(7) Da se ne zaboravi... Uskoplje/Gornji Vakuf
Uskoplje (Gornji Vakuf)
Na putu iz srednje Bosne prema moru preko Bugojna, može se krenuti kupreškom visoravni do Livna, prema Splitu ili Uskoplja ramskom kotlinom do Jablanice, prema Mostaru i Jadranskom moru. Taj geografski položaj sadašnje općine Uskoplje daje joj specifičnu geostratešku ulogu u ratnim prilikama. Stoga je za sukoba između Hrvata i Muslimana-Bošnjaka na tom području došlo do žestokih borbi, ubijanja, stradavanja i uništavanja imovine. Hrvatima je taj grad bio jedini siguran put iz srednje Bosne prema Jadranskom moru, a Muslimani-Bošnjaci svim silama nastojali su osvojiti ga i tako stvoriti prirodni put za prodor prema osvajanju zapadne i južne Hercegovine i izbijanju na Jadransko more.
Na području srednjovjekovne bosanske župe Uskoplje kršćanstvo je rano prisutno, još u antičko vrijeme. Kraj se zvao Uskoplje prema "uskom polju", koje dominira njime, kasnije se ono zove jednostavno Skoplje, Gornje i Donje. Od kraja 19. stoljeća osmanlijske vlasti grad islamiziraju u nazivu pa se zove Gornji Vakuf (Gornje Skoplje), a na putu iz Bugojna prema Travniku je Donji Vakuf (Donje Skoplje). Na području Uskoplja bilo je šest ranokršćanskih bazilika, a jedna od njih je bila u Oborcima kod samog Uskoplja. Hrvati se na ovom području javljaju u 6. i 7. stoljeću, primaju kršćanstvo. O tome svjedoče starohrvatske crkve i groblja, koja su nastala na temeljima kasnoantičkih ili odmah uz njih. Najstarija do sada poznata starohrvatska crkva je na Grudini, u Čipuljiću, i starohrvatsko groblje uz nju. Naslanjaju se na ranokršćansku baziliku iz 4/5. stoljeća, a arheolozi je smještaju u period od 9. do 11. stoljeća.
Godine 968. hrvatski kralj Mihajlo Krešimir udario je na bosanskog bana, a borbe su se vodile u župama Plivki, Luki i Uskoplju, pa je to prvi povijesni spomen Uskoplja. Bosanski ban Stjepan II. Kotromanić 1322. godine u Milama izdaje ispravu, darovnicu knezu Vukoslavu, među svjedocima navodi vlastelina Hrvatina Vučkovića s braćom od Uskoplja.
U doba bosanske srednjovjekovne države u Uskoplju se snažno osjeća djelovanje benediktinaca, dominikanaca i franjevaca. S osmanlijskim osvajanjem Bosne, Uskoplje postaje jedna od najopustošenijih oblasti. Dolazi do sve većeg opadanja broja katolika. Godine 1516. u nahiji Uskoplje je bilo 725 domaćinstava, od kojih 72,55 posto kršćanskih i 27,45 posto muslimansko-bošnjačkih. Već 1550. godine u Uskoplju je 977 domaćinstava, od kojih je 45,65 katoličkih i 54,35 muslimansko-bošnjačkih. Katolici se ili iseljavaju u Dalmaciju ili prelaze na islam. Progoni kršćana su grubi i sve češći. Muslimani-Bošnjaci 21. travnja 1557. godine ubijaju šestoricu ramskih fratara, koji su pastorizirali i Uskoplje. I u 17. stoljeću nastavlja se progon katolika pa su 1653. Osmanlije sasjekli nekoliko ramskih franjevaca, a samostan spalili. Godine 1695. opet su pobijeni ramski franjevci, a samostan im je ponovno spaljen.
