Vučji čopori, svakodnevnica i sjećanja.

Zenica
Zenica je industrijski grad u središtu Bosne, na obalama rijeke Bosne i na cestovnom i željezničkom pravcu Sarajevo-Bosanski Brod. Vjerojatno je na području općine Zenica postojao antički grad Bistue Nova, koji je bio sjedište biskupije u doba ranog kršćanstva. 0 dalekim povijesnim tragovima zeničkog područja svjedoče antički nadgrobni spomenici i ostaci velike starokršćanske bazilike. Samo ime Zenica prvi put se spominje 1436. godine u spisima dubrovačkog arhiva.
Za turske vladavine Bosnom, Zenica ne napreduje i nema neku značajniju ulogu. Dolaskom Bosne i Hercegovine pod austrijsku upravu 1878. godine, počinje nagli razvoj grada: gradi se uskotračna pruga Sarajevo-Bosanski Brod, 1882. godine osnovana je željezara, potom je otvoren rudnik mrkog uglja i podignuta tvornica papira. Glasovita po zlu, zenička kaznionica izgrađena je za austrijske uprave od 1886. do 1889. godine, kasnije poznata kao Kazneno-popravni dom (KPD) "Zenica".
U vrijeme komunističke Jugoslavije Zenica se još brže razvija i prerasta u najveće industrijsko središte crne metalurgije u istočnoj Europi. Uz "Željezaru", Zenica je u svijetu bila poznata i po svojoj firmi "Vatrostalna". Uz osnovne i srednje škole, u Zenici djeluje i viša ekonomsko-komercijalna škola, strojarski i metalurški fakultet, a Narodno pozorište je središnja kulturna ustanova.
Zenička općina je, prema popisu iz 1991. godine, imala 145.517 stanovnika. Muslimana-Bošnjaka je 80.359 ili 55,22 posto, Hrvata 22.510 ili 15,46 posto, Srba 22.433 ili 15,41 posto, a "ostalih" 20.215 ili 13,89 posto. U tih 13,89 posto "ostalih" ušli su i onii koji su se smatrali "Jugoslavenima", a u ukupnom broju stanovnika zeničke općine 15.654 činili su čak 10,75 posto. U razdoblju od 1971. do 1991. postotak Muslimana-Bošnjaka i Srba blago raste, a postotak Hrvata opada pa je u ukupnom broju stanovnika 1971. godine bilo 21, 9 posto Hrvata, a 1981 . godine 17, 8 posto.
Najnoviji rat u Bosni i Hercegovini potpuno je izmijenio demografsku strukturu zeničke općine i samoga grada Zenice. Tijekom srpske agresije na Bosnu i Hercegovinu i srpske akcije tzv. etničkog čišćenja područja pod nadzorom vojske bosanskohercegovačkih Srba mnoge muslimansko-bošnjačke izbjeglice iz sjeverozapadne Bosne bježe u Zenicu, a to se nastavlja i za sukoba HVO-a i Armije BiH. Međutim, istodobno muslimansko-bošnjačke vlasti etnički čiste područje zeničke općine i od Srba i od Hrvata. Od 1993. godine, grad Zenica sve više poprima izgled islamskih gradova, jačaju elementi islamske kulture, a kino "Metalurg" pretvara se u "Balkanski islamski centar", sav je obojen u zeleno, u zgradu mogu ulaziti samo izabrani građani. Na područje zeničke općine bilo je dosta i mudžahedina koji su se iz islamskih zemalja došli boriti na strani Armije BiH.
Rat je na područje zeničke općine najprije donio svekoliku neimaštinu, a onda i glad. U proljeće 1992. godine mnoge izbjeglice i prognanici iz sjeverozapadne Bosne bježe pred srpskim nasiljem i tu nalaze utočište. Od tada počinju napetosti i sukobi između Muslimana-Bošnjaka i Hrvata. Hrvati su sve više diskriminirani i obespravljeni. Najprije su smijenjeni sa svih odgovornih položaja u organima općinske vlasti, zatim u školstvu i privredi, njihova mjesta preuzimaju Muslimani-Bošnjaci, a glavni kriterij nisu obrazovanje i sposobnosti, nego vjerska, odnosno islamska, i nacionalna, odnosno muslimansko-bošnjačka pripadnost. Ista sudbina je pogodila i Srbe u zeničkoj općini, naime one koji nisu pobjegli prije toga ili koji nisu bili prognani. Osim toga, česta su premlaćivanja Hrvata, opća njihova nesigurnost, pljačke, izgoni iz stanova i kuća, ponižavanja i maltretiranja.
Takva nesnosna situacija u Zenici i okolnim mjestima potakla je katoličke svećenike ove općine da se 28. travnja 1993. obrate zeničkoj i svjetskoj javnosti posebnim priopćenjem. Na početku kažu: "Kao uvijek prije, tako i sada, osuđujemo svaki zločin, bez obzira na to gdje se dogodio, u kolikoj mjeri i tko ga je počinio. Sve zločince pozivamo biblijskim riječima: ‘Ne čini drugom ono što ne želiš da drugi tebi učini’, a raspirivače rata i sijače smrti da odmah prestanu i odustanu od svojih zlih namjera". Napominjući da su poslije ratnih sukoba HVO-a i Armije BiH mnogi ostali bez domova i najmilijih, da su se raspršili po svijetu, katolički svećenici dodaju:
"Odvođenje iz kuća i stanova, pritvaranje, maltretiranje, ubijanje, paljenje domova, što se u pojedinim slučajevima još uvijek događa, unosi strah, nesigurnost i nemir među sve nas. Unatoč tome potičemo vas na još žarču molitvu i pouzdanje u Boga, kako bi nam dao snage da izdržimo i prebrodimo sve sadašnje kušnje. Kao vaši duhovni predvoditelji, molimo vas da radije podnosite nepravdu, nego da je drugom nanosite, jer istina i dobro trajniji su od laži i zla.
