Vučji čopori, svakodnevnica i sjećanja.

Vareš
Vareš je brdski gradić s nadmorskom visinom od 829 metara koji se smjestio u kotlini rječice Stavnje, 45 km od Sarajeva. Golemo rudno bogatstvo se krije ispod površine vareških brda, pa postoje tragovi da se tu kopala željezna rudača i talilo željezo još u antičko vrijeme. Na rudištu zvanom Smreka nađene su rudarske svjetiljke i alat iz rimskoga doba. Vareško selo Dubošticu kralj Tvrko je smatrao riznicom svoga kraljevstva jer je bilo središte rudarstva toga kraja.
Turska vlast je mnogo držala do vareškog kraja, jer su obrtnici radili vrlo dobro i nadaleko su bili poznati njihovi proizvodi. S dolaskom Austrije u Bosnu, Vareš doživljava preporod u gospodarskom pogledu. Austrija iskorištava rudu na industrijski način, gradi dvije visoke peći i od tada počinje ekonomski uspon Vareša.
Za turske uprave rudarstvom i kovačijom bave se isključivo katolici, Hrvati. U Vareš su se doselili i saski rudari, a o tome svjedoče i stari nazivi kao Saški potok. Bilo je u Varešu i Muslimana-Bošnjaka i pravoslavaca, ali su uvijek bili dominantni Hrvati, katolici. U Varešu je najstarija katolička crkva u Bosni Hercegovini, Sv. Mihovila Arkanđela, a građena je na temeljima one iz doba srednjovjekovne Bosne. Uz nju postoji nova, velebna župna crkva Sv. Mihovila, koja je početkom ovoga stoljeća dobila svoj današnji izgled. Vareški župni ured posjeduje i danas jedne od najstarijih matica u Bosni i Hercegovine, prva potječe iz 1643. godine, a pisane su i bosančicom, latinskim i hrvatskim jezikom.
Pred ovaj rat Vareš je bio snažno industrijsko središte. Rudnik željezne rude zapošljavao je 1180 radnika, željezara 890, kamenolom 30, "Amfibolit" 20, "Metalprerada" 225, prerada drveta 630, šumarstvo 750, "Vranica" - građevno poduzeće, Bobovac 490, tvornica rezervnih dijelova 320, tvornica "Zrak" 130, tvornica konfencije "Vilko" 120, "Autotrans" 140, Rudnik olova, cinka i barita 120, trgovačko poduzeće "Snaga" 195, "Velepromet" 65, "Perun" 60 itd. Samo ti podaci govore o snazi vareškog gospodarstva i broju zaposlenih.
Kroz ovaj rat prostor vareške općine geostrateški i vojno-politički je postao važan i za Hrvate i za Srbe i za Muslimane-Bošnjake. Imati u rukama Vareš značilo je vladati komunikacijama prema istočnoj i srednjoj Bosni, izlasku Bosne i Hercegovine na more. Za Muslimane-Bošnjake bila je u interesu spojnica velikog strateškog značenja Gradačac- Tuzla-Vareš-Breza-Visoko-Fojnica-Konjic-Mostar-Jadransko more. Srbima je preko Vareša bio osiguran izlazak u dolinu Krivaje, spajanje sa srpskim snagama na Ozrenu i dalje dolinom Bosne prema Doboju te stabilizaciji tzv. krajinskog koridora.
Za Hrvate, Vareš je područje dubljeg značenja. Zajedno s Kraljevom Sutjeskom, Vareš je posljednja veća naseobina hrvatskog stanovništva prema Drini. Na kakanjsko-vareškom području prije ovog rata živjelo je preko 25 tisuća Hrvata. Kada je to područje dospjelo pod nadzor Armije BiH, došlo je do egzodusa 20 tisuća Hrvata sa svojih povijesnih prostora.
Demografska slika vareške općine i grada Vareša kazuje da su Hrvati oduvijek bili većinsko stanovništvo. Popis stanovništva iz 1991. godine pokazuje da je općina imala 22.203 stanovnika. Hrvata je bilo 9.016 ili 40,6 posto, Muslimana-Bošnjaka 6.714 ili 30,23 posto, Srba 3.644 ili 16,41 posto, a "ostalih" 2.829 ili 12,74 posto. Udio Hrvata u stanovništvu vareške općine se smanjivao: prema popisu stanovništva 1971. bilo ih je 47,33 posto, a 1981. godine 45,07 posto. Udio srpskog stanovništva imao je također velik pad: od 21,96 na popisu 1971. došli su na 18,58 u 1981. i na 16,4 posto 1991. godini. Udio Muslimana-Bošnjaka je blago rastao od 28,18 posto u 1971. na 30,32 posto u 1991. godini. Na popisu stanovništva 1991. godine naglo je skočio broj ostalih među kojima su tzv. Jugoslaveni, a to je rezultat političkog pritiska prema nacionalnom izjašnjavanju, posebno Hrvata u Varešu.
U samom gradu Varešu demografska slika stanovništva pokazivala je da je njihov udio u strukturi natpolovičan. Hrvata je prema popisu stanovništva 5.888 stanovnika grada Vareša bilo je 3.035 ili 51,54 posto. Muslimana-Bošnjaka je bilo 1.068 ili 18,13 posto, Srba 627 ili 10,64 posto, a "ostalih" 1.158 ili 19,66 posto.
Rat i veliki egzodus Hrvata potpuno su izokrenuli demografsku sliku grada Vareša i vareške općine. Krajem 1996. godine u čitavoj općini bilo je tek oko 3700 Hrvata ili oko 40 posto od ukupnog udjela u stanovništvu općine. U sela i grad doselili su se mnoge muslimansko-bošnjačke izbjeglice i zaposjele kuće i stanove Hrvata i Srba, koji su protjerani iz svojih domova.
Na prvim demokratskim izborima u Bosni i Hercegovini u općini Vareš najviše glasova je dobila Socijaldemokratska stranka Bosne i Hercegovine (SDP BiH), potom HDZ Bosne i Hercegovine i SDA Bosne i Hercegovine. Najviše odborničkih mjesta u općinskom vijeću zauzeli su Hrvati. Kao pobjednička politička stranka SDP Bosne i Hercegovine dala je predsjednika skupštine općine, bio je to Hrvat Dario Andrijević. U vareškoj općini, dakle, nisu pobijedile političke stranke s nacionalnim predznakom.
