Vučji čopori, svakodnevnica i sjećanja.

Maglaj
Na rijeci Bosni, 16 km južno od Doboja prema Zavidovićima, smjestio se grad Maglaj s oko 5500 stanovnika. U njemu je i središte maglajske općine, a sam grad se spominje prvi put u pisanim dokumentima 1503. godine. Maglaj je poznat po tvornici sulfatne celuloze i natron-papira. Uz osnovne, u njemu djeluje i srednja škola. Katolička župna crkva posvećena je hrvatskom svecu Leopoldu Bogdanu Mandiću.
Maglajska općina je s većinskim muslimansko-bošnjačkim stanovništvom. Demografska struktura u proteklih 30 godina nije bitno narušavana. Rat u Bosni i Hercegovini bino je izmijenio demografsku strukturu općine i grada Maglaja u korist Muslimana-Bošnjaka, a na štetu Hrvata i Srba, koji su protjerani u velikom broju iz svojih domova. Prema popisu stanovništva, maglajska općina brojila je 1991. godine 43.338 stanovnika, od toga Muslimana-Bošnjaka 19.569 ili 45,1 posto, Srba 13.312 ili 30,68 posto, Hrvata 8.365 ili 19,27 posto, a ostlih 2.142 ili 4,93 posto. Udio Hrvata u ukupnom broju stanovništva od popisa 1971. godine uglavnom je stabilan, dok je zapažen pad udjela srpskog i povećanje udjela muslimansko-bošnjačkog naroda.
HVO i Armija BiH zajednički su se borili protiv srpskog agresora u 1992. i dijelu 1993. godine. Sve do srpnja mjeseca 1993. godine nije bilo većih oružanih okršaja između dvije vojske. Nekoliko dana prije otvorenog sukoba u Maglaj je u UNPROFOR-ovu transporteru došao dr. Ejup Ganić i dao nalog političkim i vojnim vođama muslimansko-bošnjačkog naroda da Armija BiH napadne HVO i hrvatsko pučanstvo Maglaja. Sukob je počeo prvih dana srpnja 1993. godine. U tom sukobu je sravnjeno 35 hrvatskih kuća u selu Liješnica, a samo jednu prije su sravnili srpski agresori. Bila je to kuća Anice Matijević, rodene 1943. godine.
Tomići
Prve hrvatske žrtve od muslimansko-bošnjačkog sanjperista pale su u selu Tomići, uz željezničku prugu Sarajevo-Doboj, a s lijeve strane toka rijeke Bosne, udaljeno osam km od Maglaja prema Zavidovićima. Naspram sela Tomići, a s druge strane rijeke Bosne nalazi se selo Krsno Polje, koje, od 17. svibnja 1993. godine kontrolira Armija BiH. Iz sela je protjerano malobrojno hrvatsko i srpsko stanovništvo, popaljene su njihove kuće i gospodarske zgrade i utvrđena bojišnica prema HVO-u. U selu Tomići živjelo je 50 hrvatskih obitelji s oko 200 članova. Snajperisti su stalno pucali na hrvatsko pučanstvo u Tomićima; život u selu je bio paraliziran, vrata i prozori kuća bili su zaštićeni trupcima, nije bilo u kućama dovoljno zraka i svjetla, a noću su prostorije bile osvijetljene svjetlom na jestivo ulje i svinjsku mast. Polja se nisu mogla obrađivati danju pa su ljudi išli na svoje njive po noći, za mjesečine. U razdoblju od 7. kolovoza do 26. prosinca 1993. godine od muslimansko-bošnjačkih snajperista u selu Tomići ubijena su tri Hrvata, a ranjeno šest. Ubijeni su Karlo (Nike) Banović, rođen 1946. godine, ubijen na svojoj njivi 26. kolovoza 1993. godine oko 18 sati dok je nadgledao usjeve; Pava (Stipe) Jugović, rođena 1947. godine, ubijena je snajperskim hicem kroz prozor svoje kuće 4. rujna 1993. godine dok je ložila vatru ili stajala uz štednjak; Mato (Ive) Banović rođen 1957. godine, ubijen je 27. rujna 1993. kod kuće svog prvog susjeda Marijana Sovića oko 16 sati, dok je pružao prvu pomoć snajperom ranjenoj Ankici Sović.
