Vučji čopori, svakodnevnica i sjećanja.

Travnik
Na početku Lašvanske doline smjestio se grad Travnik, jedan od najbolje očuvanih srednjovjekovnih gradova u Bosni. Njegova okolina je naseljena još u davnoj prošlosti, a za ispirališta zlata na rijeci Lašvi znali su Kelti, Iliri i Rimljani. Na ovo područje kršćanstvo dolazi u petom ili šestom stoljeću. Sam grad Travnik spominje se prvi put 1463. godine u pisanim dokumentima, a u prigodi prolaska kroz njega sultana Mehmeda Osvajača (Fatiha) s vojskom prema Jajcu, u koje se bio sklonio posljednji bosanski kralj Stjepan Tomašević.
U doba bosanske državne samostalnosti Travnik je u posjedu moćnog vojvode Hrvoja Vukčića Hrvatinića. Nedaleko Travnika bio je franjevački samostan, koji postoji sigurno 1385./1390. godine kada ga spominje fra Bartolomej Pizanski, koji je nabrojio 39 tadašnjih franjevačkih samostana u Bosni. S dolaskom turskih osvajača, crkva i franjevački samostan su srušeni, župe je nestalo, a vjernici su pobjegli.
Za turske vladavine Travnik se razvija kao trgovačko obrtničko središte, u njemu se podižu hanovi i džamije, a od XVII. stoljeća on je sjedište bosanskog vezira, o čemu svjedoče i vezirski grobovi u središtu grada, spomenici potekli iz carigradskih radionica. Uz Alibegovu džamiju svakako je najznačajnija Sulejmanija ili u puku nazvana Šarena džamija, izvedena u dvije etaže i oslikana.
Župa Lašva spominje se prvi put u buli kralja Bele IV. 1244. godine, a u njoj se navode posjedi bosanske biskupije "u župi Lašvi kod triju crkava". Župa Lašva je bila naselje na području današnjeg Donjeg Doca, predgrađa grada Travnika, od njega udaljenog dva kilometra, rijekom Lašvom nizvodno. U Donjem Docu podignuta je nova crkva 1853. godine. Nju su darivali: zvonom gradonačelnik Travnika Ahmedbeg, misnicom udovica bana Josipa Jelačića, slikom sv. Petra nepoznatog talijanskog majstora iz XVII. stoljeća Ivan Kukuljević Sakcinski, hrvatski književnik. Iz te župe razvile su se župe u Travniku, Gučoj Gori, Bučićima, Brajkovićima, Ovačarevu i, u novije vrijeme, u Novoj Biloj.
U Travniku je stolovao turski vezir, sultanov namjesnik, pa su fratri često u njega dolazili, a najviše da bi plaćali razne poreze (danak) ili tražili potvrde svojih povlastica. Stoga sutješki, kreševski i fojnički gvardijan odluče u blizini Travnika sagraditi samostan, da bi imali gdje noćivati, a ne potucati se po hanovima. Tako se tokom 1857. godine počeo graditi franjevački samostan u Gučoj Gori, u kojemu je jedno vrijeme bila i franjevačka gimnazija. Crkva i franjevački samostan su doživjeli tragičnu sudbinu 1945. godine kada su partizani zapalili velebni vjerski kompleks i kada su u požaru izgorjele arhiv, knjižnica, umjetničke zbirke, crkveno ruho, oltari i orgulje. U posljednjem ratu u Bosni i Hercegovini crkva i samostan su opet doživjeli tragediju kao i većina sakralnih objekata u travničkom kraju.
Travnik je kulturni i obrazovni centar Lašvanske doline. Njega je u literaturi ovjekovječio nobelovac Ivo Andrić i sam rođen na njegovom širem području. U njemu je nekoć bila glasovita travnička gimnazija vrhbosanske nadbiskupije, koju su vodili isusovci. Travnički kraj je poznat po razvijenoj industriji tekstila, kože, odjeće, po preradi drveta, i nadaleko poznatom specijalitetu travničkom siru.
U geostrateškom i geopolitičkom pogledu Travnik je iznimno važno čvorište. Poznato je da onaj tko "posjeduje" grad Travnik i prijevoj Komar taj vlada prometnicom prema Bugojnu i Jajcu s jedne strane, a s druge dolinom rijeke Lašve putom prema Zenici i Sarajevu. Zato su se na tom području vodile krvave borbe za hrvatsko-muslimansko-bošnjačkog ratnog sukoba. Osim toga razloga, Armija BiH je nastojala oružanom silom osvojiti Lašvansku dolinu i time zaokružiti muslimansko-bošnjački teritorij, ali su se Hrvati oduprli toj brutalnoj agresiji na svoj povijesno - životni prostor.
Demografski gledano, travnička općina je bilježila blagi rast ukupnog stanovništva u posljednja tri desetljeća. Prema popisu stanovništva 1971., brojila je 55.822, 1981. 64.100, a 1991. godine 70.747 stanovnika. U tome razdoblju zabilježen je blagi pad udjela Hrvata i Srba u ukupnom broju stanovništva, isto tako blagi rast Muslimana-Bošnjaka i skok "ostalih" s 2,0 posto u 1971. na 7 posto u 1981.te 7,1 u 1991. godini. U strukturi stanovništva po nacionalnoj pripadnosti po popisu iz 1991. Muslimani-Bošnjaci su najbrojniji s 31.813 ili 44,96 posto, zatim slijede Hrvati s 26.118 stanovnika ili 36,91 posto, Srbi s 7.777 ili 10,99 posto i "ostali" s 5039 stanovnika ili 7,1 posto. Prema popisu stanovništva iz 1991. godine grad Travnik je imao 19.041 stanovnika, od čega 7.373 Muslimana-Bošnjaka ili 38,72 posto, 6.043 Hrvata ili 31,73 posto, Srba 2.131 ili 11,19 posto, "ostalih" 3.494 ili 18,34 posto.
S početkom srpske agresije (u suradnji s JNA) na Bosnu i Hercegovinu 1992. godine ratni je vihor prvo zahvatio sjeverozapadni dio travničke općine. S planine Vlašić u više navrata srpski agresor je dalekometnim oružjem gađao Travnik, a posebno hrvatsko selo Paklarevo. U svibnju 1992, godine srpska pješadija masakrirala je na Vlašiću trinaest osoba. Selo Paklarevo gađale su srpske granate 28. lipnja 1992. godine s dvije rakete "Luna". Kada je koncem listopada 1992. srpska vojska zauzela Jajce, ubrzo su pala sela Karaula i Potkraj. U selu Brajković od srpskih granata poginulo je osam osoba.
S padom Jajca, Donjeg Vakufa i neprekidnim progonom nesrba iz sjeverozapadne Bosne mnoštvo Muslimana-Bošnjaka slilo se na područje općine Travnik i u potpunosti izmijenilo etničku sliku stanovništva. Od tada se pojačava muslimansko-bošnjačka napetost prema Hrvatima. Daljnjem zaoštravanju napetosti pridonio je događaj od 20. listopada 1992. godine kada su na kontrolnom punktu Armije BiH ispred "Medrese" u Travniku pripadnici Armije BiH pucali na zaustavljeno vozilo HVO-a. Ubili su Ivicu Stojaka, zapovjednika travničke brigade HVO-a, a teško ranili Zvonka Gašu, načelnika HVO-a. Puščanu vatru otvorio je "major" Semir Terzić, zvan Tara, zapovjednik 7. muslimansko-bošnjačke brigade, a s njim su pucali i njegovi vojnici, medu kojima je zapažen Enes Aličić, koji je po automobilu pucao s udaljenosti od dva-tri metra.
O tome događaju 30 minuta poslije obaviješteni su kapetan Hasan Ribo, zapovjednik štaba Armije BiH u Travniku, i general Jasmin Jaganjac, te Fikret Ćuskić, zapovjednik 17. krajiške brigade. Nitko ništa nije poduzeo i zločinci nisu kažnjeni. Mučki, iz zasjede, u Docu, na raskrižju puta Travnik-Guča Gora, 17. ožujka 1993. godine ubijeni su Ivo Jurić, rođen 1972., iz Maljina i Zoran (Vesko), Matošević, rođen 1967. g. Oni su bili u odorama vojnika HVO-a i čekali su neko vozilo da ih prebaci u Guču Goru. Ubili su ih pripadnici Armije BiH, među kojima je bilo Arapa, rafalima iz automatskih pušaka. Dok su ležali na asfaltu mrtvi u njih je iz neposredne blizine ispaljeno još nekoliko rafala. Oni su ubijeni u vrijeme savezništva, dok još nisu počeli ratni sukobi između HVO-a i Armije BiH na travničkom području.
U travnju 1993. godine napetosti između Armije BiH i HVO-a se zaoštravaju. Vojnici Armije BiH u gradu pale nekoliko zastava bosanskohercegovačkih Hrvata, što izaziva negodovanje. Nakon toga incidenta postrojbe travničkog HVO-a napuštaju grad Travnik.