Dok je trajao rat u Hrvatskoj 1991. i 1992. godine, u Varešu je zavladala ekonomska kriza pa prijeti glad svim stanovnicima. Proizvodnja ne radi, slijede otkazi radnicima, plaće se ne dijele, a tek u studenom 1991. počinju stizati prve pošiljke humanitarne pomoći. Stalno je prisutna prijetnja napadom srpskih snaga na Vareš. Srpska propaganda širi glasine kako će Vareš biti srpski i kako će ga srpske vlasti izgraditi podižući nove stambene zgrade i nove gospodarske objekte. Pred tom prijetnjom hrvatski narod se organizira u HVO - da bi branio svoje domove. U HVO se uključuju i pojedini Muslimani-Bošnjaci, a najveći dio toga naroda je u postrojbama Teritorijalne obrane (TO), koja je u sastavu JNA. Prvi sukob HVO-a s postrojbama srpske vojske u Bosni i Hercegovini dogodio se na području općine Vareš, 31. svibnja 1992. godine. U tom oružanom okršaju poginuo je jedan vojnik HVO-a.
U Bosni i Hercegovini za borbu protiv srpske agresije vojno i politički su organizirani Hrvati u HVO-u, a Muslimani-Bošnjaci se ili drže po strani ili su u postrojbama TO ili su se uključili u HVO. U Varešu 1. srpnja 1992. godine vlast od SDP Bosne i Hercegovine preuzima HVO, mirnim putem. To je protumačeno kao vojni puč i izazvalo napetosti s Muslimanima-Bošnjacima pa oni u Dabravinama osnivaju svoj ratni stožer, koji ne priznaje novu političku vlast niti vojnu strukturu u Varešu.
U travnju i svibnju, zbog zaoštrenih i čak ratnih sukoba između HVO-a i Armije BiH u srednjoj Bosni dolazi do pogoršanja međusobnih odnosa i u Varešu. Kada su u lipnju 1993. godine počeli napadi Armije BiH na hrvatska područja u Kaknju, Kraljevoj Sutjesci i drugim mjestima, Vareš to osjeća na svojim leđima. U Vareš već 10. lipnja 1993. godine dolazi prva grupa od 180 izbjeglica, a nekoliko dana kasnije čitava rijeka izbjeglih Hrvata s toga područja, njih oko 15 tisuća slila se u Vareš i njegova sela. Istoga dana u Vareš dolazi 860 prognanika iz Travnika, Ovčareva i Doca. Izbjeglice su smještene po školama, tvornicama, barakama, obiteljskim kućama i stanovima.
Bio je to strašan pritisak izbjeglica na mali Vareš i njegove ograničene mogućnosti, a najviše zbog činjenice da su Varešani već tada gladovali. Caritasove mogućnosti zbrinjavanja tolikog broja izbjeglica bile su vrlo skromne.
Izgladnjeli, bez prikladnog smještaja, u stalnoj prijetnji od novih muslimansko-bošnjačkih napada i mučenja, izbjegli Hrvati se odlučuju na svoj križni put, kako su sami rekli. Predvođeni svojim vođama 19. lipnja 1993. godine kreću automobilima, traktorima, zaprežnim vozilima i najviše pješice preko srpskih teritorija prema svojoj "obećanoj" zemlji. Nitko ih nije mogao uvjeriti da je to uzaludan potez i odvratiti ih od nauma. Kada su stigli u srpsko selo Brgule, u vareškoj općini, odmah su srpske vojne vlasti razdvojile vojno sposobne muškarce od žena, staraca i djece. Kada su to doživjeli, uvjerili su se da su pogriješili i vratili su se u Vareš. Od tada u vareškoj općini živi 37 tisuća Hrvata u srpskom i muslimansko-bošnjačkom okruženju. Mali se broj vraća na svoja stara ognjišta, ali tamo nailazi na progone pa nove izbjeglice pristižu s kakanjskog i sutješkog područja. Stalno u strahu od muslimansko-bošnjačkog nasilja, krajem kolovoza 1993. godine započinje evakuacija žena i djece. U dva konvoja preko srpskih teritorija krenulo se u Hercegovinu. Bilo je ukupno oko 3.200 djece i žena. Smješteni su u Stocu, 1.600 osoba, u Počitelju, 451, u Čapljini 235, u Trebižatu 247 itd.
Konačna tragedija vareških Hrvata počinje u listopadu 1993. godine. Konvoj s humanitarnom pomoći upućen napaćenom i gladnom Varešu 15. listopada 1993. godine pred Kaknjom zaustavlja oko 300 muslimansko-bošnjačkih žena i pljačka ga. Sutradan je zaustavljen drugi konvoj, a pred njega se ispriječila masa od 200 žena i djece i ponovno je konvoj humanitarne pomoći pokraden.
Opći napad postrojbi Armije BiH na varešku općinu počeo je 18. listopada 1993. godine i to iz pravca Breze, Visokog, Kaknja i Zenice. Pada važna kota Liješnica. Sutradan postrojbe Armije BiH zauzimaju hrvatsko selo Kopijari, kojeg potpuno pljačkaju i spaljuju, u njemu je ubijeno šest civila, medu njima jedan dječak. Poginulo je i više vojnika HVO-a, ali zapovjednici Armije BiH ne dopuštaju da se izvuku njihovi leševi i dostojno pokopaju. Jedan UNPROFOR-ov vod bio je spriječen da ude u Kopijare, izvijestili su vojni promatrači UN. Možemo reći da je zločin u Kopijarima bio Stupni Do prije Stupnog Dola.
Sada je otvoren put vojnim snagama Armije BiH prema Varešu i u Stupnom Dolu se koncentriraju elitne postrojbe muslimansko-bošnjačke vojske. Selo Stupni Do nalazi se na podnožju kote Bogoš, koja je bila u potpunosti utvrđena i dominirala je ulazom u sam grad. Valja napomenuti da su postrojbe Armije BiH krenule u konačni napad na Vareš isti dan, 18. listopada 1993. godine kada se 5700 prognanika iz Vareša organizirano uputilo prema Hercegovini. U Stupnom Dolu postrojbe Armije BiH uzele su u zatočeništvo desetak mjesnih Srba i njih upotrebljavali kao živi štit u napadima na položaje HVO-a. U Stupnom Dolu bilo je mnogo minobacača, topova i ostalog naoružanja Armije BiH.
