priznatih granica. U tom slučaju problem okupiranih područja Republike Hrvatske riješio bi se bez rata. Čak i u toj opciji izvjesna bi bila i manja, ograničena, vojna akcija u okolici Knina”, rekao je ministar obrane, pokušavajući novinaru objasniti čime se rukovodio predsjednik dr. Franjo Tuđman u svojoj odluci da UN postrojbe s istekom mandata napuste Republiku Hrvatsku.
Novinar je na ove riječi reagirao čuđenjem, zapitavši ministra Šuška: “Znači li to oružanom silom?”. Dotični novinar je iz “neznanja” s namjerom zaboravio da su ta ista područja okupirana oružanom silom bivše JNA i pobunjenih Srba. Isto tako on nije čuo, ili nije želio čuti, odgovor na prethodno pitanje u kojem je jasno rečeno da Republika Hrvatska ulaže sve napore kako bi problem tih okupiranih područja prije svega riješila mirnim putem i uz pomoć međunarodne zajednice. U tom i takvom nastupu krila se “klica” sveopćeg odnosa inozemnih, ali i nekih domaćih “nezavisnih” medija na kojima će se godinama kasnije graditi hrvatska “spirala zločina”. Nadalje u tome se mogao uočiti i stav nekih međunarodnih čimbenika i diplomata o “nepobjedivosti srpske vojske”, odnosno da Hrvatska vojska nije ni u kom pogledu sama u stanju riješiti problem svojih okupiranih područja. Naprosto nisu htjeli vjerovati u tu mogućnost unatoč činjenicama koje su govorile suprotno.Ali su zato vjerovali da Hrvatska vojska neće istodobno moći izaći na kraj s “krajiškim” i bosanskim Srbima.

Informacijski rat za vrijeme oslobodilačkih operacija (2)
Temeljna odlika psihološko-propagandnog rata, što su je deterministi uzeli za svoju platformu, i usmjerili protiv Republike Hrvatske je – izjednačavanje žrtve i agresora. U tom pristupu krije se i najveća opasnost, jer se njome nastoji po svaku cijenu, koristeći sva sredstva osporiti pravo na obranu, a zatim i na vođenje oslobodilačkog rata. Hrvatska borba za slobodu poslužit će svjetskim deterministima, da na njezinom presedanu, pretvaranja žrtve u agresora (slučaj Oluja) ospore (na svjetskoj razini) opće važeće pravo na obrambeni rat. Zato na početku 21. stoljeća (desetak godina nakon Oluje) veliki i moćni imaju “pravo” na preventivni rat, ali mali i slabašni nemaju pravo na obranu.
U “laboratorijskom uzorku” upravljanja krizom na jugoistoku europe devedesetih godina 20. stoljeća, dopustila se Srbima agresija, uvelo embargo na oružje, vodili se beskorisni pregovori u nedogled, nudili i potpisivali svakojaki sporazumi, kako bi se na kraju moglo reći – svi su krivi. Svi osim upravljača determiniranim kaosom. Ovakva formulacija u pristupu ratu na prostoru zvanom bivša Jugoslavija od strane svjetske moći, srpskom agresoru bila je optimalna, jer mu omogućavala eksploataciju rezultata svoje agresije (osvajanje teritorija) dok je s druge strane kod žrtve (Hrvatska i Bosna i Hercegovina) uskraćivana mogućnost čak i preživljavanja, a istodobno se je poistovjećivala s agresorom u vidu sintagme – svi oni ipak rade isto. Nije pomoglo ni to što se žrtva prije svega borila za opstanak u doslovnom smislu riječi, za očuvanje golog života u dugom vremenskom periodu. Licemjerje međunarodne zajednice bilo je bezgranično. Čemu je to imalo poslužiti? Međunarodna zajednica nije 1991. jednostavno mogla reći, izlazeći iz pravnih okvira, eto vi Srbi imate pravo druge pobiti i protjerati i osvojiti njihove teritorije, ali to može postići posrednim putem nakon rata, post bellum izjednačavajući žrtvu i agresora, s tim da agresoru ostaju probitci u obliku “republike srpske”.
Daljnjim cinizmom tog gledanja ispada da žrtvi ne preostaje ništa drugo, i kao da zaslužuje to što joj se događa. Ne samo to, žrtva ako se i uspije obraniti, kao što je Hrvatska uspjela 1991., ne smije djelovati ofenzivno tj. osloboditi svoja okupirana područja, jer ako to učini, taj čin bit će proglašen agresijom. Inverzija tako postaje potpuna. Agresor nije agresor, nego je žrtva agresor, a agresor je žrtva. Također i privilegij izvješćivanja (nadzor nad medijima) o takvom nepravednom stanju je u rukama kreatora determiniranog kaosa, pa se u dužem vremenskom periodu (u slučaju Hrvatske od 1995. pa nadalje) neprestano kad se to nekome prohtije može potvrđivati tvrdnja – “agresor je identičan žrtvi”.
Da bi se u proizvodnji “objektivnih okolnosti” polučili poželjni dobitci, najekonomičnije je na takav teren (ratište) poslati novinara koji o toj problematici, povijesti tog prostora i narodima koji tu žive nema nikakvo znanje. U tom slučaju “neznanje” je čimbenik uspješnosti misije. Prema tome to je jedan od oblika posrednog nastupanja. Drugi, tvrđi nastup čine novinari koji imaju čvrsto izgrađen stav o takvom stanju i izvjesnu, ali dovoljnu, dozu zadojenosti mržnjom prema žrtvi. Nadalje ti novinari prije upućivanja na zadaću prolaze obveznu izobrazbu na vojnim poligonima u smislu preživljavanja na potencijalnim ratištima, pri čemu se upoznaju s političkom i povijesnom problematikom tog prostora. Oni za razliku od prethodnih imaju znanje. Njima su i te kako poznate sve tajne vojnog zanata koje sustavno rabe u svojim nastupima, na primjer, na konferencijama za novinare obvezatno traže podatke o trenutačnom stanju operacije koja se provodi.
No, to nije sve. Iz teorije informacija poznato je da vijest koja dolazi iz više izvora postaje lakše prihvatljiva i “probavljiva” postajući i time istinitijom. Cilj ovakvog djelovanja je postizanje asimetričnosti. Ona je razvidna jer s jedne strane je novinar totalno neupućen u problematiku prostora kojem se vješto podmeću propagandisti u liku običnih građana koji predstavljaju živu riječ “običnog i napaćenog čovjeka”. S druge strane je ugledni novinar, komentator ili humanitarac (športska ili filmska ličnost) koja se svojim “kutom” viđenja nekim “slučajem” poklapa s onim prvim. Tako se asimetrijom a ne simetrijom postiže istovjetnost.
U ovakvoj igri “asimetrija – istovjetnost” svim silama želi se stvoriti dojam o nužnosti njihove (medijske) nepristrane prisutnosti. No i uz deklarirane namjere predstavnici “meke sile” u sebi posjeduju niz predrasuda i neznanja pri čemu je u velikoj mjeri nazočna i jednostrana pristranost. To se vrlo lako moglo uočiti u pitanjima koja postavljaju i koja su i te kako sugestivna, nastojeći prikriti ime glavnog krivca za agresorski i osvajački rat.