Ne dozvolite da vam mržnja obuzme srce prema bilo kojem čovjeku! Praštajte jedni drugima i svim ljudima činite dobro! Ostanite na svojim vjekovnim ognjištima u nadi da će brzo minuti zlo koje nas je sve snašlo, i da će se ponovno naći na okupu raspršeno stado. Vas, dragi Muslimani-Bošnjaci, i sve druge ljude dobre volje bez obzira na vjeru i naciju, također potičemo i molimo da učinite sve što je u vašoj moći da se ovo zlo što prije zaustavi i prebrode njegove posljedice. Povijest nam je dodijelila istu sudbinu i iste prostore,, u istim zgradama stanove, dom do doma. Učinimo sve što je u našoj moći kako bismo već danas i sutra mogli jedni drugima pogledati u oči i sjediti za istim stolom. Bog, u kojeg svi vjerujemo, poziva nas na snošljivost i međusobnu ljubav.
Sve Vas, koji javno govorite, medijska sredstva, molimo da prestanete unositi nemir svojim riječima! Stavite se konačno u službu istine i mira, a ne u raspirivače rata ! Vas koji imate moć i vlast u ovome gradu, molimo da zaštitite sve ljude, da na slobodu pustite nevino pritvorene, da učinite sve kako bi prestala zastrašivanja, pljačke, palež i ubijanja. Jedino na taj način možemo vratiti mir, sigurnost i vjeru u mogućnost zajedničkoga življenja. Ukoliko to ne učinite što efikasnije i što prije, mi kao duhovni pastiri svojih župljana, bit ćemo dužni potražiti zaštitu od međunarodnih institucija, kako bi ljudi mogli živjeti na svojim vjekovnim ognjištima."
Srpska agresija na zeničko područje posebno se očituje 29. rujna 1992. godine kada je zrakoplovstvo JNA bombardiralo postrojenja željezare i Rudarsko-metalskog kombinata (RMK) Zenica. Tada je bombardirano i selo Stranjani, naseljeno pretežito hrvatskim stanovništvom. Poginule su tada najmanje dvije osobe, a više ih je ranjeno.
U to vrijeme, da bi obranili svoje domove, Hrvati Bosne i Hercegovine se organiziraju u Hrvatsku zajednicu HercegBosnu, a njen vojnički i politički izraz je Hrvatsko vijeće obrane (HVO). I na području općine Zenica organiziran je HVO, a u njemu, uz Hrvate, sudjeluju i Muslimani-Bošnjaci. Međutim, većina muslimansko-bošnjačkog naroda je uz Teritorijalnu obranu (TO), kao dio sustava obrane SFR Jugoslavije, koji je pod izravnom kontrolom JNA: Hrvati su već tada jasno rekli da je JNA u službi srpske agresije, a Muslimani-Bošnjaci su vjerovali da ih JNA neće napasti. Kada je počela srpska agresija na Bosnu i Hercegovinu, onda je dio Muslimana-Bošnjaka pristupio HVO-u, kao organiziranoj vojnoj i političkoj sili protiv agresora. Tek poslije toga dolazi do formiranja Armije BiH, koja postaje vojna sila samo muslimansko-bošnjačkog naroda.
Još u svibnju 1992. godine u Zenici su zategnuti odnosi između Muslimana-Bošnjaka i Hrvata. Hrvati su pod stalnim pritiskom, teško žive, maltretirani su, nasilno ih se pokušava mobilizirati u postrojbe TO-a a poslije Armije BiH. Tada je ubijena i jedan djevojčica, a o tome je detaljno govorio svjedok u svom iskazu danom 15. ožujka 1994. godine. Svjedok, Hrvat, po zanimanju električar, pripadnik HVO-a, nekažnjavan. Izbjegao je iz Zenice pred nasilnom mobilizacijom. Evo njegova iskaza:
"Dalje(...) nas je informirao da su pripadnici Armije BiH l3. svibnja 1992. godine u Zenici, u ulici Slaviše Vajnera Čiče, ubili Mateu, kćerku Drage Jurića, dvogodišnje dijete, kojom prilikom su ranili Jurićevu suprugu Slavicu. Po navodima izvora više pripadnika Armije BiH pucalo je rafalnom paljbom iz automatskih pušaka s udaljenosti od 10 metara u ford-eskort metalik sive boje na kom su bile registarske pločica ZE-8l2-25 vlasništvo Drage Jurića. Kako navodi... Matea je u automobilu smrtno pogođena, a Slavica teže ranjena..." Svjedok ističe da je spomenuti automobil izgledom bio upečatljiv i da su gotovo svi u Zenici znali da pripada Hrvatu i tvrdi da su namjerno pucali u automobil, da bi ubili Juriće.