Kako slabi Tursko Carstvo, tako se popravljaju i prilike u Bosni. U Uskoplje se počinju vraćati izbjegli katolici pa se u 18. stoljeću osniva katolička župa Uznesenja Marijina. Ona ima svoje matice (knjige rođenih i vjenčanih) od 1796. godine. Od toga vremena franjevci trajno borave u skopljanskoj župi. Godine 1796. podignuta je u mjestu Voljice kućica za župnika, a vjerojatno početkom 19. stoljeća odatle je središte župe premješteno u samo Uskoplje (Gornji Vakuf). Župna crkva se podiže 1869. godine, a zbog trošnosti 1928.-31. izgrađena je nova. Crkva je renovirana iznutra 1963., izgrađeni su glavni i dva pobočna oltara i propovjedaonica, a prezbiterij je obložen mramorom. Zagrebački slikar Josip Bifel 1976. postavlja veliki mozaik posvećen Gospi, Put križa je djelo slikara Slavka Šohaja, J. Marinović je 1987. izradio kip Gospe u bronci, a 1970. nabavljene su nove orgulje sa 17 registara. Bosanski franjevci su 1852. godine osnovali prvu pučku školu u Uskoplju i dulje vrijeme sami je vodili.
Župa Uskoplje/Gornji Vakuf imala je sve više vjernika prirodnim priraštajem i doseljavanjem iz južne Hercegovine i Dalmacije. Godine 1762. imala je 1.435 katolika, 1813. godine 4.120, 1877. g. 2.747, 1935.g. 4.750 i 1974. g. 6.789. Od dijelova te župe nastale su župe Bugojno, Rostovo, Skopaljska Gračanica i Bistrica. Na popisu stanovništva iz 1991. godine u općini Gornji Vakuf/Uskoplje živjelo 25.181 stanovnik. Od toga je Muslimana-Bošnjaka l4.063 ili 55,84 posto, Hrvata 10.706 ili 42,51 posto, Srba 110 ili 0,43 posto., a ostalih 302 ili 1,19 posto. Rat je umnogome izmijenio demografsku strukturu u skopljanskom kraju. Mnogo Hrvata je otišlo u izbjeglištvo, neki su iselili, čak u Ameriku i Australiju, svojim rođacima. S druge strane muslimansko-bošnjački izbjeglice iz Jajca, Donjeg Vakufa i drugih bosanskih krajeva bježali su pred srpskom agresijom u skopljanski kraj.
Srpska agresija na Bosnu i Hercegovinu ujedinila je u početku Hrvate i Muslimane-Bošnjake u zajedničkoj obrani domova. No, ubrzo su se počeli osjećati napeti odnosi između hrvatskog i muslimansko-bošnjačkog naroda u tim krajevima, prvenstveno radi posljedica srpske agresije i narušavanja demografske strukture uslijed velikog hrvatskog izbjeglištva i dolaska na ovo područje iznimno velikog broja Muslimana-Bošnjaka protjeranih od Srba. Već tijekom lipnja 1992. godine javili su se prvi incidenti između hrvatskih i muslimansko-bošnjačkih postrojbi. U njima je bilo nekoliko poginulih i ranjenih vojnika na obje strane. Posljedica tih napetosti i incidenata je da se grad Gornji Vakuf/Uskoplje podijelio na dva dijela; hrvatski, koji se naziva Uskoplje, i na muslimansko-bošnjački dio, koji zadržava naziv Gornji Vakuf. Sve do danas grad je ostao podijeljen na dva dijela: ulica u središtu grada ih razdvaja. U kolovozu 1992. godine srpski agresor pokušava za svoje ciljeve iskoristiti sukobe između Hrvata i Muslimana-Bošnjaka. Srbi topovima napadaju to područje s obližnjeg Vukovskog polja, a tenkovi osipaju jaku vatru sa Sivera. Srpski agresor izveo je jak napad i na grad, 23. rujna 1992. godine, te pričinio veliku štetu na gradskim zgradama. Postrojbe Armije BiH pokušavaju zauzeti komunikaciju Bugojno-Gornji Vakuf/Uskoplje-Rama/Prozor-Jablanica da bi došli do Mostara i onda krenuli na jug, prema Neumu. Jači sukob između Armije BiH i HVO-a izbio je 23. listopada 1992. godine; i tada je bilo dosta mrtvih vojnika na obje strane.