Primjera radi, prigodom ulaska srpske vojske u razrušeni Vukovar u pozadini se vide topovi i teško naoružanje, no novinarski komentar ne naznačuje čije je to naoružanje, pa gledatelju ostaje odgonetanje čije bi moglo biti. Na sličan način informacije usmjeravaju i informacijske službe veleposlanstava a i novinske agencije, pa ih mediji onda preuzimaju i dalje šire. Ovaj obrazac ne vrijedi za sve jednako. Kad je za nešto trebalo optužiti Republiku Hrvatsku to se čini sasvim jasno, makar su se tek pretpostavljale stvari ili događaji i premda je mnogo toga bilo još dvojbeno.
Napori medijskih determinista da se svaka politička i(ili) diplomatska akcija hrvatske države i Hrvatske vojske dovede u pitanje, svoju kulminaciju dosegli su tijekom i poslije oslobodilačke operacije Oluja. U vanjskom iskazu imat će obilježja sve spontanosti novinske profesije koja će ipak, ako ništa drugo, biti siromašna za temeljnu spoznaju – istinu o ovom ratu na prostoru zvanom bivša Jugoslavija – da je glavni uzročnik svih zala velikosrpska ideja i osvajački apetiti prema Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. “Neznanje” tih i takvih medija ne može biti izgovor za spretno izbjegavanje, prikrivanje i zataškavanje istine s uvijek prisutnim naumom da se po svaku cijenu nastoji uspostaviti izgubljena strategijska ravnoteža nakon Oluje, kako bi se pokušali nadoknaditi srpski teritorijalni probitci dobiveni agresijom a izgubljeni na bojnom polju.
Da se Srbima ne bi uvijek događalo “da sve što dobiju u ratu izgube u miru” dio svjetskih moćnika nastojao je mitsku izreku tvoritelja Memoranduma pretvoriti u ono što se može nazvati “sve što Srbi izgube u ratu dobivaju u miru”. Ta inverzna pojmovna igra značila je odvratiti ili spriječiti Hrvatsku da pobjedom na bojnom polju zaokruži svoj teritorijalni integritet. Samo kraći uvid u medije neposredno prije operacije Oluja (1. kolovoza 1995.) navodio je na zaključak da šira međunarodna javnost, kroz iskaze vodećih državnika, ali i komentare uglednih novinara, nije bila sklona nikakvoj operaciji Hrvatske vojske kako bi se konačno riješio problem privremeno okupiranih područja Republike Hrvatske, koja su bila pod nadzorom međunarodnih snaga.
U tom smislu kanalizirali su se međunarodni politički pritisci na samo političko vodstvo Republike Hrvatske, poglavito na predsjednika dr. Franju Tuđmana. “Odgovor Predsjednika Tuđmana na šest točaka koje je iz Knina donio gospodin Akashi razočaravajuće je brzo uslijedio pa se stječe dojam da hrvatske vlasti nisu pozorno pročitale što u točkama zapravo piše”, izjavio je (31. srpnja 1995.) na redovitoj konferenciji za novinare Phil Arnold, direktor za informiranje mirovnih snaga UN-a u Zagrebu. Odgovor hrvatske politike i diplomacije na novu fazu ponižavanja i beskonačne igre odugovlačenja reintegracije okupiranih područja u ustavno-pravni poredak Republike Hrvatske mogao je biti samo jedan – vojno riješiti ono što usprkos mandatu međunarodne snage nisu i ne žele učiniti.

Informacijski rat za vrijeme oslobodilačkih operacija (1)
Rat na prostorima bivše Jugoslavije (agresija na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu) osim svoje temeljne odlike, osvajačkog značaja, iza koje je stajao koncept stvaranja “velike Srbije”, u sebi sadržava i drugi element – teror i teroriziranje, kao sredstvo ostvarivanja strategijske zamisli.
Učinak teroriziranja nesrpskih naroda na prostorima dviju Jugoslavija ogleda se u nasilnom nastojanju da se Srbi okupe u nekoj umjetnoj državnoj tvorevini svejedno je li kraljevina ili socijalistička federacija. To nastojanje je nazočno i od strane međunarodne zajednice koja je po svaku cijenu željela sačuvati Jugoslaviju, a kad joj to nije pošlo za rukom, čitavo vrijeme srpske agresije njezino djelovanje se ogledalo u nastojanju obnavljanja federalno/konfederalnih veza na prostoru bivše Jugoslavije ili iznalaženja modusa koji će te narode okupiti pod jednim krovom “Zapadni Balkan” sa – Srbijom na čelu.
Postupak lorda Owena i njegov napadaj 2. svibnja 1995. predstavlja klasični primjer političkog pritiska (koji djeluje usklađeno s propagandnim postupcima) iz područja specijalnog rata. Ono što je bio zaista neobično već pri završnim satima operacije Bljesak (prijepodne 2. svibnja 1995.) a zapelo je za oči, jest to da su se svi pobunjeni Srbi, pripadnici 18. korpusa predali u civilnim odijelima. Na upit pripadnika hrvatskih redarstvenika koju su dužnost obavljali u postrojbama odgovor je bio – kuhari, vozači saniteta, logističari i tome slično. Sve neborbene dužnosti. Po njihovim izjavama takoreći nitko nije nosio oružje. Odgovor na tu čudnu pojavu treba potražiti u samim temeljima srpske strategije. Tijekom jednog savjetovanja, na temu “Borba i otpor u gradovima na privremeno zaposjednutoj teritoriji” – koje je bilo zatvoreno za javnost, održanog 17. i 18. listopada 1977., rad Radomira Đurašinovića, potpukovnika u mirovini, na temu “Zasjede u privremeno okupiranim gradovima”, najbolje oslikava elemente te doktrine koja je primjenjiva od Srba u Domovinskom ratu.
Srpski agresor nedvojbeno je bio educiran za nekonvencionalne načine vođenja rata koji su zabranjeni međunarodnim ratnim pravom, pa je u tom cilju bio spreman koristiti nevojna sredstva i civile. Na temelju tih “civilnih” žrtava želio je izvršiti međunarodni pritisak na Hrvatsku. Enigma Owen-Gunness-Akashi i psihološko-propagandni napadaj na Republiku Hrvatsku tih dana doveo je čak u nedoumicu i strane predstavnike medija koji su utvrdili da se osjećaji prema Hrvatima primiču slijepoj mržnji. Takvu ocjenu potvrđivale su i izjave UN-ovih dužnosnika na njihovim internim dogovorima o tome kako će se medijima prosljeđivati informacije. Nadalje, temeljna značajka napadaja je da je on unaprijed planiran kao moguća opcija i da je po izjavama navedenih dužnosnika trebao prethoditi kritičnim događajima i na neki ih način modelirati, tj. isprovocirati (umjetno iskonstruirati “objektivne okolnosti”). Jedan od pokazatelja je i masovno “predavanje” pripadnika 18. korpusa “srpske vojske krajine” u “nezaštićene i nenaoružane” civile. Koji bi kaos nastao da hrvatske redarstvene snage od samog početka nisu držale nadzor situacije u svojim rukama i strogo vodile računa da se predani pripadnici “srpske vojske krajine” ne pomiješaju s civilima. Ako je postojao kodirani naziv za taj plan, lako je moguće da mu je naziv bio “zamka za Hrvatsku”.
Iz postupaka i izjava samog Yasushija Akashija moglo se vidjeti da je tom UN-ovom dužnosniku značenje pojma psihološko-propagandnog rata nije strano. Naime, Yasushi Akashi je svjetskoj javnosti, odmah nakon završetka operacije Bljesak obznanio da izvješća UN-a ukazuju kao je Hrvatska počinila “čitav niz kršenja ljudskih i humanitarnih prava”. Nakon opravdane reakcije službene hrvatske politike i diplomacije Akashi se pravdao da su podatci koji se navode u UN-ovom izvješću dobiveni od “kninskog rukovodstva u Beogradu”(!?). Potom, da bi “objektivne okolnosti” mogle i dalje funkcionirati najavio je “da UN već provjerava te navode, jer je izuzetno važno da njihova izvješća budu zasnovana na potvrđenim činjenicama, kako ne bi došlo do novih optužbi za koje nema temelja ni potvrde”.
