(4) Da se ne zaboravi... Vitez
Vitez
U sred Lašvanske doline, na rijeci Lašvi, smjestio se gradić Vitez. U povijesti Vitez je malo poznat, iako se nalazi u blizini rimskoga naselja Mošunj s ostacima starokršćanske bazilike. Rimokatolička župa je osnovana 1861. godine odvajanjem od župe Guča Gora. Sadašnja župna crkva sagrađena je 1896.-1900., a obnovljena 1930. godine. U župi se nalazi područna crkvica u Dubravicama i na brežuljku Kalvarija, koju su podigli isusovci 1912. godine. Godine 1877. župa je brojila 1.707 vjernika, 1935. bilo ih je 4.256, a pred rat je imala oko 11.500 vjernika.
Prema popisu stanovništva iz 1991. godine općina Vitez je brojila 27.859 stanovnika, od čega Hrvata 12.675 ili 45,49 posto, Muslimana-Bošnjaka 11.514 ili 41,32 posto, Srba 1.501 ili 5,38 posto i ostali 2.169 ili 7,78 posto. Ukupan udio Hrvata u stanovništvu općine Vitez je opadao: 1971. ih je bilo 49, 4 posto, a 1981. godine 46 posto. Udio Musliman-Bošnjaka u ukupnom stanovništvu ostajao je na istoj razini, a Srba je opadao, 7,3 posto bilo ih je na popisu stanovništva 1971. godine.
Vitez je poznat po vojnoj industriji i to je jedan od bitnih razloga zašto su se za njega vodile žestoke borbe. Uz razvijenu vojnu industriju, Vitez je smješten u plodnoj Lašvanskoj dolini vrlo pogodnoj za razvoj poljoprivrede i stočarstva. Osim osnovne, u Vitezu je djelovala i srednja škola. S početkom rata struktura stanovništva se naglo mijenja; što su bili jači ratni sukobi, to je u Vitez sve više dolazilo hrvatskih izbjeglica i prognanika s područja pod srpskom i muslimansko-bošnjačkom vlašću. Danas je Vitez izrastao u političko, vojno i kulturno središte Hrvata središnje Bosne.
U proljeće 1992. godine rat je zaprijetio i viteškom kraju. Blizina vojnih tvornica, koje su bile u rukama HVO-a, bila je izazov za sve veće sukobe. Zato se brojne obitelji s djecom sklanjaju već početkom proljeća 1992. godine u Hrvatsku ili u neku od europskih zemalja. Do travnja 1992. godine pobjegla je gotovo trećina župljana u južni dio Hrvatske. Na Mali Uskrs te godine, predvečer, Vitez su, zajedno s Busovačom, bombardirali zrakoplovi JNA. Žrtava nije bilo, materijalna šteta je bila znatna. Pri svršetku ljeta 1992. godine vratio se veliki broj izbjeglih a došlo je nekoliko stotina engleskih vojnika iz sastava UNPROFOR-a.
Sredinom listopada 1992. godine počinju ozbiljniji sukobi izmedu HVO-a i Armije BiH. Djelomično stradalo selo Ahmići, pod još nepoznatim okolnostima (u zločinu su sudjelovali i stranci, "dobrovoljci" nekih europskih zemalja), srušene su džamije u Ahmićima i Vitezu. Nakon petnaestak dana taj sukob je prestao i nastupilo je kratko primirje. Srbi nastavljaju napade na viteško područje i osvajaju Karaulu i Potkraj. U Vitez pristižu izbjeglice iz Jajca. No, stalno su tinjale napetosti između Muslimana i Hrvata. Alija Izetbegović je svu krivnju za sukobe između HVO-a i Armije BiH prebacivao na hrvatsku stranu, a valja napomenuti da su ti sukobi u Lašvanskoj dolini u listopadu 1992. godine izbili dok su postrojbe HVO-a bile u obrani Jajca.
U ožujku 1993. godine dolazi do manjih okršaja HVO-a i Armije BiH. U mjestu Kruščica, kraj Viteza, 13. travnja 1993. pripadnici Armije BiH pokušavaju ubiti zapovjednika postrojbe HVO-a "Vitezovi" i njegovu pratnju.
Glavni sukob između HVO-a i Armije BiH na području Viteza dogodio se 16. travnja 1993. godine. Velike snage Armije BiH napale su Vitez i Busovaču. Iz svega raspoloživog oružja postrojbe Armije BiH, u 5,45 sati 16. travnja 1993., napale su uže gradsko područje Viteza. Granatama su pogođene i zgrada zapovjedništva zbornog centra srednje Bosne HVO-a, zgrada općine, pošte i mnoge stambene zgrade. U gradu se vode ulične borbe, a transporter britanskih pripadnika UNPROFOR-a oko devet sati upada u dvorište crkve Sv. Jurja Mučenika i gađa hrvatske kuće. Taj svoj potez UNPROFOR je obrazložio tako što je tvrdio da su u crkvi zatočeni Muslimani, a njih navodno strijeljaju vojnici HVO-a Viteški župnik fra Drago Pranješ oštro prosvjeduje protiv ove UNPROFOR-ove izmišljotine da su u crkvi zatočeni Muslimani, prosvjed upućuje i stožeru HVO-a. UNPROFOR je tog dana u Vitezu otvoreno stao na stranu Armije BiH, koja je napala grad. Pristranost UNPROFOR-a očituje s i u tome što je odbio prevoziti ranjene vojnike HVO-a u bolnicu.
Toga dana, nešto poslije 12 sati, postrojbe Armije BiH svom artiljerijom granatiraju dio sela Prnjavor u kojem žive i Hrvati. U tom dijelu sela nije bio iskopan nijedan rov niti podignuta bilo kakva fortifikacija, a hrvatski dio sela i pučanstva u njemu čuvalo je deset članova seoske straže. Prije toga Hrvati i Muslimani-Bošnjaci su se dogovorili da će štititi jedni druge bez obzira na slijed događaja. Poslije granatiranja u hrvatski dio sela Prnjavor ulaze postrojbe Armije BiH, idu od kuće do kuće i pucaju iz pješačkog oružja, hvataju oko 36 preostalih Hrvata i odvode ih u zatočeništvo u društveni dom, u središtu sela Prnjavor, sve osim četiri žene i jednog muškarca, koji su ostali u podrumu obiteljske kuće Pere Papića. U napadu na hrvatski dio sela Prnjavor i na hrvatsko pučanstvo između ostalih sudjelovali su:
Asim Bektaš, zvani Lepina, star oko 35 godina iz sela Počulica; Zerkić Bektaš; Muhamed Kulbegović; Jasmin Sivro; Safet Sivro, rođen 1958., iz Viteza, jedan od glavnih zapovjednika postrojbi Armije BiH na viteškom području.
