Vučji čopori, svakodnevnica i sjećanja.

Novi Travnik
Bosanskohercegovačka općina Novi Travnik na prometnici je koja je veže s Uskopljem, Bugojnom i Travnikom prema Hercegovini i Dalmaciji s jedne strane, s druge prema Vitezu, Zenici i Sarajevu. Novi Travnik je grad koji se naglo razvio poslije drugog svjetskog rata. U vrijeme kulta ličnosti u SFR Jugoslaviji grad je dobio naziv Pucarevo. Novi Travnik je poznat po razvijenoj vojnoj industriji. Ima osnovnu i srednju školu.
U demografskom pogledu općina Novi Travnik je tipično nacionalno miješana sredina. Novotravnička općina je na popisu stanovništva 1991. godine imala 30.713 stanovnika. Hrvata je bilo 12.162 ili 39,59 posto, Muslimana-Bošnjaka 11.625 ili 37,85 posto, a Srba 4.097 ili 13,33 posto, a ostalih 2.829 ili 9,21 posto. Ako se gleda na popise stanovništva iz 1971. pa 1981. i 1991. godine onda se uočava da su Hrvati smanjivali svoj udio u ukupnom broju stanovništva općine, jer su 1971. činili 43,1 posto, a 1981. 40,3 posto. I udio srpskog stanovništva se smanjivao pa je 1971. iznosio 18 posto, a 1981. 13,5 posto. Udio Muslimana-Bošnjaka rastao je blago, uz pad 1981. godine, ali se zato od 1971. znatno povećavao udio "ostalih", u koje uključujemo Jugoslavene i druge nacionalne manjine.
Broj stanovnika se znatno povećao početkom srpske agresije na to područje. Najprije se veliki broj Srba iselio na "čisto" ili većinski srpska područja, a u grad Novi Travnik i obližnja sela useljavale su se muslimansko-bošnjački izbjeglice iz sjeverozapadne Bosne i protjerani Hrvati, najprije iz mjesta koje su okupirale srpske snage, a potom muslimansko-bošnjačke.
Sukobi Muslimana-Bošnjaka i Hrvata na području novotravničke općine počeli su u listopadu 1992. godine. Armije BiH i HVO sukobljavali su se u samom gradu Travniku i u selima Šenkovići, Sinokos, Donje Pećine i Opara. Za borbi u tim selima, Armija BiH napala je Stjepana Blaževića, zapovjednika HVO-a Jajce i Nikolu Bilića, predsjednika HVO-a Jajce. U tim borbama poginulo je 15 vojnika HVO-a. Armije BiH po prvi puta upotrebljava topništvo pa uništava zapovjedništvo i ratnu bolnicu HVO-a u Novom Travniku. Svim silama Armija BiH pokušava zauzeti benzinsku crpku, koja je u hrvatskom dijelu grada, a kada to nije uspjela, onda ju je zapalila. Grad je tada podijeljen na hrvatski i muslimansko-bošnjački dio. Za tih borbi ranjeno je 16, a poginulo 12 vojnika HVO-a. Poslije nekoliko dana nastavljaju se sukobi u kojima HVO preuzima kontrolu u gradu.
U proljeće 1993. godine u cijeloj Lašvanskoj dolini sukobi HVO-a i Armije BiH postaju sve češći i oštriji. Sredinom travnja 1993. u njima je poginulo devet, teško ranjeno također devet vojnika HVO-a, a lakše 41. Potpuno su uništene i izgorjele tri stambene zgrade, medu njima i ona zapovjedništva općinskog stožera HVO-a, centra veza i oprema radija. Armija BiH 13. travnja kidnapirala je tri hrvatska časnika i vozača brigade "Stjepan Tomašević". To je dodatno zaoštrilo odnose izmedu HVO-a i Armije BiH. Poduzeće "Bratstvo" 14. travnja 1993. prekida rad, jer se nije znalo kamo su odvedeni zarobljenici i što će s njima biti.