Na konferenciji za tisak (10. svibnja 1995.) govoreći o prvim izvještajima o kršenju ljudskih prava, Akashi je rekao da su se izvješća UN-a temeljila na onome što su govorili izbjegli civili i neki pripadnici snaga UNCRO-a u tom području. “Možda smo poslali signale ranije i glasnije, nego što smo u tom trenutku trebali”. Misli dostojne Pitijinog izričaja. Čak ni opovrgavanja francuskih medija o neistinama dužnosnika UN-a nisu pomogle da operacija Bljesak poglavito Oluja ne postanu presedani na kojima će se dokazivati teza o “zločinačkom karakteru Domovinskog rata”.
Brzo se u determiniziranim medijima (hrvatskim i inozemnim) “zaboravilo” da su takva nevjerodostojna i neistinita izvješća svakako štetila kredibilitetu Svjetske organizacija jer su ih čak demantirali i njezini službenici. Tako “Figaro” (9. svibnja) objavljuje izjavu Freda Eckarda, glasnogovornika UN-a u Zagrebu, da je pustio izvješće o srpskim žrtvama po “hitnom naređenju” posebnog izaslanika glavnog tajnika UN-a. Akashi je bio “jako iritiran” timešto nije mogao nametnuti uvjete mira vlastima u Zagrebu. Dakle, Akashi je bio svjestan da plan Z4 (federalizacija Hrvatske) nakon operacije Bljesak postaje neostvariv i da Hrvatsku treba napasti “drugim sredstvima”.
Vojna literatura, u pokušaju opisa ciljeva psihološko-propagandnih djelovanja, daje i slijedeći opis: “u krajnjem rezultatu, psihološko-propagandna djelovanja su usmjerena na to da ljudi, kao pojedinci ili kao skupina kojoj su upućene određene propagandne poruke, učine ili ne učine određene stvari. Pritom ciljevi tih poruka mogu biti prikriveni, otvoreni, vidljivi, lakše prepoznatljivi. No, ciljevi su u svakom slučaju nazočni i potrebno ih je pronaći posebice kad su prikriveni”. Namjere i ciljevi posebnog izaslanika UN-a Yasushija Akashija bile su više nego vidljive i prepoznatljive.
U odnosu na operaciju Bljesak, operacija Oluja, osim već oprobanih metoda psihološko-propagandnih napadaja, uporabit će se i neke nove. Jedna od tih novih metoda je “neznanje”. Ono može biti moćno oružje ako akcija krene loše, a ujedno može biti i zaštita njezinom nositelju. Znano je da je specijalni rat “mač s dvije oštrice” i da sve što krene po lošem kao bumerang se vraća njegovom nositelju.
(nastavlja se...)

Napadaj informacijom
Da bi se razumjela priroda neargumentiranih napadaja treba odgovoriti što se podrazumijeva pod pojmom psihološko-propagandno djelovanje. U najkraćim crtama – to je skup mjera i postupaka iz područja duhovne nadgradnje, čiji je cilj izvršiti utjecaj na svijest, opredjeljenja i ponašanje ljudi u zemlji prema kojoj se poduzima operacija specijalnog rata. Nadalje, psihološko-propagandna djelovanja imaju dvostruko značenje: s jedne strane pomoću njih se pripremaju gotovo sve druge djelatnosti u specijalnom ratu, a s druge strane, sve druge djelatnosti sadrže i namjeru da se izazovu određeni psihološko-propagandni učinci.
Suvremena psihološko-propagandna djelovanja temelje se na najnovijim dostignućima psihologije pojedinca i mase a u praksi znače zlouporabu (u svakom pogledu) i bez obzira na namjeru (koja je uvijek upitna) tih dostignuća kojima se manipulira sa čovjekom, pojedincem ili cijelim društvenim skupinama i zajednicama. Preciznije, znače povredu čovjekove osobnosti i integriteta i zbog toga taj vid djelovanja je u osnovi nemoralan.
Ovladavanje sviješću masa oduvijek je bio cilj politike sile. To načelo sastavni je element svih doktrina o specijalnom ratu. Danas, kad je u tijeku proces integracije svjetske zajednice, ovladavanje sviješću čitavih naroda, postaje jedan od odlučujućih čimbenika svjetske moći (velikih i manje velikih sila) u njihovom pokušaju dostizanja ciljeva hegemonije i prevlasti na globalnoj razini. Kod toga borba za duhovnu hegemoniju je najbitnija. Nadalje, novo doba obilježeno je erupcijom informacija ali više poplavom dezinformacija. Nikada kroz povijest ljudi nisu bili brže i obilnije informirani o svemu što se događa u svijetu, ali isto tako oni nikada nisu bili više manipulirani nego sada. U neoliberalnoj demokraciji ugrađena je inverzija u odnosu na informiranje u komunizmu. Deterministi su uočili da je slabost, koja je između ostalog dovela do pada komunizma, upravo “nedostatak” informacija.
Nova obmana, koja se gradi na njegovim ruševinama je inverzna (n-1) – odnosno gradi se na abnormalnom broju informacija – njezinoj patologiji. Nema sumnje da je takvim stanjem stvari u borbi za ovladavanjem sviješću ljudi pridonio i opći stupanj u razvoju znanosti i tehnike, a osobito nagli razvoj sredstava za masovno komuniciranje.
Informacijskim ratom napada se duh čovjeka i (ili) naroda i rat sve više iz fizičke strane – rana, krvi, tjelesa, dima, zgarišta i ruševina prelazi u metafizičku – razara se duh i identitet bilo čovjeka bilo naroda. Ovakav rat nema fizičkih žrtava ali zato ima duhovnih. Primjer za to su Sudište u Haagu i mediji u Hrvatskoj, jer su na istom zadatku – “dokazati” da je Hrvatska država nastala na zločinu. To dakle, nije napadaj u sferi fizičkog, nego duhovnog. I dok klasična dezinformacija slučajno “pada” na ciljanu žrtvu s određenim stupnjem vjerojatnosti ostvarenja svojeg cilja, dotle informacijski napadaj u suvremenoj doktrini (psihološko-propagandnog rata) ima sasvim drukčiji značaj. On se radi zornosti može prikazati kao napadaj na “točkasti” cilj, kako to na primjer izvodi laserski navođena bomba. Nadalje, takva tehnologija napadaja informacijom (zahvaljujući informatičkoj revoluciji i razvoju komunikacijskih sredstava) ima posebno psihološko značenje za ciljanu žrtvu, ali i za njezin okoliš. Ubija se ne samo čovjek, nego i njegovi bližnji, njegova obitelj, prijatelji, istomišljenici, a narodu se nameće kolektivna krivnja za nešto što nije učinjeno tako da se ne može obraniti, niti se kroz dugi vremenski period optužba može izbrisati. Kolektivna krivnja tako ostaje naraštajima u “nasljeđe”. Nažalost, to su Hrvati dobrano iskusili.