Ispred svoje kuće na Kalibunaru broj 98 ubijen je, 5. travnja 1993. godine, Krešo Skočibušić. Ubijen je snajperskim hicem. Uoči Uskrsa, a u predvečerje 9. travnja 1993. godine, u Travniku počinje opći progon Hrvata, a to čine pripadnici MUP-a i Armije BiH. Posebno se ističe specijalna "Mečetova policija". Njoj je, naime, na čelu Ismet Kurtešević zvani Meče, rođen 1957. godine, vlasnik kafea "Grozd". Uz njega to čine Izo Trbojević i njegov brat po nadimku Nane, vlasnici kafea "Kod Naneta" u Travniku. Kurtešić sad boravi ili u Zagrebu ili u Njemačkoj. Tada je uhićeno i u tvrđavu na starom gradu zatočeno sedamdesetak viđenijih Hrvata iz Travnika, od kojih su neki pretučeni. Tada su zapaljene i sve hrvatske zastave istaknute u Travniku.
Sredinom travnja 1993. godine trojica vojnika Armije BiH, iz "Krajiške brigade", oko 18,30 sati u selu Rudnik Bila, općina Travnik, nasilno su ušli u kuću u kojoj je živjela jedna Hrvatica rođena 1940. godine. Prijetili su joj noževima, psovali njene svetinje i pretresali kuću. Oduzeli su joj sav novac pod izlikom da je to za "Hasinu vojsku", a potom su je dvojica silovali. Napadači su bili u dobi od oko 30 godina, kuću su napustili oko jedan sat nakon ponoći; poslije toga žena je napustila i kuću i selo.
U noći 20. travnja 1993. godine oko 10,30 sati dvojica "Mečetovih policajaca", od kojih je jedan bio učitelj, pozvonili su na vrata stana Zvonka Gaša u Travniku, na Trgu Republike broj 12. Supruga Zvonka Gaše, Danica je krenula da im otvori, ali je kroz vrata ispaljen dugi rafal iz automatske puške i Danica je smrtno pogođena.
Miletići
Od 24. travnja 1993. godine počinju dani stravičnih zločina nad Hrvatima u travničkoj općini. Kulminacija zločina Armije BiH nad Hrvatima bila je 8. lipnja, kada se dogodio niz masovnih zločina. U selu Miletići, općina Travnik, 24. travnja vojnici Armije BiH masakrirali su petoricu Hrvata. Jedan svjedok to ovako opisuje: "Bilo ih je oko 50 kad su došli u selo Miletići. Među njima je bilo mudžahedina, ali i domaćih Muslimana. Prisilili su Hrvate da se okupe kod staje Srećka Pavlovića. Nas Hrvata bilo je oko 40, od čega pet vojno sposobnih muškaraca. Sve su nas povezali konopcem, a onih pet vojno sposobnih odveli su na stranu. Nas preostalih 35 (žene, djeca i starci) odveli su u selo Mehurići. Smjestili su nas u ‘Savića kuću’ gdje smo proveli dva dana i dvije noći. Nakon toga su nam dopustili da se vratimo u svoje selo gdje smo vidjeli ubijenu onu petoricu, koju su odvojili od nas, a to su:
1. Anto (Stipo) Petrović (star oko 50 godina); 2. Frano (Mijo) Pavlović (star oko 30 godina) ; 3. Stipo (Jozo) Pavlović (star oko 45 godina); 4. Tihomir (Jozo) Pavlović (star oko 19 godina); 5. Vlado (Zorko) Pavlović (star oko 19 godina). Pripadnici Armije BiH su mrtva tijela Hrvata ostavili u kući čiji jevlasnik Ivo Pavlović. Mrtva tijela su položena licem prema podu, a na vratu mrtvog Frane Pavlovića vidio sam tragove davljenja konopcem. Nakon nekog vremena (27.4.1993.) pripadnici UNPROFOR-a evakuirali su civile, Hrvate, mještane sela Miletići, do mjesta Nova Bila. U selu Miletići su protiv svoje volje, a na zahtjev pripadnika Armije BiH, ostala četiri muškarca i dvije žene. Kad su pripadnici Armije BiH početkom lipnja 1993. godine u selo Miletiće doveli zarobljene Hrvate, mještane sela Maljine, prisilili su i preostalih šest Hrvata iz Miletića da napuste selo".
Selo Miletići je bilo većinsko hrvatsko naselje, a danas u njemu nema ni jednog Hrvata. Prema popisu stanovništva 1991. godine u njemu su živjela 83 stanovnika, od čega 55 Hrvata ili 66,26 posto, 25 Muslimana-Bošnjaka ili 30,12 posto, a ostalih 3 ili 3,6 posto. Zločin u Miletićima bio je stravičan. Stipi Pavloviću su izvađene oči, a Frano Pavlović je nađen s glavom u posudi punoj krvi. Dvojica su zadavljena lancima. Zločinci su im vadili krv, a potom ih tjerali da tu vlastitu krv piju. Zločine u Miletićima, uz pomoć većeg broja vojnika Armije BiH, počinili su Tahir Jašarević, sin Dade, iz sela Fazlići u općini Travnik i Hamid Malenković iz sela Mehurića, koji je ranije radio u knjižari "Svjetlost" u Travniku. Ovu akciju je odobrio zapovjednik 2. bataljuna 306. brdske brigade Armije BiH Bahrudin Kumro, a o svemu tome sve je znao Esad Sipić, zapovjednik brigade, koji je u jesen 1995. godine bio u Službi sigurnosti 7. korpusa Armije BiH.
U svojoj kući u selu Rudnik-Han Bila 24. travnja 1993. godine oko 21 sat silovana je K.B. Tri vojnika Armije BiH upala su u njenu kuću, za jednog se zna da je bio iz Mehurića, i poslije silovanja natjerali su jadnicu da im skuha kavu i pripremi večeru. Taj nasilnički čin trajao je punih šest sati. Krajem mjeseca travnja u selu Jankovići hitac iz snajpera oduzeo je život Frani Pliškiću. Franu Stojaka, 13 svibnja 1993. odveo je pripadnik MUP-a BiH Suad Šabanović, sin Asima iz sela Purići, u upravu rudnika mrkog uglja. Što se s Franom dogodilo nitko točno ne zna, ali je jedan drugi pripadnik MUP-a nakon dva sata dovezao Franov leš u prtljažniku automobila "zastava 101".
Početkom lipnja 1993. godine počinje strahovito stradavanje Hrvata u travničkoj općini. Vojnici Armije BiH 3. lipnja počinju masovno uhićivati muškarce Hrvate i odvoziti ih u nepoznatom smjeru vozilima Armije BiH. Svjedoci su prepoznali pripadnike postrojbe Armije BiH zvane Kojoti, koji su bili odjeveni u crne uniforme, a na glavi svaki od njih nosio je crni šešir.
Neposredno pred oružani napadaj 3. lipnja 1993. isključen je dotok vode i električne energije hrvatskom pučanstvu u selu Polje. Vojni napad na selo počeo je u večernjim satima, a medu napadačima prepoznati su i Muslimani-Bošnjaci iz sela Polja. U tome napadu ubijene su najmanje četiri osobe hrvatske nacionalnosti i to:
1. sin Lucije Anić; 2. Mirko Dujmušić, rođen 1944. godine; 3. sin Slavka Munetića, oko 18 godina; 4. Jozo Rojnica, rođen 1933. godine. Tada su u selu Polje zatočeni mnogi Hrvati. Neki su u zatočeništvu proveli i do 40 dana.
Hrvatsko civilno pučanstvo sela Peševići kod Turbeta našlo se pod vatrom postrojbi Armije BiH 5. lipnja. U tome napadu ubijena je Vedrana Prčinlić, petogodišnja djevojčica, hrvatske nacionalnosti. Napadnuto pučanstvo se povuklo iz sela, a u njemu je ostao starac Nikola Družetić, rođen 1907. godine. Nema nikakvih vijesti o njegovoj sudbini.
U najtežim danima sukoba između dva naroda na travničkom području UNPROFOR je bio otvoreno sklon Muslimanima-Bošnjacima. Konkretno, jedan svjedok ovako opisuje događaj 6. lipnja 1993. godine: "Svjedočim da je UNPROFOR prevozio muslimansko-bošnjačke vojnike s jednog na drugi borbeni položaj, a naše ranjenike nisu htjeli prevesti, iako ih je bilo osoba u kritičnom stanju. Da, prevozili su, za vrijeme napada, naoružane Muslimane - muslimansku vojsku - a s jednog položaj na drugi! Gledao sam kako istjeruju naše ljude iz sela i kako iz svojih transportera iskrcavaju naoružane Muslimane-Bošnjake. U samom centru Travnika iz kasarne Armije BiH u transportere UN-a ulazili su naoružani Muslimani, a potom su bili prevažani na Vilenicu (planina) i u muslimanska sela Turiće i Bijelo Bučje. Britanske snage UNPROFOR-a su bile te koje su u svojim transporterima prevozile muslimanske vojnike.
