Vučji čopori, svakodnevnica i sjećanja.

Zavidovići
Grad Zavidovići, oko 13 tisuća stanovnika nalazi se na rijeci Bosni i na cestovnom i željezničkom prometnom pravcu Sarajevo-Doboj. Leži na ušću rijeke Krivaje u rijeku Bosnu. Zavidovići su najveće središte drvne industrije u Bosni i Hercegovini s velikom pilanom i modernom tvornicom montažnih kuća i namještaja.
Općina Zavidovići je područje s natpolovičnim muslimansko-bošnjačkim pučanstvom. Prema popisu stanovništva iz 1991. godine od 57.164 stanovnika zavidovićke općine Muslimana-Bošnjaka je bilo 34.198 ili 59,82 posto, Srba 11.640 ili 20,36 posto, Hrvata 7.576 ili 13,25 posto, a ostalih 3.750 ili 6,56 posto. U protekla tri desetljeća udio hrvatskog i srpskog pučanstva u ukupnom broju stanovnika općine Zavidovići se smanjivao, a rastao udio Muslimana-Bošnjaka. Izraženo brojkama to izgleda ovako: 1971. Muslimana-Bošnjaka je bilo 24.803, Srba 11.031 i Hrvata 7.457, a 1991. godine Muslimana-Bošnjaka je bilo 29.289, Srba 11.202 i Hrvata 7.451. Ti podaci pokazuju da su se Srbi i Hrvati iseljavali iz Zavidovića i s područja istoimene općine.
Gornja Lovnica
Sukob između HVO-a i Armije BiH na zavidovičkom području počinje dosta kasno. Prvi otvoreni sukob dogodio se 25. lipnja 1993. godine kada je minobacačkom vatrom Armija BiH granatirala selo Gornju Lovnicu. Mete granatiranja bile su katolička crkva, groblje, prodavaonica osnovnih prehrambenih proizvoda i skupine hrvatskih kuća. Selo Gornja Lovnica nalazi se južno od prometnice između Žepča i Zavidovića. U selu je bilo oko 180 obiteljskih kuća u kojima je živio 721 stanovnik.
Istog dana, za samog napada na selo, telefonom se javlja dr. Halid Muhić iz sela Majdana i obavještava da je Gornja Lovnica u potpunom muslimansko-bošnjačkom okruženju te traži da se svi mještani predaju. Muhić je tada jamčio slobodu hrvatskim civilima, ali ne i vojnicima HVO-a, koji su branili svoje selo. Mjesni župnik je tu poruku prenio zapovjedništvu HVO-a u zavidovičkoj općini, ali ona nije prihvaćena.
Postrojbe Armije BiH 26. lipnja 1993. godine nastavljaju granatirati Gornju Lovnicu i oko 15 sati od gelera su ranjena četiri civila. Među njima je bila i Ivka Martić, rođena 1964. godine, koja je bila trudna. Prenoseći ranjenike na Blagojevića - Brdo, gelerima su pogođeni Ivica Vidović, rođen 1946. godine, oženjen, otac četvoro djece i Franjo Lupić, također oženjen i otac četvoro djece. Ivica Vidović je pao mrtav na licu mjesta, a pokopan je 26. lipnja 1993. na mjesnom groblju, noću. Lupić je bio teško ranjen, tri tjedna je svoje rane liječio u Zagrebu, ali su one bile toliko teške da je preminuo. U Hrvate je ušao strah od granata Armije BiH, čiji su vojnici nemilosrdno navodili minobacače na civile koji su tražili hranu ili vodu, pohodili svoje najbliže, pomagali bolesne i starce, a i one koji su prenosili ranjenike.
Obruč postrojbi Armije BiH oko Gornje Lovnice sve više se steže i u noći od 27. na 28. lipnja 1993. godine odlučeno je da se iz sela evakuiraju svi civili, a da ostanu samo vojnici HVO-a na crtama bojišnice kako bi branili svoje domove. Do jutra civili su organizirano izvedeni iz sela i smješteni kao prognanici u selima Ljubatovići u općini Maglaj i Lug u općini Zavidovići.
Postrojbe Armije BiH su 28. lipnja 1993. godine oko 16 sati počele sveopći napad na Gronju Lovnicu. U zaseoku Martići vojnici Armije BiH su zapalili sedam hrvatskih obiteljskih kuća a uz njih i gospodarske zgrade. Muslimansko-Bošnjačko topništvo jako gada prostor oko crkve, groblja i prodavaonice.
Snajperskim metkom 10. srpnja 1993. godine ubijen je Vinko Badim, rođen 1968. godine. U večernjim satima 27. srpnja 1993. vojnici Armije BiH presreli su i uhitili na području sela Martići, na brdu Zovik, dječaka Marijana Martića, rođenog 1977. godine, koji je na konjima prenosio hranu. Dječak je mučen pa ubijen i pokopan na brdu Zovik. Kasnije je ekshumiran. Razmjenom, tijelo je vraćeno roditeljima.
Početkom kolovoza 1993. godine snajperskim metkom u vrat teško je ranjen V. J., rođen 1962. godine. Kao medicinski radnik, na vidnom je mjestu, na rukavu, imao istaknutu oznaku Crvenog križa. Jednog jutra je obilazio ranjene pripadnike HVO-a i tada je pogoden metkom u vrat.
Vrbica
Snažni topnički napad na selo Vrbica izvele su postrojbe Armije BiH oko 10. rujna 1993. godine. Od granate i gelera poginulo je šest, a ranjeno 14 hrvatskih mještana. U selo Vinište 4. studenoga 1993. godine, udaljeno šest kilometara jugozapadno od Zavidovića, rano ujutro upala je grupa muslimansko-bošnjačkih diverzanata i plaćenika iz arapskih zemalja. Na brutalan način ubili su dvojicu hrvatskih civila. Mato Knezović, teški invalid, zaklan je u postelji, a Momčilo Lučić je izmasakriran na očigled supruge i djece.
Vojnici HVO-a su 23. siječnja 1994. godine vojnom akcijom povratili predjel Berići u Gornjoj Lovnici i tom prigodom naišli na izmasakrirano tijelo Ive (Nikolina) Juranovića, dozapovjednika HVO-a, rođenog 1958. godine. Pretpostavlja se da je vjerojatno bio zarobljen. Na mjestu zarobljavanja pronađena je njegova kapa i veći pramen kose, što upućuje na zaključak da se otimao dok su ga tukli i mučili. Oko 50 m dalje ležalo je njegovo tijelo. Usta su mu bila rasječena s obje strane, od kuta usnica sve do ušiju. Iz prsta njegovih ruku iščupani su nokti, a nožem su probijeni zglobovi na prstima ruku. Njegov spolni organ je odsječen.
U borbama kod Gornje Lovnice, 23. siječnja 1994. godine, ranjen je i zarobljen Stipe Banović iz Travnika. Prebačen je u privremenu ratnu bolnicu Armije BiH smještenu u zavidovićkom poduzeću "Kristal". Tu je liječen sve dok jednog dana, u veljači 1994. godine, u bolnicu nije došao Sead Smajlović, Musliman-Bošnjak iz Zavidovića, i ubio ga na bolničkom krevetu, iz pištolja.