Kako bi se pojasnila ova složena problematika nužno je pogledati na trenutak povijest njezine terminologije. U zapadnoj vojnoj misli susreću se dva različita pojma. Prvi, psihološko ratovanje potječe iz 1920. i smatra se da ga je prvi put uporabio britanski vojni teoretičar J. F. Fuller u svojoj raspravi o tenkovima. Prema njegovom viđenju budućih ratova on je ustvrdio da će se u budućnosti tradicionalna sredstva ratovanja moći zamijeniti čisto psihološkim ratovanjem. U njemu se neće uporabljivati klasično oružje i u njemu neće postoji vidljivo bojište. Doktrina tog novog ratovanja temeljit će se na “korupciji” ljudskog razmišljanja, pomračenju (smanjenju) ljudskog intelekta i dezintegraciji morala i duhovnog života čovjeka i naroda. U novijoj vojnoj misli, osobito u američkoj rabi se pojam virtualnog bojišta koje ima šire značenje od Fullerovog promišljanja i podrazumijeva i simulacijske modele koji zahvaljujući suvremenim komunikacijskim sredstvima omogućavaju istodobnost odvijanja operacija.
Drugi pojam, su psihološke operacije. Prvi put je uporabljen početkom 1945. U kasnijem razdoblju tijekom 50-tih službeno je prihvaćen pojam psihološke operacije umjesto pojma psihološko ratovanje, zato što je taj pojam bio prihvatljiviji u uvjetima relativnog mira (“hladnog rata”), osobito u razvijanju određenih djelatnosti prema prijateljskim zemljama, savezničkim zemljama i zemljama trećeg svijeta. Namjera je naprosto izbjeći uvijek diskriminirajući pojam “rat”. U Velikoj Britaniji se pak, umjesto pojma psihološki rat, za koje su se opredijelili Amerikanci, uporabljuje pojam političko ratovanje.
No, bez obzira na različite nazive ove vrste rata tijekom vremena, njegova je bit uvijek ostala ista. Bliže pojašnjene pojma psihološki rat obuhvatilo bi propagandne postupke usklađene s vojnim, političkim ili gospodarskim pritiscima koje dotična propaganda zahtjeva, tj. koji mogu izazvati željene psihološke učinke. Naravno i tu se teži sveobuhvatnosti i simultanosti propagandnih postupaka i odgovarajućih pritisaka u drugim područjima čime se dobivaju cjelovita psihološko-propagandna djelovanja.
Psihološko-propagandne djelatnosti su usmjerene u svjetonazorsko područje, područje ideologije, tekućih propagandnoinformativnih djelatnosti i posebice na montiranje raznih postupaka, ili umjetno iskonstruiranih “objektivnih okolnosti” sračunatih na željene psihološke učinke. Provode ih pretežito vladine, nevladine ali i nadnacionalne agencije s mrežom središta diljem svijeta. Sva ta središta surađuju s akreditiranim novinarima i dopisnicima inozemnih listova. Nadalje, suradnja se proširuje i na uredništva glavnih i lokalnih listova, časopisa, TV i radio postaja u zemlji domaćina. Ovim trima vrstama djelatnosti izražavaju se i njihove temeljne značajke:
(1) svaki se postupak u ovoj djelatnosti prethodno detaljno proučava, određuju se ciljevi i metode djelovanja koje jamče najveći mogući uspjeh, kao i snage koje su u stanju realizirati takve zamisli;
(2) nastojanje subjekta ovih djelovanja da uz akcije verbalne propagande koristi i vješto odabrane postupke, čijom se realizacijom postižu, ili makar očekuju željeni psihološko-propagandni učinci u sredinama prema kojima su takve djelatnosti usmjerene. Ti postupci mogu biti: demonstracija vojne sile duž državne granice, uvlačenje u kriminal ili zločinačke radnje određenog broja više ili manje utjecajnih ljudi, a zatim njihovo kompromitiranje, pa sve do dovođenja pred “svršen čin” pojedinca, skupina te različitih organizacija;
(3) bitna značajka psihološko-propagandnog djelovanja je nastojanje da se u pojedine akcije u cjelini ili djelomice uključe informativna sredstva zemlje prema kojoj se takve djelatnosti usmjeravaju. To ima osobito značenje, jer uspjeh na tom području ima vrijednost sa stajališta izvođenja psihološko-propagandnih djelatnosti, kako u idejnom pogledu, tako i u području tekuće, aktualne propagandne djelatnosti.
Može se reći da ovisno od značaja međunarodnih odnosa i stanja u zemlji prema kojoj su usmjerene psihološko-propagandne akcije, mogu biti uključene veoma različite snage i primijenjeni različiti oblici i načini djelovanja. Organizator nastoji da mu akcije što duže vremena ostanu neidentificirane u pogledu krajnjih namjera, pa pri izboru sadržaja tema strogo vodi računa da ostanu prividno u granicama tekuće unutarnje društveno-političke i međunarodne kritike.

Primjeri operacija vođene prema modelu specijalnog rata (3)
Operacija “Operetni rat” – “Slovenski rat” kao zamka za Hrvatsku – hrvatski stranački prvaci (s desnice i ljevice) na početku šestodnevnog rata u Sloveniji (od 27. lipnja do 4. srpnja 1991.) u brojnim svojim nastupima, koristeći i medije, postali su žučljivi zagovornici “bratske pomoći Sloveniji”, koja, gle čuda, za razliku od Hrvatske nije bila razoružana. Nešto više od pola godine prije rata u Sloveniji, Slobodni tjednik ugošćuje bivšeg agenta KOS-a “prebjega” Romanka Ljeljaka. Ljeljak je u ST-u, (broj 28. od 3. listopada 1990.) dao intervju pod naslovom:  "Kontraobavještajac koji je progovorio”. Govoreći o planovima JNA u slučaju odcjepljenja Hrvatske ili Slovenije, Ljeljak između ostalog govori o “... Varijanti da JNA ne reagira, jer se teško naoružanje odvozi u Beograd” (!?). U nastavku iznosi tvrdnju. “...Sve teško naoružanje iz Slovenije i Pete armijske oblasti seli prema jugu zemlje, u Srbiju. Tako je već nekoliko artiljerijskih jedinica otišlo prema južnim krajevima. Ostaje samo živa sila s lakim naoružanjem. Slično se čini i u Hrvatskoj”. Čitatelja, i ne samo njega, želi se odvesti na krivi trag, odnosno navodi ga se na pomisao kako se teško naoružanje seli prema Kosovu, tj. da JNA nema nikakvih namjera ratovati ni u Sloveniji ni u Hrvatskoj. Ova je dezinformacija imala za cilj prikriti stvarne namjere, taktički manevar, plansko izvlačenje i prestrojavanje snaga JNA za agresiju na Hrvatski i Bosnu i Hercegovinu, a ne i na Sloveniju. Zanimljivo da su najgovorljiviji zagovornici pomoći Sloveniji bili “dopisni” član američkog Kongresa Dobroslav Paraga i bivši ministar obrane general zbora Martin Špegelj. Nije teško zaključiti kakve bi posljedice proizišle u slučaju da se Hrvatska (bez oružja) umiješala u jedan simulirani sukob. Da državno vodstvo (točnije dr. Franjo Tuđman) nije dobro procijenilo karakter sukoba i da je kojim slučajem brzopletnim uplitanjem dalo povoda JNA za radikalnu intervenciju “svim sredstvima”, tadašnja JNA bi imala pred međunarodnom javnošću opravdavajući izgovor za agresiju na Hrvatsku.
