Vučji čopori, svakodnevnica i sjećanja.

Konjic
Grad Konjic smjestio se upravo na zaokretu rijeke Neretve iz visokih brda i šuma prema Jadranskom moru. On je značajno mjesto na željezničkoj pruzi i magistralnoj cesti Sarajevo-Konjic-Mostar-Jadransko more (luka Ploče). U gospodarskom pogledu Konjic je sjedište vojne industrije, metalne industrije i ima kontrolu nad sustavom hidrocentrala na rijekama Neretvi i Rami. Zbog takve ekonomske snage, Konjic je bio vrlo važan za svaku stranu u ratu 1992.-1995.
Povijest kršćanstva u tome kraju još nije dovoljno istražena. Franjevci dolaze u konjički kraj krajem XIII. stoljeća, a za kralja Tvrtka I. (1335.-1391.) grade samostan i crkvu u Konjicu. U XV. stoljeću samostanska crkva postaje župnom, a to znači da je Konjic već tada rimokatolička župa. S dolaskom turskih osvajača počinje islamizacija konjičkog kraja. Progone se kršćani, a 1524. godine katolici su ubijani, a njihova tijela bacana u Neretvu. Ista sudbina pogodila je i konjičke franjevce, koji su također, nakon što su pobijeni, bačeni u rijeku Neretvu.
U XIX. stoljeću počinje jače naseljavanje Hrvata na plodne pašnjake uz Neretvu, a 1876. godine u predgrađu Konjica, Orašju, obnavlja se konjička župa. U prvom svjetskom ratu župu pogađaju nevolje neimaštine, gladi i epidemija pa pučanstvo iseljava u inozemstvo. U drugom svjetskom ratu župa i cijeli konjički kraj teško su stradali. Župa Konjic izgubila je 493 vjernika, uoči rata imala ih je 5363. Crkva je sagrađena 1895. -1897., ali je poslije obnavljana; 1975. uz nju su dograđene tri vjeronaučne prostorije. Današnji samostan je podignut 1939.-1940. godine, a u njemu je u novije vrijeme bio uređen lijep i bogat muzej. Svi njegovi eksponati su prije početka rata sklonjeni na sigurno mjesto i sačuvani. Uz franjevački samostan izgrađen je i samostan Školskih sestara sv. Franje, koje u svojoj kući drže žensku stručnu školu i dječji vrtić.
Prema popisu stanovništva iz 1991. godine općina Konjic broji 43.878 stanovnika, od čega Muslimana - Bošnjaka 23.815 ili 54,27 posto, Hrvata 11.513 ili 26,23 posto, Srba 6.620 ili 15,08 posto, ostalih 1.930 ili 4,39 posto.
Odmah po višestranačkim izborima 1990. godine dolazi do nesuglasica između SDA i HDZ, jer je pobjednička stranka podijelila radna mjesta i resore u općinskoj vladi i administraciji na štetu Hrvata i u nerazmjeru s rezultatima izbora. Kada je počela srpska agresija na Konjic, u svibnju 1992. godine, Muslimani - Bošnjaci i HVO zajednički se brane, ali kad su zaposjeli vojne objekte "Zlatar" i "Ljuta", s mnogo teškog i lakog oružja i municije, dolazi do incidentnih situacija u preraspodjeli ratnog plijena. Napetost pojačava ubojstvo jednog i ranjavanje drugog pripadnika HVO-a na kontrolnom punktu u Ostrošcu (općina Jablanica). U studenom, u Parsovićima, većinski muslimansko - bošnjačkom selu, boravi Alija Izetbegović. Oko 150 pripadnika Parsovačke brigade Armije BiH odlazi u općinu Hadžići, na proboj "obruča" oko Sarajeva; gine ih oko 60.
General Sefer Halilović iz štaba vrhovne komande Armije BiH 29. siječnja 1993. šalje Naredbu br. 111 komandantu IV. korpusa Armije BiH, generalu Asifu Pašaliću. U njoj general Halilović upozorava na "ostvarenje velikohrvatske politike" Isti štab 13. ožujka 1993. godine za predsjednika ratnog predsjedništva triju općina: Konjic, Jablanica i Rama/Prozor potvrduje dr. Safeta Ćibu, liječnika kirurga-ortopeda.