UNPROFOR za nas Hrvate nije ni mario. S Muslimanima su surađivali. Kad je UNPROFOR prevezao Muslimane-Bošnjake dolje ispred hotela, Britanci su gledali kako Muslimani pucaju iz snajpera na naše izbjeglice. Bilo je između 2.000-3.000 izbjeglica. UNPROFOR-ov transporter je stajao i ništa nisu poduzimali, a pucalo se s muslimansko-bošnjačkih položaja na kolonu izbjeglica. Bilo je i mrtvih. Ivo Žepina (star oko 70 godina) ranjen je snajperom u trbuh, njegova sestra je ranjena u prsa, a njegova unuka je ubijena. Snajper je pogodio i zapovjednika policijske postaje Velimira Matića. Nastala je panika tako da nismo uspjeli ni mrtve ponijeti, a kamo li ih pokopati".
Sve žešći su napadi postrojbi Armije BiH na pučanstvo u hrvatskim selima ili u onima u kojima ima i Hrvata. Stoga hrvatsko pučanstvo napušta svoje kuće i odlazi u zbjeg. Tako je 8. lipnja, 1997. Hrvata sela Postinja, gdje ih je bilo preko 13 posto, krenuli u zbjeg. Pri bijegu u selo Maljine na njih je otvorena puščana paljba i tom prigodom su ubijeni:
1. Mara Balta, rođena oko 1930.; 2. Franjo (Vinka) Pušelja; 3. Tomo Pušelja, rođen oko 1930.; 4. sin Nikole Jurčevića, zvan Buco. Maljine-Bikoši
U travničkom selu Maljine prema popisu stanovništva iz 1991. godine živjelo je 1.483 stanovnika, a od toga 984 ili 66,35 posto bili Muslimani-Bošnjaci a 495 ili 33,37 posto Hrvati. Selo je smješteno u podnožju planine Vlašić, poznatog zimskog izletišta. U ranu zoru 8. lipnja 1993. godine postrojbe Armije BiH napale su civilno stanovništvo hrvatske narodnosti i uništile njihovu imovinu. Žene i djeca su zarobljeni i odvedeni kao taoci u muslimansko-bošnjačko selo Mehurići. Tog dana je u Bikošima, zaselku sela Maljine, strijeljano trideset hrvatskih civila. Vojnici Armije BiH su poslije strijeljanja obilazili jednog po jednog strijeljanog Hrvata i ispaljivali u njih nove metke. U tome je jedan vojnik Armije BiH sam sebe ranio i nastala je zbrka u kojoj je sedmorici Hrvata uspjelo pobjeći s mjesta zločina. U blizini prostora pod kontrolom HVO-a jedan od tih bjegunaca, Vlado Pušelja, sin Andrije, nesretno je poginuo. U Bikošima su ubijeni:
1. Anto Balta, Franjin; 2. Ivo Balta, Nikin; 3. Jozo Balta, Franjin; 4. Luka Balta, Matanov; 5. Nikica Balta, Franjin; 6. Bojan Barač, Zvonkov; 7. Davor Barač, Zvonkov; 8. Goran Bobaš, Nikin; 9. Niko Bobaš 10. Pero Bobaš, Mijin; 11. Slavko Bobaš; 12. Srećko Bobaš, Franjin; 13. Božo Đaković, Antin; 14. Dalibor Janković, Stipin; 15. Stipo Janković, Franin; 16. Slavko Kramar, Mijin; 17. Franjo Martinović, Nikin; 18. Anto Matić, Mijin; 19. Tihomir Peša, Dragin; 20. Ana Pranješ, Dragina; 21. Zdravko Pranješ, Antin; 22. Bojan Pušelja; 23. Davor Pušelja; 24. Ljuban Pušelja, Antin; 25. Predrag Pušelja, Kazimirov; 26. Jakov Tavić, Ivin; 27. Mijo Tavić, Ivin; 28. Stipo Tavić, Perin; 29. Ivo Volić, Jozin.
Pod zaštitom IFOR-a i uz nadgledanje UN-ovog ureda za humanitarna pitanja te uz sudjelovanje predstavnika sve tri strane u Bosni i Hercegovini, u srpnju 1997. je počela ekshumacija žrtava masakra i genocida u Maljinama-Bikošima. Ekipu za ekshumaciju činili su Berislav Pušić, član Ureda za razmjenu, predstavnici srpske i muslimansko-bošnjačke strane Dragan Bulajić i Amor Mašović te Robert Kirschner, patolog i član stručnog tima za ekshumacije UN-a, Jean Daniel Bieler, voditelj Odjela za izbjeglice i humanitarna pitanja UN-a i dr. Marija Gajanović-Definis, specijalistica za sudsku medicinu splitskog KBC Firule; koja je i vodila postupak ekshumacije.
Ta ekipa je bila na licu mjesta 10. srpnja 1996. godine s vrlo jakim osiguranjem IFOR-a. Svi članovi ekipe bili su vrlo iznenađeni kada su vidjeli da je mjesto masovne grobnice prekriveno naslagom smeća, vjerojatno da bi se prikrila grobnica. Pri ekshumaciji, sin koji je u tome sudjelovao prepoznao je svoju majku. Prema izjavi Berislava Pušića čuđenje je izazvala činjenica da je od devet pronađenih tijela sedam bilo bez glave. Svi su pred tom činjenicom zanijemili, a Dragan Bulajić je izjavio: "Hvala Bogu da samo Srbi nisu ratni zločinci. Ima i Muslimana". Berislav Pušić je izjavio da preživjeli svjedoci nekih masakra u Lašvanskoj dolini govore da su mudžahedini ubijali ritualno. 0 tome ritualu svjedočili su u više navrata. Tako svjedok preživjeli P. izjavljuje: "Morali smo sjesti u krug i gledati kako se čovjeku siječe glava. Nakon toga se odrubljena glava stavlja na tacnu i dala drugoj žrtvi koja će tek doći na red da ljubi tu glavu. I tako u krug."
Muslimansko-Bošnjačka strana je tri godine prikrivala zločin u Maljinama-Bikoši. Na njihovo izričito protivljenje daljnja ekshumacija je obustavljena. Razlog tome je što su bili uznemireni "islamski humanitarci", a to su najvjerojatnije izvršitelji zločina iz islamskih zemalja, koji su se i nastanili u neoštećenim hrvatskim kućama. Bio je to potez da se proces ekshumacije odgodi i da se privremeno prikriju zločini počinjeni nad Hrvatima.
Napad na selo Maljine-Bikoše izveden je 8. lipnja 1993. oko 3,30 sati dok su ljudi mirno spavali. U napadu su sudjelovale jedinice Armije BiH iz sastava 3. korpusa Zenice. Bila je to operativna grupa "Bosanska Krajina" sa sjedištem u Travniku, a zatim su u tome sudjelovale 306. brdska brigada, l7. krajiška brigada, 7. muslimansko brigada, odred "El Mudžahid" iz Zenice i MUP Travnik. Tim postrojbama zapovijedali su ili su na drugi način odgovorni za počinjene zločine:
Enver Hadžihasanović, komandant 3. korpusa Armije BiH u Zenici, (1997.) sada brigadni general na funkciji načelnika Glavnog štaba Armije BiH. Ima veliki ugled u vojsci i Stranci demokratske akcije (SDA). Vojnicima je obećao ratni plijen za osvajanje hrvatskih sela kuću na području općina Travnik, Vitez i Busovača. Odgovoran je za počinjene zločine kao zapovjednik navedenih postrojbi.
Đemal Merdan, sin Saliha i majke Jilduze, rodene Aganović, roden 1950. godine u Busovači, nastanjen u Zenici, major bivše JNA, a u vrijeme zločina bio je zamjenik zapovjednika 3. korpusa Armije BiH sa sjedištem u Zenici. On je zajedno s zapovjednikom Hadžihasanovićem. donosio ključne odluke o zločinačkim akcijama nad Hrvatima u selu Maljine, odnosno zaselku Bikoši. Osim toga je izravno zapovijedao i bio nazočan u napadačkim akcijama na Hrvate na području Guče Gore, općina Travnik te općina Vitez i Busovača.
Mehmed Alagić, bivši potpukovnik JNA, roden 1947. godine u Sanskom Mostu, zapovijedao je operativnom grupom Bosanska Krajina. Poslije je bio brigadni general na funkciji zapovjednika 7. korpusa Armije BiH. On je izbjeglica iz Bosanske Krajine u Travnik i tu je brzo vojnički napredovao od zapovjednika vojarne preko zapovjednika 17. krajiške brigade i zapovjednika oružane grupe Bosanska Krajina do zapovjednika 3. korpusa Armije BiH. Osobno je vodio vojne akcije protiv hrvatskog pučanstva u selima općina Travnik i Vitez, a odgovoran je za zločin počinjen u Maljinama-Bikoši. Sada je predsjednik općine Sanski Most.