Operacija “Operetni rat” po postavljenim ciljevima i mogućim posljedicama pripada strategijskoj razini i njezin model, je model “tri strane”: otpočeti simulirati sukob s trećom stranom (Slovenija) -> drugu stranu (Hrvatska), stvarni objekt napada nastojati uključiti u sukob u obliku pomoći trećoj strani -> uključivanje druge strane (Hrvatska) prikazati pred međunarodnom zajednicom kao napad na prvu stranu (JNA) -> opravdanost napada prve strane (JNA) na drugu stranu (Hrvatska), tj. na pravi cilj rata.
Operacija “Špegelj” – među uspjelijim operacijama vođenih prema modelu specijalnog rata svakako je film o “naoružavanju HDZ-a” s ministrom obrane Martinom Špegeljom u glavnoj ulozi. Film je proizveden u “produkciji” jugoslavenske kontraobavještajne službe (KOS-a) i prikazan je uoči već planiranog puča JNA 25. siječnja 1991. Montiran je tako da je pretežiti dio materijala snimljen tajnom kamerom a dio je montaža iz intervjua kojeg je novinar HRT-a (Mladen Trnski) vodio s ministrom Špegeljom. Ako o filmu samo naoko postoje neka sporna pitanja, nužan je odgovor na njih.
Postavlja se prva teza da Špegelj nije znao da ga snimaju, onda je on nesvjesno otkrio KOS-u planove napada na vojarne. Počinjena greška u tom slučaju je: da je bio aktiviran plan kojeg je Špegelj kasnije u javnosti zagovarao, zbog činjenice da je neprijatelj poznavao taj plan (do kojeg je došao takorekuć iz prve ruke) onda bi hrvatski pokušaj završio tragično.
Teza druga: ako je Špegelj znao da ga snimaju, u tom slučaju je svjesno dezinformirao KOS. To znači da su planovi na vojarne bili samo konstrukcija na papiru, odnosno varka, kako bi se neprijateljska strana zastrašila, odvratila od nauma. Ako je, dakle, plan napada na vojarne bio samo konstrukcija na papiru, odnosno varka, zbog čega je Špegelj i nakon afere s filmom javno zastupao taj svoj famozni plan sveopćeg juriša na vojarne i oficire JNA i njihove obitelji u svojim stanovima.
Iz ovakve analize moguća su dva zaključka: prvi, da je puka namjera optužiti državno vodstvo (predsjednika države dr. Franju Tuđmana) zbog nesposobnosti i neodlučnosti, brzog, i takorekuć, bezbolnog oslobađanja Hrvatske. Drugi, da Hrvatska gradi sustav obrane na krajnje nasilnim metodama koje su u opreci s međunarodnim ratnim pravom i u tome ona treba biti spriječena bilo intervencijom JNA, bilo političkim pritiscima izvana ili njihovom kombinacijom. U svakom slučaju bilo je iznimno važno poslati Zapadu poruku u kojoj će se kompromitirati hrvatska vlast i sva zbivanja u Hrvatskoj svesti na ustaški stereotip.
Još nekoliko opaski o “Špegeljevom planu”. Nažalost, u Hrvatskoj su viđane svakakve državne tajne po medijima, pa začuđuje činjenica da “Špegeljov plan” nikad nitko nije objavio ili pak da se netko pohvalio kako ga je vidio. To navodi na utemeljen zaključak da plan uopće nije postojao. Kako državni vrh ništa nije znao o namjerama obmanjivanja protivničke strane može se dalje zaključiti da je to bila isključivo Špegeljeva ideja i(ili) namjera. On na dužnosti ministra obrane bez znanja Vrhovništva nikako se samostalno nije smio upustiti u takvu avanturu, ali je ipak to učinio. Zašto? U svakom slučaju proizlazi da je bivši ministar obrane Martin Špegelj u očitoj kontradikciji. Između ostalog, malo je poznato da je u svom nastupu na jednoj tribini u Njemačkoj Špegelj, propovijedajući o svom slamanju JNA, objasnio da se plan napada na vojarne JNA odnosio i na vojarne u Bosni i Hercegovini, dakle, u onim republikama gdje je razoružana teritorijalna obrana, odnosno tamo gdje se na “velikom ratištu” trebala stvoriti “velika Srbija”. S druge strane Izetbegovićeva ponuda Špegelju (u dva navrata!) da bude ministar obrane Bosne i Hercegovine, doista je indikativna. Špegeljevo priznanje: “Izetbegović je sumnjao da su se Milošević i Tuđman dogovorili o podjeli Bosne, pa je stoga vjerovao kako će JNA braneći jedinstvenost Jugoslavije braniti u isto vrijeme jedinstvenost Bosne i Hercegovine” nesvjesno otkriva i njegov vlastiti motiv, žaleći se usput kako hrvatska strana nije prihvatila taj prijedlog. Ako je Izetbegović vjerovao u JNA, logično je da je za svog ministra tražio čovjeka s istim uvjerenjem. Na kraju, da je hrvatsko Vrhovništvo postupilo kako je to Martin Špegelj predlagao to bi značilo nestanak Hrvatske na samom početku njezine samostalnosti.
Operacija “Špegelj” predstavlja onu vrstu operacija specijalnog rata čiju je “zagonetku” teško odgonetnuti, i tijekom vremena ne gubi na aktualnosti, njezin je model: visoko rangirana osoba (Špegelj) u sustavu vlasti dobiva povjerenje -> osoba iznosi nekakav plan koji je samo njoj poznat -> protivnička strana (KOS) objelodanjuje taj plan (film) do kojeg je došla tajnim postupcima -> osoba (Špegelj) tvrdi da je film falsifikat, odnosno da je neistinit -> druga strana (KOS, JNA) zna da je film istinit -> više ne zna, postoji li ili ne postoji plan, je li film istinit ili nije, i to nije ni bitno, bitna je poruka koja je ostala “u Hrvatskoj je na djelu oživljavanje destruktivne zločinačke vlasti”.
(nastavlja se...)

Primjeri operacija vođene prema modelu specjialnog rata (2)
Operacija “Blatuša” – jedna od prvih akcija koja je vođena iz Beograda po modelu specijalnog rata bio je propagandni projekt Blatuša, krajem 1988. Na njemu je provjeren model koji će kasnije doživjeti razne inačice. Akciju je “otvorio” gotovo beznačajan događaj. “Netko” je u studenome 1988. “otkrio” da je prije osam godina (dakle one godine kada je umro Tito) u napuštenom gliništu u Blatuši, nedaleko od Gvozda (Vrginmosta) “netko iz Zagreba zakopao dvije bačve radioaktivnog otpada”. Taj slučaj s radioaktivnim otpadom počeo je puniti stupce tiskovina u Hrvatskoj, ali i u Srbiji. Dok se u hrvatskom tisku slučaj shvatio kao ekološki prekršaj, tisak u Srbiji je “razbuktao” slučaj. Nedugo zatim ubačena je glasina da je nekoliko stanovnika iz toga kraja umrlo pod tajanstvenim okolnostima od “neke čudne bolesti”. Ubrzo se u srbijanskom tisku moglo pročitati kako Hrvati truju “ostatak nepoklanog srpskog naroda u Hrvatskoj”. Potom je uslijedila faza pružanja pomoći “ugroženom srpskom narodu u Hrvatskoj”. Ta se pomoć izražavala mnogim brzojavima, pismima potpore, protestima umirovljenih generala JNA i boraca iz rat (kako onih iz Srbije tako onih iz Hrvatske) itd.