U društvenom domu u Prnjavoru povećao se broj uhićenih muškaraca Hrvata; staraca, žena i djece. Boravak je bio težak, zatočenici HVO-a su spavali na golom podu, hodnik je bio bez krova. Drugog dana zatočeništva odvedeni su F.J., A.K. i P.P. te prisiljeni da kopaju grob za poginulog Antu Krištu, koji je pokopan kod kuće Drage Jurčevića. Nekoliko dana kasnije F.J., J.P. P.P. i Ž.P. odvedeni su i natjerani da iskopaju grob i pokopaju staricu Anđu Papić, rođenu 1912. godine, na katoličkom groblju zvanom Zvizda. Zatočeni Hrvati su kopali grobove i sahranjivali mrtve pod nadzorom Enke Bektaša iz Prnjavora i još jednog nepoznatog pripadnika Armije BiH. Svi zatočeni Hrvati su 21. travnja iz Prnjavora prebačeni u Sivrino Selo da bi kopali rovove za potrebe postrojbi Armije BiH.
Sela Počulica, Gornja Dubravica i Putkovići u općini Vitez postrojbe Armije BiH su osvojile i tom prilikom uništavale hrvatsku imovinu, progonile, izgonile i ubijale hrvatsko stanovništvo. Počulica je većinsko hrvatsko naselje s 90 hrvatskih i 30 muslimansko-bošnjačkih kuća. Hrvatsko pučanstvo je odvođeno u zatočeništvo, a svjedoci kažu da su domaći Muslimani-Bošnjaci bili vrlo korektni, kuhali su im kavu, zvali ih u svoje kuće. Vojnici Armije BiH koje mještani nisu ni poznavali, stalno su prijetili i vadili noževe govoreći "ovim nožem ću vas klati!" ili su se pripremali na ubojstva puškama. S minareta se oglasio mjesni hodža pozivajući Hrvate da se predaju i da im neće biti ništa loše.
Bilo je to 16. travnja 1993., a sutradan su još dovođeni uhićeni Hrvati. Susjedi Muslimani-Bošnjaci su uhićenike pazili i kradom su im donosili hranu, a posebno su se isticali Muhamed D. i Našid B. Stražar je stalno govorio: "Ovo nije dobro što se radi". Spavali su na betonu, upadali su vojnici Armije BiH i tukli uhićenike, a neki su prijetili "ustaše, sve ćemo vas poklat, j... vam majku ustašku."
Muškarci zatočeni u domu odovođeni su da pokapaju mrtvace ili kopaju rovove. Jednom su odvedeni da pokopaju ubijene svinje, jer su ih Muslimani sve pobili. Uhićenici su stalno provocirani, ponižavani, prijetilo im se ubijanjem. Ujutro 24. travnja 1993. godine dva vojnika Armije BiH ispalili su preko 100 hitaca u vrata sobe u kojoj je bilo uhićeno pet žena i deset muškaraca Hrvata. Kada su vrata otvorena i kada su upali ti vojnici, čulo se jecanje i zapomaganje, a bilo je nekoliko mrtvih i deset ranjenih.
Toga dana u toj suludoj pucnjavi ubijeni su Jozo Vidović, Ivo Vidović i Pero Papić - svi iz sela Počulice. Kada su se otvarala vrata, Ivo Vidović je još davao znakove života, jako je krvario po leđima i ubrzo je izdahnuo. Ranjeno je svih pet žena, koje su bile iz sela Putkovići. Pozvan je liječnik, došlo je i četvero-petero medicinskih radnika, ali su pomoć pružali nevoljko i polako pa je zbog njihova nemara Ivo Vidović i umro.
Svjedok navodi da su u međuvremenu došla dva vojnika zapovjedničkog držanja i ponašanja, sve su pregledali, slikali su mrtve, a od ranjenih i ostalih uzimali podatke. Jedan od njih je rekao: "Ama, trebali su ubaciti dvije bombe i stvar bi bila riješena."
Za "ratni zločin protiv civilnog stanovništva" navode se imena stanovitog Krelića, zvanog Frejzer, Senada Tahunića, Asima Bektaša, zvanog Lepina, Zekrića Bektaša, Muhameda Kulbegovića, Jasmina Sivre, Safeta Sivre, Mehina, iz Počulice, rođenog 1958. godine, Zejdina Tatarevića,Enke Bektaša, Edina Bešić, Mehmeda Alagića i drugih. Za njih se opravdano pretpostavlja da su 16. travnja 1993. godine sudjelovali u oružanom napadu na selo Počulica, zatvorili su 70 Hrvata mještana, među kojima je bilo žena i djece. Prema zatočenicima su se nečovječno ponašali, zastrašivali ih i tukli, a 24. travnja 1993. pucano je u vrata kuće u kojoj su bili zatočeni. Tada su ubijeni Jozo Vidović (1945.), Ivo Vidović (1935.) i Pero Vidović (1960.), a deset osoba je ranjeno, pet žena.
Napadi Armije BiH na područje općine Vitez se nastavljaju i 17. travnja 1993. godine. Budući su snajperska gnijezda bila raspoređena po cijelom gradu, iz njih se na sve strane pucalo pa je toga dana ubijeno pet hrvatskih civila. Granatiranje Viteza se nastavlja i slijedećih dana. Ruše se zgrade, ginu ljudi. Dana 22. travnja 1993. godine u društveni dom u Prnjavoru, među ostale zatočene Hrvate, uvedena su tri muškarca iz Zenice, koji su imali dopuštenje tamošnjih vlasti da otputuju u Njemačku. Usprkos dopuštenju muslimansko-bošnjačke vlasti njih su pripadnici Armije BiH uhitili na njihovu putu iz Zenice do Viteza. Još tijekom dana tu trojicu muškaraca izvodili su više puta na ispitivanje, a navečer su odvedeni. Stražar Mehmed Alagić je izjavio pred ostalim zatočenicima da su tri muškarca iz Zenice upućena na strijeljanje "jer su špijuni".
