Vučji čopori, svakodnevnica i sjećanja.

Kakanj
Rudarsko-industrijski grad Kakanj smjestio se uz rijeku Bosnu na glavnoj željezničkoj i cestovnoj prometnici Sarajevo-Doboj. Kakanj je od Sarajeva udaljen 52 km, a od Zenice 30 km. Područje oko Kaknja bogato je ležištima odličnog mrkog ugljena, u općini je razvijena drvna industrija i proizvodnja cementa. U Čatićima je izgrađena termoelektrana.
Grad Kakanj spominje se 1392. godine, a vrlo je značajno upravno središte za turske uprave u Bosni. Kada je Eugen Savojski prodro u Bosnu s austrijskom vojskom sve do Sarajeva, kod Kaknja je naišao na snažan otpor Muslimana-Bošnjaka 1697. godine, a takav otpor su doživjele i austrijske trupe 1878. godine.
Arheološki nalazi svjedoče o životu u pretpovijesno doba, a ostaci keramike i kamenih spomenika upućuju na sličnost kakanjske s danilskom kulturom (Danilo, selo kod Šibenika). Poznata je na tom području i velika nekropola stećaka.
Na području kakanjske općine je i mjesto Kraljeva Sutjeska, u kojem su bili vladarski dvori kraljeva iz roda Kotromanića i u kojoj i danas postoji franjevački samostan Sv. Ivana Krstitelja, kao živi svjedok srednjovjekovne države Bosne i katolika Hrvata u njoj. U blizini Kraljeve Sutjeske je i kraljevski dvor na Bobovcu, gdje su se očuvali bedemi i znatan dio ruševina pojedinih zgrada. Restaurirana je na Bobovcu crkva koja je kraljevska grobnica, ali su nadgrobne ploče od crvenog mramora tijekom ovog rata porazbijane i razbacane.
Franjevački samostan je sagrađen sredinom 14. stoljeća darežljivošću bana Stjepana II. Samostan je za bosanske srednjovjekovne države uživao veliki ugled i utjecaj, jer je bio tik uz kraljevski dvor. Za turske uprave samostan je teško stradavao, 1524. je zapaljen, ubrzo se pridigao pa opet stradao, u 17. stoljeću je gorio. Obnavljan je i proširivan uz velika davanja turskim vlastima za razne dozvole, a u 19. stoljeću proširen i obnovljen kao i u 20, stoljeću, posljednji put 1982.-1988. godine.
Sutješki samostan riznica je katoličke i hrvatske kulture u Bosni i Hercegovini. Bogata biblioteka čuva mnoga vrijedna stara izdanja, a medu njima je čak 31 inkunabula ili polovica svih inkunabula u Bosni i Hercegovini. Samostanski arhiv raspolaže mnogim turskim i drugim još uvijek nedovoljno istraženim dokumentima. Vrijedna je zbirka umjetničkih djela i djela umjetničkog obrta.
Posljednjim ratnim događajima demografska slika kakanjske općine potpuno je izmijenjena na štetu hrvatskog i srpskog pučanstva. No, i prije toga, popisi stanovništva potvrđuju da se udio muslimansko-bošnjačkog naroda stalno povećavao, a srpskog i hrvatskog smanjivao. Posljedice su to ne samo većeg nataliteta kod Muslimana-Bošnjaka, nego i veće stope iseljavanja Hrvata i Srba. Prema popisu stanovništva iz 1991. godine, od 55.950 stanovnika općine Kakanj Muslimana-Bošnjaka je bilo 30.528 ili 54,56 posto, Hrvata 16.556 ili 29,59 posto, Srba 4.929 ili 8,80 posto, a ostali 3.937 ili 7,03 posto. Ako ove podatke usporedimo s podacima popisa iz 1971. godine onda vidimo da je udio Hrvata u ukupnom udjelu s 33,2 posto spao u 1991. na 29,6 posto, a Srba s 13,1 posto na 8,8 posto, dok se u istom razdoblju udio Muslimana-Bošnjaka popeo s 31,8 na 54,6 posto. Kakanjska općina danas je dobrim dijelom etnički "očišćena" od Hrvata i Srba. U lipnju 1993. godine kakanjske Hrvate je zadesio veliki egzodus i njih 15.000 je izbjeglo u Vareš i dalje u Herceg-Bosnu, Hrvatsku i Europu. Čitava hrvatska sela su ostala pusta, porušena, zapaljena, opljačkana i bez stanovnika.
Velikosrpska agresija na Bosnu i Hercegovinu na prostoru općine Kakanj "dovela" je do organiziranog otpora pučanstva. Odmah je osnovan HVO, kojemu je cilj okupiti što više ljudi za oružan otpor agresoru. Muslimansko-bošnjački narod je u početku neodlučan, pojedinci su uz HVO, ali se organizira i postrojba Armije BiH. Političkom akcijom neutralizirano je srpsko pučanstvo, koje ne stupa u oružani sukob na području općine Kakanj i koje je uspješno razoružano. Muslimansko-bošnjačke vlasti u Kaknju različito pritišću Hrvate, kidaju i pale hrvatske nacionalne simbole, tradicionalnu hrvatsku trobojnicu i tradicionalni hrvatski grb. S verbalnih pritisaka i ponižavanja, prelazi se na postavljanje barikada, razoružavanje i uhićenje pojedinih pripadnika i dužnosnika HVO-a, a onda slijede prva ubojstva.