I tada se dogodio zločin u Stupnom Dolu. Po tumačenju Alije Izetbegovića, napad Armije BiH na selo Daštansko i grad Vareš bio je "preventivna mjera da nam se ne bi ponovno dogodio Stupi Do, gdje je, kao što znate, izvršen jedan podmukao napad na to selo, izvršen genocid i mi nismo mogli dozvoliti da nam se to ponovi. Jer je postojala prijetnja da se to uradi sa selom Daštansko. Te prijetnje su bile vrlo realne. Nažalost. Ja tvrdim da će Armija tamo izvršiti svoj posao na jedan potpuno ispravan način, da će zaštititi svo stanovništvo bez razlike što treba da uradi." To je bilo uvjeravanje javnosti da je napad Armije BiH na Vareš bio potreban. A koliko su se Alijine riječi o zaštiti svih ostvarile, govore slijedeći reci.
U jutarnjim satima 30. listopada 1993. godine vrlo jake snage Armije BiH kreću na Vareš. U napadačkom pokretu su II. tuzlanski korpus, III. zenički korpus, VI. visočki korpus i policijski specijalci Dragana Vikića, Hrvata iz Sarajeva. Brigada HVO-a "Bobovac" broji oko 1.650 vojnika. Ona brani vareško područje od srpske i muslimansko-bošnjačke vojske. Muslimansko-bošnjačka vojska je daleko brojnija i naoružanija i pred njenim naletom padaju položaji HVO-a. Hrvatska vareška sela teško stradavaju. Civili su u paničnom bijegu. Svi hrle u grad Vareš.
Pala je Duboštica, opljačkana, popaljena i u njoj je masakrirano šest hrvatskih civila. Popaljena i opljačkana su sela Pogar, Tribija, Vijaka, Ivančevo. Svijet prati tragediju vareških Hrvata, kolone izbjeglih civila, zapaljene zgrade, pljačkanja hrvatskih kuća ne silaze s televizijskih ekrana, ali nitko ne pomaže, nitko ne prosvjeduje, nitko ne poziva Aliju Iztebegovića da zaustavi divljaštvo i krvoproliće.
Varešu se užurbano približavaju postrojbe Armije BiH, osvetnički zadojene zločinom u Stupnom Dolu i željne pljačke kao plaće za ratovanje. Kolona vareških Hrvata kreće u noći 3. studenoga 1993. godine na svoj "križni put" s kojega se još nisu vratili. Izbjeglička kolona ide iz Vareša preko srpskog teritorija i tu doživljava prva razočaranja. Srpski vojnici kupe novac i sve vrijedno što mogu od izbjeglih vareških Hrvata. Prolaz kroz "srpski" teritorij valja platiti. U srpskim Brgulama muškarci moraju ostati na području vareške općine i držati položaje prema postrojbama Armije BiH.
Izbjegli vareški Hrvati lutaju šumama, po bespućima, gladni i žedni, noći su hladne. Grupa od 1.500 izbjeglih Varešana nakon četiri sata stiže u Sokolac. Oko 6.000 ih je na Alijinu Koritu, ni na nebu ni na zemlji. Postupno i jedni i drugi su preveženi u Kiseljak. U Kiseljaku, Kreševu i Gromiljaku smješteno je oko 7.500 vareških Hrvata. S njima je i vareški župni vikar fra Mato Topić. U samom Varešu ostalo je tek oko 600 Hrvata, a još oko l00 u vareškim selima.
U ratnom sukobu poginulo je oko 80 vojnika HVO-a, stradalo je više civila. Počinjeni su ratni zločini i nad civilnim stanovništvom hrvatske nacionalnosti i nad zarobljenim vojnicima HVO-a, paljene su kuće i gospodarske zgrade. Padom Vareša došlo je do neviđene pljačke koja se zorno vidjela na televizijskim ekranima. Sve hrvatske kuće i stanovi su opljačkani. Bilo je tragikomično vidjeti pripadnike UNPROFOR-a kako i sami sudjeluju u pljački. Vareške hrvatske kuće dolazili su pljačkati Muslimani-Bošnjaci iz Breze i Visokog.
U svega nekoliko dana etnički je od Hrvata očišćen grad Vareš i sva hrvatska vareška sela. Nitko nije digao glas protiv toga zločina. Povjerenstvo HVO-a općine Vareš je 29. siječnja 1994. godine dalo izvješće o stanju pučanstva i ratnog sukoba. Prema tome izvješću stanje hrvatskog pučanstva općine Vareš izgleda ovako:
Broj prognanika u Kiseljaku i Kreševu 4.983 Broj prognanika u HR Herceg-Bosni 733 Broj prognanika na teritoriju Vojske Republike Srpske 220 Broj žitelja u župi Vareš - procjena 723 Broj žitelja u župi Borovica - procjena - Broj žitelja u župi Vijaka - procjena 90 Broj bojovnika brigade HVO "Bobovac" - na području vareške općine u Daštanskom, Pržićima... 1.644 Broj poginulih bojovnika 69 Broj nestalih bojovnika 46 Broj ranjenih bojovnika 79 Broj zatočenih bojovnika (Tuzla, Vareš) 44 Broj poginulih civila. 21
UKUPNO: 8.652
Od poginulih civila, šestoro je masakrirano, od toga jedan dvanaestogodišnji dječak u selu Kopijari i dva čovjeka starija od 80 godina u Varešu. Na području općine dogodila su se i četiri silovanja."
Borovica
Postrojbe Armije BiH 5. studenog 1993. godine počinile su zločin nad Hrvatima sela Borovica, Gornja i Donja. Borovica je izmedu Vareša i Kraljeve Sutjeske, s jedinstvenim pogledom na kraljevski grad Bobovac. U Bobovcu od vremena bosanskih kraljeva žive Sasi, vrijedni rudari, koji su radili za potrebe kraljevskog dvora. U njezinu susjedstvu su danas muslimansko-bošnjačka sela Dragovići i Mijakovići, čiji stanovnici i danas nose prezimena katoličkih Hrvata. U Borovici je 1920. godine osnovana župa Preobraženja Gospodina Našega i tu je sagrađena župna crkva, vjeronaučna dvorana i župni ured. Župa Borovica dala je mnogo katoličkih svećenika i časnih sestara. Danas je živih 11 svećenika rodom iz Borovice, a osam od njih su oci isusovci. Župa Borovica je prije rata brojila 357 obitelji s oko 1.510 članova. Svi su odreda bili Hrvati.
U Borovici je s napadom postrojbi Armije BiH sve stanovništvo iseljeno u Vareš prije pada toga grada. Ostali su tek neki pojedinci koji nisu htjeli bježati sa svojih ognjišta i koji su vjerovali da im postrojbe Armije BiH neće nauditi, ali su se grdno prevarili. Postrojbe Armije BiH 5. studenoga 1993. godine ulaze u Borovicu bez borbe, jer nije bilo nikoga da pruži otpor. Bile su to 7. muslimansko-bošnjačka brigada iz Zenice, kakanjske postrojbe, posebno 309. brigada i mještani Muslimani-Bošnjaci iz vareških sela Dragovići i Mijakovići.