U svibnju l993. sukobi se nastavljaju. U selu Krušćica zapaljena je hrvatska stambena kuća. Muslimanski snajperisti pucaju po Vitezu. U sjedištu UN-a u Staroj Biloj održan je sastanak između zapovjedništva HVO-a i Armije BiH o prekidu vatre. Ustanovljena je mješovita komisija koja će nadzirati dogovoreno. Dana 22. svibnja 1993. godine snajperskim hicem iz prostora Krčevine ubijen je Milenko Buzić, hrvatski civil, a ranjeni su jedan dječak i vojnik HVO-a.
Tragično je bilo 10. lipnja 1993. godine. Postrojbe Armije BiH ispalile su na uže područje grada oko pet minobacačkih granata. Oko 20 sati i 45 minuta iz pravca područja pod nadzorom Armije BiH doletjela je granata kalibra 120 mm, dva metra od klupe na kojoj je bilo četrnaestoro djece. Taj se prostor smatrao sigurnim, zaštićenim od snajpera i tu su se redovito igrala djeca, hrvatska i muslimansko-bošnjačka. Toga dana nije bilo nijednog muslimansko-bošnjačkog djeteta. Opravdano se pretpostavlja da su upozorena da ne izlaze iz kuće jer će na to mjesto biti upućene granate. Stručnjaci procjenjuju da se radilo o navođenom projektilu.
Kada je granata eksplodirala, na licu mjesta poginulo je petoro djece, a troje je umrlo u bolnici. Poginuli su: Milan Garić (1981.), Sanja Garić (1975.), Dragan Ramljak (1978.), Velimir Grebenar (1981.), Augustina Grebenar (1984.), Boris Antičević (1983.), Draženko Čečura (1978.) i Sanja Križanović (1978.). Iza njih je ostalo osam grobova. Djeca su sedam dana ranije svojim rukama napravila klupu i stol. Sada se na tome stolu nalazi cvijeće, koje podsjeća na njihove krhke ručice, dječji nestašluk, na prekinutu dječju igru koja nikada nije dovršena.
Otac malog Borisa je 20. srpnja 1993. godine o toj tragediji ovo izjavio: "Za mene i moju obitelj bio je to neizrecivi bol, pogotovo kad se iz Mahale čuo poklik: "Evo vam Herceg-Bosne". Toga dana predvečer nedostajalo je dvoje muslimansko-bošnjačke djece, koja su se tu s ostalima uobičajeno igrala u prijepodnevnim satima, što navodi na pomisao da su njihovi roditelji znali i imali spoznaju da će granata pasti u popodnevnim satima. To su djeca Hakije Čangića, starog oko 40 godina, našeg susjeda. Bio je zapovjednik Teritorijalne obrane u općini Vitez, ali ipak to nikome nije smetalo. Isti Čengić je s mojom suprugom razgovarao na ogradi dvorišta naše kuće u momentu pada granate. Nije potrčao do koša (mjesta stradanja) nego je žurno otišao i iste večeri napustio Vitez, a da ne izjavi ni saučešće.”
Bio je stravičan pogled na tijela djece nakon eksplozije granate. Mrtva dječja tijela nisu se mogla prepoznati. Roditelji su djecu prepoznavali po odjeći i obući. Dječje dijelove tijela skidali su i sedam dana kasnije s obližnjeg drveća. Istoga dana ranjeno je dvanaestoro djece na području grada Viteza. Niti jedna svjetska TV kuća nije htjela objaviti snimke masakrirane djece u Vitezu premda su im nuđene kasete masakra, a BBC i neki drugi bili su stacionirani u Vitezu.
Sukobi se nastavljaju i 15. lipnja 1993. u selu Jardol muslimansko-bošnjački snajperist ubija civila Jozu Radmana. Dva dana kasnije od snajpera u Vitezu gine hrvatski civil, a 18. lipnja je snajperskim hicem ubijen i drugi hrvatski civil, Milenko Marković. Muslimanka Amela Zlotrg nije htjela napustiti područje grada Viteza pod nadzorom HVO- a. Nju je 19. lipnja 1993. pogodio metak muslimansko-bošnjačkog snajperista. U naselju Krtina Mahala postrojbe Armije BiH ispalile su nekoliko mina, od njih je poginuo hrvatski civil Dražen Frljić.
0 strahotama rata između Hrvata i Muslimana na viteškom području piše fra Ivo Radman: "Na 16. travnja 1993. krenula je brojna muslimansko-bošnjačka vojska na Vitez i Busovaču. Zauzela je tri hrvatska sela: Počulicu, Gornju Dubravicu i Putkoviće. Oko 180 kuća. Iseljen je na sigurnije mjesto dio Kruščice i Rijeke. Tada je zapaljeno pedesetak hrvatskih kuća. Poginulo je 46 ljudi, troje je nastalo, a velik je broj ranjen. U borbi je stradalo muslimansko-bošnjačko selo Ahmići. U prazne muslimansko-bošnjačke kuće uselili su se Hrvati, uglavnom iz 5tranjana kod Zenice, kao i oni iz rubnih krajeva župe: iz 100 kuća Donje Večerske, iz 70 kuća Gačica i iz oko 600 stanova u gradu. Do 13. srpnja 1993. popeo se broj poginulih na 120 ljudi, oko 300 ih je ranjeno, a deset osoba je nestalo. Materijalna šteta je vrlo velika. 6. srpnja pogođena je župna crkva. Na Stanici na crkvi mecima je oštećen krov i porazbijano više prozora. Župna kuća je početkom prosinca pogođena granatom. Prema vijestima, u studenom 1993. granatirana je crkva na Kalvariji".
Od granata Armije BiH 28. kolovoza 1993. godine poginuli su Rudo Korovija (44 godine) i Niko Vujica (73 godine) a prognanik iz Zenice Ivica Buhić (27 godina) pogođen je snajperom. U predjelu Brdo-Zabilje 5. rujna 1993. godine neravnopravnu borbu vode HVO i Armija BiH. Zbog toga su se morala predati devetorica hrvatskih vojnika i četiri člana Civilne zaštite. Oni su odvedeni u selo Han Bila, u općini Travnik, i tu strijeljani.