Nagomilane napetosti između postrojbi HVO-a i Armije BiH dovele su do rata u noći 10./11. siječnja 1993. godine. Obje vojske pale kuće i gospodarske objekte, zarobljuju vojnike i odvode civile drugog naroda. Armija BiH je 15. siječnja 1993. u selu Lužani napravila stravičan zločin. Vojnici su masakrirali Vinka Šapinu (čak su mu i oči izvadili). Postrojbe Armije BiH pokušavaju zauzeti hrvatska sela uz komunikaciju prema Bugojnu - Pavić Polje, Vilić Polje, Ploče, Trnovaču. Pale sve do čega mogu doći. Muslimansko-Bošnjačka vojska nemilice granatira hrvatski dio grada, a hrvatska strana uzvraća. Grad gori, borbe bijesne. Dana 5. veljače izgorio je Dom. sv. Ante Padovanskog; mučki je ubijeno pet mladih hrvatskih vojnika.
Bistrica
U selu Bistrica 17. siječnja 1993. godine dogodio se užasan ratni zločin. Iz vatrenog oružja ubijena je Hrvatica Ruža Kvasina, civil, a druga dva civila Hrvata -Stipo Škraba, 56 godina, i Ivica Škraba, 54 godine, odvedeni su u dio sela zvan Smajići. Njihove kuće su zapaljene i do temelja uništene. Nakon 15 dana civil Ante Ivaković je otkrio leševe Ivice i Stipe Škrabe. Isti dan i on je ubijen iz muslimansko-bošnjačkog snajpera. Predstavnici UNPROFOR-a preuzeli su leševe, napravili obdukciju i izvijestili da su leševi izmasakrirani.
Prema iskazu svjedoka I.K., danog u Splitu 29. lipnja 1993. godine, očevidac ubojstva Ruže Kvasine je njezin sin, koji je vidio ubojice u uniformama s oznakama Armije BiH. On je čuo kako su dva vojnika pitala njegovu majku gdje su joj djeca. Poslije toga jedan je vojnik Armije BiH ispalio rafal u pokojnu Ružu, ukupno 17 metaka. Svjedok izjavljuje da je sin Ruže Kvasina pucao u majčinog ubojicu i usmrtio ga, a drugi je napadač pobjegao.
Ubojica Ruže Kvasina zvao se Smajil Prokić, a svjedok izjavljuje u svom iskazu da je zapovjednik muslimansko-bošnjačkih snaga u Gornjem Vakufu bio neki Agić, kojemu se ne sjeća imena, ali zna da je prije rata radio u općinskom sekretarijatu za narodnu obranu. U selu Bistrici zapovjednik je bio Nihad Idrizović, inače prijeratni trgovac. Prema svjedoku, Idrizović je rođen u Bistrici 1954. godine.
Svjedok nadalje govori da su istog dana iz Bistrice odvedeni Stipe i Ivica Škraba, a poslije toga su zapaljene njihove kuće. Pripadnici Armije BiH tom prigodom su bili obučeni u uniforme HVO-a. Leševi Stipe i Ivice Škrabe bili su izmasakrirani, smrt nije nastupila od metka, što je utvrđeno i u bolnici u Gornjem Vakufu. Po tijelu su bile modrice i krvni podljevi od udaraca tupim predmetom.
Bojska
U selu Bojska, sjeverno od Gornjeg Vakufa/Uskoplja 7. veljače 1993. godine ubijeno je više hrvatskih civila. U jednoj šumici pored sela izmasakrirani su Ilija (Franje) Okadar i njegova sestra Pavka (Franje) Okadar. Otac Franjo Okadar (1907.) i sestra Finka uspjeli su pobjeći i privremeno se skloniti u kuću Dragana Franjića gdje su ih muslimani-bošnjaci pronašli i ubili 21. veljače 1993. godine. Nakon usmrćivanja, tijela oca i kćeri su izmasakrirana. Svjedok tih ubojstava, D.F., uspio je pobjeći. Prema jednom dokumentu, pisanom Finkinom rukom, sestre Pavka i Finka Odakar su bile silovane već 7. veljače.
U siječnju 1993. godine Hanefija Prijić, zvan Paraga, sin Fazlije, dolazi u Bojsku. Prije toga stekao je naslov hrvatomrsca. S njegovim dolaskom u Bojsku počeli su nestajati Hrvati u kanjonu Bistričke rike, točnije na mjestu Guser, na razdvajanju puta prema rudniku Radovan. Na toj lokaciji nestali su: Rafael Žilić iz Travnika, Ante Đepina iz Travnika i Mijo Milić Jerkin iz Krupe, općina Uskoplje.