MUP Zenice je tek sutradan, 14. svibnja 1992. godine izvršio očevid. Isljednici su konstatirali da je Matea Jurić ubijena iz vatrenog oružja, njena majka Slavica ranjena i da je pomenuti automobil ford-eskort pogođen sa 17 metaka s livade pokraj ceste s udaljenosti od osam do deset metara, dok je vozilo kretalo brzinom od oko 20 km na sat".
Krajem siječnja 1993. godine počinju izravni napadi Armije BiH na HVO, a 26. siječnja 1993. postrojbe Armije BiH napadaju Hrvate mjesne zajednice Lašva, sela Dusina, Brdo, Višnjica i Rajići, iz kojih su prethodno, još 1992., istjerani Srbi. U selu Dusina ubijeno je devet Hrvata i jedan Srbin, svi civili.
Dusina
Prema iskazu svjedoka danom 2. listopada 1993. godine ujutro oko šest sati stanovnike sela Dusina probudila je pucnjava. Ubrzo su uslijedile detonacije eksplozivnih naprava raznog tipa i namjene. Svjedokinja priča da su u podrum njene kuće došli supruga brata njenog muža s kćerkom i druga šogorica sa sinom, koji je rođen s tjelesnom manom i služio se štakama, te s dvije kćerke. Pucnjava se nastavlja, jedan rasprskavajući metak je pogodio podrumski prozor. Nakon toga su se začuli pozivi "Allahu egber" i "Otvarajte!". Na to sam povikala "Ne pucajte, otvorit ću" i potrčala sam prema vratima. Kada sam otvorila vrata, preda mnom su se ukazala dvojica vojnika s uperenim puškama, koji su prethodno pucali u bravu na vratima podruma.
Vojnici su bili u maskirnim uniformama, sa zelenom trakom preko čela i zelenom beretkom na glavi. Molili smo ih da nas ne ubiju, a oni su odvratili : "Ne bojte se ništa ! Mi ne ubijamo žene i djecu. Nismo mi ustaše i četnici" Mi smo muslimanska vojska!" Hrvati sklonjeni u taj podrum tu su čekali dok im nisu naredili da izađu. Svjedokinja nastavlja:
"Pred sobom su dotjerali Vinka Kegelja (rođen 1940.), s rukama iznad glave. Vinko je imao modricu na licu i nateklu bradu. Bio je u civilu. Kad smo izišli, priključili su nas ostalim Hrvatima koje su pohvatali i tjerali nas u muslimansko-bošnjački dio sela. U Dusini je inače bilo sedam hrvatskih kuća, a prihvatili smo i prognanike: Srbina Voju Stanišića (rođenog 1924.) i njegovu ženu Gospavu (rođenu 1926.). Selo je bilo puno muslimansko-bošnjačke vojske. Tukli su naše muškarce i Srpkinju Gospavu. Doveli su nas kod kuće Zuhdije Elvida. Od seoskih Muslimana vidjela sam Nijaza Elvida i Fildu Čagu. S obzirom da je bilo još desetak naših vojnika u zaseoku Brdo, koji se nisu predali, muslimansko-bošnjački su vojnici razdvojili djevojke, mlade žene i sve muškarce, da ih koriste kao živi štit.
Nas dvadesetak preostalih su vratili u kuću Stipe Kegelja.
Moram napomenuti da je tu večer u naše kuće stiglo četrdesetak Hrvata iz sela Višnjica i Lašva, koji su od muslimansko-bošnjačke vojske bježali u pravcu Busovače. Kuća Stipe Kegelja je bila pogođena granatom, unutra je bio nered. U kuhinji, gdje su nas ugurali, nije bilo prozora, bio je izvaljen. S obzirom da je vani bio snijeg, u toj prostoriji je bilo užasno hladno. Straža nas je čuvala. Nakon jedno dva sata, oko sedam navečer, vraćeni su oni koji su korišteni kao živi zid. Stavili su nam i zvono iznad vrata, da nitko ne bi mogao izaći. Sve su njih potrpali s nama. Muškarci su bili krvavi i u modricama, a djevojke i žene preplašene. Potom je ušao vojnik, meni nepoznat i rekao: "Govorite gdje je oružje. Ako mi i metak otkrijemo pobit ćemo i vas i djecu!" Moj muž im je još prije dao pušku. Tražili su minobacače, PAM-ove... Muž je rekao: "Što sam imao dao sam!" "Daj da mu ubijemo kćer", rekli su i povukli je za ruku. Svi smo zapomagali, a muž je rekao: "Ubijte mene, nemojte nju". Onda su je pustili.
Potom su počeli izvoditi muškarce, jednog po jednog, i ispitivali ih, a potom ih vraćali krvave, izudarane. U jednom momentu dotrčao je jedan vojnik koji je bio potpuno rastrojen. Vikao je: "Poginuo mi je komandant, sve ću vas pobiti!" Oni su zalupili vratima i otpočela je pucnjava po kući, a kroz vrata je dolazio miris benzina. Mislili smo da smo gotovi. Pucnjava po kući i vika trajala je petnaestak minuta, onda se sve smirilo. Nakon toga došao je vojnik Ahmet Elvida, sa spiskom, i dao ga nepoznatom vojniku koji je otpočeo s prozivkom. Prozvao je devet muškaraca (osam Hrvata i jedan Srbin). Kad su ih prozvali, ja sam zaplakala i rekla: "Kud ih vodite, što su vam oni skrivili?" "Vodimo ih sunetiti. odgovorili su vojnici uz smjeh. Nepoznati vojnik me odgurnuo i rekao: "Ja ću ih ubiti!" i zalupio vratima.