Naletom tih postrojbi Armije BiH hrvatsko selo i rimokatolička župa su nestali. Ne postoji više ni selo Borovica ni župa Preobraženja Gospodina Našega u njoj. Zločinci su opljačkali sve borovičke kuće, crkvu i župni stan, a potom ih sve spalili. Danas još uvijek sablasno izgleda Borovica. Sablasno strše ostaci crkve i župnog stana, kuća i gospodarskih zgrada. Mučenička Borovica je dala i šest žrtava u tom osvajačkom pohodu Armije BiH na hrvatska područja. I tako možemo reći da je Borovica postala Stupni Do poslije Stupnog Dola.
Postrojbe Armije BiH zauzele su Borovicu bez ispaljenog metka, ali su ipak pale nevine žrtve od njihovih ruku. Osamdesetgodišnji Jozo Pavić, zvani Kardelj, ostao je u Borovici, a muslimansko-bošnjački ekstremisti su ga zaklali. Marko Parić (1932.), električar izgorio je u svojoj zapaljenoj kući. Stijepo Marković, sin Ilije, rođen 1938. godine govorio je da su mu Muslimani-Bošnjaci prijatelji i čak rođaci pa mu neće ništa loše učiniti. Liječnička komisija je pak ustanovila da su ga njegovi "prijatelji" ubili tupim predmetom u zatiljak glave, da su u njega ispalili metak, da su ga pretukli, što svjedoče podljevi na licu, desnoj ruci, na nozi, a da je nožem uboden u leđa. Ubijen je i Mato Ivkić, a Ilija Ivkić, rođen 1941. sin Andrije, doživio je pravo mučeništvo, Ilija Zovkić, rođen 1945. godine zaklan je u svom svinjcu. Obdukcijom leša u Kiseljaku medicinski stručnjaci su utvrdili da je Ilija Ivkić na donjem dijelu vrata s prednje strane ima ulaznu ranu od metka, da se iznad lijeve njegove sise nalazi rupa nastala ubodom nožem, da se na njegovom trbušnom dijelu vide tri rupe, dvije su od sječiva, a jedna od metka, a na lijevom kuku su bili vidljivi tragovi paljenja tijela i, napokon, njegova lijeva šaka je rasječena.
Kruno Đaković, sin Željka, rođen 19. rujna 1963. godine. u Borovici bio je vojnik HVO-a; i njegovo mrtvo tijelo nađeno je u rodnom selu. Obdukcijom je ustanovljeno da mu je glava bila smrskana, zatiljak rasječen oštrim predmetom, na grudima su uočiljiva bila dva uboda oštrim predmetom, a gornji dio tijela iznad koljena je nagoren i lijeva šaka je izgorjela. Ivi Vukančiću su presječene vene na rukama. Ostavljen je da, nakon što iskrvari, umre u kući.
O stradanju sela Borovica svoje viđenje dao je i major Hakan Birger, zapovjednik 8. čete NORDBAT 2 - Nordijskog bataljuna u sastavu UNPROFOR-a, smještenog na području Vareša. Major Birger je 15. prosinca 1993. godine događaj u Borovici opisao u pismu Miroslavu Pejčinoviću, predsjedniku Općinskog vijeća Vareš. On kaže:
"Dan nakon što je zauzeta Borovica, poslao sam tamo patrolu koja je potvrdila da su selo zauzele jake trupe Armije BiH. Neke kuće su gorjele, unutrašnjost crkve je bila uništena, a u selu je pronađen jedan mrtav HVO- vojnik.
Sedam dana nakon toga sam poslao drugu patrolu u Borovicu. Oni su vidjeli da je čitavo selo, uključujući i crkvu, spaljeno. U donjem dijelu sela je pronađen jedan mrtav civil (muškarac). Dan nakon toga sam osobno posjetio Borovicu. Bio sam jako uznemiren onim što sam vidio. Tom prilikom smo pronašli još jednog civila, koji je bio mrtav (muškarac). Sljedećeg dana je Vojna policija UNPROFOR-a iz Kiseljaka izvršila istragu, isto onako kao u Stupnom Dolu. Leševi (tri) prebačeni su u Kanadsku poljsku bolnicu u Visokom...
Što se tiče prikazivanja događaja iz Vareša i Stupnog Dola, to je ovisilo o samim izvještačima. UNPROFOR nema nikakvih nadležnosti u pitanju bilo čega u toj stvari. Mogu samo reći da je šteta što Borovici nije posvećena pažnja na isti način, iako su pripadnici moje Vojne policije zabilježili uništavanje.108
Nakon tragedije, Vareš i njegova hrvatska sela postali su pustinja, krvlju oblivena i požarom opaljena. Stanje u Varešu i njegovoj okolici oslikao je i vareški župnik: "Grobovi i činjenice pokazuju, a slijepima će tek postati jasno, da je kudikamo veći zločin učinjen nad Hrvatima u Varešu negoli nad Muslimanima-Bošnjacima u Stupnom Dolu. Jasno mi je da to nije bitno ni potrebno svjetskoj javnosti, ali mi nije jasno da je to, izgleda, svejedno hrvatskim medijima! Ako mnogima nisu bitni ljudi, kako će im tek biti važno koliko je kuća srušeno, zapaljeno, oštećeno i opljačkano? Ili koliko su Alijini momci koji - kako on sam reče - ne ruše crkve, oskvrnuli crkava?! Nešto od toga ću spomenuti.
Sela: Donja i Gornja Borovica, gdje je bilo gotovo 300 kuća, potpuno su spaljena i srušena. U selu Pogaru zapaljene su 22 kuće. Na Pržićima i Tisovcima zapaljeno je najmanje 15 kuća. Zapaljeno je više kuća u Duboštici, Vijaci, Diknjićima, a za ostala sela nemamo informacija. U samom gradu zapaljeno je desetak kuća i stotinjak stanova.