U operaciji Blatuša godina Titove smrti nije slačajna. U metaforičkom smislu ona je značila kraj Jugoslavije onakve koja je Srbima omogućavala dominaciju. Da ne izgube ono što su stekli u drugoj Jugoslaviji, mogu sačuvati samo u “Velikoj Srbiji”. Doći do “Velike Srbije” moguće je samo ako se “pokaže i dokaže” njihova ugroza od Hrvata. Za to je dovoljno i nekoliko bačava sa “radioaktivnim materijalom”.
Model operacije “Blatuša” je u četiri koraka i vrlo je jednostavan: konstatira se ugroženost srpskog naroda -> ugroženost se potvrđuje kao istinita činjenica (koja se ne provjerava) -> krivac za tu ugroženost su Hrvati -> organiziraju se protesti da bi se ugroženima mogla ponuditi pomoć -> pomoć dolazi u obliku vojne sile.
Operacija “Mlinar” – slučaj Mlinar također je izveden prema modelu specijalnog rata. U svibnju 1990. “neidentificirane osobe” napale su studenta beogradske akademije dramskih umjetnosti dvadesettrogodišnjeg Miroslava Mlinara i nanijele mu “povrede u predjelu vrata”. Mlinar se naravno više ničeg kasnije nije mogao sjetiti, ali je priopćenje Glavnog odbora Srpske demokratske stranke u Kninu objavljeno u svim novinama u to vrijeme. “Zločin na Mlinara nosi u sebi nesmiljenu agresiju, ubilački instrument noža i grlo predstavljaju asocijaciju na ono vrijeme od prije 50 godina kad su Srbi mlađi i stariji od našeg Mlinara postajali žrtve masovnog zločina...” Poslije ovog političko promidžbenog teatra s Mlinarom uslijedio je niz događaja: najprije sjednica SUBNOR-a Srbije, pa se onda javio jugoslavenski savez Solidarnost, javilo se i kosovsko udruženje Božur, Glavni odbor Narodne stranke u Titogradu, pa društvo Srba iz Hrvatske itd. Svi ti tobože zbrinuti za sudbinu mlađahnog Miroslava Mlinara mogli su se upitati nije li možda student dramskih umjetnosti svoju ulogu lošeg glumca stradalnika od “ustaškog noža” uvježbao još u Beogradu, gdje mu je za to i novac isplaćen. Nisu se potrudili saznati da je Mlinar napustio zadarsku bolnicu na vlastiti zahtjev i zahtjev svog odvjetnika, a protiv savjeta liječnika (dr. Anđelko Gregov, ravnatelj kirurgije Medicinskog centra u Zadru) koji je utvrdio da se kod njega radi o lakšoj tjelesnoj ozljedi, posjekotinama koje nisu zahvatile organe, živce ili mišiće. Tu lakšu tjelesnu ozljedu nisu nanijeli nepoznati izvršitelji, nego sam sebi nesvršeni polaznik dramskih umjetnosti, ali je taj igrokaz poslužio da Srpska demokratska stranka prekine odnose s novom hrvatskom vlašću i povede Srbe na put pobune.
Model operacije “Mlinar” sastoji se od pet koraka: loš glumac -> osobna ugroženost činom “noža i grla” -> nepovjerenje u legalne institucije (napuštanje bolnice) -> krivac za to je hrvatska vlast (prekidanje odnosa) -> potpora onih koji već bili stradalnici (borci, Srbi s Kosova) -> opravdana pobuna “srpskog naroda u Hrvatskoj”.
Operacija “Pismo kninskih policajaca” – pedesetorica policajaca 4. srpnja. 1990. napisala je pismo tadašnjem sekretaru za unutarnje poslove Petru Gračaninu u kojem ga izvješćuju o tome kako “MUP Republike Hrvatske priprema zamjenu policijskih odora koje su slične odorama vojnika ustaške NDH”. Pismo su po već ustaljenoj praksi objavili svi mediji u Srbiji, odnosno u bivšoj Jugoslaviji. Pokrenula se velika hajka (reagirali su mnogi savezni dužnosnici) jer se radilo, kako su tada tvrdili, o “opravdanoj pobuni”. U vrijeme slanja pisma Gračaninu, hrvatska policija nije imala nikakvu odluku o izgledu odora. Već sutradan, 5. srpnja izbio je “spontani revolt naroda ispred stanice javne sigurnosti u Knin da bi spriječio progon milicionara potpisnika pisma”. Ovaj primjer pokazuje kako potpuno izmišljena informacija, sadržajno promišljena, vremenski dobro tempirana, emitirana u više vrsta medija, postaje “istinitom”. Mnogi su u ovu informaciju povjerovali. Operacija “Pismo kninskih policajaca” imala je za svrhu da na neki način legalizira opravdanost “osnivanja srpske autonomne oblasti krajine u Hrvatskoj” koja je četiri dana ranije (1. srpnja 1990.) javno obznanjena pred mnoštvom na proslavi Vidovdana u Kosovu kod Knina. Po zamisli njezinih tvoritelja obuhvaćala je tri sjevernodalmatinske općine (Benkovac, Knin i Obrovac) i tri ličke općine (Gračac, Donji Lapac i Korenica), čiji je “glavni grad” Knin, a prvi predsjednik dr. Milan Babić. Ni jedan a poglavito “glavni grad” ne može biti pod nadzorom strane policije i to još zločinačke, nego mora imati vlastitu, odanu predsjedniku.
Inačica ove igre s odorama poznatija je kao “skup crnokošuljaša na Širokom Brijegu” s Ivanom Zvonimirom Čičkom i Marinkom Božićem u stvarnim glavnim ulogama.
Model operacije “Pismo kninskih policajaca” u četiri koraka je: skupina “nezadovoljnika” -> ugroženost “zločinačkom odorom” -> medijsko multipliciranje informacije -> potpora dužnosnika (političkih istomišljenika) -> stvaranje nelegalne političke tvorevine (“srpska autonomna oblast u Hrvatskoj”).
Operacija “Čiji je Vukovar” – kako jedno obično pismo može biti u zlouporabljeno pokazuje i primjer “pisma” kojeg je objavio beogradski NIN, 25. listopada 1991. u vrijeme najžešćih napada na Vukovar. Radi se o pismu grupe Srba iz Vukovara koji su 2. studenog 1932. godine uputili “vojnom ministru Nediću u Beograd”. Navodno pismo je objavljeno pod naslovom “Čiji je Vukovar”. Što je Državna sigurnost Srbije htjela postići objavljivanjem informacija ovakvog sadržaja? Osnovna namjera nije bila da plasirana informacija putem medija bude prenesena u Hrvatskoj (koja je objekt napada – izložena agresiji) iako takve informacije u specijalnom ratu služe u tu svrhu. U potpunosti iskonstruirana informacija o “pismu vukovarskih Srba vladi u Beogradu” bila je usmjerena prema inozemnim medijima a još više na sudionike Mirovne konferencije koja je tog istog dana imala plenarnu sjednicu u Haagu. Srbijanski predsjednik Milošević nije prihvatio modificirano rješenje jugoslavenske krize kojeg je ponudio lord Carrington, tvrdnjom da Jugoslavija više ne postoji. Na press konferenciji rečeno je da su akcije na Vukovar i Dubrovnik potpuno neopravdane. Da su te operacije ipak “opravdane” trebalo je kao dokaz poslužiti pismo “Srba iz Vukovara vojnom ministru Nediću”.
To lažno pismo namjerno je datirano na početak mjeseca studenog, jer je Vukovar u to vrijeme bio pred padom i okončanje operacije za osvajanje grada Srbi su predvidjali početkom studenog.