Desetak minuta nakon što su ih izveli, začuli smo rafale. Pitala sam vojnika do sebe: "Šta se događa?" Rekao je: "Isprobavamo oružje." Bilo je to oko tri popodne, prema mojoj procjeni. Pitala sam jednog vojnika: "Čemu sve ovo?" On je odgovorio: "Naš je zadatak očistiti ovaj teren. Zahvalite Bogu što vam nisu došli Krajišnici! Tek bi onda vidjeli što bi bilo s vama ! " Preostali dio dana, do šest sati navečer proveli smo u kući. Vojnici su se smjenjivali. Neki su čak pokušali biti fini, ali većina nas je vrijeđala i maltretirala.
Tada su nam rekli da moramo ići u selo Lašva, jer da tamo HVO hoće napasti njihovu vojsku. Pretresli su nam sve stvari i potjerali nas. Išli smo u koloni, a muslimansko-bošnjački vojnici oko nas. Usput su nas, kao i prije, psovali i vrijeđali: "Eto vam Herceg-Bosna! J... vas Kordić. Gdje vam je sad Kordić?" - i tome slično. Hodali smo po snijegu i ledu nekih sat vremena. Smjestili su nas u školu u kojoj su već bili dotjerani Hrvati iz Višnjice i Lašve. Rekli su nam da ćemo tu ostati dva do tri dana. Obećali su hranu, ali je nikad nisu dali. U dva sata poslije ponoći su nam rekli da smo oslobođeni i da možemo ići. Razišli smo se po kućama poznanika u Lašvi. Sutradan smo otišli u Zenicu, u HDZ, da tražimo pomoć. Nahranili su nas i saslušali. Smjestili su nas u rudarski hotel, a nakon toga smo se razmjestili kod rodbine. Tamo smo od preživjelih muškaraca, od I. . i F. ., doznali da su ostali prozvani muškarci strijeljani, masakrirani i mučeni. Razgovarajući kasnije s osobama koje su bile korištene kao živi zid, doznala sam da su se svi naši vojnici koji su bili na položaju predali. Ukupno je odvedeno u KP dom više od dvadeset muškaraca. Žene i djevojke iz živog zida kažu da im se prijetilo silovanjem, ali da ih nitko nije dirao. U događajima u Dusini, pri samom napadu muslimansko-bošnjačke vojske, poginuli su;
1. Franjo Rajić, rođen 1965. godine. 2. Draženko Kegelj, rođen 1973. godine. Od muškaraca koje su Muslimani-Bošnjaci prozvali strijeljani su:
l. Niko Kegelj, rođen 1938. godine. 2. Vinko Kegelj, rođen 1940. godine. 3. Stipo Kegelj, rođen 1931. godine. 4. Mladen Kegelj, rođen 1969. godine. 5. Augustin Radoš, rođen 1964. godine. 6. Pero Ljubičić, rođen 1924. godine. 7. Zvonko Rajić, rođen 1957. godine. 8. Vojo Stanišić, Srbin, rođen 1924. godine." Postoji osnovana sumnja da su ovaj ratne zločin počinili: Adem Abaz, zvani Brada, zapovjednik; te Edin Hakanović, iz Dusine, vođa grupe za žive štitove od hrvatskog pučanstva; Nijaz Helvid; Filda Čago; Bahro Čago; Ahmet Helvid; Kasim Helvid; Omer Helvid; Vehid Subašić; Ekrem Šišić; Fahrudin Delić i Hajrudin Delić.
Spomenuti pripadnici Armije BiH su 26. siječnja 1993. godine napali hrvatsko pučanstvo sela Dusina, Lašva i Višnjica, protjerali stanovništvo, ubili 14 osoba i više ranili. Osnovano se sumnja da su oni koristili Hrvate kao živi zid na bojišnici s HVO, te zarobljene vojnike HVO-a mučili, zlostavljali i masakrirali.
U selu Gusti Grab 29. siječnja 1993. godine pripadnici Armije BiH ubili su pet starijih civila, a Miju Grubišića (1917.) i Anđu Grubišić (1914.) su masakrirali.
Tijekom veljače i ožujka 1993. godine predstavnici HDZ Bosne i Hercegovine i HVO-a u Zenici više puta pregovaraju s čelnicima muslimansko-bošnjačke vlasti, s Besimom Spahićem i Fuadom Džidićem o zaustavljanju terora nad Hrvatima. Dogovori nisu poštovani, a jačala je muslimansko-bošnjačka propaganda protiv Hrvata, širi se mržnja i uskoro se presijecaju svi kontakti. Nezahvalnu ulogu u tome ima Radio - Zenica s novinarom Adamirom Jerkovićem na čelu, koji otvoreno raspiruje mržnju prema Hrvatima.
U noći 28. na 29. ožujka 1993. iz smjera sela Preočice postrojbe Armije BiH napale su Hrvate sela Vjetrenice.
