Vučji čopori, svakodnevnica i sjećanja.

Žepče
Srednjobosanski gradić Žepče leži na rijeci Bosni, na cestovnoj i željezničkoj prometnici Sarajevo-Doboj. Sjedište je istoimene općine. Prema popisu stanovništva iz 1991. godine općina Žepče imala je 22.966 žitelja, od toga Muslimana-Bošnjaka 10.820 ili 47,11 posto, Hrvata 9.100 ili 39,62 posto, Srba 2.278 ili 9,91 posto, a ostalih 768 ili 3,34 posto. U odnosu na popis stanovništva iz 1971. godine udio Hrvata u ukupnom broju žitelja spao je se 42,4 na 39,6 posto, a Srba čak sa 16,9 na 9,9 posto. Samo je rastao udio Muslimana-Bošnjaka. Njih je 1971. godine u ukupnom broju stanovništva bilo 44,5.
S početkom srpske agresije na Bosnu i Hercegovinu žepački kraj zajednički brane žepački Hrvati i Muslimani-Bošnjaci organizirani i politički i vojno kroz HVO. Muslimani-Bošnjaci i Hrvati su imali zajedničku ratnu bolnicu, zajedničke ratne medicinske ekipe, borili se skupa na bojišnicama. S prvim ratnim okršajima između Muslimana-Bošnjaka i Hrvata i u Žepču rastu međusobne napetosti. Muslimani-Bošnjaci napuštaju bojišnice, čak bježe iz rovova pa zbog toga neke linije "pucaju" i ginu hrvatski vojnici, a mnogi su ranjeni. Kada je formirana Armija BiH i u Žepču, napetosti su još veće. Na katolički blagdan Sv. Ivana Krstitelja, 24. lipnja 1993. godine, dok se služila sveta misa, počeo je napad muslimansko-bošnjačkih snaga na Žepče. Napadnut je grad Žepče, ali i sela Papratnica, Bistrica, Ljeskovica i Novi Šefer.
Žepački kraj je od toga sukoba u potpunom okruženju srpskih snaga s jedne i Armije BiH s druge strane. Borbe su žestoke, s mnogo ranjenih i poginulih vojnika je na sve tri strane.
Stojkovići
I hrvatsko selo Stojkovići u visočkoj općini doživjelo je svoju tragediju u vrijeme sukoba HVO-a i Armije BiH. Selo su zauzele postrojbe Armije BiH 20. travnja 1993. godine. Toga dana iz vatrenog oružja pripadnika Armije BiH ubijen je u obiteljskoj kući u Stojkovićima sedamnaestogodišnji Slavko Pravdić, sin Ivice. Stradao je dok je objedovao s ocem Ivicom i majkom Božicom, braćom Nenadom i Željkom.
Kada su osvojeni Stojkovići, Seid Ahmeljić, sin Mustafe i Zejfe Đino, rođen 25. svibnja 1955. godine u Vladićima, općina Fojnica, poznatiji po nadimku Luka, po zanimanju trgovac, koji je radio u Gromiljaku, u silosu, pripadnik Armije BiH i Ramiz Smajić, zvani Čiča, sin Salke i Aiše Čilaš, rođen 20. svibnja 1955. godine u Višnjici, općina Kiseljak, taksist u Kiseljaku, pripadnik Armije BiH, zapovjedili su da se pritvori svo hrvatsko civilno pučanstvo sela. Dok su Hrvati bili u pritvoru, pljačkana je njihova imovina, odnošen je novac, osobito strana valuta, zlatni nakit, tehnička roba, odvođena je stoka. Samo od obitelji Nikole Radata, zvanog Nikica i Mije Radata vojnici Armije BiH opljačkali su 100 ovaca, osam bikova, tri krave, jedno tele i dvije svinje.
Od 20. travnja do 3. lipnja 1993. godine vojnici Armije BiH su zlostavljali zatvorene Hrvate, tukli ih šakama, nogama, kundacima i cijevima pušaka, stavljali ih uza zid kuće prijeteći da će ih strijeljati pa su doista pucali iznad njihovih glava ili ispod nogu im, prijetili su i noževima, da će ih zaklati. Cilj toga zastrašivanja bilo je prisiliti ih da se isele iz Stojkovića i da selo tako "očiste" od Hrvata.