Uznemirenost građana i strah povećavaju se napadima Armije BiH na Vitez i Busovaču, jer muslimansko-bošnjačka politika najavljuje rat do potpunog sloma hrvatskih vojnih snaga u Lašvanskoj dolini i njeno osvajanje. Krajem travnja 1993., Muslimani-Bošnjaci blokiraju pristup građanima na zelenu pijacu, a blizu poduzeća "Bratstvo" postavljaju Kontrolni punkt i uvode kontrolu svih prolaznika.
Polovinom svibnja 1993. godine Armija BiH pušta na slobodu časnike kidnapirane 13. travnja 1993. i to dovodi do blagog popuštanja vrlo napetih odnosa između dvije vojske. Ali već 3. lipnja 1993. Armija BiH napada okolinu Travnika pa Hrvati u velikom broju bježe i u Novi Travnik a na kraju nastaje težak problem smještaja prognanika.
Dva dana kasnije muslimansko-bošnjačke snage minobacačkim granatama napadaju sela Stojkoviće i Bučiće iz pravca Slimena. Iako nije bilo poginulih i ranjenih, počinjena je velika materijalna šteta na kućama, gospodarskim zgradama i drugoj imovini Hrvata.
Zenepići
Od 6. do 14. lipnja 1993. muslimansko-bošnjačka vojska napada selo Zenepići. M.M., rođen 1934. godine u Zenepićima, izjavljuje da je njegovo rodno mjesto brojilo 35 hrvatskih domaćinstava, da su Hrvati za spomenutog napada protjerani prema Rudoj i dalje prema koti "Mravinjac" i onda na područje pod srpskom kontrolom. Armija BiH je iz sela Zenepići protjerala Hrvate. Ni jedan Hrvat nije u njemu ostao. M.-ov suseljanin M.V. to isto potvrđuje i oba navode da su za tih napada pripadnici Armije BiH ubili Miju Vrhovaca, Ivicu Vrhovaca, Niku Vrhovaca i Niku Šiška. Niku Vrhovca su ustrijelili iz blizine metkom u glavu, a potom su mu zaboli nož u srce. Njih dva su u ožujku 1995. godine izjavili da su poslije rata u više navrata posjetili svoje rodno selo i vidjeli da je većina hrvatskih kuća spaljena ili potpuno srušena. Zapovjednici muslimansko-bošnjačkih vojnih snaga bili su Šerif Balilhodžić, sin Sakibov, zvani Kriko; Munir Bilić; Mevludin Berberović, sin Zaimov, i policajac Mehmed Aščić. Žrtve granatiranja sela su Kata Vrhovac, Mara Brkan, Jozo Vrhovac, Mara Vrhovac i Luca Vrhovac. Tih pet Hrvata poginulo je od granata, u selu.
Pribilovići
Oružani napad na civilno pučanstvo sela Pribilovići izvele su postrojbe Armije BiH 8. lipnja 1993. godine. Mučki su ubili Ivicu Stanića, zvanog Čaga, a sutradan selo su napali sa svih strana. Napad je bio sve jači, sve do 14. lipnja. Hrvatska sela su ostala odsječena od grada, nije im se moglo pomoći. Armija BiH je počela masovno progoniti Hrvate iz tih sela, koji su morali bježati i preko srpskog područja u Hercegovinu i Republiku Hrvatsku.
Snage Armije BiH su 8. lipnja žestoko napale hrvatska područja u travničkoj općini čineći zlo u više mjesta. Idućeg dana glavni napad prenijele su na područja općina Novi Travnik i Busovača. Oko pet i po sati, 9. lipnja 1993. godine, sa sve četiri strane napadnut je hrvatski dio sela Šenkovći. Jedan svjedok je izjavio da je čuo Mustafu Prlendu iz sela Sjenokosa, kako psuje "majku ustašku". Vojnici Armije BiH pozvali su Josipa i Zdravka Jurišića da izađu iz kuće. Čim se Josip, nenaoružan, pojavio na vratima, ‘sasjekli’ su ga rafalom iz automatskog oružja. Josip je tada ima 56 godina. Kada je čuo pucanj, na vrata je provirio sin mu Zdravko (25 godina) da bi vidio što se događa. U isti tren je bio ubijen. Svjedok zaključuje: "Nisam vjerovao da će nas naši susjedi Muslimani tako napasti i hladnokrvno ubijati. Do tada su prema nama bili učtivi, jedni drugima smo išli na kavu, na sprovode...".