Model operacije “Čiji je Vukovar” ima samo tri koraka: nepostojeće pismo (falsifikat) -> usmjerenost prema glavnom igraču (međunarodna zajednica) a ne prema objektu koji se napada (Hrvatska) -> sve “sudionike” veže isto vrijeme (datum događanja) -> opravdati postupak koji će uslijediti (okupacija Vukovara).
(nastavlja se...)

Primjeri operacija vođene prema modelu specijalnog rata
Od prvih dana osamostaljenja Hrvatske ciljevi napada snaga specijalnog rata gotovo su isti: predsjednik Republike dr. Franjo Tuđman, politika vrhovništva temeljena na nacionalnim interesima, Hrvatska vojska, hrvatske izvještajne službe i a posebno Katolička crkva. Ti će ciljevi napada zasigurno još dugo ostati isti.
Magnum crimen – prije svih ratnih događanja i srpske agresije na Hrvatsku, u vrijeme hrvatske šutnje, istodobno kad i memorandum SANU (1996.), ponovno se pojavila knjiga, Viktora Novaka – Magnum crimen. Ta je knjiga trebala podsjetiti na ‘hrvatsku povijesnu krivnju”’ iz vremena Drugog svjetskog rata (19941.-1945.) – kao opomena za novo vrijeme. List Start je u nekoliko brojeva potkraj 1989. odnosno početkom 1990. (kada je Miloševićevo “događanje naroda” u tzv. “antibirokratska revolucija” bilo na vrhuncu) donio desetke intervjua s preživjelima iz logora Jasenovac. Nakon toga, objavljen je serijal o križnom putu i Bleiburgu – s jasnom porukom – Hrvate bi mogla zadesiti slična sudbina ako opet pokušaju s uspostavom svoje države. Kontrapunkt Jasenovac – Bleiburg u ovom slučaju je imao svrhu naznačiti onu tezu koja govori da je svaka državotvorna ideja kod Hrvata dio zločinačke ideologije. U tim olovnim vremenima trebalo je zatomiti svaku pomisao suprotstavljanja Miloševiću i odustati od samostalne hrvatske države, jer bi pokušaj stvaranja države bio zločin sam po sebi, a na kraju kazna opravdana. U političkom ozračju Magnum crimena Hrvatska je živjela šuteći, kome se to sviđalo ili ne, do – govora dr. Franje Tuđmana koncem osamdesetih i početkom devedesetih godina prošlog stoljeća.
Hrvatska je, počevši od vremena kada je u koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog (24.-25., veljače 1990.), javno izrečen zahtjev za uspostavom samostalnosti, neprekidno izložena različitim oblicima specijalnog rata. Od 1990. do 2000. mogu se razlikovati tri dionice specijalnog rata protiv Hrvatske.
(1) Od početka oružane pobune (“balvan revolucija”, srpanj 1990.) do mirovnog sporazuma (3. siječnja 1992.) – na djelu je bio specijalni rat vođen izravno iz Beograda uz potporu dijela međunarodnih moćnika (Velike Britanije i Francuske).
(2) Od dolaska mirovnih snaga (21. veljače 1992.) do Oluje (4.-7., kolovoza 1995.), u vođenju specijalnog rata Beograd manje koristi izravnije metode, djeluju posredno preko trećih zemalja, i agenture unutra Hrvatske. Istodobno zemlje kontaktne skupine a prije svih Velika Britanija i Francuska pojačavaju svoj angažman, služeći se specijalnim ratom kao političkim pritiskom.
(3) Od Daytonskog sporazuma (22. studenoga 1995.) do (3.siječnja 2000.) sadržaj specijalnih djelovanja protiv Hrvatske postaje raznovrsniji, metode suptilnije. Kombiniraju se djelovanja iznutra i izvana, pojačan je upliv nevladinih udruga. Uravnotežuje se uloge žutog tiska, elektronskih medija, oporbenog novinarstva i stranačkog oporbenjaštva.
Velikosrpski politički ciljevi bili su postavljeni u Memorandumu SANU. Na tom konspirativno ideološkom predlošku velikosrbijanska politička elita s Miloševićem na čelu preuzima djelatnu ulogu u ostvarivanju memorandumskog plana. Milošević, zajedno s pojedincima iz udbaškog miljea, formira zaseban stožer za vođene specijalnih operacija. U najranijoj fazi, prije agresije na Hrvatsku, posredni ciljevi bili su preuzimanje vlasti u samoj Srbiji, potom u Vojvodini i Crnoj Gori. Miloševićev dolazak u Kosovo Polje 20. travanja 1987. može se smatrati trenutkom aktiviranja plana rađenog prema scenariju i metodologiji specijalnog rata.
Sve je detaljno isplanirano: Miloševićev susret s legalnim rukovodstvom, obilazak gospodarskih objekata, susret s “ugroženim srpskim narodom” koji prijeti iseljavanjem ako se ne ispune njegovi zahtjevi, davanje jamstva o promjeni stanja, odnosno promjeni Ustava. Ulogu jednog od predvodnika i poticatelja nezadovoljnih (ugroženih) Srba na Kosovu dobio je agent Službe državne sigurnosti Srbije Miroslav Šolević. (Kasnije će taj Šolević formirati nekoliko dobrovoljačkih, četničkih odreda, za rat u Hrvatskoj). Na paroli promjene ustavnog statusa Kosova i zaštite srpstva na Kosovu, Milošević uspješno mobilizira sve veći broj pristalica i simpatizera, zadobivajući sve veću političku moć.
Od tog vremena do njegove otmice i odvođenja u Haag (2001.) preko stožera za specijalna djelovanja i Službe državne sigurnosti, odnosno njezinih šefova Jovice Stanišića i Božidara Spasića, paralelno s djelovanjem na tlu Srbije djeluje se u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Pojava članaka u tisku o “povijesnoj istini” iz Drugog svjetskog rata, često spominjanje ustaštva te “hrvatskog nacionalizma koje nitko ne sprječava” koincidira s naglašenim obavještajnim radom na tlu Hrvatske. Kontraobavještajna služba (KOS) ugrađuje agenturu u civilnim strukturama (i MUP-u) pridodajući posebnu pozornost kasnije okupiranim (a 1995. oslobođenim) područjima Hrvatske. Posebno su opsežne pripreme bile za kasniju “pobunu srpskog naroda u Hrvatskoj”.
Umirovljeni oficiri JNA iz Beograda dobivaju ulogu organizatora pobune. Obilaze sela i propovijedaju o nužnosti obrane “ugroženog srpstva”. Operacija organizirane pobune, naoružavanje “srpske teritorijalne obrane” iz skladišta JNA koordinira načelnik KOS-a general major Aleksandar Vasiljević preko načelnika sigurnosti Vojno-pomorske oblasti kapetana bojnog broda oblasti Ljubiše Beare (između ostalih, na agenturnoj vezi osobno drži Milana Martića). Cilj je izazivanje pobune prečanskih Srba i istodobno preuzimanje skladišta oružja u gradovima i mjestima s hrvatskom većinom, kako bi se stvorili preduvjeti za sigurnu premoć i vojnu pobjedu.
Operacije specijalnog rata protiv Hrvatske u predvečerje i u vrijeme Domovinskog rata bile su sastavni dio općeg plana srpske agresije. Zbog svoje zamaskiranosti a ponekad i dužine trajanja bilo ih je teško prepoznavati. To su valjani razlozi da se neke od njih opišu, kao i to da se odrede modeli po kojima su izvođene. Budući da su mnoge od njih opisane u analizi “Specijalni rat protiv Hrvatske” posao za određivanje modela po kojima su izvedene je olakšan.