U selu Jasenik živjelo je daleko više Muslimana - Bošnjaka nego Hrvata. Na prijevaru su muslimansko - bošnjačke vlasti uhitile oko 70 Hrvata, pozvavši ih da 13. ožujka 1993. godine dođu po humanitarnu pomoć. U Konjicu zasjedaju predstavnici Armije BiH i MUP-a BiH te donose dokument o procijeni stanja u općinama Hadžići, Jablanica i Konjic, u odnosu prema Hrvatskom vijeću obrane (HVO). U dokumentu "Vojna tajna - strogo povjerljivo" 16-8/8-62/93. kaže se da se odnosi pogoršavaju između dvije strane i da treba ojačati obrambene linije prema Hrvatima i osigurati punu kontrolu prostora te s time svime upoznati Aliju Izetbegovića, koji je boravio u New Yorku na mirovnim pregovorima. Može se zaključiti da je tada napravljen globalni plan napada na Hrvate u općinama Konjic i Jablanica . A da je to tako posvjedočit će podaci o progonima Hrvata, njihovima izgonima sa svojih ognjišta i o brojnim masakrima nevinog civilnog stanovništva hrvatske nacionalnosti.
U selu Kostajnica, s 99,9 posto hrvatskog stanovništva, Muslimani - Bošnjaci Ismet Gabela i Sakib Boloban iz vozila u pokretu bacaju ručnu bombu na tri hrvatske djevojčice, i jednu od njih ranjavaju. Bilo je to 20. ožujka 1993., a isti dan je u Konjicu eksplozivom dignut u zrak automobil jednog Hrvata. Dan kasnije dr. Safet Ćibo zabranjuje Hrvatima da se oglašavaju na Radio-Konjicu. Dekretom smjenjuje Vesnu Bektašević, glavnu i odgovornu urednicu radija, Hrvaticu. Nakon dva dana počinje blokada područja cijele općine Konjic, tako da Hrvati ne mogu niti ulaziti niti izlaziti.
U većinskom hrvatskom selu Gostovići 23. ožujka 1993. godine pripadnici Armije BiH su uhitili i razoružali pa potom ubili trojicu pripadnika HVO-a. Vojnik Armije BiH Sjedo Hakalović je rafalom iz automatske puške ubio uhićenog i nenaoružanog pripadnika HVO-a, a ranio jednu ženu hrvatske nacionalnosti. Istog dana u Seonici, Nusret Šećibović, vojnik Armije BiH snajperskim hicem u leđa ubio je vozača sanitetskog vozila Dragana Vujičevića (1963.) dok je pokušavao osloboditi zatočenog liječnika dr. Mladena Krezića. Toga dana u selu Vrci, pretežito hrvatskom, ubijen je Marinko Džidžić (1945.) dok je sjedio u svojoj kući, te Ivan Stanić (1935.), Stoja Kožul (1935.) i Ana Kožul (1929.). U Žitačama toga je dana život izgubio Ante (Nika) Krešo (1935.), pogođen hicem u leđa.
Istoga dana poubijano je i nekoliko pripadnika HVO-a. U Žitačama su Hazim Kozić, Hamza Ćosić, Enes Kozić, Dževad Ćosić i drugi pripadnici Armije BiH, ubili Matu (Stjepanova) Stjepanovića (1966.) ispred njegove kuće; na tijelu je imao tridesetak prostrijelnih rana. U selu Gostovići, u kući svoje tetke, Jele Rajić okrutno je ubijen pripadnik HVO-a Zvonko (Pere) Đopo a njegova tetka je teško ranjena i sada je stopostotni invalid. Toga dana su još bezobzirno pobijeni Ivan (Antin) Andrić (1966.), Mirko (Stjepanov) Đopo (1960.) i Ivan (Matin) Andrić (1970.). Što zaključiti iz činjenice da je toliko ljudi pobijeno istog dana gotovu istoga sata u raznim selima općine Konjic? Teško je tvrditi da ovi zločini nisu bili planirani.