Bobaši - Kruščica
Oružane snage Armije BiH zajedno s odredom "El Mudžahedin" napale su 18. rujna 1993. godine selo Bobaši-Kruščica. U tome napadu vojnici su pucali po kućama i na svirep način ubili civila Ljubana Bobaša. Veliki dio pučanstva zatvoren je u "Crnoj kući" i tu mučen, zastrašivan, odvođen na prisilni rad i psihički ponižavan.
U Bobašima je 18. rujna 1993. godine ubijeno 15 civila. Viđen je Ljuban Bobaš kako mrtav leži na leđima. Toga dana je u "crnu kuću" u Kruščici doveden Vinko Čerkez (1926.), koji je tučen, od udaraca je krvario, a nakon sedam dana je odveden, kažu, u logor na Oparu, ali ga od tada nitko nikada više nije vidio. U Vitezu je 29. rujna 1993. godine smrtno stradalo četverogodišnje dijete.
Za ovaj zločin okrivljuju se 33 osobe, medu kojima su Nusret Dželilović iz Krušćice, Minet Akeljić, Neso Hurem, Emsud Kadirić, rođen 2. lipnja 1974. u selu Vrpolje, općina Sanski Most, sin Šefikov, po zanimanju keramičar, neoženjen, pripadnik odreda mudžahedina, Abu Aris, zapovjednik odreda, Abu Mali, zamjenik zapovjednika toga odreda, Mesud Begović iz Komara, Muhamed Bešić iz Donjeg Vakufa, Bekir Hrnjić ih Karaule i niz mudžahedina iz Egipta, Sirije, Jemena, Saudijske Arabije, Alžira, te nekoliko pripadnika 325. brdske brigade i 327. brdske brigade Armije BiH.
Selo Zabilje je smješteno l0 kilometara sjeverno od Viteza i u njega je 20. studenog 1993. godine došao Jozo Rajić (oko 76 godina). Pošao je na grob svoje pokojne supruge na katoličkom groblju i dok je palio svijeću pao je pogođen snajperskim hicem s položaja na kojima su bili vojnici Armije BiH.
Postrojbe Armije BiH u borbama s HVO-om za viteško područje upotrebljavale su i bojne otrove. Tako je 28. studenoga 1993. godine oko katoličke crkve Sv. Jurja palo više granata s bojnim otrovom. Posljedice toga je osjetilo nekoliko obitelji. Pet osoba je upućeno u Franjevačku bolnicu u Novu Bilu na terapiju, a većem broju pružena je pomoć na licu mjesta. Odrasli i djeca su poslije granata s bojnim otrovima koje su pogodile dvije kuće, osjećali vrtoglavicu, gušenje, nedostatak zraka, kašljanje i povraćanje te plakanje. Namještaj i dio suđa su uskoro promijenili boju pod utjecajem kiselina.
Dvije granate 120 mm, tipa nadražljivci-zagušljivci, su eksplodirale u kući obitelji Ivanke Garić i u blizini same župne crkve pa je to izazvalo trovanje obitelji Dragana Garića, Ilije Silića, Pere Skopljaka i Ante Mlakića. Uprava vojne policije je podnijela krivičnu prijavu vojnom tužiteljstvu HVO-a u Vitezu protiv nepoznate postrojbe Armije BiH i njenog zapovjednika.
U Vitezu su bili stacionirani pripadnici UNPROFOR-a. Kapetan Robert York, upoznat je sa situacijom; uzeli su izjave i gelere granata s bojnim otrovima radi ispitivanja.
Muslimanski snajperisti ne biraju žrtve, svakog Hrvata koji se kreće ubiju. Tako su mnogi Hrvati ranjeni ili ubijeni. Jedan od tih snajperista je 21. prosinca 1993. godine ranio župnog vikara fra Zdravka Dadića u Vitezu.
Križančevo Selo
Posebno okrutan i divljački napad izvela je Armija BiH na hrvatsko mjesto Križančevo Selo. Bili su to siloviti, topništvom podržani naleti postrojbi Armije BiH iza kojih su ostajala tijela žrtava, uništene kuće i gospodarske zgrade. Zapovjednik britanskog bataljuna UNPROFOR-a izjavio je da su vojnici Armije BiH u Križančevu Selu 22. prosinca 1993. godine ubili 74 Hrvata. Pukovnik Williams je dao na znanje da je taj podatak dobio u štabu 3. korpusa Armije BiH. On je bio u posjetu općini Vitez i tada je izjavio da se na području sela Počulica, devet kilometara sjeveroistočno od Viteza nalaze dvije masovne grobnice i da je u jednoj 38, a u drugoj osam tijela Hrvata, žrtava muslimansko-bošnjačkog pokolja.
Tog dana dozapovjednik 3. korpusa Armije BiH Džemo Merdan izdao je zapovijed "... uništiti svu živu silu, uključivo žene, djecu i starce na prostoru Novi Travnik, Nova Bila, Vitez, Busovača radi spajanja s prometnicom Vitez-Kruščica. U tu svrhu upotrijebiti sva raspoloživa artiljerijska sredstva, pješadiju, raspoloživa kemijska sredstva i sve goste u slavu uzvišenog Allaha dž.š. ... Po izvršenoj naredbi forsirati pravac Pavlovica-Gornji Vakuf uz podršku ‘S’ sa strane". Bilo je to onog dana kada je u Uskoplju/Gornjem Vakufu ubijen gosp. Vlajić, vozač kamiona humanitarnog konvoja "Bijeli put" na povratku iz Nove Bile u Split.
Pripadnici UNPROFOR-a 28. prosinca 1993. godine pokušavaju neuspješno ući u Križančevo Selo i obaviti uvid o stradanju Hrvata, ali su postrojbe Armije BiH to spriječile oružjem, pucajući na njih. Prema spoznajama toga dana u Križančevu Selu je ubijeno 15 osoba, a 53 se vode kao nestale. Prema izvješću Međunarodnog komiteta Crvenog križa u KPD "Zenica" odvedene su i zatvorene tri osobe iz Križančeva Sela: Jozo Badrov (1946.), Boško Lazić (1952.) i Miroslav Rajić (1955.). Ambasador ECMM Martin Garrod taj dan razgovara sa zapovjednikom 3. korpusa Armije BiH generalom Mehmedom Alagićem i traži prolaz u Križančevo Selo, ali mu je rečeno da će Armija BiH upotrijebiti oružje da bi spriječila takav pokušaj svake međunarodne udruge.