Hrvat F. A. to jutro je susreo I. R. iz zaseoka Mlinišće, koji je nosio svoja osmogodišnjeg sina, ranjenog u nogu. Rekao mu je da su Mislimani ubili Stjepana Adžaipa, pedesetogodišnjaka, na njegovim kućnim vratima. F. A. je izjavio da je malo kasnije saznao da je ranjena i sestra Stjepana Adžaipa, Kata.
Šenkovići
Šenkovići su selo s miješanim stanovništvom, u njemu je bilo 70 muslimansko-bošnjačkih i 46 hrvatskih domaćinstava. Prije sukoba, časnici Armije BiH uvjeravali su Hrvate Šenkovića da ne trebaju strahovati i da mogu nastaviti mirno živjeti sa svojim susjedima Muslimanima-Bošnjacima. Napad na selo izvelo je oko 700 pripadnika Armije BiH, a među njima su bili i mudžahedini. Napadom je zapovijedao stanoviti Ćurić, po zanimanju hodža u jednom selu kod Bugojna. Tijekom napada poginuo je Anto Adžaip (Stanislva), a dio vojnika HVO-a uspio se izvući iz obruča. Nekoliko pripadnika HVO-a se predalo pripadnicima Armije BiH. Zarobljeni vojnici HVO-a maltretiranu su. Udarani su tupim predmetima, vojnici Armije BiH i njihovi policajci tukli su ih cipelama po glavi.
Petačići, Budišići...
Snažna ofenziva muslimansko-bošnjačkih snaga na sela Djakovići, Zubići, Rastovci i Margetići počela je 1. lipnja 1993. a granate su padale i po gradu Novom Travniku. U selu Petačići upadaju nasilno dva vojnika Armije BiH u obiteljsku kuću hrvatskog bračnog para. On je rođen 1992., a ona 1923. godine. Prijete supružnicima ubojstvom, otimaju novac i pljačkaju ih. Naređuju im da napuste svoju kuću i gospodarske zgrade ili će biti pobijeni. Dok su se supružnici kretali prema selu Zubići sustigao ih je Džemil Sinanović, vojnik Armije BiH, i naredio im da idu u selo Trenica. U tom selu bili su zatočeni u prostorijama osnovne škole, a nakon dva dana su protjerani na teritorij po kontrolom HVO-a Muškarci Hrvati su ostali i nadalje u zatočeništvu, pa su onda prebačeni u selo Opara i za to vrijeme morali su kopati rovove za vojnike Armije BiH uza samu bojišnicu pa su mogli poginuti od ruku svojih sunarodnjaka.
U artiljerijskom napadu Armije BiH na selo Budišići ubijene su tri civilne osobe, uništeno više obiteljskih kuća. Bilo je to 11. lipnja, a 12. lipnja 1993. vojnici Armije BiH i mudžahedini uništavaju hrvatske kuće u Šenkovićima, Djakovićima, Margetićima, Rudama i Donjim Pećinama. Ranjenike izvlače Crveni križ i snage UNPROFOR-a.
Kasapovići
Oko 18 kilometara zapadno od Novog Travnika nalazi se selo Kasapovići. Armija BiH je ujutro 13. lipnja 1993. godine snažno napala Hrvate tog sela. Ubijeni su civili i uništena imovina. Ubijeni su Pero Brkan, rođen 1936. godine; Ivan Brkan, rođen 1944., i Anto Vrhovac, rođen 1954. Zapaljeno je šest hrvatskih kuća. Među pripadnicima Armije BiH koji su napali selo Kasapovići od svjedoka je prepoznat je Naser Krnjić; profesor Ekrem Hajrić iz Kasapovića; jedan od zapovjednika, Enver Hadžić, iz Novog Travnika, koji je radio u štabu Armije BiH; Jasmin Krnjić i Senad Kukić, zapovjednik Vojne policije Armije BiH, rođen 1958. godine.