Sve kuće i stanovi u gradu i po selima su temeljito opljačkane. Pljačkaši su dolazili iz Zenice, Kaknja, Breze, Kladnja i sela prema Tuzli. Pljačkani su i oni Hrvati koji su ostali u Varešu. Kako im je opljačkana i hrana, postojala je opasnost da narod umre od gladi. Svećenici koji su ostali u Varešu priskočili su u pomoć i podijelili im hranu iz Caritasova skladišta. Kod preostalih osoba u gradu i po selima izražen je veliki strah zbog sve češćih provokacija danju i noću, prijetnji i pljački. Zbog toga se Hrvati rijetko kreću po gradu, uglavnom šute iza zaključanih vrata svojih stanova ili kuća. Prošlih su se dana dogodila i dva silovanja Hrvatica. Muslimani-Bošnjaci drže u zatvoru u srednjoškolskom centru 41 civila koji su na svoju odgovornost ostali u Varešu."
Švedski pukovnik, zapovjednik UNPROFOR-ova bataljuna Olf Henricsson o pljačkanju vareških Hrvata izjavio je za France Press: "Ovo više podsjeća na umobolnicu nego na išta drugo! Nije to dobro, nema nikakve discipline. Reklo bi se, banda gangstera."
U vareškoj općini su bile tri rimokatoličke župe - Sv. Mihovila Arkanđela u Varešu, Bezgrešnog Začeća Bl. Dj. Marije u Vijaci i župa Preobraženja Gospodina Našega u Borovici. O stanju i razaranju sakralnih objekata u vareškoj općini tadašnji vareški župni vikar izvijestio je Franjevački provincijalat Bosne Srebrne u Sarajevu 23. studenoga 1993. godine. U njemu se navodi da ni nova ni stara povijesna crkva sv. Mihovila Arkanđela u gradu nisu oštećene. No, valja reći da je kasnije na novu župnu crkvu pala granata na krov i probila strop. Granata je pala u momentu kada je kardinal Vinko Puljić sa svojom pratnjom ulazio u crkveno dvorište. Skladište Caritasa u Varešu nije opljačkano jer je nad njim bdio UNPROFOR. U Vareš-Majdanu filijalna crkva Sv. Barbare je razbijena i provaljena. Unutra je napravljen metež. Sve je isprevrtano: gostarice razbijene, križ, svijećnjaci, svijeće sve po podu razbacano. Svetohranište otvoreno ključem iz sakristije, dio posvećenih hostija razbacan po podu pred svetohraništem. U sakristiji sve ruho isprevrtano. Osim razvaljenih vrata, crkva je izvana neozlijeđena, ništa nije odneseno.
Na filijalnu crkvu na Pogarima ispaljene su dvije tromblonske mine. Jedna je probila fasadni zid i završila na tavanu crkve. Druga je sa samih vrata crkve ispaljena u prezbiterij iznad oltara i zabila se u plafon. Svi prozori su rasuti, željezna vrata razvaljena, oltar prevrnut na pod, svo ruho i pribor razbacani su po podu u prašini. Filijalna crkva u Duboštici je oskvrnjena, vrata su provaljena, a unutra sve isprevrtano. Oltar je prevrnut na pod, sve ruho i pribor su razbacani po crkvi. Vareška filijalna crkva na Pržićima bila je nedostupna svećenicima, jer vojska Armije BiH nije dopuštala pristup. Kasnije se saznalo da je jako oštećena.
Župna crkva u Vijaci bila je provaljena i desakralizirana. Unutra je sve isprevrtano, kao i u sakristiji. Župni stan je provaljen i opljačkan. Sva hrana iz Caritasova skladišta je opljačkana. Druge crkve u vijačkoj župi su netaknute.
O razaranju sakralnih zgrada u Borovici dao je izjavu tamošnji župnik 25. svibnja 1994. godine, u kojoj navodi da je borovička crkva Preobraženja Gospodina Našega potpuno uništena. Od crkve i župske kuće ostali su samo zidovi koji strše kao sablast. U crkvi je izgorjelo sve što je moglo izgorjeti. Aluminijski lim se rastalio i leži na ruševinama. Glava zvonika je srušena. Na platou ispred crkve leži veliki križ, koji je oboren s vrha tornja i polomljen. Unutrašnjost crkve je zgarište s puno otpadnog materijala. Oltarski prostor i sakristija su potpuno uništeni. Kamena krstionica razbijena je na četiri dijela. Kapele na grobljima su provaljene i opljačkane, a na njima su polupani križevi. Sve dragocjenosti iz njih su odnesene. Između ostaloga zlatno i srebreno crkveno posuđe. Na svim križevima koji su se nalazili na raskrižjima putova i ispred obiteljskih kuća Kristova tijela su uništena, glave slomljene i slično. Pored svega toga crkva i župni stan su minirani.
Od četiri silovane žene na području Vareša, pošto je Armija BiH osvojila te prostore, znamo imena triju od njih. To je već klasični problem savjesti žena koje se ustručavaju prijaviti policiji zločin silovanja nad njima. U Donjoj Vijaci je silovana 4. studenog 1993. godine M. F., mještanka, a Varešu A. P., te 25. studenoga 1993. godine, Ž. P. Spomenutog dana uniformirani i naoružani pripadnici Armije BiH Nedžad Čerkezović iz Živinica i Džafer Brčaninović, također iz Živinica, u l7 sati u naselju Ljepovići u Varešu krenuli su u pljačku. Bili su u društvu još dvojice vojnika Armije BiH. Kada su zalupali na vrata kuće Ž. P. koja je tu bila sa svojom majkom. Ona je telefonom nazvala dežurnog policajca u Varešu, javio se dežurni Refik Kamenjaš. Od njega je zatražila pomoć, on je obećao da će joj netko priteći da je zaštiti. Vojnici su jako lupali na vrata, i pod prijetnjom da će sve razvaliti, otvorile su vrata. Ušavši u kuću muslimansko-bošnjački vojnici su vikali na žene nazivajući ih "ustaškim kurvama". Nedžad Čerkezović i Džafer Brčaninović uhvatili su Ž. P. i izveli je iz kuće, iako se ona opirala i zvala u pomoć. Dobila je nekoliko udaraca šakom i kundakom u glavu i leđa. Zaprijetili su joj, ako ih ne bude slušala, da će biti ubijena i ona i majka joj. Naoružani Nedžad i Džafer su odveli Ž. P. pored katoličkog groblja Stogić prema kamenolomu. Uveli su je u zgradu zvanu Sipka, strgali s nje odjeću uza stalne prijetnje. Zatim su je jedan pa drugi silovali na stolu u toj prostoriji.