Esad Sipić je rodom iz sela Šiprage u općini Kotor Varoš, vojno lice bivše JNA, s činom starijeg vodnika, a u zločinačkim operacijama protiv Hrvata bio je zapovjednik 306. brdske brigade Armije BiH. Kao vodnik bivše JNA sudjelovao u srpskoj agresiji na Sloveniju i Hrvatsku. Planirao je i osobno rukovodio akcijama na Guču Goru, Pješčaru i Brajkoviće, a odgovoran je i za strijeljanje Hrvata u Bikošima.
Tahir Čamdžić je rodom iz sela Mehurić, bivši oficir JNA, zapovjednik l. bataljuna 306. brdske brigade sa sjedištem u selu Krpeljići, a zapovijedao je bataljunom pri napadu na selo Maljine.
Bahrudin Kumro bio je zapovjednik 2. bataljuna 306. krajiške brigade sa sjedištem u Han Biloj. Zapovijedao je bataljunom pri napadu na selo Maljine te je uvelike odgovoran za počinjeni genocid nad tamošnjim Hrvatima.
Ferid Tarakčija je rođen 1959. u Maljinama a po zanimanju je inženjer metalurgije. Bio je zapovjednik jedne čete l. bataljuna 306. brdske brigade, sada je član Izvršnog odbora skupštine općine Travnik. Njegova četa pod njegovim vodstvom sudjelovala je u genocidu nad Hrvatima u selu Maljinama i u etničkom čišćenju tih prostora.
Fikret Čuskić je rodom iz Banja Luke, major bivše JNA, zapovjednik 18. krajiške brigade, sada brigadir na dužnosti načelnika štaba 7. korpusa Armije BiH. Planirao je i rukovodio borbenim akcijama, sudjelovao u donošenju odluka o napadima na hrvatske prostore u Gučoj Gori i odgovoran za zločine u Maljinama-Bikoši.
Asim Karačić, zapovjednik 7. muslimansko-bošnjačke brigade iz Zenice, sudjelovao je sa svojom postrojbom u napadu na Hrvate sela Maljine-Bikoši i odgovoran za strijeljanje zarobljenih vojnika HVO-a i civila Hrvata u Bikošama. Direktno odgovoran za genocid nad hrvatskim pučanstvom Guče Gore.
Semir Terzić je rođen 1958. u Travniku, Žitarnica broj l, po zanimanju profesor sociologije, bio je jedan od zapovjednika u 7. muslimansko-bošnjačkoj brigadi. Bio je pripadnik "Patriotske lige". Formirao je specijalne postrojbe MOS-a (Muslimansko-Bošnjačkih oružanih snaga) u Travniku, kojima je glavni cilj bio etničko čišćenje grada. Izravno je odgovoran za ubojstvo Ivice Stojaka u Travniku. Odgovoran je za napade na Hrvate sela Maljine-Bikoši i strijeljanje zarobljenih vojnika HVO-a i civila Hrvata. Obavljao je dužnosti u 306. brdskoj brigadi kod zapovjednika Sipića kao pomoćnik za moral i vjerska pitanja, a tu dužnost je obavljao i u 37. lakoj brdskoj brigadi. Sada je na dužnosti sekretara Sekretarijata za obranu općine Travnik s činom majora Armije BiH.
Abdul-Adhim Muktauf, sin Mehmeda, rođen 1939. godine u Basri u Iraku, a nastanjen u Travniku i oženjen Travničankom. Bio je vlasnik videoteke "Palma", a organizirao je dovođenje mudžahedina u Lašvansku dolinu. Za lipanjskih krvavih događaja u Lašvanskoj dolini bio je zapovjednik ekstremnog odreda "El Mudžahid" sa sjedištem u Travniku. Vodio je svoj odred u napadu na Hrvate sela Maljina, njegovi vojnici su strijeljali zarobljene vojnike HVO-a i hrvatske civile u Bikošama.
Abu Ajam je bio zapovjednik u odredu "El Mudžahid", a direktno odgovoran za strijeljanja zarobljenih Hrvata u Bikošama. Osobno je izjavljivao kako njegovim odredom zapovijeda sam Alija Izetbegović.
Asim Fazlić rodom iz sela Karaule, općina Travnik, bio je 1993. načelnik MUP-a u Travniku. Pripadnici njegovih policijskih stanica u Mehurićima i Maljinama izravno su sudjelovali u napadu na Hrvate sela Maljine i strijeljanju tih istih u Bikošama. On sam nije vodio te akcije, ali ih je odobrio. Policijsku karijeru počeo je u Travniku kao obični policajac, potom je u Zagrebu je završio Višu školu unutarnjih poslova, a zatim Fakultet kriminalističkih znanosti. Prije rata bavio se švercom, osobito automobila.
Uza spomenute izravne izvršitelje navedenih genocidnih zločina, još su sudjelovali Isak Aganović, rodom iz Mehurića; stanoviti Bašić, prognanik iz sela Oborci u općini Donji Vakuf, pripadnik 2. muslimansko-bošnjačke brigade, koji je bio nastanjen u kući lugara Zdravka Zelića u selu Postinje i još mnogi drugi.
Odgovornost snose i politički i vjerski službenici toga područja i to:
Muhamed Ćurić, predsjednik općine Travnik, radio je na provedbi etničkog čišćenja hrvatskih sela i dijelova grada Travnika, često je direktore firmi pitao "imaš li ustaša u firmi" i ako je bilo Hrvata, oni su poslije toga otpuštani. Planirao je akcije etničkog čišćenja u Gučoj Gori, odobrio genocid u Maljinama-Bikoši.
Halid Genjac iz Visokog, liječnik u Domu zdravlja u Travniku, jedno vrijeme i direktor te ustanove. Specijalnost mu je ginekologija. Za nemilih događaja bio je predsjednik SDA u Travniku. S predsjednikom općine Ćurićem planirao etničko čišćenje i progone tamošnjih Hrvata. Znao je za zločine u Gučoj Gori i Maljinama ali nije poduzimao ništa protiv izvršitelja tih genocida.
Nusret efendija Abdibegović, iz Travnika, Žitarnica broj l, a na dužnosti je travničkog muftije (vjerski voda u rangu katoličkog biskupa). Sudjelovao je u donošenju važnih političkih i vojnih odluka u Travniku. Bio je i imam glasovite Šarene džamije Sulejmanije. Iz redova SDA optuživan da je prisvajao novce prikupljene za Armiju BiH u inozemstvu. Direktno sudjelovao u etničkom čišćenju Hrvata, a predlagao je da se u franjevačkom samostanu u Gučoj Gori osnuje islamski centar.
Podovi
Selo Podovi je također bilo na udaru snaga Armije BiH 8. lipnja 1993. godine. Oko šest sati ujutro upale su postrojbe Armije BiH i počele pljačkati sve do čega su mogli doći. Podovi su većinsko muslimansko-bošnjačko selo, a opljačkali su sve hrvatske kuće, četiri su zapaljene, a u ostale su uselili Muslimani-Bošnjaci. Nakon napada, od 175 u selu su ostala tri Hrvata, od kojih je Ivan Barač ubijen, a druga dvojica zatočena u samom selu pa prebačena u Brajkoviće i s 35 drugih zatočenika, proveli su u zatočeništvu 75 dana.
O stradanju Hrvata sela Podovi, Podstinje, Maljine i o ubojstvu većeg broja uhićenika u Bikošama postoji više iskaza svjedoka očevidaca. Mi ovdje donosimo iskaz muškarca Hrvata, rođenog 1940. godine, koji se nalazi u arhivi Komisije za ratne zločine Herceg-Bosne:
"8.6.1993., utorak, oko četiri sata ujutro, začula se pucnjava iz artiljerijskog naoružanja. Ja sam bio u selu Podstinje, inače sam iz Podova, otkud se narod iselio već prije pet dana (petak), a samo su se muškarci zadržali da hrane stoku i paze kuće. 8.6. i oni koji su ostali u Podovima i Podstinju, otišli su u Maljine i Guču Goru.
Izašao sam iz kuće a s prve linije je došao moj bratić i rekao da se svi povlačimo prema Maljinama. U Maljine smo stigli u rani osvit (nas oko 40, svi muškarci). Iz Maljina su već svi otišli i povukli se, a nas su Muslimani zarobili odmah čim smo stigli u selo, bili smo okruženi.
Na putu od Podstinja do Maljina ima ranjenih, ali i ubijenih.
1. Tomo Pušelja, rođen oko 1930.; 2. Franjo Pušelja (Vinkov), oko 25 godina; 3. Mare Balta (Matina žena), rođena oko 1930.; 4. Jurčević, zvani Buco (Nikin sin), oko 25 godina. Ja sam bio u ambulanti na previjanju kada su njih pobijali. U toku napada se čula vika Muslimana-Bošnjaka među kojima je bilo dosta Mudžahedina, vikali su: ‘Tagbir braćo’ i ‘Alahu egber’, a Mudžahedini su bili maskirani i govorili arapskim jezikom.