Svjedok N. N., vojnik HVO-a, zatočen je 16. lipnja 1993. godine. Doživio je stravično iskustvo u logoru Armije BiH Bio je krenuo u selo Zubići, ali su ga, nenaoružanog, zaskočili diverzanti Armije BiH i uhitili. Sproveli su ga u selo Pečuj. Prije ulaska u to selo naredili su mu da skine košulju, iako je padala kiša. Oni koji su ga sprovodili vikali su ostalima: "Evo, dovodimo vam ustašu". Kad je doveden u logor, jedan vojnik ga je udario kundakom u kuk, okolo je bilo i pet-šest mudžahedina. Jedan od njih mu je opsovao "ustašku majku" i dodao : "Ja ću tebe zaklati". Zatim je rekao: "U nas je običaj da se pronosa onaj kojeg treba klati, da mu ne dršću noge". Zatim ga je stavio na svoj vrat i počeo nosati pri tome urlikajući. Vojnik HVO-a mislio je da je gotov, dobivao je batina. Zapovjednik Armije BiH, prezimenom Šoša iz sela Trenice, udario ga je kasnije nogom tako da je pao sa stolca. Ispitivan je, svezan i bačen u svinjac uz povike: "Vodite krme u krmetnjak". Dospio je kasnije u neku garažu, bio je opet tučen i ispitivan. Prijetili su mu noževima. Jedan vojnik Armije BiH, koji je kraj njega oštrio noževe, upitao ga je "Kojim hoćeš da te zakoljem". Podnijevši teške muke, 19. srpnja 1993. razmijenjen je za pripadnike Armije BiH. Armija BiH u lipnju i srpnju 1993. godine napada Novi Travnik i okolna sela. Mnogo je ranjenih civila i uništenih građevina. Da bi otežali situaciju u gradu i prinudili HVO na predaju, Muslimani-Bošnjaci su 27. kolovoza 1993. godine isključili vodu, za dio općine koji je bio pod nadzorom HVO-a. Hrvatsko stanovništvo je primorano ići po vodu u prigradska naselja na pojedine izvore. Na tim izvorima je muslimansko-bošnjačkim snajperskim hitcima ubijeno 30 hrvatskih civila. Među snajperistima su uočeni članovi Športske streljačke ekipe iz Zenice.
U nekoliko navrata topništvo Armije BiH ispaljivalo je i granate punjene klorom. Naselje Vare granatirano je 10. rujna 1993. Tada je poginuo Ilija Drmić sa svojim sinom, a ranjeno još 15 civila. Nekoliko dana kasnije granata je pala na balkon stana poginulog Ilije Drmića. Tada su ranjene pokojnikova žena i kćerka.
Jedan otac je svjedočio kako je iz snajpera ubijena njegova petogodišnja djevojčica. Ona se igrala s drugom djecom oko jednog starog napuštenog automobila. Pogođena je 30. rujna 1993. godine metkom u glavu. Odvedena je bila u bolnicu u Novoj Bili, ali je preminula na samom ulazu u nju.
Rastovac
U selu Rastovci, nedaleko Novog Travnika, 25. listopada 1993. godine počinjen je zločin nad hrvatskim civilnim stanovništvom. U zoru, oko četiri sata, prodrli su u selo mudžahedini, pripadnici 7. muslimansko-bošnjačke brigade. Poklali su sedam Hrvata, civila, a dječaku Goranu Lešiću su polomili ruke i noge. Tri ubijena civila su identificirana, ali preostali ne jer to nisu dopustile muslimansko-bošnjačke vlasti. Vladimir Pogarčić, tada pročelnik Ureda za zaštitu ljudskih prava Hrvatske Republike Herceg-Bosne, izvijestio je generala Francisa Briquemonta, zapovjednika UNPROFOR-a za Bosnu i Hercegovinu, o masakru tih sedam civila kao i velikom broju onih koji su odvedeni u zatočeništvo.