Orlište
U selu Gorani ubijen je Jozo (Ilijin) Jurić (1931.) dok je sjedio u kući. Istoga dana se zbio i napad na konjičko selo Orlište koje pripada župi Podhum-Žitače. Svih 22 stanovnika ovoga sela su Hrvati, okruženo je muslimansko -bošnjačkim stanovništvom. Hasan Halaković zapovjednik brigade "Neretvica" Armije BiH, naredio je da se selo napadne i da se svi Hrvati razoružaju, a koji to odbiju, da se pobiju. Mjesto je ubrzo i zauzeto jer nitko nije pružao otpor, a poubijani su: Ivan Kostić (1907.), strijeljan je u vlastitoj kući, a njegova žena Janja (1913.), ispred staje, a staja i stoka su zapaljeni, Branko Kostić (1937.), civil, prostrijeljen je rafalom u leda i glavu, a Janja Kostić (1913.), je potpuno paralizirana, najprije teško ranjena u lice te nakon četiri dana, pošto nije dobila pomoć, umrla. Selo Orlište je oplja
čkano a potom spaljeno. Preživjelo stanovništvo je protjerano. Osim komandanta brigade Hasana Hakalovića, za taj zločin su osumnjičeni i Mirsad Barjaktarević, zapovjednik akcije, te vojnici Muhamed Buljina, Hamza Ajanović, Samir Barjaktarević, Muharem Mravović i neki drugi zločinci. Kuće su pljačkali i palili i neki civili Muslimani - Bošnjaci.
Buščak
U selu Buščak, od 136 stanovnika iz popisa 1991. godine, bila su 72 Hrvata. Tu su pripadnici Armije BiH 13. ožujka 1993. na okrutan način ubili vojnika HVO-a Miroslava (Josipova) Majića (1968.). Pozvali su ga na kavu i ubili kada je došao; razlupali su mu glavu i prosuli mozak, na čelo mu nožem urezali slovo "U" htijući na taj način reći da je ustaša. Tijelo i glavu su mu zgnječili nakon više prostrijelnih rana iz vatrenog oružja. Za njegovu smrt su osumnjičeni braća Nijaz i Himzo Hondo, Miroslavovi susjedi, te Nihad Kulenović, zvan Svirač, Halid Čajdin, zvan Tito, i drugi.
Sutradan, 14. ožujka 1993., napadnuto je selo Buščak i tada su ubijeni Branko (Jakovov) Majić (1963.) i Slavko (Ljubanov) Majić (1959.), oba pripadnici HVO-a. Ubijeni su u kući Jakova Majića. Kada je selo osvojeno, hrvatske kuće su opljačkane i spaljene, a sve hrvatsko stanovništvo protjerano. Za ta zlodjela su osumnjičeni Muharem Mravović, voditelj akcije napada, Jusuf Hadžajlić, Mujo Mustafić i Safet Jug, kao organizatori, te sudionici Bajro Čohodor, Mujo Alić, sa sinovima Sakibom, Salemom i Ibrom, Ramiz Habibija, Nijaz Habibija, Fikro Šoljić i drugi.
Trusina
Strahovit zločin dogodio se u selu Trusina u konjičkoj općini u župi Podhum/Žitače 16. travnja 1993. godine. U Trusini je prema popisu stanovništva iz 1991. godine bilo 309 stanovnika, a od toga 155 ili 50,16 posto Hrvata, 152 ili 49,19 posto Muslimana - Bošnjaka i 2 koja se nisu izjasnila. Oko osam sati ujutro krenule su postrojbe Armije BiH pod zapovjedništvom Zulfikara Ališpage zvanoga Zuka, Hasana Hakalovića i Seida Padalovića na Trusinu. Selo brani samo sedam pripadnika HVO-a, svi rođeni u tom selu. Okruženi vojskom Armije BiH dobili su ultimatum: "Vi ste opkoljeni, neka se pripadnici HVO-a predaju i odlože oružje, a mi selu i pripadnicima HVO-a garantiramo sigurnost". Tome su na kraju dodali: "U protivnom, razaramo selo i sve u njemu - rok jedan sat." Ultimatum je prihvaćen, vojnici HVO-a odložili su oružje, a tada su na njih nasrnuli vojnici Armije BiH, tukli su ih čim su stigli, a potom ih zavezali i strijeljali.
Obećanje je tako prekršeno, a podmuklo su ubijeni slijedeći pripadnici HVO-a: Nedjeljko (Marko) Krešo (1953.), Pero (Cmiljko) Krešo (1961.), Stipo (Pero) Ljubić (1961.), Milenko (Stipo) Mandić (1961.), Željko (Slavko) Blažević (1965.), Ivan (Andrija) Drljo (1971.) i Zdravko (Ivan) Drljo (1962.). Ante (Tade) Anđelić (1972.) poginuo je početkom napada boreći se; bio je teško ranjen, krvario je, nije mu se mogla pružiti pomoć. Armija BiH nije dopustila prilaz sanitetskom vozilu i zbog toga je umro.