U Kaknju je 17. ožujka 1993. godine ranjena djevojčica Gordana Radoš, a na nju se pucalo s položaja koji je držala Armija BiH. Istog dana vojnici Armije BiH ubili su u Kaknju Ivu Vuletića, zapovjednika HOS-a. Pojedini naoružani pripadnici Armije BiH nastoje istjerati Hrvate iz njihovih stanova i kuća. U selu Bilješevo, vojnici Armije BiH strgnuli su dvije hrvatske zastave, pokidali ih i spalili. Bilo je to 23. ožujka, a sutradan su uhićena dva vojna policajca HVO-a. Vojnici Armije BiH su na putu Bugojno-Novi Travnik ubili dva kakanjska Hrvata vojnika HVO-a. U travnju 1993. godine muslimansko-bošnjački ekstremisti su demolirali zgradu zapovjedništva kakanjskog HVO-a i ubili jednog vojnika HVO-a. U selu Čatići skupina stranih plaćenika u Armiji BiH spalila je hrvatsku zastavu. Sejo Kezić, pripadnik postrojbe koju je organizirao imam Ševal Omerspahić, ubio je nožem u Kaknju stariju ženu Hrvaticu.
U razdoblju od 20. travnja 1992. do 18. svibnja 1993. godine, dok još nema otvorenog sukoba HVO-a i Armije BiH na području kakanjske općine, razne muslimansko-bošnjačke formacije ubile su osam Hrvata. Pripadnici 7. muslimansko-bošnjačke brigade Armije BiH, 18. svibnja 1993. godine pokušavaju izazvati oružani sukob pa bez razloga i povoda uhićuju l6 civila Hrvata i Srba. Njih su zatočili u motelu "Sretno", i tu su ih zlostavljali.
Kakanjsko selo Ričica oružano su napale postrojbe Armije BiH 5. lipnja 1993. godine. Hrvatsko pučanstvo tog sela je izbjeglo u Vareš. Selo je potom opljačkano, a kuće su uništene. Akciju etničkog čišćenja sela, taj progon Hrvata izvela je 309. brigada Armije BiH pod zapovjedništvom Džemala Hodžića.
U ranim jutarnjim satima 8. lipnja 1993. godine uslijedila je otvorena agresija Armije BiH na Hrvatima nastanjena sela u kakanjskoj općini. U tim napadima sudjeluju postrojbe Armije BiH iz Kaknja, Zenice, Visokog i Breze. Napadnuto je i hrvatsko selo Lučići s očitom nakanom da se presiječe komunikacija izmedu Kraljeve Sutjeske i Vareša. Tada je ubijeno dvoje Hrvata, a više ih je ranjeno. Postrojbe Armije BiH "čiste" od Hrvata hrvatska sela Lozančići, Žugoj, Brnj, Gornji Banjevac i Crnač. Protjerani su starci, žene i djeca, a većina muškaraca je uhićena i zatočena u improvizirane logore u staroj direkciji rudnika u motelu "Sretno" i na drugim mjestima, gdje su bili ponižavani i maltretirani.
Žestoko su napadnuta hrvatska sela Slapnica i Slana Gora u kojima je ubijeno devet civila i ratnih zarobljenika, vojnika HVO-a. Vojnici Armije BiH koristili su se jednim dijelom hrvatskog pučanstva kao živim štitom.
Iz spomenutih sela hrvatsko pučanstvo je moralo bježati. Zatim su napadnuta druga sela i mjesta s hrvatskim stanovništvom Teševo, Seoce, Veliki Trnovci, Dujmovići, Bjelavići, Lipnica, Nažbilj i Kraljeva Sutjeska. Oko 15 tisuća Hrvata krenulo je u zbjeg prema Varešu. U tim napadnutim selima malo tko od Hrvata je ostao, iz straha pred mučenjem i smrću. Sva sela su opljačkana, odneseno je sve što se moglo odnijeti, a oko 80 posto stambenih i gospodarskih hrvatskih objekata je spaljeno. Rijeka izbjeglih kakanjskih Hrvata slijegala se prema Varešu kao svome utočištu.
Protjerivanje hrvatskog pučanstva i uništavanje hrvatskih sela u kakanjskoj općini nastavlja se 9. i 10. lipnja 1993. godine. Radiooperateri HVO-a uhvatili su radioporuku iz Sarajeva upućenu zapovjedništvu Armije BiH na području kakanjske općine da se "posao u kakanjskoj općini mora završiti danas do 18:00 sati, kada se mora 'stati' zbog međunarodne sigurnosti". Ta poruka je poslana iz Sarajeva 10. lipnja 1993. Tog dana je poginuo jedan Hrvat civil, a sedam ih je ranjeno. Snajperist Armije BiH ranio je dva hrvatska civila u zbijegu. U selu Ričici je 12. lipnja zarobljen ranjeni Drago Babić vojnik HVO-a, a potom brutalno ubijen.
Blagdan Sv. Ante Padovanskog slavi se 13. lipnja po cijelom katoličkom svijetu, a posebno u Bosni. Sv. Antu štuju ne samo katolici, nego i pravoslavci i muslimani-bošnjaci u Bosni i Hercegovini. I baš na blagdan Sv. Ante, 1993. u kakanjskoj općini došlo je do strahovitog zločina nad Hrvatima katolicima. Tada su već bile pale sve obrambene crte koje su držale postrojbe HVO-a. Pripadnici HVO-a su odstupili prema Varešu, otpora nije bilo, ljudi su bili u strahu i zbijegu.
U selu Drenovnik vojnici Armije BiH naišli su na skupinu Hrvata djece, žena, starijih i iznemoglih civila, istjerali su ih na put, na njih otvorili vatru iz vatrenog oružja i ubili osam osoba, a više njih lakše i teže ranili. U selima Kovači i Bradarići uslijedio je drugi pokolj. Ubijeno je sedam Hrvata civila, starijih osoba. Strijeljana su tri ratna zarobljenika, vojnika HVO-a. To su bila skupna ubojstva, a pojedinačno je ubijeno još 10 civila, a više njih je ranjeno.