Iz ambulante nas je dovezlo na kamionu, nas osmoro, a našim doktoricama, Ljubici Pušelja i Kaći, ne znam kako se preziva, nisu dozvolili da idu s nama u Bikoše, a potom u Mehuriće gdje su se nalazili i ostali Hrvati iz okolnih sela.
Iz ove grupe koja je bila vođena u Mehuriće izdvojena je jedna grupa mladića, vojnika i starijih civila, a i jedna djevojka, njih tridesetak. S tom grupom smo se sreli u Poljancima od kuda su nas sve vratili nazad za Bikoše. To je sve moglo biti oko devet ili deset sati.
Jedan vojnik, naoružan i uniformiran, nije Mudžahedin, pričao je naški, i još jedan s njim, koji je poslije bio ranjen, pitali su: ‘Znate li što je dženet?’, a kad mu nismo odgovorili, jer ne znamo, on je rekao: ‘Znat ćete sada!’ Prijetili su da će nas pobiti, da ovo nikada neće biti Hrvatska i Herceg-Bosna. Stigli smo na Bikoše, na cesti (asfaltu) pored jedne stare male kućice (štala). Idući tako u koloni jedan od naših ljudi koji je imao (bolest) padavicu on zajaukao je. Kako je on zajaukao, tako je po nama zapucano. Njih možda osam do deset Muslimana-Bošnjaka, jer je svako od njih vodio nas pet. Začulo se sa svih strana po cesti jauke i zapomaganja naših ranjenih ljudi, a jedan je tražio pomoć (Bojan Barać, star oko 20 godina), ali mu nitko nije uspio prići i pomoći. Jedan od tih Muslimana pucajući se ranio. Pucnjava je prestala dok su se oni okupili oko tog ranjenog Muslimana-Bošnjaka. Ja sam ranjen u rame dok sam bio ležao - u plećku, ali na sreću lakše.
Primijetio sam u tom metežu i gužvi četvoricu naših ljudi kako bježe, a i ja sam krenuo za njima. Svi smo skupa pobjegli preko livade pa ne znam što je bilo s ovom grupom na cesti... ...Tog istog dana 8.6. oko podne, u Postinjskom polju pored vodenice, sjeli smo da se odmorimo, nas petorica, koji smo pobjegli. S ceste se začula pucnjava, vikali su nam: ‘Predajte se, opkoljeni ste!’ Dvojica najmlađih od nas pet su preko vode pobjegli, a mi (nas trojica) jer smo bili ranjeni, nismo mogli pobjeći i predali smo se.
Dvojicu su nas odveli na previjanje, a ja sam ostao s njima pored vodenice; njih je bilo desetak od kojih znam i prepoznajem: Salko (s Lagera, star oko 30 godina, Rašidov sin), Suljan (sin Bajre, star oko 25 godina, on je govorio ostalima da me treba ubiti) i Nail (oženjen na Lageru od Seide), njih dvojica su skupa zahtijevali od ostalih da me ubiju, ali drugi nisu dali da me udare kundakom i da mi se približe. Znam i ostale, ali im ne znam imena. Pitali su me za oružje u selu, za miniranje, ali me nisu udarali. Naredili su mi da zovem ovu dvojicu što su pobjegli da se predaju, ali oni su već bili pobjegli.
Od vodenice smo otišli do Zvonka Baraća kuće da vide da se nisu tu sakrili. Tu je pristigao jedan nepoznati milicionar u pratnji jednog doktora (za kojeg oni kažu da je doktor), on je upitao tko je zarobljen. Reče mi: ‘Ustašo, priznaj gdje vam je oružje i gdje su vam minska polja!’ Pritom mi je cijelo vrijeme držao nož pod vratom, a ostali su stajali i gledali. Ja sam rekao da smo oružje predali, a tražio je moje osobne dokumente, predao sam mu ih na pregled. Poslije tog pregleda odveli su me u selo Mehuriće u školu, gdje sam zatekao većinu stanovništva iz sela Maljina, Podova, Podstinja i Orašca, 280-300 muškaraca, žena i djece u školskoj fiskulturnoj dvorani, gdje je zadržan taj narod 17 dana, sve do razmjene 24.6.1993. U međuvremenu su me nakon četiri dana odstranili kao vojnog zarobljenika, do dolaska predstavnika Crvenog križa, koji su nam dali neke kartice. Dva puta su nam davali hranu, bili smo pod ključem, puštali su nas po potrebi u WC, bili su korektni prema nama.
Ariz iz Podova je pravnik na pilani u Novoj Bili, on nas je ispitivao o stanju u selu, u vojsci, rekao: ‘Na, pa pišite.’ Četiri dana smo bili u nekoj šupici, bilo nas je 15, a pušteno nas sedam. Ostale su odveli u KPD Zenica. To su:
1. Mijo Pušelja; 2. Željo Pušelja (sin Mije); 3. Božo Pušelja (Mijin brat); 4. Njihov bratić Ljuban; 5. Mirko; 6. Veso Balta iz Postinja; 7. Drago Jurić; 8. neki Baja iz Maljina. Ostale, iz druge šupe, ne znam, osim Zdravka Peše. Njih je bilo oko 14, ali se nismo mogli vidjeti."
Ovaj iskaz je pisan 18. listopada 1993. godine. Ovnak
Istočno od grada Travnika je selo Ovnak, a 8, lipnja 1993. snage Armije BiH i travničkog MUP-a napale su Hrvate i njihovu imovinu u njemu. Tada je ubijen Stipo Kafandar, rođen 1917. godine, a ostalo stanovništvo, koje je nastanjivalo 23 obiteljske kuće, protjerano je u Novu Bilu. Stipo Kafandar ubijen je u vlastitoj kući iz vatrenog oružja, a pokopan je u Ovnaku 12. lipnja 1993. Armija BiH je zapalila dvije hrvatske kuće, a u pet su se uselili. Sve ostale kuće su provaljene i opljačkane kao i sav stočni fond sela.
Grahovčići
Zločici Armije BiH i travničkog MUP-a nastavljaju napade istog dana i u selu Grahovčići u općini Travnik. Opet je napad počeo u jutarnjim satima iz više pravaca, a ubijena su četiri civila Hrvata i to:
1. Stipo Ćuturić, rođen 1928. godine, sin Dragana, teški bolesnik. Ustrijeljen je rafalom iz automatskog vatrenog oružja u vlastitoj kući, pokopan na Ovnaku 12. lipnja.; 2. Ana Ćuturić, rođena 1927. godine, Stipina supruga, ustrijeljena je također rafalom iz automatskog oružja u vlastitoj kući, a na tijelu su bili vidljivi tragovi nasilja. Pokopana je na Ovnaku s mužem 12. lipnja 1993. godine. 3. Nepoznata starija žena, pokopana na Ovnaku 12. lipnja; 4. Nepoznati muškarac, civil, ustrijeljen rafalom iz automatskog oružja, nađen u jezeru Grahovčići.
Selo Grahovčići je hrvatsko naselje s 1.215 stanovnika prema popisu iz 1991. godine, od čega 1.209 bili su Hrvati, koji su živjeli u 200 obiteljskih kuća. U selu nisu živjeli Muslimani-Bošnjaci, niti jedan! Svi preživjeli su istog dana oko 12 sati, pod stalnom vatrom pješadijskog naoružanja vojnika Armije BiH uspjeli evakuirati u Novu Bilu. Pri evakuaciji bilo je poginulih i ranjenih. Izvlačenje Hrvata iz sela Grahovčića do Šarića Kuća u Novoj Bili, u razdaljini od oko tri kilometara, trajalo je puna tri sata. Vojnici Armije BiH u Gragovčićima zapalili su 23 hrvatske obiteljske kuće, razorili gospodarske objekte, opljačkali imovinu i odveli cjelokupni stočni fond.
Dolac/Bila
Selo Dolac Bila je također istočno od grada Travnika i na njegovo hrvatsko pučanstvo i imovinu napali su pripadnici Armije BiH također 8. lipnja 1993. godine. Tada su ubijena dva Hrvata:
1. Jadranko (Pero) Kurt, rođen 1973. godine; 2. Franjo (Srećko) Brkić, rođen 1970. godine. Oba su pokopana na groblju Gradac. Hrvati su živjeli u 65 kuća i svi su prognani u Novu Bilu. Zapaljeno je 11 obiteljskih kuća, a ostale su provaljene i opljačkane. Bogat stočni fond je također opljačkala Armija BiH.