O stravičnim događajima u Križančevu Selu 22. prosinca 1993. godine svjedoci u svojim iskazima kažu da se užas nije mogao opisati. Vojnici Armije BiH, a posebice mudžahedini, izgledali su kao gorile koje ubijaju sve na što naiđu, pa su uništavali i životinje. "Nisam vidjela kada su ubili Matildu (Franje) Pranjković rođ. 1943., to sam tek poslije doznala od svojih mještana koji su se izvukli, i da je ubijena Kata Alilović, starija žena, koja je ubijena ispred svoje kuće. I Franjo Križanac, civil, r. 1930., ubijen je ispred svoje kuće. Ubili su i Dragicu (Drage) Grabhovac, s Rijeke, općina Vitez...", izjavila je jedna svjedokinja.
Lj. R. (1958.) i Z. M. (1954.) opazili su kod Gačičkog puta petoricu mrtvih vojnika HVO-a na mostiću i krenuli su da ih izvuku i uzmu od njih puške, jer su bili bez oružja i nisu se imali čime braniti. Vojnici Armije BiH bili su u blizini i najednom su zavikali "Hvatajte ustaše žive" pa su Ramljak i Maros pobjegli. Zoran je tada ranjen u nogu. Zarobljeni vojnici HVO-a su maltretirani, zatvarani u kuće, kasnije se o nekima ništa nije saznalo, a drugi su nađeni mrtvi. Jedan svjedok je pričao da su vojnici Armije BiH imali do lakata navučene bijele štitnike, pa su izgledali kao policajci. Neki su bili u crnim, a neki u šarenim uniformama. Jedna svjedokinja je iz svoje kuće vidjela kako je ubijen Dragan Križanac. Na raskrižju, pred Dujmušića kućom njega su zaustavila dvojica vojnika Armije BiH tražeći od njega da se preda, a on to nije htio pa su u njega ispalili rafal.
O naravi oružanih napada Armije BiH na Hrvate Lašvanske doline i središnje Bosne plastično govori Ejup Ganić 3. siječnja 1994. godine. Tada je bio član Predsjedništva Bosne i Hercegovine i agenciji Reuter sve to ovako objašnjava: "Pokušavamo se nagoditi sa HVO-om kako bismo im dopustili da iziđu (iz okruženja), dok bismo mi poslali naše snage unutra, ali se, naravno, Zagreb protivi toj zamisli... Zagrebu trebaju prizori patnje hrvatskih civila kako bi opravdao svoja djelovanja u Mostaru, ali mi ćemo zauzeti Lašvansku dolinu na ovaj ili onaj način... Ako zauzmemo Lašvansku dolinu zatvorili smo krug i osigurali naše postojanje u stanovitoj mjeri. Hrvate u srednjoj Bosni Zagreb je doveo u ovu situaciju. Oni su igrali opasnu igru protiv svoje zemlje i sada plaćaju cijenu..."
I konačno 6. siječnja 1994. godine, uz mnogo napora i veliki broj zahtjeva, britanski bataljun UNPROFOR-a zajedno s ECMM-om posjećuje masovnu grobnicu kod Sivrinog Sela. Muslimansko-Bošnjačka strana je iskopala devet mrtvih tijela. Oni su izjavili da se u grobnici nalazi 27 tijela mrtvih Hrvata, vojnika HVO-a i civila.
U selu Počulica otkrivena je masovna grobnica pobijenih hrvatskih stanovnika Križančeva Sela. Novinar Martin Bell je za BBC 6. siječnja 1994. godine u 19 sati ovo izvijestio: "Pitanje je, i to vrlo važno, da li se radi o masakriranim civilima ili poginulim vojnicima. Svi su pokopani u vojnim uniformama, ali na jednom se vide znakovi da je onemogućen pristup. Radi se o ljudima koji su u vojno sposobnim godinama, svi su pretrpjeli vrlo teški ozljede koje su mogle nastati u borbi, posebice prsa u prsa. To je siguran znak brutalnosti ovoga rata i sudbine Hrvata koji su ovdje brojčano nadjačani 9:1. Sljedeći bi napad mogao biti odlučujući za pad tog područja. U prošlom napadu Hrvati su izgubili mnogo teritorija i 80 vojnika. Do slijedećeg će sigurno doći, a vojnici UN-a malo toga mogu učiniti kako bi to spriječili".
Diverzantsko-oružani napad postrojbi Armije BiH kod Šafradinove kuće u Križančevu Selu 22. prosinca 1993. godine završio je ubijanjem civila i zarobljenih vojnika HVO-a, što je sve ratni zločin. Mjesec dana kasnije, točnije od 21. do 24. siječnja 1994. godine, akcijom postrojbi HVO-a izvučena su mrtva tijela vojnika HVO-a i civila Hrvata. Većina ih je bila masakriranih. Za neke vojnike se sigurno zna da su živi zarobljeni pa mučeni i ubijeni kao ratni zarobljenici, što je težak ratni zločin. U tim akcijama izvučena su 52 mrtva tijela i identificirana:
dana 22. siječnja 1994. godine: Josip Baković, Dragin, rođen 1965.; Marinko Šamija, Dragin, rođen 1968.; Ljuban Jurčević, Jozin, rođen 1966.; Jozo Tomić, Stipin, rođen 1942.; Anto Križanac, Jakin, rođen 1942. godine.
dana 23. siječnja 1994. godine: Ivan Knežević, Nikin, rođen 1971.; Stipo Delija, Antin, rođen 1963.; Ivica Križanac, Antin, rođen 1959.; Matilda Pranjković, Franjina, supruga Jakina, rođena 1943. (iz Donjih Dubravica); Vinko Jurišić, Ivin, rođen 1951.; Petar Šutić, Matin, rođen 1963.; Mato Čečura, Ivičin, rođen 1960.; Vlado Lešić, Nikin, rođen 1958.; Stipo Livančić, Stipin, rođen 1968.; Anto Grabovac, Tadijin, rođen 1959.; Anto Grabovac, Markov, rođen 1952.; Blažen Šamija, Dragin, rođen 1974. i Ranko Križanac, Stipin, rođen 1965. godine.