Svijet je bio obaviješten o egzodusu kakanjskih Hrvata i broju i načinu ubijenih civila i ratnih zarobljenika. Da bi se u očima svjetske javnosti prikazali kao humanisti, muslimansko-bošnjačke vlasti pozivaju izbjegle Hrvate da se vrate u svoje domove u Kaknju i njegovim selima. Neki su Hrvati povjerovali toj promidžbi i vratili se. Od nekolicine povratnika četiri su ubijena, a dio je uhićen i zlostavljan u muslimansko-bošnjačkim zatvorima i logorima. Pod zaštitom UNPROFOR-a, u Čatićima je boravilo oko tisuću Hrvata.
U hrvatskim selima ostalo je nekoliko Hrvata i poslije zbjega. Oni su na razne načine bili maltretirani, a 14 civila je ubijeno. Muslimansko-bošnjačke vlasti nisu dopustile da humanitarne organizacije dopreme hranu, odjeću i lijekove preostalim Hrvatima u kakanjskoj općini. Poslanu pomoć za župne Caritase u Kaknju i Kraljevoj Sutjesci muslimansko-bošnjačke su vlasti oduzele.
Iskazi svjedoka o stradanjima hrvatskog pučanstva na prostoru kakanjske općine potvrđuju sve te zločine i svjedoče da su bili strahoviti. U selu Nažbilj živjela je samo jedna hrvatska obitelj. Svjedok izjavljuje da su njihovi susjedi Muslimani-Bošnjaci zabranili da tu obitelj posjećuje bilo tko od Hrvata pa i rodbina. Njihovu kuću svakodnevno su čuvala, s potpunim naoružanjem, po tri vojnika Armije BiH. Oni su ulazili i izlazi iz kuće kad su htjeli i kako im se svidjelo. Jednog dana je Ahmo Kovačević, vojnik Armije BiH iz sela Nažbilj, maltretirao Hrvata Zorana Jukića, prijetio mu je da će ga ubiti i uperio mu pušku u trbuh. Njihovi susjedi muslimani-bošnjaci su tu hrvatsku obitelj vrijeđali pogrdnim riječima, prijetili im da će ih ubiti. Obitelj je morala iseliti se u Vareš. To se dogodilo baš na blagdan sv. Ante Padovanskog, a istog dana i u selu Klanjac hrvatsko pučanstvo je maltretirano. Vojnici Armije BiH su upali u selo i prisilili Juru Lovrića, starca od 75 godina, da klečeći na rukama i nogama, kao konj, na leđima nosi vojnike Armije BiH po kući. Čitavo selo se iselilo u Vareš. Kada je upućen muslimansko-bošnjački poziv izbjeglim Hrvatima iz kakanjskih sela da se vrate u svoje domove, neki Hrvati iz Klanca su se vratili. Zatekli su kuće opljačkane i spaljene, kao i gospodarske objekte. Kada su ih opazili, vojnici Armije BiH u selu otvorili su na njih puščanu vatru; jedan hrvatski civil je ubijen, a drugi su se dali u bijeg, natrag u Vareš.
Hrvatica, rođena 1948. godine bila je svjedok progona i ubijanja Hrvata. Dijelove njenog svjedočenja, koji daju stravičnu sliku mučenja i ubijanja Hrvata 13. lipnja 1993. godine bilježi se u izvadcima:
"Grupa Bradarića iz mog sela (gdje sam udana) već je otišla, grupa iz Kovača (gdje sam rođena) je također otišla. U trećoj grupi, u kojoj su se povlačili svi iz moje kuće, povukli su se prema Grmačama (zvane Gobelje). Kako smo tu došli, skrili smo se u jednu šikaru. Vidjeli smo kako jedni govore: 'Lezite! Ruke u vis!' Tu su tukli. Tu je bila jedna močvara, a nas 14 se skrilo u toj močvari. Nešto kasnije smo provirili i vidjeli smo da je prva i druga grupa cijela pobijena. Mi smo bili u jednoj dolini, a oni su pobijeni na ledini iznad. Pobijeno je oko 17 ljudi. Tada su još tukli ljude iz druge grupe. Neke su klali, noge su im bile prebijene.
Oni su naišli na te kao mudžahedine, a sve su to bili naši susjedi. Svi su oni bili namazani po licu, neki su imali čarape na licu, neki su imali nešto svezano oko glave. Njih je dočekalo pet ili šest tih vojnika.
U prvoj (iz Bradarića) grupi su poginuli: Marko Bradarić i njegova žena Janja, Matko Bradarić, Robert Bradarić, Ivica Bradarić, Pepinko Bradarić, Anđa Bradarić. Od njih Markovica (Markova žena) je zaklana, a ostali su ubijeni iz pušaka. Markovica je zaklana, a u nju je i pucano. To smo vidili jer smo pored njih naišli.
Ovi iz druge grupe su ubijeni vatrenim oružjem. Vidjeli smo kako su im govorili: 'Lezite! Ruke raširite!' U toj grupi je bio i moj brat. U toj grupi (iz Kovača) su pobijeni: Juro Jurić i njegova tri sina, Marinko Jurić, Ivo Matanović, Blaško Franjić, Jagoda Jurić. Tu je ranjena Tonka Jurić koja je i sada u bolnici.
To mi nismo smjeli gledati jer smo znali da i nas čeka. Samo smo ponekad provirivali. Stjepan Jurić (Jurin sin) je skoro do nas dopuzao. Njegove noge su bile odbijene, a tu se okretao oko dva sata. Od te dvije grupe, tko je bio ranjen, otjerali su ih u nekakav podrum. Čula sam kad su im govorili: 'Vi žene, krmače, ulazite u podrum! Ako netko od naših pogine i vas ćemo sve pobiti!' Taj što je govorio, imao je naš domaći naglasak. Jedna grupa od druge bila je udaljena oko 20 do 30 metara. Tako su išle grupe jedna za drugom. Možda bi i do nas došli da oni nisu pobijeni. To je bilo u selu Gobelje kod kuće Joze Ružina i Ive Gobelje...