Ubijen je hrvatski branitelj Slavko Puđa. Na nadzornom punktu u selu Čajdraš, 2. travnja 1993. godine, na prepad ubijena su dva vojna policajca HVO-a. Na tom punktu je nađeno i mrtvo tijelo stranog državljanina iz islamskih zemalja (mudžahedin).
Na području Podbriježa, 15. travnja 1993. postrojba Armije BiH napala je vozilo marke audi 80, registarske oznake HVO-ZE-1-00. Vozilo je pripadalo Živku Totiću, zapovjedniku brigade HVO-a koji je ranjen i otet, a četvorica pratilaca su ubijena i to Ivica Vidović, Marko Ljubić, Tihomir Ljubić i Anto Zrnić. U njih je ispaljeno oko 500 metaka iz neposredne blizine. Unatoč pregovorima, iz zatočeništva nije pušten časnik HVO-a Živko Totić. Nakon dva dna postrojbe Armije BiH, predvođene mudžahedinima, napale su Hrvate sela Bilivode i Kuber.
Sukobi između Armije BiH i HVO-a eskaliraju 17. i 18. travnja 1993. godine. Postrojbe Armije napale su cjelokupni prostor općine Zenica koji nastanjuju Hrvati - Podbriježe, Stranjane, Janjac, Brod, Konjeviće, Šušanj, Crkvice, Perin Han, Raspotočje, Gornju Zenicu, Drivuše, Grm i Zalje. Hrvatsko pučanstvo je u zbjegu. Samo u selo Čajdraš pribjeglo je oko 3.000 ljudi. Pripadnici zeničkog HVO-a i hrvatsko pučanstvo su u jakom okruženju. Minobacačima je oštećena grobljanska kapela u Podbrježu, pljačkaju se i pale hrvatske kuće, napadnut je i Hrvatski dom u Zenici. HVO odlučuje predati se, da ne stradaju civili, a i radi odnosa snaga koji su bili 1:8 ili čak 1:10 u korist snaga Armije BiH.
Travnja 1993. godine komisija Međunarodnog Crvenog križa obilazi sela zeničke općine da bi utvrdila što se događa Hrvatima u nj ima. Ona je u selu Zahdlije pronašla četiri mrtva tijela. U koncentracijskom logoru u Muzičkoj školi strašno je mučeno i potom ubijeno 12 vojnika HVO-a.
Selo Bilivode je 18. travnja 1993. g. potpuno stradalo. Kuće i gospodarske zgrade su opljačkane, selo je potpuno spaljeno, tri starca su izgorjela. U Željeznom Polju je strijeljano trideset zarobljenih Hrvata, a koji su prije toga prisilno kopali rovove za potrebe Armije BiH. Vojne vlasti Armije BiH prisilno mobiliziraju Hrvate sposobne za vojsku u svoje redove da bi se s puškom u ruci borili protiv svojih sunarodnjaka. Hrvati odbijaju pa su zatvarani i suđeni na zatvorske kazne. Uz onih trideset strijeljanih, šest Hrvata je obješenih pod optužbom "pobune protiv države i Armije BiH".
Postrojbe Armije BiH su 18. travnja 1993. godine, na katolički Mali Uskrs, napale Hrvate sela Kozarci, a predvodio ih je hodža iz sela Puhovca, po opisu svjedoka žut, visok malo proćelav, namazan ugljenim bojama, sa zelenom beretkom na glavi i zelenom trakom na desnom ramenu. Pucao je rafalima po kućama, palio sijeno i gospodarske zgrade. Nemilosrdno je pucao i nije slušao molbu majke da ne puca u malu djecu, sina od pet i curicu od četiri godine. Njegovim rafalom ubijena je četverogodišnja Magdalena.
Vojnici Armije BiH tukli su sve muškarce koje su zarobili u selu i to toliko da su krvarili, zubi su im izbijeni, oči zatvorene od udarca, otekle glave. Vojnici su jedni drugima dovikivali "Allahu egber", a hodža se javio s povikom "Allah kolje". I drugi su mu na sav glas odgovarali "Allah kolje".
Od 17. travnja 1993., kada je razoružana brigada HVO-a "Jure Francetić", do 16. svibnja 1993. godine ubijeno je najmanje 66 zarobljenih hrvatskih vojnika, a 320 ih je zatočeno u "KPD Zenica". Više od pet tisuća Hrvata u tom periodu je protjerano sa zeničkog područja. Pripadnici 34. korpusa Armije BiH, njegova 314. brigada, 17. travnja okupirala je Hrvatima nastanjeno mjesto Čajdraš. U tom selu se do 4. lipnja 1993. godine događa velik broj pljački i uništavanja imovine hrvatskog pučanstva. Tako su zapaljene i uništene 22 obiteljske kuće, tri kuće su minirane, sedam gospodarskih zgrada je uništeno, 50 obiteljskih kuća je provaljeno i opljačkano, u zaseoku Vjetrenica u 16 obiteljskih kuća uselili su se Muslimani-Bošnjaci.