dana 24. siječnja 1994. godine: Tomislav Križanac, Jozin, rođen 1960.; Josip Pranjković, Ivin, rođen 1971. i Ivica Jukić, Stipin, rođen 1968. godine.
dana l. veljače 1994. godine: Josip Šafradin, Markov, rođen 1972.; Stipo Šafradin, Franjin, rođen 1968.; Miro Martinović, Franjin, rođen, 1956.; Branislav Nikolić, Ivanov, rođen 1955.; Marijan Maros, Jozin, rođen 1959.; Damir Zlojić, Alenov, rođen 1968., iz Bihaća; Ivo Šamija, Ivin, rođen 1936.; Stipica Jurčević, Jozin, rođen 1969.; Živko Delija, Perin, rođen 1969.; Jozo Jakošević, Filipov, rođen 1969.; Dragan Križanac, Nikolin, 1960.; Marko Maros, Jakin, rođen 1948.; Josip Čalić, Marijanov, rođen 1958.; Jerko Miličević, Stipin, rođen 1937.; Nikica Šantić, Ivičin rođen 1954.; Jako Maros, Markov, rođen 1943.; Dragan Zamboni, Zvonkov, rođen 1953.; Ivica Šafradin, Nikin rođen 1967.; Željko Šafradin, Markov, rođen 1964.; Frano Alilović, Markov, rođen 1962.; Dragan Rajić, Markov, rođen 1957.; Milovan Nedić, Lazarov, rođen 1954.; Ante Hrgić, Vladin, rođen 1953.; Niko Knežević, Ivin, rođen 1951.; Ivica Maros, Markov, rođen 1953.; Dragan Budelj, Franjin, rođen 1956.; Nedeljko Grabovac, Markov, rođen 1966.; Jako Đotlo, Fabijanov, rođen 1959.; Tome Bristovski, Rokijev, rođen 1950. i Dragan Maros, Ivin, rođen 1962. godine.
Kao jedna od žrtava zločina počinjenog u Križaničevu selu identificiran je Anto Grebenar, Antin, rođen 1957. godine.
Najveći zločin vojnika Armije BiH počinjen nad hrvatskim pučanstvom u Bosni dogodio se 22. prosinca 1993. godine u Križančevu Selu. Sada se to može sa sigurnošću tvrditi. Ubijeni su civili i vojni zarobljenici, koji su najprije mučeni. Pored prostrijelnih rana nanesenih vatrenim oružjem na tijelima ubijenih, vidljive su i rane, rasjekotine i nagnječenja nanesena oštrim i tupim predmetima poput noža, sjekire, mačete, čekića i drugih.
Buhine Kuće
Postrojbe Armije BiH su u svome napadu na hrvatsko selo Šantići, zaselak Buhine Kuće, 9. siječnja 1994. godine, opet počinile stravičan ratni zločin. O tome zločinu iskaze su dale dvije Hrvatice, prva rođena 1932. a druga 1981. godine. Evo iskaza prve svjedokinje:
"U nedjelju ujutro, 9. siječnja 1994., čula sam govor i izišla sam u hodnik. Kod vanjskih vrata provirim i vidim pripadnika Armije BiH na cesti. Odmah se vratim da se obučem. Kad sam se obukla, uzmem kaput, provirim kroz prozor, oni svraćaju u dvorište. Dok sam se oblačila, bacili su mi bombu. Deka mi je bila u torbi na vratima i iza toga sam se sklonila. Tada sam izletila van, uvukla sam se u trap za krumpir i čekala. Oni su došli do trapa gdje sam se sakrila. Čula sam plač žena i djece. Jedan viče: ‘Nemojte tući žene i djecu!’, a drugi ‘Ubijte, ustašku im majku j...!’, ‘Allahu egber!’ Onda su se posakrivali iza drva i ne znam nakon koliko vremena krenula sam prema UNPROFOR-u. Tad sam došla do jedne grupe, tu sam našla dvije žene i dvoje male djece. Jednoj je ime Nevenka, a oni su izbjeglice iz Zenice. Jedan u grupi kojoj sam pristupila bio je ranjen. Tek iz trećeg pokušaja UNPROFOR nas je prevezao do Viteza i tu nas ostavio.
Dok sam bila u rovu i čula plač žena i djece, znam da su ubijene Ankica Grabovac, stara oko 30 godina i Ankica Vidović iste dobi. Ranjena djeca su Marijana i Brano. Marijana Vidović kći Ankice, stara oko 12 godina (bila je ranjena) i Brano njen brat, star oko sedam godina, poslani su od muslimanske vojske prema cesti, ne pruživši im ni prvu pomoć. Marijana, iako ranjena u rame, vukla je Branu koji je bio ranjen u trbuh, sve do Šafradina, jedno 300 do 500 metara. Naši su ih odvezli u Split u bolnicu.
Bilo je jutro, pet sati, magla kao tijesto gusta.
Zarobili su u tom času 13 žena i jedno dijete. Bose i u spavaćicama, odvezene su u Zenicu.
Za Dragicu Petrović, inače duševnu bolesnicu, vrlo lijepu, staru 26 ili 27 godina, nisu dozvolili majci i sestri da je povedu sa sobom, već su je ostavili u kući da bi je nakon dva dana tukli ciglom u glavu, a potom i ubili. Njeno tijelo je izvučeno nakon tridesetak dana, a za tijela Ankice Vidović i Ankice Grabovac još uvijek se ne zna gdje su.
Tog dana su ubijeni moji sumještani:
Marko Buhić, star oko 35 godina. Našla ga je Civilna zaštita na cesti, samo gornji dio trupa koji smo pokopali, a nakon dvadesetak dana - noge i donji dio trbuha. S njim na cesti ležala je i Novka Jurić.
Petar Perković, star oko 40 godina. Našli smo ga nedaleko moje kuće kao i Stojana Ramljaka, starog 50 godina, u sjedećem položaju. Na vratu mu smrtni tragovi noža.