Posebno teško bili su mučeni najimućniji i najugledniji pojedinci u selu, među kojima i Nikola Radat - Nikica. Na njima su se iživljavali Seid Ahmeljić - Luka i Ramiz Smajić. Oni su 2. lipnja 1993. godine Nikolu Radata, sina Ivana i Stojke, rođenog 25. ožujka 1926. godine, živog bacili u zapaljenu staju. Sutradan su postrojbe HVO-a oslobodile Stojkoviće od terora vojnika Armije BiH i pronašle poluizgoren i polukarboniziran leš Nikole Radata. Pokopali su ga u blizini njegove kuće.
Selo Kiseljak
Strahovit zločin nad hrvatskim civilima počinili su vojnici Armije BiH 16. kolovoza 1993. godine u selu Kiseljak, istočno od Žepča. Preobučeni u uniforme vojnika HVO-a, diverzanti 303. i 314. brigade 3. korpusa Armije BiH neometano su, predvečer upali u to hrvatsko selo. Vojnici HVO-a bili su iznenađeni i dok su se konsolidirali i stali odupirati, vojnici Armije BiH počinili su zločine nad starcima, ženama i djecom. Vatrenim i hladnim oružjem život su izgubile 43 osobe. Kada su upali u selo, vojnici Armije BiH iz kuća su istjerali civile i postavili ih kao živi zid prema lokalnoj postrojbi HVO-a.
Jedna žena, majka petoro djece, svjedočila je 21. veljače 1994. godine.
"Tada je zapucalo i odozdo, od pruge, a muslimanski vojnici su se međusobno dovikivali 'Allahu ekber'. Na put, između moje i Nikine kuće i na njegovo dvorište pristizali su novi muslimansko-bošnjački vojnici. Skupilo ih se preko dvadeset. Prijetili su, psovali: 'Znat ćete vi, ustaše, što su balije'. Sve su zarobljene potjerali prema cesti naredivši da se međusobno drže tako da njima mogu biti živi štit. Čini mi se da su htjeli preći na drugu stranu ceste. Zastali su s ovu stranu, kod ceste, desetak metara od moje kuće. Strašno je pucalo i od pruge i, čini mi se, sa svih strana. Čula sam zarobljene da strašno viču, jauču. Sada se pucalo svačim: puškama, pištoljima, bombama, tromblonima. Valjda nisu smjeli preko ceste pa su ispred sebe ti muslimansko-bošnjački vojnici gonili zarobljene vičući im da se čvrsto i gusto drže zajedno. Vraćali su se natrag. I onda čuh kćerku: 'Joj, mama!' Pogledah kroz prozor. Ivana pade i nije više progovorila. Muslimani-Bošnjaci su pucali po ostalima. Čula sam da viču: 'Sad ćete vidjeti što su balije. Majku vam ustašku. sad ste naši.'
Kata Krezić pala je na leđa s rukama prekriženim na prsima. Floro je ležao na putu pod prozorom, a kraj njega je na trbuhu puzala Ankica, Florina sestra. Jaukala je. Janja i Jozo Bulajić ležali su jedno na drugom. Mislila sam da su oboje mrtvi. Ivana i Franju sam vidjela kroz trupce na prozorima. Franjo je ležao a crijeva su mu bila vani. Čula sam kako kaže Ivanu da mu stavi drvo pod glavu. Ivan je to učinio i trudio se da mu jezik izvuče vani. Ali, Franjo je istog trenutka umro. Sve se od početka napada odvijalo tako brzo i shvatih da se iz Verine kuće i iz još jedne kuće, ovdje s druge strane, puca na muslimansko-bošnjačke vojnike. Da su naši došli prije, ne bi ovi bili stigli napraviti ovaj pokolj, ali sve se odigralo tako brzo. Muslimansko-bošnjački vojnici su počeli bježati prema cesti i preko ceste. Kasnije sam saznala da ih je bilo mrtvih i ranjenih. A mislili su ići dalje ubijati, jer sam čula kako govore: 'Ovdje je gotovo, idemo dalje'. A tada su naši zapucali iz ovih dviju kuća."