Pri napadu na selo Trusina vojnici postrojbi Armije BiH pucali su na žene koje su u naručju držale djecu pa je ranjeno troje mališana i jedna žena. Napadači su bili u crnim uniformama, s crnim trakama povezanim oko glave i trakama oko rukava.
Poslije ubijanja pripadnika HVO-a, vojnici Armije BiH na okrutan način pobili su 15 civila, među kojima tri žene. Civili su ubijani na mjestima gdje su zatečeni: na njivama, u kućama, pred stajama, a neki su strijeljani pred očima svojih najmilijih. Tako su živote izgubili: Jure (Ante) Anđelić (1926.), Andrija (Ilija) Drljo (1947.), Franjo (Ilija) Drljo (1942.), Ante - Tunjo (Joze) Drljo (1936.), Ivan (Pero) Drljo (1939.), Kata (Ivan) Drljo (1937.), Kata (Mićo) Drljo (1918.), Tomo (Andrija) Drljo (1926.), Anđa (Juro) Ivanković (1936.), Ilija (Ante) Ivanković-Grgić (1926.), Cmiljko (Mirko) Krešo (1940.), Ivica (Jure) Krešo (1935.), Velimir (Andrija) Krešo - Veljko (1934.), Stipe Mandić (1923.) i Branko (Andrija) Mlikota (1925.).
Počinitelji ovog zločina su pripadnici postrojbe Zulfikara Ališpage, poznatog kao Zuka, iz postrojbe Nezima ef. Halilovića, zvanog Muderis, glavnog konjičkog imama, te pripadnici brigade "Neretvica" zapovjednika Hasana Hakalovića. Hrvati Trusine prepoznali su svoje susjede među pripadnicima tih postrojbi Armije BiH: Sejdu Hakalovića, Muharema Mravovića zvanog Mrav, Zejnila Gostovčića, Šaćira Poturovića, Hazima Poturovića i Seada Padalovića. Među počiniteljima zločina bile su i dvije ženske osobe; Sanela Variščić te Merima Šabić zvana Lola, koje su poznate kao mučiteljice Hrvata pripadnika HVO-a u logorima. Bavile su se ucjenjivanjem i pljačkom hrvatskih kuća.
Selo Trusina je uvijek bilo mirno, u njemu nije bilo nikada nikakvih sukoba ili napetosti među stanovništvom. Ono je dalo pet katoličkih svećenika, u njoj je rođen dr. Pavao Anđelić, svjetski priznat arheolog i povjesničar. U njemu je rođen i fra Gabrijel Tomić (1935.), bosanski franjevac i župnik Podhum/Žitače, župe u kojoj je i njegovo rodno selo. Kao župnik Trusine tek je 2. svibnja 1993. godine saznao za zločin počinjen u Trusini, a sve zbog vrlo stroge informativne blokade i izolacije. Kada je čuo za zločin u rodnom selu, pošao je u Trusinu i o tome dao izjavu:
"Trusina je s Klisom srce doline Neretvice i taj je smišljeni zločin očito imao poslužiti kao krvavi primjer svim drugim selima, što ih čeka ako ljudi ostanu u svojim kućama. Nakon zločina odselilo je i pobjeglo više o dvije trećine hrvatskog pučanstva doline Neretvice. Kad sam to 9. srpnja 1993. spomenuo izvjesnom Jusi, jednom od isljednika vojne muslimansko - bošnjačke policije i pitao ga zašto to napraviše nedužnim i starim ljudima - što je Alijinoj državi kriva starica od 80 godina da je ubijaju pred sinom i nevjestom, a nakon toga i njih dvoje, odgovorio je da su to učinili zločinci s kojima imaju pune ruke posla. ‘Nisam znao da Armija BiH u svojim redovima ima takvih zločinaca’ odgovorio sam mu. ‘Sram bilo te komšije Muslimane - Bošnjake koji nisu zaštitili svoje komšije Hrvate pred zločincima, već su ove, izgleda, vodili od kuće do kuće...’
I neka se zna, koliko je meni poznato, još nijedna međunarodna organizacija - ni UNPROFOR, niti Crveni križ, nije ušla u ovo selo koje je nakon toga potpuno opljačkano i spaljeno, a ubijene su kasnije ukopali uz kuće gdje su ubijeni. Do danas ni ja kao župnik, niti bilo koji župljanin, nije mogao ući u ovo spaljeno selo...