Oko devet sati smo svi bili u tom selu, tamo preko potoka ima jedna kuća u kojoj je bila jedna polovina, a druga polovina je bila u mojoj kući. Ovi ljudi koje sam vidjela kako su pobijeni, bili su baš u mojoj kući. Svega ih je pobijeno oko 18.
Ivu, Blaška i Ljubomira su dotjerali na isto mjesto gdje su pobijeni i ostali Kovačani. Kad su ih doveli, rekli su im: 'Lezite, ustaše! Da vam majku ustašku!' Moj brat mu je rekao: 'Neću!' Ovaj mu kaže: 'Klekni, ustaša!' Na to mu moj brat kaže: 'Znam da ću poginuti, neka ovako poginem.' Kako je stajao i stavio ruke u džep, tako su ga i ubili...
Ti leševi nisu dugo pokopani. Rođak mog muža, iz Kraljeve Sutjeske, došao je u Vareš nakon deset dana. Tražio me tamo i našao kod moje tetke. Rekao mi je: 'Na žalost, još nisu pokopani.' Na to Franjo Bradarić mi kaže: 'Idem da vidim jesu li pokopani. Možda nema te pucnjave, ako ne budu, vjerojatno će biti ljudi. Bio sam u mirovnom vijeću, ne bi me trebao nitko dirati. Idem vidjeti da li su pokopani, ako ne budu, organizirat ćemo nešto.'
Ljudi koji su odlazili i dolazili pričali su da ovi naši još nisu pokopani. Franjo je otišao 23. lipnja 1993. navečer, a 24. lipnja 1993. je ubijen. Ljudi su pričali da je cijeli isječen. Ubijen je iznad Kraljeve Sutjeske... Drugi dan otišao je i P. B. Kada se P. B. vratio nazad, pričao je da je Franjo sve pregledao i pošao nazad. U putu ga je zaustavio neki Placo. Taj Placo je govorio: 'Franjo, kud ćeš, što nam se ne javiš.' Franjo mu je rekao da već s puškama šetaju kroz naše selo. Rekao mu: 'Što nam se ne javiš, mislili smo ko zna ko je. Što se odmah nisi javio?'
Kad je bila sahrana nekog Šansije s Poda, došao je Placo (Zlatko) na tu sahranu i rekao: 'Eno gore na brijegu, čovjek iz Bradarića je ubijen. Pored njega su naočale, čini mi se da je Franjo Bradara. Otiđite pa i njega sahranite.' Placo (Zlatko) je bio Musliman-Bošnjak, do zadnjeg dana je bio u HVO-u, a kasnije je prešao njima. Moj djever je bio na toj sahrani, u dvanaest navečer nitko ga nije mogao sahraniti. Teševljani, njih pet-šest, (koji su bili s njim) su se vratili. Preko njega su preskakali. Rekli da je toliko pucalo da su samo preko njega preskočili. Pričali su kakvo je odijelo na njemu bilo. Kad su mi opisali, znala sam da je išao u svoju kuću i da se presvukao. Govorili su da su mu isječene ruke, grudi i sve ostalo. Sahranjen je iznad Kraljeve Sutjeske u nekom groblju na brežuljku. Gvardijan mi je rekao gdje je sahranjen. To je na Grmačama, u `ćošku' je naše groblje. M. P. je išao s UNPROFOR-om, rekao je da postoji ta grobnica i da je jako velika.
Kad smo se povlačili iz te pećine vidjeli smo da su neke kuće već gorjele. Prva zapaljena kuća je od mog pok. brata. Njegova kuća je gorila dok smo mi bili u povlačenju. Ovamo dalje je gorilo: Vjeke Bradarića, Veljke Bradarića, Franje Bogelja. Te grupe su dolazile sa strana, gdje god je bio kakav putić. Pošto je M. J. imao dalekozor, vidio je kako su kauče iznosili iz kuće od mog pok. brata. To su napravili prije nego su tu kuću zapalili. Kako je gledao, sve nam je govorio što vidi.
Došli smo u Kraljevu Sutjesku. Nitko nije znao da ćemo morati bježati, nitko nije ponio nikakve dokumente. Ljudi su se povukli u moju kuću, kao u sklonište, ponijeli su po neku torbu. Kako su ih pobili, tako su im i to uzeli. Neki su imali i stranih novaca . Svi tu su imali po nešto novaca. Netko je radio privatno, netko u firmi. Uglavnom, svi su dobro živjeli. Malo tko da nije imao dukata, sve je to u putu odneseno.
Čula sam od ljudi da je Iso Neimarlija poručio Boži Bradariću, Vjeki Bradari, Veljki Bradari i Miji Juriću iz Kovača da se ne smiju nikad vratit jer će biti ubijeni. Rekao je to i Pavi Juriću. Kad je poginuo Zemo Neimarlija, rekli su da će prvih deset biti ubijeno za tog Zemu. Iso je bio u mirovnom vijeću.
Glavni u MOS-u bio je iz sela Kaparovića Omer Spaić - hodža. On je došao u svoje selo Kaparoviće i osnovao taj MOS. Vjerojatno prije toga je bio u Sarajevu. On je prvi osnovao taj MOS, od tada je počelo prepiranje između susjedstva. Taj njegov MOS je najviše ubijao i pravio propagandu. Vezali su trake oko glave i pravili se kao neki mudžahedini, iako smo znali te ljude. To su bili sve naši susjedi. Imali su oznake MOS, trake oko glave, bili neobrijani. Kad bi sretali na putu te ljude teško smo ih mogli prepoznati".