U zeničkoj bolnici od neljudskog postupka umrlo je novorođenče. Iz bolnice je nasilno izbačena rodilja E.Š. 24. travnja 1993. godine. Liječnik je odbio pružiti pomoć novorođenčetu i ono je zbog toga umrlo, a opravdao se riječima: "Zato što je otac djeteta pripadnik HVO-a". U selu Kozarci u periodu od 25. travnja do l. svibnja 1993. vojnici Armije BiH iz sela Gradišće nožem su zaklali staricu Maricu Lukić (oko 70 godina), a njenih 20 ovaca odveli sa sobom. Tada su u selu Zalje, zapadno od Zenice, pripadnici 3. korpusa Armije BiH ubili hrvatske civile Zdenka Zrnića i njegovu kćerku Sanju, curicu od tri godine.
Također u vremenu od 25. travnja do l. svibnja 1993. godine u Gornjoj Zenici, južno od grada Zenice, vojnici 3. korpusa Armije BiH u jednoj vikend-kući iz automatskog oružja ubili su tri civila Hrvata, a potom zapalili kuću i njih u njoj. Na sagorjelim dijelovima tijela vidljivi su tragovi povreda nožem. Ubijeni su i spaljeni Mirko (Lucije) Letić (1940.), Luka Šestan (64 godine) i Jozo Krišto (73 godine). Prema nekim informacijama taj zločin se dogodio 27. travnja 1993. godine. Tog istog dana je u selu Gavrina Kuća zapaljena nepoznata starica.
U općini Travnik 8. lipnja 1993. godine bio je dan općeg masakra Hrvata. Tog dana izvršen je masakr u selu Šušanj, na samoj granici zeničke s travničkom općinom. Zlodjela u rodnom selu Šušanj najuvjerljivije je opisao dr. fra Ivo Marković, sin Vlade i Mare r. Lovrinović, profesor na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu. U tom masakru je stradao i njegov otac Vlado kao i više njegovih bližih rođaka. Dr. fra Ivo Marković uputio je otvoreno pismo gospodinu Goldstoneu (predsjedniku suda u Haagu) kao prilog dokumentaciji. Pismo glasi:
"PRIKRIVAJU, A NE SUDE ZLOČINCE
8. lipnja 1993. godine, predvečer, Raif Rizvić ubio je Kazimira Markovića, rođenog u Šušnju 1931., pred ženom Frankom. Kazimir je bio nenaoružan, već prilično star i iznemogao, među ljudima koje je muslimansko-bošnjačka vojska gonila iz sela Šušanj. Raif Rizvić je iz susjednog sela, poznavali su se. Kazimir ga je pozdravio i rekao mu da mu poznaje oca. Raif ga je jednostavno ubio. Predobra supruga Kazimirova, Franka, slobodna od svake sjene zloće, tako da ju je nadahnuće susresti, sada živi kod svoje kćerke ili kod sina (navedeni su brojevi telefona, op. red.). Gospodine Goldstone, bila bi fina gesta da posjetite tu ženu i iz najizvornijeg izvora čujete opis zločina koji vlasti u Zenici nisu osudile, nego ga skrivaju.
8. lipnja 1993. muslimansko-bošnjačke jedinice izvele su iz sela Šušanj starce: Draguna Vidoševića (1909.), Antu Vidoševića (1916.), Vladu Markovića (1922.) i Niku Vidoševića (1922.). Odveli su ih na bojišnu crtu i strijeljali kao da su bili ratnici, pred svjedokom Nihadom Porobićem, zvanim Osman. Nihad je Musliman-Bošnjak siromak iz Zenice, koji je živio kod pokojnoga Vlade Markovića, jer je u toj kući doživio brigu i ljubav. Četvorica staraca su pred smrt nastojali uvjeriti ubojice da Osman nije Hrvat i da zato ne treba da ga ubiju. Za te ugledne ljude, dobre starce, susjedi Muslimani-Bošnjaci su znali da su bili osvjedočeni mirotvorci, da su svim silama do zadnjeg trenutka pokušavali izbjeći sukob s Muslimanima-Bošnjacima, da nisu htjeli zbog svoga mirotvorstva otići iz svojih kuća. Toga dana ubijeni su još Ilija Vidošević (1912.) - ubijen u potiljak pokraj svoje kuće, Anto Marković (1926.) šlagiran i nepokretan, rafalom ubijen kad su ga povukli autom, Stanko Marković (1931.) - ubijen pri pokušaju bijega, Drago Marković (1933.) - ubijen u svojoj kući, Ilija Marković (1962.) - ranjenik ubijen na nosilima, Rudo Marković (1951.), Ivo Vuleta (1952.), Zoran Marković (1956.), Jordan Vidošević (1973.) Željko Vidošević (1970.), ubijeni granatama ili snajperima prilikom bijega.
Zeničke vlasti su povele istragu o zločinu u selu Šušanj kako doslovce piše u naredbi što ju je potpisao zapovjednik Šiber. Pouzdano se zna tko su bili zapovjednici jedinica i tko je počinio navedene zločine. To se već sa sigurnošću zna medu rođacima poginulih, pa nimalo ne pridonosi miru da se zločinci slobodno i nekažnjeno kreću. Međutim, iako je sve poznato, još nitko nije uhapšen niti osuđen. Ako su Vam, gospodine Goldstone, rekle vlasti u Sarajevu da će oni sami kazniti zločince, evo dokaza da ih prikrivaju i štite od pravde.