Muslimani - Bošnjaci su se različito odnosili prema nama. Čujem da su u mome selu, Trusini, susjedi pokazivali kuće onima koji su činili masakr. Želio bih da to nije istina jer je iz istoga sela za vrijeme Drugog svjetskog rata pokojni Omer Poturović spasio moga oca Ivu da ga partizani ne ubiju. U Gornjim Višnjevcima su komšije ipak dobro zaštitile svoje susjede Hrvate, da se ne dogodi zlo. Tako je bilo i u Slavkovićima, Dobričevićima. Tim ljudima treba iskreno zahvaliti...
Zašto ovdje ne spomenuti i zapovjednika 45. brdske brigade gosp. Hasana Alakovića (Hakalović - opaska autora). Sreća za Vrčane što·su se njemu predali. On ih je i kao vojnike i kao pučanstvo i te kako zaštitio. Sve bi bilo još tragičnije da je na njegovu mjestu bio netko drugi. On je prema njima bio vrlo korektan. I druga su se sela njemu predala 7. srpnja 1993. Uz svu patnju koju doživljavamo, ipak se moramo zahvaliti ovome zapovjedniku, kao i njegovu pok. ocu Mušanu, njegovoj majci, braći i Muslimanima - Bošnjacima u selu Gornji Višnjevci. A također i dijelovima Armije koji su bili pod njegovom komandom, iako i među njima ima lopova, pljačkaša, zločinaca, spremnih na svako zlodjelo. Pogazili su i obeščastili svetinje, križeve, svete slike, kipove u selima Krtići, Ljesovnja, Kukšije. Sve tri župne crkve (u Žitačama, Obrima i Solakovoj Kuli) i župni stanovi još imaju krov i četiri zida, ali unutra je sav namještaj pokraden, uništen, srušen, obeščašćen"
Jukići
U Jukićima, 17. travnja 1993., stradali su muž i žena, Stjepan (Dane) (1922.) i Anica (Ante) (1922.) Jukić. Oni su mučeni, zaklani, glave su im odrubljene, njima su zločinci igrali nogomet, a potom su spaljeni. U selu Ovčarima pripadnici Armije BiH upadaju u kuću, zarobljavaju Petra (Mile) Grgića (1947.) i ispred kuće ga strijeljaju. Bilo je to 18. travnja, a na isti dan u selima na ulazu u Konjic, iz pravca Sarajeva, Galjevo i Borovac, upadaju postrojbe Armije BiH i okrutno ubijaju Matu Azinovića i Apoloniju (Nikole) Azinović. Nju je ubio Muharem Habibija.
Bjelovčina
Ubijanje Hrvata ne prestaje u konjičkoj općini. U selu Bjelovčina pripadnici Armije BiH upadaju 20. travnja 1993., kolju dvoje civila, bračni par, Matu (1930.) i Ivku Soldo (1931.). Dan kasnije iznad Donjeg Sela muslimansko - bošnjačka vojska zarobljava i podmuklo ubija Zorana Kuljanina (1969.), pripadnika HVO-a. U Konjicu 20. travnja 1993., pripadnici Armije BiH ispred njegove kuće strijeljaju Mirka Ivankovića (1942.) iz Trusine i Marija (Ilija) Kovača (1975.).
Vrca
U blizini sela Vrca 22. travnja 1993. Armija BiH se zločinački iživljava nad hrvatskim civilima. Ivan (Pere) Stanić (1935.), civil, strašno je mučen. Njemu su odsječene obje ruke, zatim je zaklan i onda je u njega ispaljen rafal. Ubijena je Stoja Stanić (1935.), Anuša Kožul (1929.), Kata Kaleb, zvana Malezuša (1910.) i bračni par Srba, Đoko (1918.) i Petra Ristić (1918.), svi civili. Zločinci su njihovi susjedi, pripadnici Zukine vojske, zvani Koka, Struja i Deba te Zijo Lepara. Oni su masakrirali do smrti Staniće i Anušu Kožul, a Safet Gagula iz Baždarevića zaklao je Katu Kaleb, Đoku i Petru Ristić. Istog dana pripadnici Armije BiH u selu Podorašac u njegovoj kući zarobljavaju i ubijaju Mladena (Vlade) Jurića, pripadnika HVO-a. U istom selu i istog dana maltretiraju i okrutno umaraju čestitu staricu Dragicu Zovko (1921.) vješanjem u njezinoj kući. Njezin sin Ljubo Zovko jedan je od čelnika HDZ-a i HVO-a.