Čukle
Selo Čukle je na popisu stanovništva 1991. godine imalo 1.348 stanovnika, 934 Hrvata ili 69,28 posto, 375 Muslimana-Bošnjaka ili 27,81 posto, 18 Srba ili 1,33 posto i 21 ostalih ili 1,55 posto. I na njega su 8. lipnja navalile postrojbe Armije BiH i travničkog MUP-a. Oko četiri sata ujutro počeo je napad, a ubijeno je devet civila i deset vojnika koji su bezuspješno branili selo. Ubijeni su civili:
1. Vinko (Markov) Janković, rođen 1933. godine, ubijen u kući, a pokopan blizu ugostiteljskog objekta vlasnika Luke Galića; 2. Tomo (Jozin) Stojak, rođen 1936. godine, ubijen u selu, a pokopan kao i Vinko Janković; 3. Dragan (Markov) Marijanović, rođen 1924., ubijen u selu, pokopan na njivi 40 metara od kuće Marinka Peše; 4. Ivo (Fabijanov) Lauš, rođen 1942., ubijen u selu, pokopan ispod kuće Drage Tadića-Karagana; 5. Franjo (Jozin) Stojak, rođen 1928. godine, ubijen u selu, mjesto pokopa je nepoznato; 6. Berta Kozina, Ivina supruga rođena 1933. godine, ubijena ispred vlastite kuće, sahranjena pored jedne staje; 7. Nepoznati stariji muškarac, sijedih brkova i sijede kose, ubijen u selu, pokopan ispod kuće Mate Kozine; 8. Mara Gazibarić, Perina supruga, rođena 1925. godine, ubijena pred vlastitom kućom, suseljani su je unijeli u nju, a vojnici Armije BiH su potom sve zapalili; 9. Ivo (Lukin) Galić, rođen 1938. godine, ubijen kod vlastite kuće, mjesto pokopa još nepoznato.
Ubijeni hrvatski branitelji u Čuklama: 1. Fabijan (Ivin) Lauš, rođen 1961. godine, nađen ustrijeljen rafalom na Ovnaku, gdje je i pokopan 12. lipnja 1993.; 2. Zlatko (Stipin) Marijanović, rođen 1955. godine, ubijen u blizini sela, pokopan iznad rezervoara za vodu; 3. Drago (Ivin) Erić, rođen 1958., ubijen u selu i pokopan iznad rezervoara za vodu; 4. Pero (Ivin) Kozina, rođen 1956. umro na nepoznat način, ne zna se ni gdje je pokopan; 5. Pero (Ivičin) Kolenda, rođen 1964., ubijen u selu, mjesto gdje vječno počiva nepoznato: 6. Nepoznat mladi muškarac, nižeg rasta, plave kose, ubijen u selu, pokopan ispod kuće Mate Kozine; 7. Branko (Dragin) Mrkonja, rođen 1967.; 8. Miroslav (Stipin) Kozina, rođen 1967.; 9. Anto (Matin) Stojak, rođen 1972.; 10. Kazimir (Matin) Kozina, rođen 1967.
Ostali dio hrvatskog pučanstva bio je zatočen u zaselku Gornjim Čuklama, u selima Brajkovići, Šušanj i Mehurići.
U Čuklama su tada spaljene 32 kuće, u 11 kuća su se uselili Muslimani-Bošnjaci, a sve ostale su provaljene i opljačkane, gospodarski objekti isto tako, kao i cijeli stočni fond sela. Strahote hrvatske tragedije u selu Čukle u travničkoj općini 8. lipnja 1993. godine opisala je žena hrvatske nacionalnosti u svojem iskazu od 2. rujna 1993.:
"Mjesec dana prije napada muslimanskih snaga na selo Čukle, Hrvati, mještani, nisu se smjeli slobodno kretat. Barikade su bile postavljene na putu prema Travniku i Zenici. Muslimani iz Čukla, tj. Gornjih Čukla, zadnji mjesec dana nisu htjeli ni da razgovaraju s nama, okretali su glave od nas. Hrvati Čukla, zbog nesigurnosti i straha za svoje živote, iseljavali su se mjesec-dva prije napada muslimanskih snaga.
Ujutro 8.6.1993. oko četiri sata počeo je napad muslimansko-bošnjačkih snaga. Bila sam u skloništu, s I.E., njegovom suprugom Z.E i susjedom A.G.. Od pucnjave nismo mogli izići iz skloništa.
To mi je uspjelo tek oko sedam sati. Stali smo bježati prema šumi. Naišli smo na susjede, Muslimane-Bošnjake, ali sada u uniformama Armije BiH. Bili su namazani po licu blatom i bojama. Imali su crvene i crne trake preko čela. Sa mnom su bili i moj muž B., A. G. , Z. E. , M.M. , S. L. i M. L. (stara oko 80 godina), te braća Miroslav i Drago Lauš. Iznad Gornjih Čukla, koje Muslimani-Bošnjaci nastanjuju, na mjestu zvanom Ušice, presrela nas je muslimanska vojska medu kojima je bilo i stranaca; bradati, povezani oko glave, u maskirnoj uniformi, nisu pričali.
Ti vojnici su nas postrojili za strijeljanje. Našla sam snage da kažem da nismo krivi. Prolazeći kroz šumu, moj muž je nagazio na minu koja mu je otkinula dio noge. Zamolila sam Omera Lukovića da prebacimo mog muža do bolnice. On je samo okrenuo glavu. Naoružana muslimanska vojska nas je natjerala da idemo ispred njih. Muž mi je ostao, onako ranjen, da leži u šumi iznad sela Gornje Čukle. Kad smo se udaljile kojih 100 metara od njega, čula sam pucanj puške.
Muslimanska nas je vojska dotjerala u Gornje Čukle (muslimanski dio) oko sedam sati navečer. Tražila sam nekog od komšija Muslimana, da nam pomogne, ali nikog nije bilo. 2atvorili su nas u kuću Marinka Peša. Tu sam zatekla I.S. i njegovu ženu M., te R.G. U toj kući su mi vojnici oteli 200 DEM. Naizmjenično, dva po dva, uniformirane osobe su nas ispitivala. Prijetili su nam da ćemo biti pobijeni, da ćemo u pola noći zaspati za sva vremena. Spominjali su Ahmiće i šta su ‘naši’ radili. Rekli su: ‘Sve ćete to vi platiti’. Oko pola noći su nas izveli ispred jedne garaže, postrojili uza zid. Bilo nas je deset. Htjeli su nas strijeljati. Iza nas se čuo govor, glas: `Bit ćete svi pobijeni, svi ćete zaspati.' Uza zid smo stajali oko 10-15 minuta.
Poslije toga su nas zatvorili u garažu veličine dva puta dva metra. Na deset u garaži dva na dva metra. Tu smo bili ostatak noći i cijelo jutro, sve do sata iza podne. Kada su otvorili garažu, donijeli su kruha i vode. Jedan pripadnik Armije BiH, održao nam je govor: ‘Sve ćemo ubiti i oteti hrvatsko, ubiti i pola kila teško muško hrvatsko dijete’.
Oko pet popodne izveli su iz garaže dvojicu mladića, braću Miru i Dragu Lauša. Odveli su ih malo dalje od garaže. Z.E. je vidjela kako je Drago odjednom pao, a Miro je počeo bježati. Mi u garaži čuli smo pucanje. Ubijeni su.
U garaži smo ostali do šest sati kada je pred garažu stigao kombi. Rečeno nam je da idemo kombijem do sela Ovnaka. Na Ovnaku, ispred kavane, izveli su nas iz kombija i postrojili. Uključili su kasetu, njihovu muslimansko-bošnjačku molitvu. Nešto su opet čekali. Jednom od Muslimana u policijskoj uniformi (plava uniforma) obratila sam se, moleći ga da nam pomogne, da nas ostave u životu. Rekao je: ‘Redajte se na Ovnaku’. Pripadnici Armije BiH (njih pet) su nas postrojili za strijeljanje. Nakon razgovora tog policajaca s zapovjednikom Mujom iz Brajkovića, bili smo spašeni od strijeljanja. Njihovo zapovjedništvo iz Ovnaka nije nam dozvolilo da se vratimo svojim kućama. Pitala sam gdje ima ‘našeg’ naroda da idemo tamo. Rečeno nam je da ima kuća Joze Markovića. ‘Možete ići u tu kuću’ - rekli su nam. U kući sam zatekla još 80 Hrvata, svi su mi bili poznati. To su ljudi iz sela Šušanj.
Neki od zatočenih su pošli s Ovnaka u Zenicu kod rodbine. Ja sam u Ovnaku ostala, skupa s tri žene, još mjesec dana. Sa mnom su bile : A.G. , R.G. i M.M. U vrijeme zatočeništva u kući Joze Markovića domaći Muslimani su noću dolazili maltretirati nas. Odvaljivali su vrata, opkoljavali kuću, dolazili u kuću s noževima, psovali majku ustašku. Nakon mjesec dana, nas tri smo pobjegle u Zenicu. U Zenici sam bila daljnjih mjesec i pol."