Muslimansko-Bošnjački snajperisti su pa gradu iz dana u dan ubijali djecu, starce i bolesne koji nisu imali nikakvih veza s vojskom. Mala Nataša je ubijena 7. listopada 1993. godine. Pogođena je puščanim zrnom ravno u srce, a pokopana je noću. Iz snajpera, je 3. ožujka 1994. godine, ubijena osmomjesečna beba u majčinom naručju.
Električne energije u gradu nije bilo od 1. lipnja do 8. rujna 1993. godine jer su glavne vodove prekinuli pripadnici Armije BiH. Kako neposredno uz grad teče rječica, njezinu vodu stanovnici su koristili za pranje, a Muslimani-Bošnjaci su je zagađivali rastvorom cijanidnih soli. Zbog blokade grada i okolnih hrvatskih sela, opskrba je bila vrlo otežana. Gladovalo se, smrzavalo a pojavile su se i zarazne bolesti. Tako j e traj alo sve do kraj a 1993 . godine, dok nije stigao konvoj pomoći zvan "Bijeli put za Bosnu Srebrnu". Ali, početkom 1994. godine, stanje se opet pogoršava i ostaje takvim sve do potpisivanja primirja u Washingtonu.
U dvije godine, najprije srpskih pa potom i muslimansko-bošnjačkih napada na grad Novi Travnik i okolna hrvatska sela, počinjeni su mnogi ratni zločini nad Hrvatima a načinjena je velika materijalna šteta. Poginulo je 218 vojnika HVO-a - u borbama, a 556 ih je ranjeno. Ubijeno je i 55 civila - 35 muškaraca, 13 žena i l1 djece. Ranjeno je 288 civila - 147 muškaraca, 85 žena i 56 djece. Etnički je od Hrvata očišćeno 14 posve hrvatskih i devet mješovitih sela, pri čemu su stradala 1.123 domaćinstva, te je ispražnjeno 1.250 hrvatskih kuća i stanova i 2.050 gospodarskih zgrada. Protjerana su 5.082 Hrvata.
U sukobu HVO-a i Armije BiH na području općine Novi Travnik stradali su mnogi sakralni objekti i mnoga su groblja oštećena i obeščašćena. Župna crkva Uzašašća Gospodinova u Novom Travniku oštećena je gelerima granate i projektilima iz lakog oružja s položaja pripadnika Armije BiH. Župna crkva Presvetog Srca Isusova u Pećinama sagrađena je 1907. godine. Nakon ulaska postrojbi Armije BiH u selo, crkva i župna kuća su demolirane, unutrašnjost je uništena, inventar polomljen ili opljačkan. Krov je znatno oštećen. Crkveni arhiv, knjige i ostala dokumentacija su nestali. Pred sam Božić 1996. godine podmetnuta je vatra pod crkvu i župnu kuću pa je izgorjelo sve ono što je još bilo preostalo.
Župna crkva Sv. Ilije u Rostovu opljačkana je i devastirana, teško je oštećen krov i južni zid, namještaj je polomljen ili opljačkan, prozori i vrata polupani. Za vrijeme sukoba, pripadnici Armije BiH u crkvi su držali stoku. Župna kuća je toliko stradala da se više ne može ni obnoviti. I filijalna crkva u Sebešiću je demolirana, vrata i prozori polupani ili odneseni. Lim s krova je skinut i također odnesen. Ono što nisu učinile postrojbe Armije BiH, dokrajčile su snage za brzo djelovanje UNPROFOR-a. Britanski bataljun UNPROFOR-a, koji je izvodio vježbe na prostoru sela Sebešića, koristio se kapelom kao metom za artiljerijsko gađanje.