U tome masakru hrvatskog pučanstva u Kiseljaku, smrtno su stradali: Franjo Krezić, starija osoba; Kata Krezić, žena Franje, starija osoba; Kata Katić, rođena 1922. godine; Niko Širić, starija osoba; Kata Širić, starija osoba; Ivica Mandurić, dječak, retardirana osoba; Ivana Širić, djevojčica od 15 godina; Miroslav Lučić, invalid bez noge; Damir Kajić, dječak od 10 godina; Kruno Kajić, invalid, ranjeni vojnik HVO-a; Ljilja Maglica, djevojka; Ana Đerek, majka troje maloljetne djece; Anto Jukić, invalid, ranjenik HVO-a; Franjo Tadić, nesposobna i nepokretna osoba; Jakov Tadić, starija osoba; Ivan Pravdić, invalid; Jozo Bulajić, starija osoba; Mato Ivešić, starija osoba; Ivo Vidović, starija osoba; Stanko Širić, starija osoba; Ivica Bandić, starija osoba; Florijan Krezić; Ivica Lukeš i Vinko Zovko. Ostali poginuli još nisu identificirani.
Sliku užasa toga dana u selu Kiseljak opisala je jedna svjedokinja, rođena 1958. godine ovako:
"Kad smo došli možda deset metara od ceste, zapucali su vojnici Armije BiH po nama. Svi smo popadali po tom putu. Moj se sin bacio malo u stranu i nije niti ranjen. Kad je došao sebi podigao je malu Ivanu i pitao me; 'Majko, što je ovo?' A mala Ivana govorila je: 'Joj, što ću...' to su bile njene zadnje riječi. Ja sam samo govorila: 'Dijete, ne daj se!' Florijan nije progovorio nijednu riječ kao ni majka mu Kata. Mala Ivana Širić je rođena 11. ožujka 1980., Kata Krezić 12. rujna 1933., Franjo Krezić 2. veljače 1934., a Florijan Krezić 27. veljače 1963. Svi su oni u jednom trenu ubijeni. Janja Bulajić je teško ranjena i poslije je ostala u bolnici u Banja Luci. To se sve dogodilo pored mene. Ležala sam medu njima mrtvima. Onda sam se, u toj svojoj panici, sjetila Boga i to mi je jedinu snagu dalo. Tad sam izmolila 'Pokajanje', za mrtve. Franjo Krezić je nakon pucnjave još davao znakove života i sin mi je rekao: 'Mama, odoh ga ja pokušati spasiti, samo ako ga uspijem dolje prenijeti'. Pitao me jesam li ja ranjena, ja sam rekla da jesam, ali da ne krvarim puno...
Tad sam se morala nasloniti na mrtvog Florijana Krezića. Pazila sam da ne ugazim u njegovu krv i tad sam vidjela njegov mozak u toj krvi. Onda sam dopuzila natrag do svoje kuće i kad sam došla do zida, naslonila sam se na njega. Tada sam ranjena i u drugu nogu te sam pala. To je bila samo prostrjelna rana. Ostala sam ležati ispod terase. Sin je odnekud došao do mene i rekao. 'Mama, od Franje nema više ništa. Mrtav je.'
Nije bilo nikakvih nagovještaja da će nas Muslimani napasti. Mi smo odmah uz rijeku Bosnu. Spremali smo zimnicu, ništa nismo znali. Baš sam spremala paradajz za zimnicu, pilili smo i drva. E, da smo znali što će nas snaći. Florijan Krezić je pogođen u glavu, točno iza uha. Vidjela sam kako mu je mozak iscurio iz glave. Mala Ivana Šarić je pogođena u lijevu stranu tijela. Od naprijed je rana izgledala kao crvena ruža na njenoj majici. Lice i tijelo su joj dobili plavu boju, a na prsima se 'otvorila', baš kao rascvjetana ruža. Kata Krezić je svukud pogođena, krv joj je curila iz usta, iz prsa, iz ruku i nogu. Franjo Krezić je pogođen u trbuh i u leđa. Ja sam pogođena u noge. Kad sam došla u Teslić, vidjela sam još naših ljudi koji su tog dana stradali. Rekli su mi da su Zovko i Božo Širić ubijeni. Jedna moja susjeda leži u bolnici, ostala je bez ruke i noge".
Obitelj Franje i Kate Krezić bili su izbjeglice iz sela Golubinja, 15 km udaljenog od Kiseljaka. Bili su se smjestili kod svjedokinje utekavši iz rodne kuće ispred muslimansko-bošnjačkog nasilja. Iza njih su ostala siročad, sin i kćerkica, koja je imala osam godina.