O strahotama stradanja Hrvata u etničkom "čišćenju" kakanjske općine postoji više iskaza svjedoka. Za ilustraciju tih strahota donosimo izvode iz svjedočenja Hrvatice, koja je obišla te krajeve neposredno poslije prolaska postrojbi Armije:
"Iz dana u dan išla sam od jednog do drugog hrvatskog sela. Prolazila sam i kroz muslimanska sela na putu do opljačkanih, sažganih hrvatskih kuća. Muslimanke pred svojim kućama su bile vesele, raspoložene. Zašto? Zato što su svoje bijedne domove i svoje bijedne duše napunile hrvatskim bogatstvom i hrvatskom imovinom. Međutim ta će im radost biti kratkog vijeka, bar se nadam i vjerujem u Boga da će to kratko biti.
Za sve ubijene: stare, mlade, žene i djecu tražili smo odobrenje po tri, četiri dana da ih dostojanstveno pokopamo, da ne trule kao marva, koja je okolo bila ubijena. To je grozno bilo. Najmanje ih je bilo ubijeno mecima, hicima. Tu su bili leševi ljudi koje sam ja i 10 osobno poznavala. Djevojke su bile silovane i preklane, udavljene žicom, što je karakteristika mudžahedina, plaćene vojske koja se bori na strani Alije Izetbegovića, samo ne znam što i dokada.
Naišla sam na takva tri slučaja u jednom selu čijeg imena se ne mogu sjetiti. U tom zadnjem selu naišla sam na dvije starije djevojke koje su živjele s ocem, starim bolesnim čovjekom. On je bio ubijen, odnosno zaklan u postelji, a njih su dvije u kupaonici bile silovane i preklane. Jedna je imala oko 40, a druga 44 ili 45 godina. Otac tih dviju djevojaka je ležao u postelji koja je bila natopljena krvlju, krv je bila crna, osušena, zgrušana. On je bio preklan. Jedna od tih djevojaka bila je vezana rukama oko lavaboa s očitim dokazima silovanja i vjerojatno poslije tog sramnog čina preklana. Druga je bila vezana rukama oko bidea, glava joj je bila u bideu (kod prve djevojke glava je bila u lavabou neodvojena od tijela, ali su se vidjele probodne rane). Obadvije su bile obučene u tradicionalnu nošnju hrvatskog življa. Tri dana sam trčala okolo tražeći od vlasti odobrenje da se ta tri leša pokopaju. Tražila sam da im dođe župnik. Četvrti dan smo dobili odobrenje da ih pokopamo, ali bez prisustva župnika. Pokopani su kao marva. Mislim da se jedna djevojka zvala Jaga, a druga Anda, a kada bih se sjetila prezimena vjerojatno bi se sjetila i imena sela...
U selu Seoce našli smo starijeg čovjeka prezimena Bagavac. Mislim da je bio član jedne od najbrojnijih hrvatskih obitelji u tom selu. Leš smo našli u prostoriji vjerojatno predviđenoj za garažu ili ostavu. Nisam medicinski radnik, ali sam toliko toga vidjela od trećeg dana sukoba pa do 29. dana da sam tako zaključila da po stanju leša taj čovjek mora biti mrtav tri do četiri dana. Dva dana smo tražili odobrenje da se pokopa. To odobrenje moralo se tražiti od muslimansko-bošnjačkih civilnih i vojnih vlasti. Pokopan je bez prisustva župnika...
Posebno gadni za hrvatsko pučanstvo koje je gravitiralo prostoru sela Ričice, starog sela Bjelavići i zaseoku Marići bili su Muslimani-Bošnjaci iz obitelji Roje iz sela Ričice. Kao prvo bili su ubojice, drugo pljačkaši, treće palikuće. Ne znam da li su pripadali jednoj vojnoj postrojbi, MOS-u ili Armiji BiH..."
Svjedoci kazuju da je 13. lipnja 1993. godine za napada postrojbi Armije BiH na postrojbe HVO-a nestala Jagoda Franjičević iz Teševa, supruga Ive, zvanog Načelnik, stara oko 60 godina. Bilo je to na lokalitetu Živalji. Ona je vjerojatno ubijena. Istog dana u selu Lijeska ubijeni su civili Marko Filipović, sin Davorije, rođen 1948. godine i Jelenko Jurišić, sin Marijana, rođen 1974. godine. Obojica su ubijena vatrenim oružjem. Nadalje, u selu Balići toga dana ubijeni su civili Mijo Miočević, rođen 1930. i Jelenko Duvnjak, rođen 1974. godine, vatrenim oružjem. Faruk Neimarlija je ubio civile Ivu Markanovića, sina Franje, rođenog 1952. godine i Marinka Jurića, rođenog 1973. godine, sina Pave. Ubijeni su u blizini sela Teševo.
Više svjedoka je posvjedočilo da je za masakra civila u selima Bradarići i Kovači 13. lipnja 1993. godine, na 200-300 metara od mjesta u vrijeme zločina bio transporter UNPROFOR-a. Vojnici UNPROFOR-a morali su vidjeti masakr i čuti pucnjavu pri ubijanju civila. Bili su to pripadnici Francuskog bataljuna UNPROFOR-a, a stajali su točno pored katoličkog groblja. Svjedoci navode da su pripadnici UNPROFOR-a vrlo često boravili u selu Živalji kod muslimansko-bošnjačkih ekstremista, Neimarlija, čak su viđeni kako UNPROFOR-ovim transporterima dovoze oružje i strjeljivo za Armiju BiH u Živaljima.