Brajkovići
Sela Dolac Bila, Čukle, Grahovćići, Miletići, Konjevići, Mišonica, Novo Selo, Orašac, Podovi i Šušanj pripadaju rimokatoličkoj župi sv. Martina u Brajkovićima, a nalazi se na području travničke i zeničke općine. Župa je nastala 1879. godine odvajanjem od župe Guča Gora. 1991. godine brojila je oko pet tisuća vjernika. Brajkoviće su napale postrojbe Armije BiH i travničkog MUP-a takoder 8. lipnja 1993. godine. To selo je prema popisu stanovništva 1991. imalo 521 stanovnik, 498 su bili Hrvati ili 95,58 posto. U tom prvom napadu su ubijena četiri civila:
1. Luca Barbarić, stara oko 70 godina, izgorjela u svojoj kući; 2. Stjepan (Markov) Bobaš, rođen 1926., ubijen kod vlastite kuće, pokopan u neposrednoj blizini; 3. Marko (Perin) Josipović, rođen 1934., ubijen kod vlastite kuće, pokopan u neposrednoj blizini; 4. Alfonz (Jozin) Matković, rođen 1933. godine, invalid bez noge, ubijen u selu Grahovčiću, pokopan na Ovnaku 12. lipnja 1993.
Poginula su tri muškarca koja su branila selo:
1. Pero (Matijin) Matković, rođen 1970. godine, ubijen u blizini sela, nije pokopan; 2. Anto (Matin) Klarić, rođen 1946. godine, ubijen kod vlastite kuće; 3. Marijan (Nikin) Barić, oko 40 godina, ubijen na Pješčari.
U kući Lovre Šimića, u selu zatočena je 21 osoba, a zajedno s njima još deset Hrvata iz sela Čukla, dva iz sela Podova kao i bračni par Šimić, vlasnici kuće. Bilo je ukupno 37 zatočenika, od čega je 29 zatočenih hrvatskih civila razmijenjeno 16. kolovoza 1993. godine. Tri muškarca su proglašena ratnim zarobljenicima, odvedeni u Zenicu i zatočeni u zatvoru “KPD Zenica". Tri osobe su tražile da se smjeste kod rodbine u Zenici što im je i dopušteno, a dvije su ostale u Brajkovićima. Svi ostali Hrvati su protjerani iz Brajkovića 8. lipnja 1993. u Novu Bilu. U selu je spaljeno šest obiteljskih kuća, a u šest su se uselili Muslimani-Bošnjaci. Sve kuće su provaljene i opljačkane, kao i stočni fond.
Krpeljići
Krpeljići su većinsko muslimansko-bošnjačko selo sa 722 stanovnika prema popisu iz 1991. godine. Od toga je Hrvata 133 ili 18,42 posto, 583 Muslimana-Bošnjaka ili 80,74 posto. Pripadnici UNPROFOR-a su 9. lipnja 1993. godine, oko devet sati dovezli iz sela Krpeljića u dvorište crkve sv. Franje Asiškog u selu Guča Gora masakrirana tijela sedam Hrvata, mještana toga sela, koji su ubijeni prethodnog dana:
1. Stipo Kafandar, rođen 1948., bez jednog oka; 2. Drago Petrušić, rođen 1945.; 3. Ljubo Petrušić, rođen 1932.; 4. Rudolf Petrušić, rođen 1933.; 5. Drago Volić, rođen 1934.; 6. Vlado Volić, rođen 1959., mučen prije umorstva; 7. Niko Sluganović, rođen 1949..
Pripadnici UNPROFOR-a su tijela masakriranih Hrvata zamotali u deke i pokopali u crkvenom dvorištu. Postrojbe Armije BiH su stalno pucali na crkvu i samostan pa su pripadnici UNPROFOR-a oko 17,30 sati radi sigurnosti evakuirali sve civile koji su se tu bili sklonili i odveli ih u Novu Bilu.
Po iskazu svjedoka pisanom listopada 1993. godine napad na Krpeljiće počeo je "8. lipnja 1993. ujutro oko tri sata. Pucalo se, padale su granate na sve strane, stakla su na kućama pucala, čuli su se povici ‘Allahu ekber’". Svjedokinja govori da je vidjela pred svojom kućom tijelo susjeda Drage Petrušića kako leži na leđima raširenih ruku. Bio je pogođen metkom u glavu. Dragu Petrušića ubio je Džemo Grabus, star oko 35 godina, zidar. Svih sedam ubijenih u Krpeljićima su se bili predali, a potom su ih njihovi susjedi Muslimani-Bošnjaci ubili.
O tragičnoj sudbini Hrvata u travničkim selima Orašac, Ovnak i Čukle svjedoči muškarac, Hrvat, rođen 1954. godine. On je izjavio 9. siječnja 1997. godine u Vitezu između ostaloga i ovo:
"Početkom lipnja 1993., Muslimani nas pojačano provociraju. Napose se ‘iskazuju’ Rešed Delić, Safet Delić, Mujo Ridžić i drugi. Kobnog 8. lipnja 1993. godine, dolazi do napada Armije BiH, u jutarnjim satima iz pravca sela Bukovice, Travnika, Maljina, Mehurića, Kljaka i Zenice, pod vodstvom Mehmeda Alagića, zapovjednika 3. Korpusa Armije BiH. Istog dana 8.6.1993., padaju Guča Gora, Brajkovići, Grahovčići, Čukle, Orašac, Podovi, Mišanjica, Maljine, Radonjći, Bukovica. Hrvati ovih naselja preživljavaju patnje, progone, ubijanja, masakriranja i protjerivanja. Strijeljani su mještani sela Orašac:Jako Peša, star 65 godina i supruga mu Manda, stara 60 godina; Mara Gazibarić, stara 70 godina; Srećo (Stijepe) Marijanović, star 14 godina (njemu su potom odrezali glavu); Franjo (Joze) Stojak, star 65 godina; Vinko (Marka) Janković, star 65 godina; Tomo (Joze) Stojak, star 58 godina. Prije strijeljanja muslimansko-bošnjački vojnici su prisiljavali Vinka Jankovića i Tomu Stojaka da uzvikuju ‘Allahu egber’, ali oni to nisu htjeli nego su se prekrižili i molili Bogu. Ovaj zločin je zapovjedio Avdo Delić, sin Šefka, iz sela Čukle (općina Travnik), a neposredni počinitelj je Zaim Jusić, star 40 godina, iz sela Pode (općina Travnik). Potom slijede ubojstva Hrvata civila u Gornjim Čuklama, gdje su strijeljani: Drago (Marka) Marjanović, star 65 godina; Božo (Ive) Žabić, star 67 godina; Ivica (Drage) Lauš, star 55 godina; Fabo (Ivice) Lauš, star 32 godine; Pero (Ive) Kozina, star 38 godina (njega je strijeljao njegov prvi susjed Osman Softić sin Muharemov); Petar (Ivice) Kolenda, star 20 godina; Bero (Nike) Lešić, star 20 godina; Bero (Nike) Lešić, star 23 godine; Škuco (Matije) Matković, star 25 godina, kojeg su zaklali (pronađen je samo trup, bez glave).
Ovnak - Čukle
U selu Ovnak muslimansko-bošnjački vojnici strijeljaju i masakriranjem ubijaju 27 Hrvata, sve civile starosne dobi od 60-70 godina. Šimuna Ćuturića, rođenog 1903. godine, iz sela Grahovčići, prisilno odvode na Ovnak i tu ga vješaju na ‘banderu’ Prilikom progona Hrvata iz sela Čukle, muslimansko-bošnjačka vojska ubija Rudu Markovića, rođenog 1953. godine; invalida Alfonzija Matkovića, starog 65 godina - bez obje noge i Zorana Vujinića. U selu Čukle zarobili su Dragu (Ivice) Lauša, starog 33 godine; Miroslava (Ivice) Lauša, starog 23 godine; Serafinu (Pere) Lauš (rođenu Kozina) staru 54 godine; Maru (Ante) Lauš (rocđenu Stojak), staru 81 godinu i mnoge druge.
Naočigled majke Serafine Lauš, njen susjed, Musliman-Bošnjak, Jasmin (Omera) Luković, star 25 godina, izvodi Miroslava Lauša, veže ga, nožem mu zasjeca kožu iznad očiju, oko obrva. Nakon toga dovodi ga, skupa s bratom Dragom Laušem, do kuće Muharema Softića, premlaćuju ih, a potom ubijaju masakriranjem. Zapovijed za ovaj zločin izdao je Avdo (Šefke) Delić, star 60 godina, iz sela Čukle, a neposredni nalogodavci su bili Osmo (Hamida) Ridžić, star 47 godina i Omer (Muje) Luković, star 50 godina.