Rodbina Mije Milića u susretu s Abidom Pokvićem iz Krupe moli ga da se raspita za njihova rođaka. On o tome razgovara s Paragom i od njega donosi poruku za rodbinu: potražit ću Miju živa ili mrtva. Nakon deset dana pronađen je leš Mije Milića skupa s nekoliko leševa Talijana na lokalitetu rudnika Radovan. Dok je bio prohodan put kroz kanjon Bistričke rike, pojedini Hrvati su se žalili na zlostavljanja i pljačku, a kao počinitelje navodili su Paragu i jednu žensku osobu, koja ga je obično pratila. Hanefija Prijić, Paraga, prije rata bio je stalno nastanjen u Gornjem Vakufu, radio je kao zidar.
O događajima u Gornjem Vakufu svoju izjavu je dao i pripadnik Armije BiH H.K., rođen 12. listopada 1970. u Jajcu, Musliman-Bošnjak. Završio je osnovnu školu u Gornjem Vakufu, služio bivšu JNA u Rijeci 1989./90. kao vozač, poljoprivrednik po zanimanju, pripadnik 317. brdske brigade Armije BiH - vozač sanitetskih kola. U borbama oko Gornjeg Vakufa uhićen je 22. prosinca 1993. godine. Po njegovim riječima ključnu ulogu u sukobu Hrvata i Muslimana-Bošnjaka u siječnju 1993. godine u Uskoplju odigrao je Faruk Aganović, zvan Jupi. U to vrijeme 317. brdska brigada Armije BiH brojala je 2200-2300 ljudi, a iz Jajca joj se priključilo 500-600 izbjeglih vojnika Armije BiH. Safet Heljić, komandant Štaba teritorijalne obrane u Gornjem Vakufu, proglasio je opću mobilizaciju, jer je promaknuta vijest kako HVO ima namjeru zauzeti Gornji Vakuf i potom očistiti etnički sve te prostore.
Do travnja 1993. izbijaju pojedinačni incidenti između HVO-a i Armije BiH, a krajem travnja napetost je doprla do usijanja. U svibnju 1993. godine kroz grad prolazi konvoj humanitarne pomoći od 13 kamiona za Fojnicu. Konvoj je predvodio gvardijan franjevačkog samostana u Fojnci fra Nikica Miličević, kojeg će kasnije u njegovu samostanu ubiti pripadnici Armije BiH. Gvadrijan fra Nikica Miličević prethodno je u Uskoplju s predstavnicima muslimansko-bošnjačkih vlasti dogovorio slobodan prolaz konvoja kroz područje pod nadzorom Armije BiH. Protivno tome Armija BiH je zarobila 14 vozača kamiona, fojničkog gvardijana fra Nikicu Miličevića, gornjovakufskog župnika fra Vinka Tomasa i dvije časne sestre.
Svjedoci I.M.M., A.K.J. i I.S.P. opisali su kako se dogodila ta otmica. Bio je to konvoj humanitarne pomoći Kruha sv. Ante, humanitarne organizacije Franjevačke provincije Bosne Srebrene. Armija BiH je zaplijenila svih 13 kamiona humanitarne pomoći s 136.700 kilograma hrane, 2.500 šteka cigareta te veće količine tehničkog ulja i maziva. Armija BiH zarobila je, sa svećenicima i vozačima, i više civila; ukupno ih je bilo 23 . Od civila su oteli 40.000 DEM i drugih vrijednosti u visini također te sume. Vozači su bili u zatvoru, neki u samicama, tučeni su i ponižavani, nazivani ustašama, prijetilo im se da će nestati. Prije maltretiranja, vojnici su vrijeđali zarobljenike, psovali im ustašku majku i govorili kako će svi Hrvati za godinu dana prijeći na islam i da će im djecu "poturičiti". Nadalje su zarobljenike prisiljavali da obavljaju islamske vjerske obrede, nagonili ih da se klanjaju i prstima kopaju sebi grobove jer su prijetili da će ih sve poklati.