U Zagrebu, 25. travnja 1993., nakon dvodnevnih razgovora Mate Bobana i Alije Izetbegovića, predstavnici Hrvata i Muslimana - Bošnjaka potpisuju zajedničku izjavu o prekidu svih sukoba između HVO-a i Armije BiH.
Radešine
U rano jutro 25. travnja 1993. godine iz sela Radešine, koje je bilo u okruženju, izvukli su se svi Hrvati civili i pripadnici HVO-a. UNPROFOR je tražio da se predaju pripadnici HVO-a i da se tako prekinu borbe s Armijom BiH. Tada je UNPROFOR garantirao vojnicima HVO-a sigurnost i zaštitu kao i nesmetan prijelaz na teritorij pod kontrolom HVO-a. Prema tome dogovoru krenula je kolona civila i vojnika iz Radešina. Njih je prevozio UNPROFOR, ali ih je predao postrojbi "Akrapi". Armija BiH više od 70 pripadnika HVO-a odvodi u logor, u selo Čelebići, a 190 civila vode u Ostrožac pa potom vraćaju u Čelebiće.
Kada se UNPROFOR povukao prema Mostaru, pripadnici Armije BiH su navalili na zarobljene pripadnike HVO-a, maltretirali ih, sakatili, mučili su sinove pred očevima i očeve pred sinovima, premlaćene su odmah strijeljali "da se ne bi oko njih gnjavili", kako je izjavio jedan pripadnik Armije BiH. Nakon takvih tortura okončali su život: Željko Azinović (1965.), Stjepan Pandža (1942.), Branko Rajić (1937.) i Luka Matković (1928.).
Mještane Radešina u logoru Čelebići ekstremisti Armije BiH su maltretirali, jednom čak i dvogodišnju djecu, a i starce. O tome je zapisnik napravio Međunarodni Crveni križ. U tome logoru je umoren Marijan (Marijana) Pandža (1943.), pripadnik HVO-a, domobran iz Radešine. U Radešinama je, prema popisu 1991., živjelo 116 Hrvata, 114 Muslimana - Bošnjaka i dvoje Srba. Po ulasku u selo, vojnici Armije BiH su sve kuće i gospodarske zgrade najprije opljačkali, a onda zapalili. Osim toga, oni su opljačkali katoličku crkvu i župni ured, potom ih zapalili, a groblje devastirali.
Mrkosovci
Svibanj mjesec 1993. godine posebno je težak za katolike i Hrvate općine Konjic. U selu Mrkosovicima l. svibnja ubijeni su Cvitan Knežević (1933.), pripadnik HVO-a, i Ilija Ilić (1918.), civil. Ubio ih je njihov susjed Hikmet Lipovac, pripadnik Armije BiH, po nalogu zapovjednika Hasana Hakalovića i šefa njegove službe sigurnosti Jusufa Hadžajlije, bivšeg agenta KOS-a. Ubijeni Cvitan i Ilija bili su dobrostojeći domaćini i dok su ležali u svojoj krvi, pripadnici Armije BiH pljačkali su njihovu vrijednu imovinu.
Žitače
Ujutro 2. svibnja 1993. počeo je opći napadaj na selo Žitače, sjedište katoličke župe, u kojoj je tada župnikom bio fra Gabrijel Tomić. Župa je 1991. godine brojala 1.700 vjernika. Postrojbe Armije BiH su upale u selo i masakrirale civile kao i vojnike HVO-a, koji su branili vlastite domove. Župnik fra Gabrijel Tomić je svjedočio da je s još deset civila morao napustiti župnu kuću i crkvu, da poslije deset dana nije mogao zaspati, a da još uvijek ne zna tko je sve ubijen i da su, prema nekima, stradala 24 mještana, prema drugima 26, a prema trećima 27. Crkva Sv. Ante Padovanskoga i župna kuća su obeščašćeni, devastirani i opljačkani. Drveni kip sv. Ante je obezglavljen kao i kip malog Isusa, crkveno rublje i zlatni kaleži su odneseni, slupane su postaje Križnoga puta, prozori porazbijani. Razoren je i Dom Sv. Ante Padovanskog.