Za počinjene zločine nad hrvatskim pučanstvom u kakanjskoj općini podneseno je nekoliko krivičnih prijava tužiteljstvu s opisom zlodjela, lokacijom i popisom osumnjičenih počinitelja. Podnesena je i krivična prijava protiv Ejuba Jahića, zvanog Bube, sina Mustafe i Fate Huserić. Ejub Jahić rođen je 21. siječnja 1966. godine u Rotilju, općina Kiseljak, po nacionalnosti Musliman-Bošnjak, završio srednju školu, pripadnik Armije BiH, stalno nastanjen u Rotilju. Krivična prijava se temelji na osnovanoj sumnji da je silovao S. M., Hrvaticu, ženu I. M., rođenu 11. listopada 1973. u Kaknju.
Krajem prosinca 1993. godine bračni par S. i I. M. su krenuli iz Kaknja u Kiseljak bježeći od represalija koje su podnosili od muslimansko-bošnjačkih vlasti i pojedinaca. Na putu za Kiseljak u selu Grabovici presrela ih je patrola vojske Armije BiH. U patroli je bilo pet vojnika. Ejub Jahić je odmah šakama navalio na I. M., tukao ga je i nogama pa kundakom u glavu. Zatim je, u prisustvu I. M. i četvorice vojnika Armije BiH silovao S. M., a poslije toga gnusnog čina bračnom paru oduzeo je veću svotu deviznog novca, svu garderobu i sve stvari koje je nosio sa sobom iz Kaknja u Kiseljak. Četiri vojnika Armije BiH sve to su samo promatrali i nisu ni pokušali odvratiti Ejuba Jahića od zločina silovanja i pljačke.
Krivična prijava vojnom tužiteljstvu u Travniku podnesena je i protiv Jasmina Jašarevića i stanovitog Omera zvanog Dedo. Oni su osumnjičeni da su mučili i ponižavali zarobljene hrvatske vojnike, pripadnike HVO-a. Za napada Armije BiH na selo Lozančiće u općini Kakanj 9. lipnja 1993. godine zarobljeni su vojnici HVO-a M. L., J. Č. i Z. L., a njih su osumnjičeni kao ratne zarobljenike mučili i na razne načine ponižavali. Krivična prijava podnesena je 27. svibnja 1994. godine.
Krivična prijava je podnešena, za počinjene zločine nad civilima, za masakre, etničko "čišćenje", pljačke, paljenja kuća i gospodarskih zgrada, protiv više od devedeset zapovjednika i vojnika 7. muslimansko-bošnjačke brigade Armije BiH i MOS-a Kakanj, koji je sastavni dio postrojbi Armije BiH.
Prvi osumnjičeni je Mahmut Emir Karalić, zapovjednik 7. muslimansko-bošnjačke brigade Armije BiH iz Zenice. Zatim je na popisu osumnjičeni Fahrija Ademi, Albanac, Musliman-Bošnjak, iz Kaknja, nastanjen u Živaljima, koji je predvodio specijalne postrojbe Armije BiH u 7. muslimanskoj brigadi. Posebno je zanimljivo da je medu osumnjičenima jedan imam, Ševal Omerspahić, rođen 1962. godine u Kaparovićima, kakanjskom selu, koji je bio osnivač i ideolog postrojbi MOS-a u Kaknju. Imam Omerspahić je studirao islamsku teologiju u Jordanu, a službovao je kao vjerski službenik u Sarajevu. S početkom rata imam Omerspahić se vratio u rodne Kaparoviće, sa sobom je doveo mudžahedine i s mladim sunarodnjacima u Kaknju formirao je MOS. Svi pripadnici Omerspahićeva MOS-a oblačili su se kao mudžahedini, kada su išli u ratne pohode nosili su turbane oko glave i sličnu dekoraciju. Najozloglašeniji pripadnik Omerspahićeve postrojbe bio je Sejo Karzić, rođen 1959. godine u Kaparovićima. Osumnjičeni su i Iso Neimarlija, Faruk (Muharema) Neimarlija, Mirsad, Refik, Nazif, Ismet, Zihrija i Muharem Karzić, Haris (Vezira) Neimarlija, Zijad Tarko sin Keme, Muhamed Tarko, Refik Neimarlija, Fehim Neimarlija, Halim Neimarlija, Taib Neimarlija i Alija Plasto, zvani Aljo.
Njih se argumentirano sumnjiči da su napadom Armije BiH na postrojbe HVO-a u kakanjskoj općini u svibnju, lipnju i srpnju 1993. godine opkoljavali hrvatsko civilno pučanstvo, potom pristupili njegovu planskom i organiziranom etničkom "čišćenju" na području općine Kakanj. Osim toga su likvidirali i masakrirali civile, silovali djevojke i žene, pljačkali i palili obiteljske i gospodarske zgrade, činili svetogrde, uništavali katoličke crkve i groblja.
Pripadnici 7. muslimanske brigade Armije BiH i MOS-a Kakanj su tako u prostoru Kraljeve Sutjeske, na lokalitetu zvanom Drenovik, selo Teševo, 13. lipnja 1993. godine ubili Marka (Ante) Bradarića, rođenog 1930. godine, civila iz sela Bradarići, vatrenim oružjem; Janju Bradarić, suprugu Marka, rođenu 1938. godine, iz vatrenog oružja, potom leš masakrirali; Anđu Bradarić, suprugu Filipovu ,rođenu 1947. godine, ubijena iz vatrenog oružja; Stjepana Bradarića, iz vatrenog oružja; Ivu Bradarića, rod. 1959. godine, iz vatrenog oružja; Roberta Bradarića, sina Franjina, starog nepunih 16 godina, iz vatrenog oružja; Matu Bradarića, sina Perina, s nepunih 17 godina, iz vatrenog oružja; Franju Bradarića, sina Augustinova, rođena 1948. godine, ubijenog 23, lipnja na lokalitetu "Glavica" kod Kraljeve Sutjeske, nožem, a leš izmasakrirali. Postoji indicija da je zločin počinio Alija Plasto, zvani Aljo, iz sela Ričice.