Kod vojnih i civilnih institucija vlasti hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini podnesena je krivična prijava protiv Gorana Čišića, načelnika 317. brdske brigade Armije BiH, nazvane i "slavnom", Fahrudina Agića, zvanog Pajo, zapovjednika 317. brdske brigade Armije BiH i svih pripadnika 317. brdske brigade koji su sudjelovali u otmici konvoja humanitarne pomoći Kruha sv. Ante u Gornjem Vakufu. Njihova krivica je što su civile strpali u zatvor, a prevozili su humanitarnu pomoć, što su ih mučili na svirep način, što su ih ponižavali, opljačkali, silili ih da golim rukama kopaju sebi grobove.
Do žestokog sukoba između HVO-a i Armije BiH u Uskoplju došlo je 4./5. srpnja 1993. godine, kada su spaljena hrvatska sela Rostovo i Sebešić, a potom od Hrvata počela se čistiti sela Milići, Ponir, Krupa, Bistrica, Batuša i Pajić Polje. Selo Milići je imalo oko 80 kuća, s oko 300 stanovnika. Akciju čišćenja je predvodio Goran Čišić. Svi Hrvati su protjerani, kuće su im opljačkane i popaljene. To se dogodilo u kolovozu 1993. godine. Selo Ponir je bilo s 50 kuća i oko 150 stanovnika, a prognali su ih ljudi Gorana Čišića. Dan poslije čišćenja Milića i Ponira, protjerani su i Hrvati iz Krupe, koja je brojila 150 kuća, s oko 500 stanovnika. Bilo je i to djelo Gorana Čišića i njegovih ljudi.
Bistrica je bila selo s 1.713 stanovnika od čega 781 ili 45,59 posto Muslimana-Bošnjaka i 914 ili 53,35 posto Hrvata koji su posjedovali preko 150 kuća. Muslimani-Bošnjaci su očistili selo od Hrvata, uglavnom su to bili ljudi Gorana Čišića s domaćim Muslimanima-Bošnjacima, a bilo je to krajem rujna 1993. godine. Hrvatski dio sela je opljačkan i popaljen, a time je rukovodio Alija Abazović, koji je bio vozač Gorana Čišića. Batuša je predgrađe Gornjeg Vakufa s 58,58 posto Muslimana-Bošnjaka. Hrvate Batuše, njih 282 je protjerao Goran Čišić s domaćim Muslimanima-Bošnjacima. Pajić Polje, selo s 851 stanovnikom od Hrvata, njih 695 je očistio Faruk Aganović, uz pomoć 50 ljudi Gorana Čišića, krajem kolovoza ili početkom rujna 1993. godine. Gospodarski i stambeni objekti Hrvata su najprije opljačkani, a zatim spaljeni.
U tim sukobima muslimansko-bošnjačke postrojbe su granatirale crkvu Marijina Uznesenja u Uskoplju. Toranj je bio srušen, vidljiva je rupa od granate na svodu crkve. I u Sebešiću je crkva granatirana. U Bistrici je crkva Sv. Terezije bila sagrađena za Drugog svjetskog rata, 1942. godine. Dr. fra Ljubo Lucić ovako opisuje uništavanje crkve u Bistrici:
"Ušli smo u crkvu u Bistrici i jedva prolazili kroz nered. Mnoštvo gipsanih zavoja porazbacanih po podu i obješenih o lustere, o svašta na što su se mogli zakačiti. Puše nekakva vjetrina i ljulja ih sablasno kao u horor-filmovima. Vjetar kotura prazne limenke razbacane svuda po opustošenoj crkvi. S desne strane vide se tragovi paljevine. Na tlu su velike slike-platna, pogažena i nakvašena. Brončani Gospin kip ima gips na glavi: netko joj je razbio glavu pa je zamotao gipsanim zavojem! Zjapi prazan tabernakul. Razbijen. Drugi brončani kip (sv. Ivana) je bez glave. U prostoru ispovjedaonice ljudski izmet. Kor pun razbacanih gipsanih zavoja. Na fasadi župne kuće povelik natpis: `Za vas ovdje nema nafake’. U župnom stanu tragovi razvaljenih kauča i spaljenih madraca. U jednoj sobi vide se ostaci paljevine. Župnik (koji je ovdje bio prije godinu dana, a sada opet došao s nama) reče kako mu je onda komandant rekao kako nije znao da je to župnikova kuća, da je znao - dopustio nebi da je zapale. A on zna tko ju je spalio.