(nastavlja se...)

Specijalni rat
U znanstveno-stručnoj literaturi ne postoji jednoznačno određenje pojma specijalni rat, odnosno psihološki rat kao česti oblik specijalnog rata. Sintagmom specijalni rat obuhvaća se po pravilu vrlo široko područje destruktivnog djelovanja, gotovo sve osim oružanog sukoba: od državnog terorizma, do industrijske špijunaže ili tajnih novčarskih pothvata kojima je cilj potkopavanje gospodarskog sustava neke države. Ako je rat po Clausewitzu nastavak politike drugim sredstvima, onda bi se moglo reći da je specijalni rat nastavak politike prije, poslije i za vrijeme rata.
Specijalni rat je po svojoj vremenskoj protežnosti rat u svakom vremenu i za svako vrijeme. Vodi se samostalno ili kao sastavni dio vojnih operacija. Kao i u slučaju informacijskog rata bit neke operacija iz područja specijalnog rat primijeti se ili shvati kad je ona već okončana. Dakle, doktrina specijalnog ratovanja nije neposredno vidljiva i prepoznatljiva.
Za vođenje specijalnog rata ne postoji unaprijed određen organizacijska struktura i ustroj i načelno ne podliježe uobičajenim standardima vojnog organiziranja. Isključivo okolnost određuju organizacijsku strukturu i ona postoji i funkcionira onoliko koliko traje operacija.
Operacije specijalnog ratovanja, bez “meke sile” (medija) su nezamislive. U biti specijalni rat se vodi pomoću medija ili preko medija. Oni predstavljaju “platformu” s koje se izvodi “desant preko horizonta” ali bez desantnih snaga. Mediji su najjeftinije ali najrazornije oružje u vođenju specijalnog (psihološkog rata). Mogu se uporabiti u svakoj prilici, u svakom trenutku, na svakom mjestu, i protiv svakoga. Kad netko ili nešto postane cilj ovoga rata teško može izbjeći “zahvat” bojnog polja. Kao i u informacijskom ratu, informacije su i u ovom obliku ratovanja odlučujući čimbenik za pobjedu. Točna informacija osigurava prednost, daje izvjesnu moć, a kriva (netočna) dezorganizira, slabi, smućuje.
Zato su sredstva za vođenje specijalnog rata tako raznolika: svakojake tiskovine, plakati, leci, izjave prebjega (disidenata), izjave diplomata, političara, javnih djelatnika, građana, predstavnika manjina, udruga, nevladinih organizacija, grafiti, prijeteća pisma, pisma bombe, telefon, radio-amaterski uređaji, računalne igre, elektronska pošta ...
Za vođenje uspješnog specijalnog rata, potrebni su neki preduvjeti. Jedan je neizbježan – vladavina nad “mekom silom” osobito komponentom zvanom “elektronski mediji”. Kada se osvoje mediji, (bitka za njih je uvijek najžešća i najprljavija) četiri petine posla je obavljeno, što znači da je to gotovo pobjeda u specijalnom ratu.
Iz navedenih razloga u analizi “Specijalni rat protiv Hrvatske” se navodi da zaista nije začuđujuće ili nije čudno što su, primjerice, međunarodne snage Federaciji Bosne i Hercegovine ukinule program na hrvatskom jeziku ili u “Republici Srpskoj” zamračile frekventno područje na kojim je moguće emitirati televizijski program. Nije slučajno što su prvi ciljevi raketnih udara JNA bili odašiljači Hrvatskog radija i televizije. Nije slučajno ni to da je Soros najviše novca uložio u medije (milijun dolara godišnje samo za medije u Hrvatskoj) ili postao vlasnikom kabelske televizije. Nije slučajno da su BBC i VOA od 1993. vrbovali ravnatelje lokalnih radio postaja u Hrvatskoj kako bi emitirali emisije za što bi dobili svu opremu i odašiljače. Nije slučajno što je treći kanal Hrvatske televizijski olako i jeftino prepušten determiniziranoj multinacionalnoj televizijskoj kući. Nije slučajno što je svojedobno novinarska udruga Forum 21 tražila reformu Hrvatske televizije i da postane javna televizija. Rezultati te pretvorbe itekako su vidljivi. “Razbacivanje anacionalnih zvončića” u hrvatski medijski prostor s te dalekovidnice svakodnevna je pojava. Nije slučajno da su SAD vršile pritisak na Australiju da sa svog odašiljača na sjevernom teritoriju omogući emitiranje programa “Slobodna Azija” kako bi on mogao biti gledan u Kini. Nije slučajno da u Hrvatskoj niču televizije s nacionalnom koncesijom kao gljive poslije kiše. Na kraju sigurno nije slučajno što su prostori televizije NTV u Rusiji izgorjeli u požaru. Zaista, kad se radi u borbi za elektronske medije, ništa nije slučajno.
Bitaka za medije nikad dosta i nikad ne prestaju. Vladavina na njima mora biti apsolutna. Taktički postupak za ovladavanjima svim medijima u nekoj nacionalno državi kao što je Hrvatska je jednostavan. Stalno “urlati” kako nema slobode medija. Iza svakog ovakvog krika, država ostaje bez neke tiskovine ili radijskog, odnosno televizijskog kanala. Kad se “osvojeno” stavi u trezor determinista postupak se ponavlja, i tako Hrvatska u kratkom roku ostade gotovo bez ijedne tiskovine koja dosljedno zastupa nacionalne interese, a na televizijskim programima hrvatsku himnu moguće je čuti samo kad igra reprezentacija (ako se u vrijeme sviranja ne puštaju reklame).
Zato su u Hrvatskoj priče (od 1993. do 2000.) o medijskoj slobodi i neovisnosti medija bile isključivo u funkciji političkih pritisaka, kako bi se ostvarila “proizvodnja pristanka”. Tu nisu pomagali ni evidentni dokazi. O postojanju slobode medija, moglo se naći upravo u medijima koji su tvrdili da slobode medija nema. Primjer prvi, u tjedniku Globus (prosinac 1996.) pišući o lošem “državnom novinarstvu” objavljuje se tekst u kojem se tvrdi kako tri nezavisna lista Nacional, Feral Tribune i Globus prodaju 200 tisuća primjeraka, a četiri državotvorna 30 tisuća primjeraka. Da nema o Sorosu ovisnog novinarstva kako bi broj prodanih primjeraka bio sedmerostruko veći od broja prodanih primjeraka “državnih” listova? Primjer drugi, u Hrvatskoj (u 1997.) je izlazilo 562 domaća izdanja, a u prodaji je bilo 1264 inozemna izdanja, dakle ukupno 1826. Govori li to o slobodi ili o neslobodi medija? Primjer treći, svoj program na raznim frekvencijama sredinom devedesetih godina 20. stoljeća emitiralo je 105 radijskih postaja s odobrenom koncesijom i 11 televizijskih koncesionara. Govori li to o slobodi ili neslobodi medija? Dakle, u vremenima kad se Hrvatsku najviše prozivalo za neslobodu medija, ona je bila zemlja u kojoj je u odnosu na broj stanovnika, bilo novinskih izdanja i toliko radijskih i televizijskih postaja kao niti u jednoj drugoj zemlji svijeta.
U Hrvatskoj u tim vremenima ne samo da je postojala sloboda medija – već su se tom, ničim ograničenom slobodom služili ponajviše oni koji su u jakoj nacionalnoj državi vidjeli prepreke vlastitoj dominaciji.