Ranjenog i iscrpljenog pripadnika HVO-a Davora (Vinka) Ilića pronašli su pripadnici Armije BiH: umorili ga 11. svibnja 1993. godine. Pri kopanju rova za Armiju BiH ubijen je Slaven (Vinka) Kolar (1968.), a bio je kao ratni zarobljenik evidentiran kod Međunarodnog crvenog križa. Armija BiH trpi poraze od HVO-a kod Zaslivlja, Zabrde i Turije, ali je uspjela zarobiti tri hrvatska vojnika. U znak osvete oni su Zlatku Trlinu (1970.), Anti (Ivana) Banoviću (1954.) i Jozefu (Jozefa) Brevniku (1947.) odrezali uši i noseve, a potom ih izrešetali rafalima. Masakriranja i ubojstva vojnika HVO-a je naložio Fikret Prevljak, viši časnik Armije BiH.
Čelebići
U selu Čelebići pripadnici Armije BiH zarobljavaju Marka (Mate) Marića (1920.), vojnika HVO-a, pred njegovom kućom ga maltretiraju i strijeljaju. Mučili su i njegovu ženu Matiju, koja je u listopadu te godine pobjegla. Iz logora u Jablanici 28. svibnja pripadnici Armije BiH odvode Grgu Turića, pripadnika HVO-a, i ubijaju ga iznad sela Gornja Višnjevica. U selu Gorani 12. lipnja pripadnici Armije BiH ubijaju civila Jozu (Ilije) Jurića (1931.) u njegovoj kući.
Početkom srpnja dolazi do velikog egzodusa Hrvata iz doline Neretvice preko planine Bokševica. U zbjegu 6. srpnja 1993. pripadnici Armije BiH zarobljavaju civile, maltretiraju ih i strijeljaju: Jelku Buzuk iz Kostajnice, Emiliju Mijić s Falanova Brda, Šimu Merdžo iz Obara i Katu (Ilije) Blažević (1941.). Na tom križnom putu preko planine Bokševice preminuo je Anđelko Stojanović. U selu Sutlići, 20. srpnja, u staji je masakriran civil Stjepan Stanić (1940.). U logoru "Musala" u Konjicu Armija BiH je umorila Srbina Bogdana (Đorđa) Žiraka (1945.) , pripadnika HVO-a, koji je bio reprezentativac bivše Jugoslavije u streljaštvu. U selu Pokojištu 4. kolovoza 1993. ekstremisti Armije BiH su Petra Jozića (1938.) živog oderali i tako ga usmrtili.
Donja Orahovica
Selo Donja Orahovica je bilo gubilište četvorice civila i to Joze Ružića (1928.), njegova brata Stanka Ružića (1932.), Pere Skočibušića (1939.) i Mate Šimića (1923.). Ranjeno je sedam civila. Zločinci u Donjoj Orahovici nosili su oznake "DIB", oko rukava natpis "Vojna policija", a pripadali su diverzantsko-izvidačkoj brigadi iz Zenice. U izvršenim zločinima su sudjelovali i "Crni labudovi", specijalna postrojba Armije BiH, "Laste", specijalne postrojbe Centra službe sigurnosti iz Sarajeva i pripadnici brigade "Suad Alić" iz Konjica, čiji je zapovjednik bio Mithad Prkić, zvan Mitke.
Susjedi, pripadnici Armije BiH, u selu Oteležani 9. rujna 1993. zarobljavaju i ubijaju Šimuna (Joze) Banovića (1966.), maloumnika, smrskavši mu glavu kamenom. U istom selu je 14. rujna zarobljen, zatočen i prilikom kopanja rova ubijen Jozo (Blaža) Stanić, pripadnik HVO-a.
Trešnjevica
U selu Trešnjevice vojnici Armije BiH upadaju u kovačku rarionicu Blaža Kozarića (1903.), izvode ga ispred nje i ubijaju. Starcu od 90 godina su kovačkim čekićem smrskali glavu. Zarobljenog i zatočenog vojnika HVO-a Zorana (Ivana) Miloša vojnici Armije BiH okrutno su umorili. U istome selu 12. siječnja 1994. godine, umoren je i Janko Radoš, koji je dugo bio u kućnom pritvoru.