S nama je po devastiranoj crkvi hodao jedan dječak iz susjedstva. Rekao je da mu je ime Ibrahim i da će ubuduće čuvati crkvu "jer je ona Božja". Na fasadi piše: ‘Slavna 317. Brigada G.V. Bistrica boj. Armija BiH. Naslikan je i grb brigade. ‘Nećeš dugo biti šehid’ - piše nad crtežom mostarskog starog mosta. Župnik je razgovarao s jednim susjedom koji se očito stidi svega što je počinjeno. Kaže da su sve počeli oni HVO-ovci što su došli iz Hercegovine i iz Rame, a onda su uslijedili odgovori. Doznajemo od župnika da su HVO - vojnici zapalili tridesetak kuća u Bistrici. Dječak koji je s nama bio u crkvi kaže: `Ovaj vamo skino crijep, Hajrić’.
Na fasadi jedne kuće piše: ‘Ne diraj muslimanska’.
Krećući dalje, vidjeli smo da dimnjaci traju, jer jedino oni strše iznad srušenih krovova i zidova."
Konvoj Bijeli put
Iz Zagreba 10. prosinca 1993. godine, pod visokim pokroviteljstvom predsjednika Rrepublike Hrvatske dr. Franje Tuđmana i uz pratnju predstavnika Katoličke crkve i Islamske zajednice, kreće veliki konvoj humanitarne pomoći nazvan Bijeli put za Novu Bilu i Bosnu Srebrenu. Trajao je 14 dana, a u Novoj Bili dočekan je sa suzama radosnicama i s do neba velikim "Hvala"!. Konvoj su pratili državnici, veleposlanici, crkveni velikodostojnici, medicinari, humanitarci, novinari, kulturni i javni radnici, a svih njih s vozačima bilo je 143. Bolnica u Novoj Bili bila je na izdisaju, ranjenici su umirali jer nije bilo osnovnih lijekova i medicinskog pribora. Glad je opasno prijetila Hrvatima cijele Lašvanske doline.
Početnoj koloni vozila putem preko Splita pa dalje preko Tomislavgrada priključivali su se novi kamioni i novi suputnici. Konvoj su predvodili gospoda dr. Slobodan Lang i Herman Vukušić. Na Pavlovici, pred Gornjim Vakufom zaustavili su ih pripadnici Armije BiH i tu su u hladnom prosincu probdjeli dva dana. Zastoj je nastao zbog muslimansko-bošnjačke ucjene, premda su bile pribavljene sve suglasnosti muslimansko-bošnjačkih vlasti čak i u Sarajevu. Napokon se nekako krenulo dalje i konvoj je stigao u Novu Bilu 20. prosinca. Svi su odahnuli, a Novobiljani su bili oduševljeni, jer je stigla toliko željena pomoć i jer su osjetili ljudsku solidarnost na djelu. Valja zabilježiti da su predstavnici civilnog dijela UNPROFOR-a odigrali sramotnu ulogu. U Novu Bilu došli su iz Kiseljaka, prijetili su ljudima iz konvoja.
Konvoj se 22. prosinca 1993. vraćao iz Nove Bile. Kada je izlazio iz Gornjeg Vakufa i prolazio posljednje kuće, pred kamione su iz obližnjih kuća istrčali ljudi u maskirnim uniformama s oznakama Armije BiH i iz automatskog oružja otvorili rafalnu paljbu po kamionskim kabinama. Naoružani su nasrnuli na krhke i goloruke humanitarce, zlo na dobrotvorce, kako zapisa fra Franjo Grbenar, župnik iz Nove Bile. Na licu mjesta poginuo je vozač Ante Vlajić, rođen 1934. godine, iz Splita, a tri sudionika Bijelog puta su ranjena. U spomen na taj tužni dan u župnoj crkvi u Novoj Bili svakog 22. prosinca slavi se sveta misa za pokojnog Antu Vlajića. Jedna ulica u Novoj Bili, ona koja vodi s magistralne ceste prema župnoj crkvi, nosi njegovo ime.
06.04.2009. u 16:32 | Prijavi nepoćudni blog | Dodaj komentar