U Zagrebu, 5. veljače 1996. Ivo Marković. "
Najveći broj ubijenih Hrvata iz sela Šušanj, pokopan je na Ovnaku. Način umorstva tih hrvatskih mučenika je strijeljanje, pojedinačno ili rafalom, hicem u glavu ili na drugo mjesto. U prosekturu gradske bolnice u Zenici 10. lipnja 1993. godine preneseni su leševi iz sela Šušanj, radi identifikacije, a očevid i identifikaciju obavila je komisija Okružnog vojnog suda u Zenici i Armije BiH, koju su sačinjavali sudac Vlado Adamović; njegov zamjenik Muris Hadžiselimović; kriminalistički tehničar, Mehmed Kundalić i patolog dr. Faruk Turkić. Utvrđeno je da su poginuli ustrijeljeni u grudni koš, glavu, a da su povrede ustanovljene i na nadlaktici, podlaktici, natkoljenici, što pretpostavlja da su neki bili i mučeni.
Istražni sudac Okružnog vojnog suda, Vlado Adamović, tražio je da se izvrši očevid zločina, identificiraju mjesta i okolnosti. Inzistirao je da sam ide na lice mjesta, da mu se dostave pojedinosti o postrojbama Armije BiH koje su operirale na tom područje, ali od sve ga toga nije bilo ništa jer se tvrdilo da su mjesta nesigurna i opasna po život.
Sela župa Brajkovići i Zenica posjetila je 18. lipnja 1993. godine Komisija u sastavu: Željko Tadić, dopredsjednik Izvršnog odbora Skupštine općine Zenica, fra Franjo Križanac, župnik župe u Brajkovićima, fra Pero Karajica, kapelan župe Brajkovići, advokat Božo Marković i manevarski odred civilne policije MUP-a Zenica. Uz navođenje imena žrtava masakra 8. lipnja, Komisija je utvrdila da su samo dvije od 101 obiteljske kuće naseljene i da je u njima zatočeno 27 civila, djece i žena. Preostalo hrvatsko stanovništvo je izbjeglo u Novu Bilu ili u Zenicu. Sve kuće i gospodarski objekti su provaljeni i opljačkani, zapaljene su dvije kuće i dvije staje, u 15 kuća uselili su Musliman-Bošnjak, sva stoka je oteta.
U Zenici vlada muslimansko-bošnjačka strahovlada. Hrvati su obespravljeni. Hrvatske žene i majke 2. kolovoza 1993. mirno demonstriraju ispred sjedišta promatračke misije EEZ-a u Zenici. Prosvjedni skup tisuću hrvatskih žena muslimansko-bošnjačka policija je na brutalan način rastjerala upotrebom palica i suzavcem. Da bi hrvatske žene još više prestrašili, policajci su pucali iznad njihovih glava. Sve su to mirno i nijemo promatrali europski promatrači.
Zenički vjernici su 15. kolovoza 1993. svečano proslavili blagdan Velike Gospe. Uz asistenciju 12 svećenika, svetu misu je predvodio franjevački provincijal fra Petar Anđelović. Posebno je blagoslovljen Gospin kip. U razgovoru s muslimansko-bošnjačkim vlastima u Zenici, gradonačelnik Besim Spahić je isticao kako incidente izazivaju ekstremisti i neodgovorni pojedinci, a hrvatski predstavnici su mu pružili mnoštvo dokumenata i argumenata koji potvrđuju da se radi o organiziranom zlostavljanju Hrvata. To se još jednom vidjelo dva dana kasnije u Crkvicama kada je maskirana grupa vojnika Armije BiH provalila u župni ured, svezala župnika don Zvonka Rajića, kapelana don Marijana Marijanovića i jednu časnu sestru.
Pljačkaši su na polasku odnijeli hranu iz župnog ureda, novac i zlatninu, kao i kalež, koji je župi darovao prvi bosansko-hercegovački nadbiskup dr. Josip Stadler.
U prosincu 1993. godine od gladi u Zenici umire Jozo Zec. U isto vrijeme objesila se Marija Galić. Ona je prodavala dio po dio svoje imovine, svakako u bescijenje, da bi prehranila svoju djecu, a kada više nije imala što prodavati, objesila se.
Kako su stradavali Hrvati u Zenici opisao je jedan od svjedoka. Po njegovim riječima u Čajdrašu vojnici 7. muslimansko-bošnjačke brigade Armije BiH svakodnevno su premlaćivali Hrvate, izgonili ih iz kuća, zatvarali u podrume, palili im kuće i gospodarske zgrade. Tako su premlatili Iliju Jelića, a Anti Tukiću su ispalili metak u nogu, pa u trbuh, ali je srećom stao živ. Pretukli su i Janju Tikvić i njenu osamdesetogodišnju majku. Ivanu Ljubiću su oteli novac, a njegovoj ženi istrgnuli naušnice iz uši. Svjedok kaže da su u Gornjoj Zenici ubijeni Nikola i Jozefina Marković tako da je ubačena bomba kroz prozor u njihovu kuću. Bilo je to na Badnjak, 24. 12. 1993. godine. Komisija iz Zenice navodno je utvrdila da se radi o samoubojstvu.
Nadalje, taj svjedok izjavljuje da Hrvati u Zenici gladuju, da im Muslimani-Bošnjaci ne daju humanitarnu pomoć. Česti su sukobi zbog šverca hranom među raznim muslimansko-bošnjačkim vojnim grupama pa je jednom morao intervenirati i sam Alija Izetbegović. Tome valja dodati da Hrvati ostaju bez rukovodećih mjesta u državnoj upravi, općinskim službama i gospodarstvu. Svi su oni "ustaše", a traži se uništenje sela Čajdraša jer je to "mali Vatikan".