Prema iskazima svjedoka muslimansko-bošnjački snajperisti, koji su pucali po selima Tomići i Fojnica bili su; Senad Mahmutagić, zvani "Ćevap", iz Jelovca, općina Maglaj; Sebastijan Radovanović, zet Zdenke Zambonija iz Maglaja, te muškarac zvan Bijeli iz Isića, općina Maglaj, koji je stanovao iznad apoteke i nosio naglašeno široku maskirnu uniformu. Mahmutagić i Radovanović bili su naoružani originalnim Zastavinim snajperima, a Bijeli je pucao iz snajpera na karabinu.
Hasanbari
Prema autentičnom svjedočenju u selu Hasanbari 13. rujna 1993. godine masakrirani su hrvatski vojnici. Pored groblja svjedok je sa skupinom kolega pored puta s lijeve strane vidio leš vojnika Ivice Jozića, starog oko 24 godine, prognanika iz Jelaha, nastanjenog u selu Čustom Brdu. Lijeva ruka leša bila je odsječena u zglobu lakta, a sasvim bijela kost lijeve nadlaktice vidjela se u dužini 10-15 cm. Desno oko mu je izvađeno iz očne duplje. Prema obliku i veličini rane to je učinjeno oštrim predmetom. Na oba obraza vidljive su bile posjekotine dubine dva do tri cm. Ispod mrtvog tijela ostao je nož- bajunet od puške M-48, sa slomljenim vrhom, sav krvav. Na tijelu se vidjelo nekoliko rana od vatrenog oružja.
U blizini je nađeno i drugo tijelo, leš još jednog mrtvog vojnika HVO-a. Nije indentificiran. Imao je nekoliko rana od vatrenog oružja u predjelu grudnog koša. Oblik i veličina rane kod nosa, na gornjoj vilici, svjedoči da je u vojnika pucano iz blizine. Obje ruke, od zglobova šaka do vrhova prstiju bile su izlomljene, zdrobljene tvrdim predmetom. Po tim tragovima može se zaključiti da je vojnik već ranjen ili možda mrtav bio i masakriran.
Selo Fojnica
Selo Fojnica je od Maglaja udaljeno oko šest kilometara, prema Zavidovićima, u blizini sela Krsno Polje. U Fojnici je živjelo oko 50 hrvatskih obitelji s oko 150 članova. Muslimansko-bošnjački snajperisti iz susjednog sela Krsno Polje držali su Fojnicu u blokadi, kao i Tomiće.
Snajperisti su tu u kolovozu i rujnu 1993. ranili četiri osobe hrvatske nacionalnosti. Pored svoga automobila, s rukama u džepovima, 27. studenoga 1993. godine život je izgubio Dragan (Ive) Slišković, rođen 1965. godine. Pogođen je u lijevu sljepoočnicu rasprskavajućim zrnom iz snajpera. Snajperisti su bili isti oni koji su ubijali i ranjavali Hrvate u Tomićima.
Čusto Brdo
U selu Čusto Brdo vojnici Armije BiH među kojima je bilo i mudžahedina iz Tešnja su 15. rujna 1993. godine izmasakrirali članove jedne hrvatske obitelji: Peru Zekića, njegovu suprugu i kćer.
Novakovići
Selo Novakovići bilo je izloženo žestokim napadima vojnih postrojbi Armije BiH 21. i 24. siječnja 1994. godine. U prvom napadu na to selo, udaljeno pet kilometara od Maglaja prema Zavidovićima na lijevoj obali rijeke Bosne, nastanjeno hrvatskim pukom, masakrirana su tri zarobljena vojnika HVO-a i jedan civil. Tijekom muslimansko-bošnjačkog napada poginulo je pet branitelja, a ranjena tri.