U ratu je poginulo 98 vojnika 96. domobranske pukovnije "Bobovac" HVO Vareš. Neki od njih su za napada Armije BiH na vareško područje bili zarobljeni i onda ubijeni pa je tako nad njima počinjen ratni zločin protiv ratnih zarobljenika. U Kiseljaku je stručni tim Okružnog vojnog suda Travnik 18. studenoga 1993. godine proveo identifikaciju osoba stradalih na području općine Vareš, a njihovi leševi su dobiveni razmjenom s muslimansko-bošnjačkim vlastima.
U tom postupku očevid je napravljen nad devet leševa, šest muškaraca, pet vojnika HVO-a, te dvoje civila. Jedan leš je neidentificiran, bio je obučen u civilno odijelo. Na lešu su vidljive razderotine na vratu s lijeve strane nanesene oštrim predmetom. Rana nanesena bajunetom vidi se na lijevoj strani grudnog koša ispod lijeve sise. Na desnoj strani grudnog koša je nagnječenje udarcem tupim predmetom. Leš Pere Čokare, rođenog u Kaknju 1951. godine bio je u raspadanju i teško prepoznatljiv. Vjerojatno namjerno je bio duže vrijeme nepokopan da se ne bi vidjeli tragovi nasilja. Bio je vojnik HVO-a.
Leš Kreše Pentića, vojnika HVO-a, iz Vareša pokazuje očite povrede glave tupim predmetom. Oštrim predmetom su na očnim jabučicama naneseni ubodi. Bajunetom mu je proboden grudni koš na lijevoj strani ispod sise. Na desnoj šaci se vidi razderotina.
Anto Šimkić, vojnik HVO-a, sin Gabrijela, rođen 1959. godine u Maglaju, nestao je na Planinici kod Vareša. Identifikacija je otkrila da je Šimkić zaklan, da je gorio i zadobio opekotine II. i III. stupnja i to na glavi i čitavom dužinom tijela. Željko Šimović je rođen 1965. godine u Varešu, bio je vojnik HVO-a, njegov leš je bio spaljen od polovine tijela nadolje. Zadobio je četiri metka ispod desne ključne kosti, na desnoj strani vrata je rana od noža.
Ivan Pogarčić, sin Alojza i Janje, rođen u Varešu 1955. godine kao vojnik HVO-a nestao za borbi na Planinici. Njemu je glava razmrskana. Vojnik Marko Andrić, rođen 1973. ili 1974. godine u Varešu zaklan je kako pokazuje rana na vratu. Leš je uz to djelomično spaljen. Teško unakažen je leš Luke Dodika, sina Joze, rođenog 1964. godine u Varešu. Na lijevoj sljepoočnici je povreda nanesena tupim predmetom. Lijeva strana lica i lijevi dio usta su udareni tupim predmetom, a lijeve očne jabučice uopće nema. Među tim leševima bio je i leš Ivke Vujević, oboljele od paralize, kćerke Mate, rođene 1909. godine u selu Glavica, općina Bugojno, živjela je u Uskoplju/Donjem Vakufu, a bila je izbjeglica u Varešu.
Druga grupa leševa je identificirana 12. siječnja 1994. godine na isti način kao i prva. Ljubomir Varešković, vojnik HVO-a, sin Rafaela, rođen 1966. godine u Varešu, zadobio je ranu na desnoj strani grudi, a i na njegovoj potkoljenici je bila veća rana. U napadu postrojbi Armije BiH na Vareš, na Planinici je poginuo Miki Filić, vojnik HVO-a, rođen 1956. godine u Kosovskoj Mitrovici, oženio se Varešankom i živio u Varešu. Njegova glava bila je potpuno deformirana.
U Vareš-Majdanu 5. studenoga 1993. godine, dva dana nakon ulaska postrojbi Armije BiH u Vareš, ubijen je Alojzije (Stjepan) Čović, zvan Alko, rođen 1938. godine, u stanu svoga brata Šime Čovića, ulica Kralupi, zgrada S-2, drugi kat. Nekoliko vojnika Armije BiH upalo je u stan i usmrtilo ga iz vatrenog oružja. Velika lokva krvi u kojoj je ležao upućuje na mogućnost i da je bio zaklan; nikada nije bio vojnik HVO-a.
Na Brezičkoj cesti, kod vijadukta, 4. studenoga 1993. godine iz vatrenog oružja ubijeni su nenaoružani civili Jozo (Marko) Petrović, rođen 1939. godine i Ferdo Lovrenović, rođen 1930. godine, oba iz Vareša. U Varešu je 6. studenoga 1993. godine ubijen Ivo (Blaško) Pejčinović (1910.), zvani Altoka, starac od 80 godina. Pejčinović je ubijen ispred kuće svoga zeta Krune Antića dok su mu obiteljski dom pljačkali vojnici Armije BiH. Kada je vidio da mu pljačkaju zetovu kuću, prišao je pripadnicima Armije BiH i zapitao: "Je li to ta poštena Alijina vojska", a na to ga je jedan vojnik, koji je pljačkao kuću, udario metalnom polugom po glavi i on je ostao na mjestu mrtav.
Na okrutan način ubijen je i civil Jerko (Anto) Terzić iz Vareš-Majdana, 11. studenoga 1993. godine, rođen 1925. godine. On je gluh, a dok je cijepao drva ispred obiteljske kuće u Vareš-Majdanu, vojnici Armije BiH su ga nešto zapitkivali, a on je samo odmahnuo rukom dajući im do znanja da ne čuje. U tom momentu je jedan vojnik Armije BiH izvadio bajunetu, bacio je na Terzića i pogodio ga u vrat tako da je odmah preminuo. Najvjerojatnije 12. studenoga 1993. godine u Vareš- Majdanu, u ulici Metalaca, ubijen je Franjo (Mijin) Martinović, rođen 1918. godine, umirovljenik. Do umirovljenja živio je u selu Očevija sa suprugom, a tada se preselio u Vareš-Majdan. On je spomenutog dana promatrao kako vojnici Armije BiH pljačkaju napuštene hrvatske kuće i stanove. U tom momentu sa sobom je vodio svoju svinju. U njega i u svinju pucalo je nekoliko vojnika Armije BiH.