Draženko, star 33 ili 34 godine, nađen je ispod terase gdje je ubijena i Dragica Petorvić.
troje Vidovića: Dragan, (otac Marijane i Brane), kao i brat mu Mirko i njegov sin Dražen još uvijek nisu pronađeni.
Nikola Jurić, star oko 60 godina i cijela njegova obitelj od pet članova odvedeni su navodno prema Zenici. O njima nemamo nikakvih informacija.
Kod nas su Muslimani došli i svoj položaj na brdu zauzeli sredinom travnja, oko Uskrsa, 1993. Brdo na kojem su oni zove se Krivače. Odatle su svakodnevno tukli snajperom po civilima, tko god naiđe ili se kreće. Među snajperistima primijećene su žene koje su gađale naše žene i djecu. Od snajpera s tog brda stradalo je oko 15 osoba, a bilo je i 10-15 ranjenih, Ja sam samo po noći ili kad bi došao UKNPROFOR išla vani da načupam travu za kravu.
Od snajpera je poginuo Mirko Šamija, star oko 30 godina, bio je sudac u Travniku, te Magdalena Damjanović, stara 17 godina. Magdalena je poginula koncem ljeta, a Šamija početkom jeseni 1993.
Još jedan muškarac, prezimenom Buhić, Markov brat, poginuo je od snajpera, samo ne znam kako mu je ime. Još su neki iz Busovače poginuli, samo mi ne znamo imena ni prezimena.
Ja svaki dan odem do Buhinih Kuća, zaogrnem se u plahtu. Svu čistu robu iz ormara izbacili su mi vani i izgazili. Što god sam našla u kući ništa više nije za uporabu".
Djevojčica, rođena 1981. godine, u veljači 1994. godine iznijela je ovako svoj doživljaj događaja u Buhinim Kućama:
"Noć prije upada muslimansko-bošnjačkih snaga, pred spavanje sam se pitala: ‘Da se raspremim za spavanje ili ne?’ Zadnji mjesec dana, a pogotovo od 22.12.1993. godine, kad su muslimansko-bošnjačke snage upale u Križančevo Selo i izvršile pokolj, spavala sam obučena. Otišla sam spavati.
Ujutro rano, negdje oko pet sati, probudila me jaka detonacija u blizini moje kuće. Detonacije su postale sve žešće i jače. Skočila sam iz kreveta. Mama, tata i brat su također bili na nogama. Vika, galama, dozivanje, prasak metaka, bljesak svjetlosti koja je dopirala kroz prozor, činilo mi se da sam u paklu.
‘Ustajte ustaše! Za dom spremni!’, dopirali su glasovi izvana. Stakla na prozorima su se tresla, lomila i prskala po kući . Meci su ulijetali u prostorije. Mama se užurbano spremala.
Pognutih glava smo pretrčavali po kuhinji. Dragan, rođen 1952. godine, istrčao je iz kuće i nije se više vratio. Ja ne znam je li ubijen ili uhvaćen.
Mama nije stigla Brani obuti čizmice, istrčala je noseći ga, šest godina starog, ja sam za njom istrčala pred kuću. Pred kućom je stajao uniformiran vojnik s crvenom beretkom i žutim platnom na nadlaktici, pušku je okrenuo prema nama. Prvo je pucao u mamu, s oko dva-tri metra udaljenosti. Čula sam prasak i vidjela kako mama pada, ne sjećam se je li jedan ili dva metka ispalio taj vojnik.
Mama je rođena 1951. godine. Ja sam vrisnula, uhvatila dijete i počela bježati. Isti vojnik je pucao u mene i malog Branislava s udaljenosti od četiri-pet metara. Odjednom sam osjetila da ruka, desna, kao da nije moja i strašnu bol. Uspjela sam utrčati u sobu. Sakrila sam se, nisam smjela disati. Meci su mi fijukali pored glave. Ponovno sam istrčala iz kuće. Vojnici su me zvali, trčali za mnom. Ja sam malog nosila, jednom rukom. rekla sam mu: ‘Brane, ako možeš idi, ja više ne mogu’.
Po selu su muslimansko-bošnjački vojnici bili raspoređeni po grupama, njih dvadesetak. I dalje su se čuli rafali, krici, vatra iz kuća se sve više širila. Dok sam trčala prema glavnom putu, naišla sam na grupu vojnika, uniformiranih, s crvenom beretkom. Zaustavili su me, jedan od nj ih je rekao da će nas ubiti, drugi me povukao i trznuo za ranjenu ruku, govoreći da idem s njim.
Iz iste grupe, jedan vojnik je rekao: ‘Ma pustiti ćemo ih, ionako su ranjeni’. Taj je rekao i svoje ime, kojeg se ne mogu sjetiti. Nastavila sam trčati prema glavnom putu. Ponovno me zaustavio jedan muslimansko-bošnjački vojnik, dvoumio se, da li da me ubije. Na kraju je rekao da idem prema UNPROFOR-u.
Kad sam došla do ulaza u Vitez, sreo me jedan čovjek, kojeg ja ne znam, ponio malog Branislava i meni rekao da moram izdržati još malo. U Buhinim Kućama sam vidjela kako je muslimansko-bošnjački vojnik ispalio rafal u Ankicu Grabovac. Muslimanski vojnici ubacili su bombu u kuću, ona je vrišteći istrčala iz kuće, tražeći pomoć. U selu je bilo još ubojstava, ali ih ja u strahu nisam mogla vidjeti".
Više svjedoka je iznijelo svoje viđenje stravičnog događaja u selu Šantići, zaselak Buhine Kuće. Tako jedan navodi da je odvedeni Mirko Vidović nosio nadimak Pitalo. Vojnici Armije BiH su civile izgonili iz kuća, bacajući u prostorije bombe. Neke civile su ubijali, neke puštali da bježe, kao Dragutina Buhića. Jedan očevidac je iznio tužnu priču o malom Danijelu, djetetu od godine dana. U njegovu majku Ankicu Grabovac vojnici Armije BiH ispalili su rafal. Svjedok je uzeo malog Danijela u naručje i bježao s njim prema Vitezu. Mali Danijel je ubijen u svjedokovu naručju iz puške u vrijeme bijega. Taj svjedok tvrdi da je vidio tijelo ubijene Ankice Vidović kako leži na lijevom boku i tijela još triju ubijenih žena koje nije mogao prepoznati jer su im lica bila okrenuta prema zemlji.