Još uvijek nemoguće je doći do mjesta na kojima su počinjeni ratni zločini i tako identificirati ubijene da bi se mogli dostojno sahraniti. Jedno od takvih mjesta je selo Orašac u travničkoj općini, o čemu 1997. govori B.P.;
Orašac
"...Medutim, tek kad su stigli pred selo Orašac, imali su što vidjeti. Naime, to nekadašnje hrvatsko selo je potpuno okruženo žicom. I kao u kakvom golemom logoru, na ulazu u selo postoji ‘kapija’ i na njoj stražar. U selo se može samo s posebnim dozvolama, čuli su objašnjenje. Tamošnji Muslimani su im rekli da je u selu smještena postrojba ‘El Mudžahid’ i da njome još uvijek zapovijeda 3. korpus Armije BiH kojem je na čelu Sakib Mahmuljin. Dakle, mužahedinsku skupinu tretiraju kao regularnu postrojbu Armije BiH. No, to nije sve. Mnogi, visoki dužnosnici muslimansko-bošnjačke vojske i politike često posjećuju tu postrojbu u Orašcu, organiziraju proslave i dijele priznanja. A sve se to događa nakon što su SAD prije nekoliko mjeseci baš mjesto Orašac označile kao sjedište kako su govorili, iranskih instruktora koji trebaju napustiti BiH".
U samom gradu Travniku iz pravca višekatnice u Kalibunaru, predjelu grada, vojnici Armije BiH otvaraju puščanu paljbu 10. lipnja 1993. po civilnim objektima i prilaznim putovima. U toj pucnjavi ubijen je Filip Matić, zapovjednik Vojne policije HVO-a. Iz sela Grahovčići, Čukle, Podovi, Orašac i Šušanj, (župa Brajkovići), 10. lipnja 1993. godine izbjeglo je oko 6.000 Hrvata, civila. U evakuaciji ranjeno je 36 osoba, a 21 tijelo ostalo je na području pod nadzorom Armije BiH. U okruženju je ostalo samo 120 Hrvata, a muslimansko-bošnjačka vojska ne dopušta ulazak vozilima UN-a u Maljine. U tom selu nalazi se 350 Hrvata. Preživjela trojica pričaju o strašnom pokolju i masakru u selu Maljine. Oni su vidjeli strijeljanje više od 30 uhićenih Hrvata.
Pripadnici Armije BiH oslobodili su skupinu Hrvata stanovnika sela Maljine, koji su bili zatočeni u mjesnoj školi u Mehurićima. U toj školi su bili smješteni mudžahedini, koji su zlostavljali Hrvatice. Osim što je ta skupina oslobođena, 20 muškaraca je odvojeno i oni su proglašeni ratnim zarobljenicima pa su smješteni u zatvoru “KPD Zenica".
Snage Armije BiH 9. rujna 1993. godine napadaju na prostor pod kontrolom HVO-a i to na lokaciji zvanoj Brdo. Napadači su pozvali hrvatske branitelje da se predaju. To je učinilo devet pripadnika HVO-a i četiri civila iz sastava civilne zaštite. Svih trinaest zarobljenih Hrvata odvedeno je u selo Han Bila u općini Travnik, Od tada nema pouzdanih vijesti o njihovoj sudbini. Krajem rujna 1993. godine pročulo se da su svi ubijeni u zatvoru. Zarobljeni vojnici HVO-a su:
1. Gabrijel (Johan) Albert; rođen 1960.; 2. Duško (Mile) Ikić, rođen 1944.; 3 . Nikica (Stipo) Jerković, rođen 1972.; 4. Vlado (Ante) Krišto, rođen 1958.; 5. Željko (Dragica) Lovrić, rođen 1967.; 6. Srećko (Jozo) Mišković, rođen 1949.; 7. Branko (Tomo) Petraš, rođen 1963.; 8. Niko (Dragutin) Petraš, rođen 1948.; 9. Ranko (Risto) Sukara, rođen 1969.
Zarobljena četvorica članova Civilne zaštite su:
1. Mladen (Petar) Ikić, rođen 1939.; 2. Milan (Špiro) Malinović, rođen 1953.; 3. Tomo (Dragutin) Petraš, rođen 1938.; 4. Žarko (Ivo) Stojak, rođen 1975. Od početka pa do 10. lipnja 1993. godine snage Armije BiH protjerale su s područja općine Travnik oko 19 tisuća osoba hrvatske nacionalnosti. Najveći dio protjeranih Hrvata, njih oko 12 tisuća, smještaj je našao na području općine Novi Travnik i Vitez, oko četiri tisuće. U Republiku Hrvatsku je izbjeglo oko dvije tisuće travničkih Hrvata, a u Hercegovini ih je prihvaćeno 1.322 od čega 829 u općini Čapljina i 503 u općini Ljubuški. U Novoj Bili ostalo ih je oko dvije tisuće. U Novoj Bili je bila franjevačka bolnica "Dr. fra Mato Nikolić", koja je prihvaćala i liječila ranjene vojnike i civile s područja cijele Lašvanske doline, a među njima bilo je i Srba i Muslimana-Bošnjaka.
U prvih deset dana lipnja 1993. godine na području općine Travnik uništene su mnoge kuće i gospodarske zgrade. U selu Guča Gora spaljeno je 100 obiteljskih kuća u vlasništvu Hrvata. U selu Putičevo spaljeno je između 70 i 80 kuća Hrvata. U selima Polje Slavka Gavrančića, Grahovik i Novo Naselje paljenjem i na druge načine uništeno je oko l50 hrvatskih kuća. U ostalim selima i mjestima travničke općine uništeno je oko 25 posto hrvatskih kuća.
Pripadnici Armije BiH u svojim napadima na hrvatske prostore u travničkoj općini teško su oštetili više sakralnih objekata te maltretirali svećenike i časne sestre. Oštećena su i devastirana skoro sva rimokatolička groblja.
Župna crkva Sv. Ivana Krstitelja u Travniku u više navrata bila je napadnuta. Najprije su 4. lipnja 1993. pripadnici Armije BiH predvođeni bratom Asima Fazlića (on je tada bio načelnik MUP-a u Travniku) nasilno ušli u župni ured i opljačkali vredniju imovinu. U večernjim satima pucali su na župnu kuću i polupali prozorska stakla i oštetili zidove kuće. Ispred župne je kuće 5. lipnja 1993. defilira jedna kolona djece koja uzvikuje "Tekbir", a njoj odgovara druga kolona djece "Allahu egber". Potom su svi skupa glasno izvikivali "Opkoli pa pokolji". Vojnici Armije BiH 6. lipnja po zapovijedi Asima Gradinčića nasilno ulaze u prostorije katoličkog humanitarnog društva Caritas u Travniku i odnose svu humanitarnu pomoć. Vojnici postrojbe "Mudžahedini" 7. lipnja provaljuju ulazna vrata crkve Sv. Ivana Krstitelja i u nju ulaze s oružjem. Izlazeći iz crkve pucali su na veliki križ postavljen iznad ulaznih vrata s vanjske strane i srušili ga. Srušivši križ, klanjali su se iznad njega, a zatim ga odvukli iz crkvenog dvorišta.
Tada je u Travniku župnik don Vinko Vidaković, koji je bio bolestan, a kapelan don Mirko Ivkić. Četiri mladića 8. lipnja nasilno provaljuju u župnu crkvu Sv. Ivana Krstitelja i pretvaraju je u krš. Župnik don Vinko Vidaković od 4. lipnja nije više tu, nasljeđuje ga don Vinko Nikolić. Umirovljeni župnik don Vinko Vidaković, časna sestra Ljubica Šekerija i tri radnika Caritasa su 15. listopada 1993. godine uhićeni. Odvedeni su u jednu kuću, časnoj sestri je skinuta krunica, don Vinku Vidakoviću je naređeno da je zgazi, on je to odlučno odbio i tada su vojnici Armije BiH repetirali puške prijeteći "Ubit ćemo te". Vezali su mu ruke. U drugoj prostoriji opet su zahtijevali da zgazi krunicu, a kada je iznova to odbio dobio je deset jakih šamara. Prijetili su mu da će mu malo po malo rezati mali prst, tukli su ga rukama i nogama, a posljedica čega su dva slomljena rebra.
Navečer toga dana jedan mudžahedin i tri domaća mlada Muslimana-Bošnjaka tukli su ga po čelu pa je dva put pao u nesvijest, a krv mu je išla iz nosa i s lica. Tražili su da zaniječe Isusa Krista, a kada je to odbio počeli su mu sjekiricom rezati uho i vrat i prijetili da će ga zaklati ako ne prijeđe na islam. Prijetili su da će ga sunetiti. Naređivali su mu da opsuje Gospu i Crkvu, a svijećom su mu pržili nos. Kada nisu u svemu tome uspjeli svezali su mu ruke straga i nekom špagom jako stegli noge. Cijelu noć je probdio tako svezan uza zid, sjedeći, a bilo je jako hladno.
Župna crkva Uznesenja Blažene Djevice Marije (Velika Gospa) u Docu, sagrađena je 1853./54., a kasnije obnovljena. Izravno je pogođena granatama s položaja Armije BiH 3. lipnja 1993. Nakon ulaska Armije BiH, župna crkva je temeljito opljačkana, obeščašćena i teško demolirana kao i župna kuća. Župnika fra Ivu Ćurka i časne sestre