Zarobljeni vojnici vareške pukovnije HVO-a "Bobovac" odvođeni su u vojne zatvore Armije BiH u Brezi i Varešu. Ratni vojni zarobljenici su u zatvorima zlostavljani, gladovali su, bili žedni, stražari su ih tukli, a neke od njih su ubili. Dva vojnika vareškog HVO-a su dospjela u zarobljenički zatvor, ali su se ipak živi spasili. Oni svjedoče da je 11 zarobljenih vojnika HVO-a Vareš ubijeno u muslimansko-bošnjačkim zatvorima u Brezi i Varešu. Jedan svjedok je svojim očima vidio ubijene zatočene hrvatske vojnike Andriju (Matinog) Dodika, rođenog 9. kolovoza 1971. godine i Igora (Mihovilova) Dodika, rođenog 30. lipnja 1974. godine. Njihove leševe pokazao mu je jedan stražar zatvora, koji mu je i rekao da su ih ubili vojnici Armije BiH odmah po zarobljavanju. Dok mu je pokazivao mrtve vojnike, stražar je u njihova mrtva tijela pred svjedokovim očima pucao iz puške. Skupa s Andrijom i Igorom Dodikom ubijen je prije u glavu ranjeni i zarobljeni vojnik HVO-a Krešo Pentić, rođen 19. prosinca 1952. godine. Svjedoci potvrđuju da su te zločine počinili vojnici muslimansko-bošnjačke postrojbe, kojoj je na čelu bio Frka, a radi se o poznatom zločincu Feridu Provaliću, rođenom 1958. godine u selu Srihinje, općina Visoko, zapovjedniku postrojbe Armije BiH zvane Frkina jedinica. Prilikom granatiranja Vareša 5. studenoga 1993. godine poginula je Ružica Antičević, rođena 1913. godine. Ivo (Jurin) Jelić rođen je 21. listopada 1938. nestao je na Breziku prilikom zauzimanja Vareša. Od granata je poginuo, u Varešu, 17. prosinca 1993. godine, Ilija (Mijin) Dugonjić. Prema podacima župnog ureda u Varešu ubijeni su još civili Božo Skeledžić, Ilija Josipović i Ratko Grgić.
Jedna svjedokinja je pismeno izjavila da su vojnici Armije BiH prilikom osvajanja sela Magulica u župi Vijaka, kod crkve Sv. Ante Padovanskog, zaklali više hrvatskih civila, a više ih je ubijeno i u bijegu preko rijeke Krivaje. Još uvijek su nepoznate pojedinosti o tim zločinima, počinjenim 30. listopada 1993. godine.
Podnešena je krivična prijava protiv Saliha Bulbulušića, zvanog Čarli, rodom iz Breze, pripadnika Armije BiH, diverzantski vod 304. brdske brigade; Mirsada Salčinovića, zvanog Komuna, sina Ismeta i Emine, rođenog 18. listopada 1973. godine u Župči, općina Breza, pripadnik diverzantskog voda 304. brigade Armije BiH i Zaima Begića, zvanog Zajče, rodom iz Župče, općina Breza, zapovjednik specijalnog odreda Armije BiH u Brezi, za koje se osnovano sumnja da su počinili krivična djela ratnog zločina protiv civilnog pučanstva i ratnih vojnih zarobljenika na području općina Kakanj i Vareš. Oni su ubijali hrvatske civile i zarobljene vojnike HVO-a, klali ih, odsijecali im pojedine dijelove tijela, naročito prste i uši, vadili im oči, smrskavali glave. Zločine su počinili u lipnju, srpnju i listopadu 1993. godine.
Mirsad Salčinović, zvan Komuna završio je samo šest razreda osnovne škole. Prije rata je bio nezaposlen, evidentiran je bio kao kriminalac i uživatelj opojnih droga, poznat kao specijalist za provalne krade i obijanje brava, pa je bio u odgojno-popravnom domu u Banjoj Luci. Od početka rata je pripadnik interventnih i specijalnih postrojbi Armije BiH. Za njega se pretpostavlja da je sudjelovao u ratnim zločinima protiv hrvatskog pučanstva u srednjoj Bosni. U borbama za osvajanje Vareša zarobljen je mještanin, vojnik HVO-a, M. Č. sin Drage. Njemu su odmah oduzeli oružje, uniformu, obuću pa je ostao gol i bos. Nakon toga ga je Komuna - Mirsad Salčinović, udario kunadakom u glavu, oborio na zemlju, lijevom rukom uhvatio za kosu, kleknuo koljenima na njega i stavio mu vojnički bajonet ispod vrata viknuvši "sad ću te zaklati". Četiri druga vojnika Armije BiH, dva iz Breze i dva iz Vareša, povikali su: "Nemoj njega, Komuna, klati, on je dobar čovjek i bio nam je jaran". Potom su pritrčali i odgurnuli Komunu s ležećeg Mirka Čubre. Četiri spomenuta vojnika Armije BiH su izjavili da je Komuna sabljom i iz automatske puške ubio više zarobljenih vojnika HVO-a i civila iz Vareša, a "istakao se" i u pljački kuća i stanova vareških Hrvata. Na ulici u Brezi Komuna je pokazivao prste odsječene s ruku umorenih vareških Hrvata, a na samoj ulici pred prolaznicima s nekih prsta je skidao prstenje.
Salih Bulbulušić, zvan Čarli, 2. studenoga 1993. godine u zanatskom centru u Brezi stavio je nož pod vrat A. T., hrvatskom civilu, i prijetio da će ga zaklati, ali su ga drugi ljudi, tu prisutni, spriječili da ne počini zločin. Za njega se zna da je ubijao zarobljene vojnike HVO-a, a potom ih masakrirao. Zabilježeno je da je on prijeratni alkoholičar, koji se dva puta pokušao ubiti režući vene na rukama.
U krivičnoj prijavi protiv Saliha Bulbulušića Čarlija, Mirsada Salčinovića Komune i Zaima Begića Zajčeta navodi se niz teških krivični djela iz kruga ratnih zločina protiv civilnog stanovništva i zarobljenih hrvatskih vojnika te "etničko čišćenje". Osim što su Hrvatima odsijecali prste, uši i druge dijelove tijela, mučili ih, masakrirali i pljačkali im imovinu, silovali su hrvatske žene Ž. P., M. F. i A. P. Sudjelovali su u ubojstvu hrvatskih zarobljenih vojnika Pere Čokare, Kreše Pentića, Ante Šimkića, Ivana Pogarčića, Ljubomira Vareškovića, Mike Filića, Joze Tuke, Stjepe Marjanovića, Krune Đakovića, Ilije Ivkića, Milorada Palošeka te civila Ive Pejčinovića, Joze Petrovića, Ferde Lovrenovića, Jerke Terzića i drugih.