Na lokalitetu Drenovik iznad sela Živalji ubijeni su, 13. lipnja 1993. godine: Juro Jurić, sin Stjepana, rođen 1941. godine iz Kovača, civil, iz vatrenog oružja; Stjepan Jurić, sin Jure, rođen 1968. godine, civil, iz vatrenog oružja; Ljubomir Jurić, sin Jure, rođen 1972. godine, civil, iz vatrenog oružja; Dragan Jurić, sin Jure, rođen 1963. godine, iz vatrenog oružja; Marinko Jurić, rođen 1974. godine, iz vatrenog oružja; Jagoda Jurić, kći Joze, rođena 1952. godine, iz vatrenog oružja; Ivo Markanović, sin Franje, rođen 1952. godine iz vatrenog oružja; Blaženko Franić, sin Ive, rođen 1953. godine, iz vatrenog oružja.
U vrijeme spomenutih zločina postrojbe Armije BiH predvodio je Fahrija Adeami, a kao vodiči su bili mještani sela Živalj iz obitelji Neimarlija, na čelu s Farukom sinom Muharema Neimarlije, starim oko 23 godine. U mjestu Lijeska, 13. lipnja 1993. godine, Marka Filipovića, sina Davorije, rođenog 1948. godine i Jelenka Jurišića, sina Marijana, rođenog 1975. godine, civile, ubili su mještani sela Kaparovića, a samo ubojstvo je organizirao i u njemu sudjelovao Sejo Karzić, zvani Karajica, zajedno s Mirsadom, Nazifom i Refikom Karzićem.
Hrvatske civile Miju Miočevića i Jelenka Duvnjaka ubili su u Balićima pripadnici Omerspahićeve postrojbe MOS-a.
Zijad i Mehmed Tarko su, između ostalih zločina, ubili Nenada Bradarića, Matu Grmača i Dragu Babića. Ubojstvo su počinili u neposrednoj blizini groblja u selu Grmače, a leševe potom bacili u jednu septičku jamu pored spomenutog groblja.
U akciji čišćenja područja kakanjske općine od Hrvata su "očišćena" hrvatska sela: Vidići, Juke, Srijetež, Božići, Balići, Ružići, Žite, Teševo, Kovači, Bradarići, Grmače, Bjelavići, Bistrik, Haljinići, Klanac, Ratanj, Kopljari, Lipnica, Slagoščići, Bijelo Polje, Veliki Trnovci, Bulčići, Bištrani, Zajezda, Slapnica, Turbići, Gora, Poljice, Lučići, Babići, Čelikovina, Šošnje, Seoce i Ravne. Od 16.556 Hrvata općine Kakanj, toliko ih je bilo na popisu stanovništva 1991. godine, oko 15.000 prognano je i izbjeglo u Kiseljak, Gromiljak, Hercegovinu, Hrvatsku i europske zemlje. U vrijeme vojne akcije Armije BiH njeni pripadnici a i muslimansko-bošnjački civili zapalili su oko 1.200 stambenih i gospodarskih hrvatskih objekata, a potpuno je devastirali 1.500 zgrada. Cilj uništavanja imovine Hrvata je da ih se zastraši i onemogući povratak. Sva vrijednija pokretna imovina je opljačkana kao osobni automobili, poljoprivredni strojevi, kamioni, tehnički uređaji, namještaj i drugo.
Katolički vjerski objekti su stradali, nad njima je počinjeno svetogrđe, opljačkani su i neki spaljivani. Župna crkva sv. Ivana Krstitelja i povijesni franjevački samostan u Kraljevoj Sutjesci su koncem 1993. obeščašćeni i oskvrnuti, a početkom 1997. samostan je oštećen projektilom.
Župna crkva Velike Gospe u Haljinićima je opljačkana i uništena. Župna crkva Sv. Ante u Vukanovićima je također stradala, vojnici Armije BiH su zgradu oštetili, križeve polomili, kipove porazbijali. Opljačkane i uništene su kapelice i filijalne crkve u Banjevcu, Bjelavićima, Brnju, Crnaču, Jukama, Mandovini, Opama, Poljanima, Seocu, Vardi, Zgošći i Žitelju. Crkva u Grmačama je spaljena, a u Pavlovićima s filijalne crkve skinut je krov.
Sukob između Hrvata i Muslimana-Bošnjaka u kakanjskoj općini pored tolikih nevinih žrtava ostat će u povijesti zapisan kao tragična epizoda povijesti bosansko-hercegovačkih Hrvata. Etničko čišćenje je sredstvo da se s povijesnih hrvatskih i katoličkih prostora iskorijeni Katolička Crkva i hrvatski narod. Da bismo shvatili dubinu te tragike, donosimo iskaz bosanskog franjevca Augustina Draguna rodom iz Zajezde u župi Kraljeva Sutjeska. On je za vrijeme sukoba HVO-a i Armije BiH na kaknjskom području, pastorizirao hrvatske katolike u Njemačkoj. O tragediji svoga kraja 13. listopada 1993. godine izjavio je i ovo:
"Mogao bih mnogo govoriti o Kraljevoj Sutjesci, o njenoj vrijednosti za hrvatski narod, odnosno katoličanstvo. Zvali su je Mali Rim. Komunisti su nastojali da se u njoj ništa ne događa, ali nisu uspjeli. U trenutku pada komunizma javio se entuzijazam. Javile su se i izvjesne napetosti. Pratio sam situaciju. Sukoba između Muslimana, Srba i Hrvata nije bilo. U Kraljevoj Sutjesci smo zastupljeni s 80 posto. Od 1464. godine franjevci su sačuvali hrvatstvo - kroz stoljeća. Danas doživljavamo najstrašniju situaciju, strašniju nego u turska vremena, nego u oba rata ili za komunizma.