Kopila
Za zločin u selu Rastovci 25 listopada 1993. godine odgovorni su mudžahedini iz postrojbe Armije BiH. U selu Kopila, 9. lipnja 1993. godine, ubijeno je više civila. Selo je opljačkano, a za taj ratni zločin protiv civilnog stanovništva krivi su Mustafa Prlenda iz sela Kopila; Osman Prlenda iz sela Sjenokosa; Kadir Prlenda iz sela Sjenokosa; Suljo Hasanović i brat mu Enes iz sela Kopila; Refik Hasanović iz sela Kopila; Mujo Hasanović iz sela Kopila i Senad Hasanović također iz sela Kopila.
Za etničko čišćenje hrvatskih naselja na novotravničkom području, za formiranje i održavanje koncentracijskog logoru u selu Opari odgovorni su Ismet Šahinović, rukovoditelj zatvora; Suljo Haskić; Atif Haskić; Zijo Muslić; Nenda Prlenda; Ismet Zec; Zijo Lugan i neki Semir. Najveći dio odgovornih je iz sela Opara.
Za masovna protjerivanja Hrvata, zatvaranja i ubijanja u travnju 1993. godine odgovorni su Nazif Muslić iz Novog Travnika, predsjednik muslimansko-bošnjačke vlasti; Zijad Kukić, iz Kasapovića, načelnik Vojne policije Armije BiH Hajrudin Škulj, načelnik civilne policije; Jasmin Krnjić, iz Krnjić-Potoka, zapovjednik brigade Armije BiH i Bislim Zurapi, iz Sandžaka, zapovjednik 308. brigade Armije BiH koji je rukovodio akcijom etničkog čišćenja općine od Hrvata, a navodno je zapovijedao i postrojbama "El mudžahedin", "Crni kojoti", "Žigosani" (zenički zatvorenici), "Jajačke kobre" i "Dženetska hurija".
Šenkovići
Selo Šenkovići postrojbe Armije BiH napale su 9. lipnja 1993., a za etničko čišćenje, zarobljavanje i ubijanje hrvatskih civila odgovorni su: hodža prezimenom Ćurić, iz sela Rovna kod Bugojna, zapovjednik jedne postrojbe mudžahedina; Ejub Haskić iz Šenkovića; Niho Prlenda iz Šenkovića; Esad Prelenda iz Sjenokosa; Meho Kopčić iz Novog Travnika; vojni policajac zvan Emče; Atif Haskić, iz Šenkovića; Fuad Kubat; Mustafa Prlenda iz Sjenokosa; vojni policajac zvan Caka iz Petačića i Hamdija Petak iz Šenkovića.
Zenepići
Iz sela Zenepići u lipnju 1993. godine svi Hrvati su protjerani, kuće su spaljene, ranjeno je više civila, više ih je i poginulo. Za ovaj zločin su odgovorni: Munir Bilić, rođen 1952. u Vejzovićima, općina Novi Travnik; Šerif Balilhodžić, sin Sakiba i Ševale, djevojački Kahrić, rođen 1957. u Vejzovićima; Ferid Berberović, sin Hasana i Mevle, djevojački Aščić, rođen 1953. u Vejzovićima; Mevludin Berberović, sin Zaima i Munire, djevojački Dervić, rođen 1955. u Vejzovićima; Mehmed Aščić, sin Mehe i Đemke, djevojački Mlivo, rođen 1949. u Vejzovićima i Sefir Kalbić, sin Šaćira i Mesude, rođen 1958. u Stajištu.

ps., tko ne želi nek ne čita. Koga ne zanima, neka preskače, kome je dosadno, neka napiše "joooj kako si naporan", "jooooj kako si dosadan", samo nemaojte biti naporni dok to pišete. i pliz, bez širenja govora mržnje ili pišanja po žrtvama. Hvala

Kulturni čitaju, a o komentarima stvar opet kulture ili nekulture. U svakom slučaju nekom će se naći i zanimljiv ovaj tekst.

izvrstan tekst, iscrpni, neprocjenjivi podaci o ratu u bih. bravo ailton...samo na krivom portalu

I ja se slažem sa korentom. Na nekom drugom portalu mnogi bi ga više cijenili.