Po zlu djelovanju istakla se "Frkina jedinica", kojoj je na čelu bio Ferid Provalić, zvan Frka, sin Salema, roden 1958. godine u Srihinjama, općina Visoko, pa je protiv njega i nekoliko njemu potčinjenih vojnika Armije BiH podešena krivična prijava. Uz Provalića, krivična prijava podnešena je poimenično još i protiv stanovitog Čengića, zvanog Čenga, iz Srihinja, općina Visoko, rodom iz Foče, zaposlenog na farmi u Visokom, oženjenog, oca jednog djeteta; zamjenika zapovjednika "Frkine jedinice", Nihada Burhana, zvanog Niho, konobara u Visokom prije rata; Muje Valjevca, iz Radovlja, općina Visoko i Mustafe Dedića, zvanog Muste, iz Visokog.
Na njih se osnovano sumnja da su za borbi i poslije njih na području Vareša na brutalan način ubili zarobljene vojnike HVO brigade "Bobovac" iz Vareša i to: Krešu Pentića, Željka Šimovića, Marka Andrića, Luku Dodika, Peru Čokaru, Krunu Đakovića i Iliju Ivkića, isto tako hrvatske civile Ivku Vujević, Stijepu Markovića, te opljačkali imovinu Hrvata i zapalili više njihovih domova.
U krivičnoj prijavi se za Muju Valjevca posebno navodi da je 7. studenoga 1993. godine u Visokom, u mesnici Alije Babića, ulica JNA, pokazivao desetak ljudskih prsta nanizanih na konop u nazočnosti stanovitih Č. i M. iz Podvinaca, općina Visoko, i hvalio se pred njima da ih je odsjekao Hrvatima općine Vareš.
"Frkina jedinica" je formirana u listopadu 1992. godine kao postrojba Armije BiH za posebne namjene pod nazivom "Ljudi sjenke", a bila je stacionirana u bivšem društvenom domu u Topuzovu polju, općina Visoko. Ta postrojba se posebno isticala u etničkom čišćenju hrvatskih i srpskih područja na područjima Fojnice, Kiseljaka, Kaknja i Vareša. Postrojba se formacijski nalazila u sklopu 316. brigade Armije BiH i brojila je od 100 do 150 pripadnika; 90 posto su bili prijeratni kriminalci. Pripadnici te postrojbe su, između ostaloga, ubili i gvardijana fra Nikicu Miličevića te vikara franjevačkog samostana u Fojnici fra Leona Migića.
Radi osnovane sumnje da je počinio ratne zločine nad civilnim pučanstvom hrvatske nacionalnosti u vareškoj općini, hrvatska je strana 8. studenoga 1994. godine podnijela krivičnu prijavu protiv Avde Aščerije, iz sela Dragovići, općina Vareš, koji je prije rata radio kao milicioner u MUP-u Sarajevo i neimenovanih njegovih suučesnika.
Avdo Aščerija, vojnik Armije BiH, prema navodima krivične prijave, u periodu od 4. do 8. studenoga 1993. godine organizirao je i vodio napad na selo Borovicu, Gornju i Donju, u općini Vareš, u kojima je živjelo isključivo hrvatsko pučanstvo. Tom prilikom ubijeni su Ivo Vukančić (1915.), Ilija Ivkić (1941.), Marko Parić (1934.), Kruno Đaković, Stjepan Marković, Mato Ivkić i drugi. Zatim su opljačkane hrvatske kuće i sve spaljene zajedno s crkvom i župnim stanom.
Krivična prijava podnesena je i protiv Seje Operte, načelnika policijske stanice u Varešu, Mervane Haždimurtezić, predsjednice ratnog predsjedništva općine Vareš, Hrustema Mališevića, predsjednika ratnog izvršnog vijeća općine Vareš, generala Rasima Delića, zapovjednika postrojbi Armije BiH u to vrijeme u Varešu, i drugih. Prema krivičnoj prijavi oni su etnički "čistili" vareško područje od Hrvata, davali naredbe i zapovijedi drugima da to čine, prema njihovu znanju i dopuštenju razni su zločini ubijanja, silovanja, pljačke, spaljivanja kuća i stanova. Stoga se osnovano sumnja da su počinili krivično djelo ratnog zločina protiv civilnog hrvatskog pučanstva u općini Vareš.
Kada su postrojbe Armije BiH osvojile grad i općinu Vareš, za vareške Hrvate počeo je težak život. Oni su postali građani drugog reda. Oni koji su ostali pod muslimansko-bošnjačkom vlasti i nisu izbjegli, na razne načine su maltretirani. Gubili su radna mjesta, nisu dobivali mirovine, a izbjegli Hrvati se najprije nisu mogli nikako vraćati u svoje kuće, a kada bi se vratili, nisu više tretirani kao gradani vareške općine, smatrani su strancima pa prema tome nisu imali nikakvih prava.
Prema Daytonskom sporazumu, civilnu vlast u vareškoj općini trebali su preuzeti Hrvati, jer su bili izborni pobjednici na izborima 1991. godine. To Muslimani-Bošnjaci nisu dopuštali. Djeca vareških Hrvata, koja su se vratila, nisu mogla pohađati srednju školu. Župni Caritas u Varešu bio je jedini izvor prehrane za hrvatsko i srpsko pučanstvo, a franjevci su davali humanitarnu pomoć i siromašnijim Muslimanima-Bošnjacima.
Sve do 1997. godine hrvatsko pučanstvo u vareškoj općini trpjelo je muslimansko-bošnjačko nasilje. Najokrutnije zlodjelo bilo je umorstvo Stijepe Franjkića, sina Marka, rođenog 1911. godine. On je u noći između 3. i 4. srpnja 1995. godine u selu Donja Vijaka zlostavljan, a potom ubijen. Bio je jedan od samo četiri Hrvata koji su ostali u tom selu nakon dolaska muslimansko-bošnjačke vlasti. Umorstvo su izvršila braća Idrizović, Akif (1952.) i Sead (1963.) iz sela Kamensko. Povod je bio pljačka imovine. Zločinci su nemoćnog starca najprije pretukli pa zadavili i potom zapalili. Braća Idrizović se demobilizirani pripadnici Armije BiH. Oni su 1996. osuđeni u Zenici i to Akif na tri godine zatvora, a Sead na 17 i pol godina.
I crkveni objekti su stradavali, usprkos postojanja muslimansko-bošnjačke vlasti i jakim civilnim i vojnim policijskim snagama. Rušena je ograda oko povijesne crkve, grobovi u Miru i Borju su oskrnavljeni, križevi polomljeni. Neki grobovi su otvarani u potrazi za zlatom i drugim dragocjenostima.

ero sa onoga svita

dobro sam poznavala poginulog HVO vojnika Vjerana Mijatovića. Neka mu je laka zemlja.