Negdje u prvoj polovini mjeseca lipnja iznenada su došli mudžahedini i muslimanske trupe iz Bosanske Krajine, istočne Bosne, i napale Kakanj i Kraljevu Sutjesku - i to strahovito, masovno i brutalno. Tako da je sav narod iz Kraljeve Sutjeske i Kaknja prebjegao u Vareš, oko 20.000 ljudi, u mali Vareš koji ih nije mogao sve primiti nego su mnogi mjesecima morali ostati po planinama i šumama. Mali dio nije uspio pobjeći nego se uspio spasiti kod UNPROFOR-a, tamo izmedu Kaknja i Čatića, kod elektrane. Što je s tim ljudima, ja ne znam.
Međutim poznato mi je da su Muslimani-Bošnjaci osvajali kakanjska sela i sela Kraljeve Sutjeske i da su ta sela palili i rušili, npr. na perifernim dijelovima. U selu Stupnice npr. srušili su tada više od 6o kuća, u Kreševu 65, u selu Zajezdi 10 kuća - to je više zaselak nego selo. Srušili su kuću moga brata i štalu. Odnijeli su sve što se dalo odnijeti, kažu da i danas dolaze u kuće koje su ostale i odnose čak i crijep s kuća.
Što je najstrašnije, mnogo je naroda ubijeno, mlađeg svijeta, žena, čak i djece. Lista koju imam je starija, u njoj je 68 imena poginulih osoba. Međutim, poginulo je više ljudi. A čujem zadnjih dana da su Muslimani-Bošnjaci ubili još osam ljudi. Imam listu s 84 osobe koje su ranjene. Znam da se dio naroda vratio u periferne dijelove župe Kraljeve Sutjeske. To je manji dio. Dio uz cestu Muslimani-Bošnjaci su ostavili, to je najljepši dio, tako da izgleda kao da nisu ništa radili. Ostavili su kuće kao da nisu ništa palili. Ali ako se side s glavne ceste Kakanj- Čatići-Kraljeva Sutjeska, onda se vide strahote. Tu su palili, rušili i pljačkali. U kuće koje nisu srušili, dovode svoje ljude i tu ih naseljavaju. I to masovno. Župa koja je bila katolička, hrvatska, gotovo više ne postoji. Znam da je nadbiskup iz Sarajeva dolazio u Kraljevu Sutjesku. Gvardijan mu je rekao: 'Oče nadbiskupe, katolika u Kraljevoj Sutjesci više nema.'
Muslimani su pljačkali sve, pa i samostan, i to danima. Imam faks koji je gvardijan poslao nadbiskupu i provincijalu, koji je bio tada u Zagrebu. Kako je uspio, ja to ne znam. Međutim, kulturno blago vrlo vrijednog samostana, jednog od najpoznatijih samostana na Balkanu, pored Fojnice, Kreševa i Dubrovnika, nisu opljačkali zahvaljujući francuskim unproforcima, koji su to tenkom branili. Znam da je takva situacija i danas. Moja subraća u samostanu jako su trpjela. Jedan je čak i ranjen, u dio obraza. Imao je sreću da ga je Musliman pogodio samo u dio obraza, tako da se uspio sačuvati, ali imao je slom živaca i dospio je u bolnicu u Zenici. UNPROFOR ga je prebacio tako da je danas u Sućurju...
U sutješkoj župi imamo deset kapelica, nekoliko kapela gdje nedjeljno imamo službu božju, svetu misu. Čujem da su pretvorene - kako bih ja to rekao - u pisoare. Npr. kapela u Bjelavićima, u Pavlovićima, to su informacije koje imam. Da su demolirane i pretvorene u prostorije za javne potrebe. Crkva sutješka je sačuvana, kao što sam rekao, zahvaljujući francuskom UNPROFORU. To mi je rekao fra Luka Baravčić, vikar samostana, koji je izišao zahvaljujući UNPROFOR-u. Iako sam čuo da su unproforci davali oružje Muslimanima-Bošnjacima, da su nađene kasete od UNPROFOR-a za streljivo kod Muslimana-Bošnjaka. Da li je to ukradeno ili ne, ja to ne znam, ali začuđujuće je kako su naoružani.
Prije ovih napada Muslimana, napada od Srba u sutješkom kraju nije bilo. U našem kraju Srba nije bilo, ili ih je bilo jako malo. Radilo se o ovome: Muslimani su htjeli otvoriti u Kaknju izrazito muslimansku gimnaziju. Hrvati su se pobunili. To je moja informacija. Boli me da su se Srbi oko Vareša pokazali vrlo humani time što su dopustili da Hrvati preko njihovog teritorija i preko Banja Luke idu prema Hercegovini. Ali mi je poznato i to da su prolaz naplaćivali po 150 DEM po osobi u devizama. Tu su se Srbi jako skupo prodali, kod ljudi koji nisu pojma imali o čemu se radi, kako je rat počeo, od čega je sve to krenulo. Tu su dobro prošli."
U Kraljevoj Sutjesci još nema mira za katolike Hrvate. Povratak izbjeglim Hrvatima je zapriječen na razne načine. Muslimansko-bošnjački ekstremisti ne prezaju ni od nasilja da bi prestrašili Hrvate i dali im do znanja da se ne smiju vraćati. Jedino tako možemo razumjeti i vandalski čin 6. travnja 1997. godine, kada su dvije granate ispaljene na samostan; jedna je pogodila zid na ulazu u samostanske prostorije iz crkvenog dvorišta.