Selo Šantići, zaselak Buhine Kuće postrojbe HVO-a su 20. siječnja 1994. godine stavile pod svoj nadzor vojnom akcijom. Vojnici HVO-a su pronašli 11 tijela masakriranih Hrvata. Mrtvaci su bili zavezanih ruku. U toj akciji iz Buhinih Kuća i Kremenjača, 21. siječnja 1994. godine, izvučena su tijela devetorice pripadnika postrojbi HVO-a koji su bili živi zarobljeni, ali su pri identifikaciji nađeni svezani žicom. Ruke su bile vezane svima, a nekima i noge i ruke zajedno. Svi su bili samo u donjem rublju. Nekima su bile prostrijeljene šake, ruke u ramenima i u laktovima slomljene, vidljivi su bili ubodi oštrim predmetima po vratu, u prsa i tragovi tupih udaraca po glavama. U oružanim postrojbama Armije BiH bilo je dosta mudžahedina, mahom Arapa. Ukupno je ovdje ubijeno 26 osoba, a medu njima su četiri žene. U vremenskom razdoblju od 20. siječnja do 2. ožujka 1994. godine u prostorijama Crvenog križa u Vitezu sva tijela su identificirana i to:
dana 20. siječnja 1994. godine identificirani su:
Mario Buligović, Josipov, rođen 1972. u Australiji, nastanjen u Novom Travniku; Smiljan Papić, Vlatkov, rođen 1969. u Travniku, nastanjen u Novom Travniku; Ivan Kreševljak, Zrinin, rođen 1975. u Travniku, nastanjen u Novom Travniku; Novko Jurić, iz Lončara, nastanjen u Vitezu; Ivica Lovrenović, Antin, rođen 1967. u Đelinovcu, nastanjen u Novom Travniku; Anto Božić, Matin, rođen 1972. u Travniku, nastanjen u Novom Travniku; Mario Barešić, Markov, rođen 1974. u Travniku, nastanjen u Novom Travniku; Mladen Grgić, Rafailov, rođen 1973. u Jajcu, nastanjen u Novom Travniku; Toni Jazvić, Ivanov, rođen 1975. u Travniku, nastanjen u Novom Travniku; Goran Kafadar, Mijin, rođen 1972. u Travniku, nastanjen u Novom Travniku i Marko Buhić, Dragutinov, rođen 1957. u Jajcu, nastanjen u Buhinim Kućama.
dana 14. veljače 1994. godine identificirani su:
Draženko Jutanda, Đurin, rođen 1960. u Vitezu; Dragica Petrović, Đordeva, rođena 1958. u selu Kratine; Marko Buhić, Dragutinov, rođen 1957. u selu Janja i Nikica Totić, Blažov, rođen 1969. u Janjcu, općina Zenica.
dana 17. veljače 1994. godine identificirani su:
Stjepan Ramljak, Stipin, rođen 1941 i Petar Perković, Stjepanov, rođen 1940. u Šantićima.
dana 26. veljače 1994. godine identificiran je
Nikola Janković, rođen 1932. godine.
dana 2. ožujka 1994. godine identificirani su:
Ankica Grabovac, Zdravkova, rođena Jurešić; Nikola Jurić, Ilijin, iz Kule, Travnik; Dražen Vidović, Mirkov, rođen 1974.; Mirko Šafradin, Ilijin, rođen 1960.; Drago Vidović, Antin, rođen 1950.; Ana Vidović, Antina, rođena Barešić, 1952. i Mirko Vidović, Antin, rođen 1952. godine.
Marko Buhić je nađen svezanih ruku i nogu zajedno. Identificiran je u dva navrata, jer mu je tijelo bilo prepolovljeno, što govori o brutalnom ubojstvu.
U selu Šantići, zaselak Buhine Kuće, postrojbe Armije BiH ubile su 25 osoba među kojima su bile četiri žene. U zločinima su se naročito istakli Fidija i Bećo Kahriman, koji su jednog uhićenog hrvatskog civila razapeli na križ, a potom ubili rafalima iz automatskih pušaka. Haris Kahriman je ubio ranjenog vojnika HVO-a koji je bio bespomoćan. Haris, Jasmin i Edo Tokalić, sva trojica iz Maljina, vezali su sedam hrvatskih vojnika žicom i potom ih ubili. Zero Beganović iz Moševice u napadu na Buhine Kuće ubio je troje djece. Uz spomenute pripadnika Armije BiH za zločine su također odgovorni Mirsad Kahriman; Haris Huskanović, zvani Hamza; Mehmed Huskanović iz Sarajeva; Kemal Turković; Faik Turković, zapovjednik mudžahedinske jedinice "Gerila" i nekoliko pripadnika jedinice "Gerila".
U ratnim sukobima između HVO-a i Armije BiH, a u obrani područja općine Vitez od muslimansko-bošnjačkih napadača, oštećeni su i sakralni objekti. Župna crkva Sv. Jurja, izgrađena 1896./90. a obnovljena oko 1930. godine, 6. srpnja 1993. godine pogođena je jednom razornom granatom ispaljenom s položaja Armije BiH. Načinjena je velika šteta, ali na sreću nitko nije povrijeđen. Vrijedni župljani i viteški franjevci brzo su popravili načinjenu štetu. Ta crkva bila je i ranije metom topništva Armije BiH, ali su brojni projektili padali nedaleko od crkve. Očito je da se Armije BiH bolje naoružala i da su se topnici uvježbali gađati i sakralne objekte. Župna kuća koja je sagrađena 1941., a proširena 1972./75. godine, oštećena je početkom prosinca 1993. godine granatom ispaljenom s položaja koje je držala Armija BiH.
Zavjetnu crkvu Majke Božje na brdu Kalvariji, u studenom 1993. godine je granatiralo topništvo Armije BiH. Filijalna crkva u Dubravicama, Stanica, sagrađena 1984. godine, u drugoj polovici 1993. je oštećena. Stradali su krov i prozori.
03.04.2009. u 16:30 | Prijavi nepoćudni blog | Dodaj komentar