Masakriran je Franjo (Ivića) Banović, rođen 1951. godine, otac troje djece. Franjino tijelo je ekshumirano 18. ožujka 1994. godine. Vidljivi su tragovi masakriranja. Ruke su mu bile vezane, odjeća skinuta, nedostaju zadnji dio glave, nema očiju u očnim dupljama, nema rana od vatrenog oružja. I Ivo (Markov) Antolović je masakriran. Rođen je 1955. godine, otac je jednog djeteta, oženjen, ubijen vjerojatno 21. siječnja 1994. godine kao i Franjo Banović. Na mrtvom tijelu ekshumiranom 18. ožujka 1994. godine očiti su tragovi masakriranja. Skinuta je odjeća, po cijeloj širini lica preko očiju vidljiva je duboka otvorena rana, a na tijelu su i rane od vatrenog oružja.
Treći masakrirani je Ilija (Ilijn) Babić, rođen 1961. godine, oženjen, otac troje djece. On je vjerojatno ubijen istog dana, a ekshumiran je također 18. ožujka 1994. Skinuta odjeća, oveća rana iznad desnog oka i rez na desnoj strani vrata navode na zaključak da je mučen i zaklan. U neposrednoj blizini svoje kuće ubijen je Mato (Ivana) Slišković, civil, rođen 1939. godine, oženjen, otac troje djece. Prvo je s leđa proboden bajonetom, zatim je pobjegao od vojnika Armije BiH, ali su ga uskoro iz neposredne blizine ubili, na nosilima.
Mučen i masakriran je i Ilija (Andrije) Dunđer, vojnik HVO-a, poslije zarobljavanja, rođen 1964. godine, oženjen, otac dvoje djece. Njegova glava je tek ličila na ljudsku glavu, smrskana je tupim predmetom, a rana od vatrenog oružja nije bilo.
Poslije identifikacija svoga oca Franje, Ivo Banović, rođen 1972. godine u Tomićima, zajedno sa svojim stricem Marijanom (Ivića) Banovićem identificirao je i tijelo svog bližeg rođaka Drage (Antina) Banovića, rođenog 1967. godine, oženjenog oca dvoje djece. Bio je vojnik HVO-a, a prema tragovima na lešu ubijen je kao zarobljenik.
Dragino tijelo ležalo je u sanduku, na leđima, imao je mnogo prostrijelnih rana u predjelu donjeg dijela trbuha i veću ranu na desnoj sljepoočici, nanesenu tupim predmetom. Mrtvo tijelo nije bilo sahranjeno, nego je skoro dva mjeseca ležalo na otvorenome pa se već počelo raspadati.
Među masakriranim toga dana je i Jozo (Ivanke) Karatović, rođen 1956. godine, neoženjen. Tijelo je nađeno golo, jagodične kosti su mu bile smrvljene, ruke od ramena do šaka izlomljene, na mnogo mjesta po tijelu je gnjeten. Prema izjavi vojnika očevidca, Jozo je bio ranjen i ostao je ležati pa je zarobljen, a onda tučen, mučen i ubijen. Alen (Franjin) Matijević, rođen je 1975. godine, neoženjen, civil. Njegovo nesahranjeno tijelo pronađeno je 18. ožujka 1994. godine i nije bilo identificirano pa je ka "NN-neidentificirana žrtva" poslan srpskoj strani.
Prepoznat je 30. ožujka 1994. i razmijenjen. Na njegovom tijelu bili su vidljivi znakovi mučenja i masakriranja: skinuta odjeća, lice mu je bilo potpuno crno, gornja vilica polomljena, a na lijevoj sljepoočnici imao je ranu.
Postrojbe Armije BiH oštetile su i svetište sv. Leoploda Bogdana Mandića. Prema izjavi župnika muslimansko-bošnjačke vlasti Maglaja nisu dopustile služenje svete mise u crkvi. Za blagdan sv. Leoploda Mandića, 12. svibnja 1996. godine, te vlasti su prvo odobrile pa povukle dopuštenje o služenju svete mise u tom svetištu. To je očit primjer kršenja vjerskih sloboda na području Federacija Bosne i Hercegovine.