Ratni predsjednik Konjica dr. Safet Ćibo 3. listopada 1993. godine dolazi u franjevački samostan u Konjicu i gvardijanu fra Zdenku Karačiću priopćuje da se iz grada moraju odmah iseliti svi fratri, časne sestre i 108 Hrvata prema priloženom popisu. Sutradan je krenula izgnanička kolona Hrvata prema Jablanici na čelu s fra Zdenkom Karačićem. U Jablanici su svi strpani u zatvor i tu bili desetak dana. Prije nego su pušteni da otputuju u Mostar, za njihovo oslobađanje intervenirali su papa Ivan Pavao II. i hrvatski ministar vanjskih poslova dr. Mate Granić. O trpljenju Hrvata u Konjicu svjedoči gvardijan fra Zdenko Karačić:
"Mi smo se stalno uzdali u Boga, ali moram reći da je bilo pokušaja i da nas se zaštiti. Na početku muslimansko - bošnjačke agresije Alija Izetbegović je naredio konjičkom MUP-u da nas policajci čuvaju i oni su to zbilja činili. No, ubrzo se vidjelo da njegova autoritet slabi, da ga mnogi ne slušaju i da je MUP oslabio, ostao je bez ljudi i bez vlasti. Jednom nam se ponudio za zaštičenika i glasoviti Zuka, zapovjednik elitnih muslimansko - bošnjačkih jedinica koje su počinile mnogo zlodjela. Hrvatima je jako teško u Konjicu i okolnim selima. Izvrgnuti su silnom pritisku, a Muslimani - Bošnjaci ih na sve načine prisiljavaju da se isele, u njihove domove nasilno se useljava Muslimane - Bošnjake protjerane od Srba, a po selima vršljaju mudžahedini i svojim sabljama pred očima ljudi izvode smrtonosne opasne igre. Prema našim spoznajama u konjičkom zatvoru se nalazi oko 300 Hrvata i oni su izloženi silnom mučenju. Goni ih se na prisilni rad, silom im uzimaju krv, na njihovoj koži gase cigarete itd. Nama je na početku bilo omogućeno da ih posjetimo, ispovijedamo i pričešćujemo, a poslije je to bilo zabranjeno.
Kako stradaju Hrvati u Konjicu i oko njega? Spomenut ću najprije slučaj koji se dogodio 3. rujna 1993. godine kada su Muslimani - Bošnjaci teško premlatili roditelje, oca Iliju i majku Maru, našeg subrata fra Vinka Bebeka. Iako teško izranjeni ostali su živi. Sutradan, Muslimani - Bošnjaci su pretukli oca i majku, Stanka i Ružicu, opet našeg subrata fra Drage Ružića. Otac je podlegao ozljedama koje su mu nanesene, a majka je bila teško ranjena u nogu, sedam dana nitko za nju nije znao. Sada smo je poveli sa sobom pa je odmah po dolasku prebačena u bolnicu u Tomislavgradu, gdje je drugi put operirana."
U Konjicu pljačkane su kuće Hrvata i sva njihova imovina. Kuće su paljene, a ljudi su zatvarani bez suda. U gradu je u zatvorima bilo, s područja općine Konjic, zatočeno oko 500 pripadnika HVO-a i preko 400 civila. Od zatvorenika je u više navrata prisilno uzimana krv, što su potvrdili i predstavnici ICRC-a, (Međunarodnog Crvenog križa), a izvršilac je bio Emir Kovačić po nalogu dr. Ahmeda Jusufbegovića. Zatočeni Hrvati su morali kopati rovove i razminiravati terene, a služili su i kao živi štit u borbama. Čak ih se prisiljavalo da pale hrvatske kuće i gospodarske zgrade. Na području općine Konjic za Hrvate je bilo formirano 13 logora, a u Čelebiću je bio i specijalni logor za žene u kojem su iste bile silovane. Općinski odbor prognanih i izbjeglih Hrvata općine Konjic je l. ožujka 1996. godine uputio pismenim putem tužitelju ITCY. (Međunarodnog suda za ratne zločine na području bivše Jugoslavije) u Haagu, kaznenu prijavu protiv poznatih počinitelja zločina u konjičkoj općini. Njih se tereti za kaznena djela protiv čovječnosti i međunarodnog ratnog prava po Ženevskim konvencijama iz 1949. godine, kao i zbog zapovijedanja i izvršenja genocida nad Hrvatima općine Konjic tijekom 1993. godine. Krivična prijava podnesena je protiv Alije Izetbegovića, dr. Safeta Ćibe i njihovih suradnika.

hajvan ho