Ratni zločin pripadnika Armije BiH nad hrvatskim pučanstvom u selu Kiseljaku, općina Žepče u svjetskoj javnosti nije bio zapažen. Predstojnik Sektora za zdravstvo u Odjelu obrane tadašnje Hrvatske zajednice Herceg-Bosne, dr. Ivo Bagarić, 17. kolovoza 1993. godine o tom muslimansko-bošnjačkom zločinu nad Hrvatima u Kiseljaku obavijestio je UN, UNHCR, UNPROFOR, WHO, ICRC, UNICEF, Helsinški Watch, New York, Amnesty International, The European Community i g. Cederica Thornberryja te apelirao za zaštitu hrvatskog pučanstva u Bosni pred genocidom koji provodi Armija BiH.
Zaprepašteni zločinom u selu Kiseljak nad običnim ljudima, čak invalidima i djecom, Hrvati žepačkog kraja vapili su za pomoć i zaštitu. Predsjednik HVO-a Žepča i dopredsjednik HDZ, Bosne i Hercegovine dipl inž. Perica Jukić, u svom otvorenom pismu upućenom između ostalih i kardinalu Franji Kuhariću kao i cjelokupnoj međunarodnoj javnosti za taj ratni zločin optužio je izravno Aliju Izetbegovića. Ovdje valja napomenuti da muslimansko-bošnjačkee civilne i vojne vlasti nisu dopuštale inozemnim novinarima pristup Žepču, kao ni humanitarnim organizacijama i europskim promatračima, blokiranjem putova i polaganjem mina.
Za ratni zločin počinjen nad Hrvatima u selu Kiseljak opravdano se tereti Suad Hasanović, zapovjednik 303. brigade i Mirsad Šestić, zapovjednik II. bataljuna 303. brigade iz sastava 3. korpusa Armije BiH, kojemu je sjedište u Zenici. Uz njih, tereti se i Ramiz Bećirhodžić, rođen 1953. godine, zapovjednik specijalne policijske postrojbe Odreda MUP-a CSB Zenica. Kota Bukvik, na južnom dijelu općine Žepče bila je 22. prosinca 1993. godine izložena jakom topničkom napadu Armije BiH. Na Bukvik je taj dan ispaljeno preko 300 različitih granata usmjerenih na položaje HVO-a, a potom su uslijedile pješadijske borbe, prsa u prsa. U tim borbama HVO je izgubio četiri vojnika, a medu njima je bio i Fabijan Tadić, zapovjednik jedne postrojbe HVO-a. Mrtvom Fabijanu Tadiću vojnici Armije BiH odsjekli su glavu i tijelo na više mjesta masakrirali. Tu jezovitu situaciju vojnici HVO-a su snimili na videokasetu i njen snimak je predočen članovima Europske promatračke misije i predstavnicima ICRC-a iz Banja Luke, koji su boravili u općini Žepče, a 28. prosinca 1993. godine također i časnicima UNPROFOR-a na čelu s majorom Morgensonom.

stvarno si budala. neko će to kopi pejstat napisat kjnigu i obogatiti se.... a ti ćeš i dalje lamentirati.

Ti malo o mom Žepču,neka neka nemam sada vremena čitati ali ću večeras
pročitati pa ocjeniti

Niš osobno, ali nauči značenje riječi kojima se koristiš. Npr. "lamentirati" (danas vrlo popularno). ;)

eh, pa napravi si normalan blog za ovo... samo trošiš vrijeme uzalud na ovom sajtu prepunom depresivnih baba

...bas dobro da si spomenuo Zepce.....jer o njemu sam podosta procitala.I mislim da je steta sto ga se ne spominje cesto, kako rijecju a tako i slikom.I dragu sam osobu uspjela upoznati iz tog prekrasnog kraja.Dakle.....komplimenat za napisano!

Briga me, ne pišem zbog "depresivnih baba" koje to ne zanima. Međutim, siguran sam da postoje ljudi na ovom portalu koji čitaju i kojima dobar dio napisanih činjenica dosada nisu bili poznatio. Isto sam tako siguran da ne lamentiram, ne žalim se i ne cvilim. Koga zanima - zanima, koga ne zanima.... Nitko ne čita svaki blog.