U prostorijama Muzičke škole u Zenici organiziran je logor za zatočene Hrvate. Logorski čuvari brutalno tjelesno i duševno maltretiraju zatočenike. Svjedok života u logoru priča da se u podrumu škole našao s dr. I. B., profesorom Strojarskog fakulteta i dužnosnikom HVO-a Zenica. Tu je bio i V. I., koji se sa saslušanja vratio sav krvav. Njega su drvenom drškom lopate udarali po glavi i cijelom tijelu. Malo kasnije izveli su ga i nije ga bilo dva-tri sata. Vratio se sav mokar i pričao da je morao kopati grob za samog sebe. Nakon dan-dva izveden je dr. I. B. i za njega se nije znalo ništa, sve do listopada 1993. godine kada je svjedok dao pismeni iskaz. I samog svjedoka su tukli, nazivali ga "ustašom", a to su činili policajci Smajo Osmanović i Sejdo Osmanović. Šamarao ga je i Jasmin Isić, prosvjetni radnik iz Busovače. Policajci su ga tukli šakama i nogama, policijskom palicom dobivao je teške udarce. Količine batina su se povećavale, hranu ni on ni drugi nisu primali, nuždu su mogli obavljati samo u jednu kantu pa su se urin i fekalije prelijevale i sve je smrdjelo i prijetilo zarazom. Jednom prilikom Jasmin Isić je skočio na svjedoka i po njemu skakao tukući ga po cijelom tijelu, a najviše po glavi. U mučenju logoraša isticali su se osim Jasmina Isića, Besim Perenda (Šukrija), Nesib Talić, Vehid Dizdarević, Faruk Avdić, Hajdar Pašanović, Jusuf Karalić, Našid Delabić, Smajo Osmanović, Sahudin Osmanović, Fuad Karalić, Nesib Dragilović, Hajrudin Dulan, Sejo Osmanović, Emir ef. Karalić, Jusuf Šeta, upravnik logora i Šerif Patković.
Za počinjene zločine nad Hrvatima na području općine Zenica svjedoci terete 50-60 Muslimana-Bošnjaka. Na prvom mjestu je Besim Spahić, novinar, gradonačelnik Zenice. O njegovoj odgovornosti pobliže je pisao dr. fra Ivo Marković: "Brojni Hrvati katolici obraćali su se Besimu Spahiću za pomoć, ali ih nije primao. Božo Marković ga je pitao treba li ukloniti starce, djecu i žene iz hrvatskih sela. Kleo se Bogom i tvrdio da se ne trebaju sklanjati i da im on garantira svaku sigurnost. Kad je 8. lipnja muslimansko-bošnjačka vojska prošla kroz selo i pobila sve muškarce, mahom starce i bolesne, na Božin vapaj zbog gubitka oca, 15 rođaka i susjeda, te 82 pobijena u župi Brajkovići, na upit kako ga je mogao onako prevariti garancijom o zaštiti ljudi, odgovorio je: "Pa, nisam čuo da si išta govorio za Ahmiće". Besim Spahić je sudionik u zločinu, o kojemu je zapovjednik Šiber pokrenuo istragu, ali rezultati još nisu poznati.
Besim Spahić najodgovorniji je za smještaj mudžahedina u selo Podbriježje i sva maltretiranja Hrvata Podbriježja i ostalih Hrvata na području Zenice, zbog čega su masovno morali ići u izbjeglištvo. Zenica je postala centar najekstremnijeg muslimansko-bošnjačkog fundamentalizma i nacionalizma. Za takvu Zenicu najodgovorniji je Besim Spahić. On samo deklarativno poziva Hrvate i Srbe da ostanu i vrate se, ali je sve učinio i čini da oni odu i ne vrate se. To je jasno na svakom koraku u Zenici i okolici u ovome trenutku. O svemu tome sramotno šuti sud u Haagu, a bosanska ga vlast ne uklanja, čime očito iskazuje zadovoljstvo stanjem što ga je pripremio Besim Spahić. Dokle god jedan od takvih ljudi, upletenih u zločin, vodi tako važnu općinu, za Bosnu, državu triju konstitutivnih naroda, slaba je perspektiva"
Slijede ga u zločinu Ramiz Džafirović, predsjednik vlade općine Zenica; Fuad Džidić, sociolog iz Zenice, ministar koordinator za regiju; Ervin Bašić, zvan Strela, zapovjednik "Zelene legije" u Zenici; Šerif Pataković, jedan od osnivača zloglasne 7. muslimansko-bošnjačke brigade i Mahmut Emir Karalić, zapovjednik i ideolog te brigade. Tu su još Ibro Purić, bivši biciklist i jedan od osnivača "Patriotske lige"; Jasmin Šarac, komandant štaba Teritorijalne obrane u Zenici, te pripadnici 7. muslimansko-bošnjačke brigade, 17. krajiške brigade, "Zelene legije" i drugi.

U Zenicu kada pođem ja, prati me 5, 6 drotova
Okružni sudija rek'o 12 godina, 12 godina strogog zatvora.
Okružni sudija rek'o 12 godina, 12 godina strogog zatvora.

Tužna je moja sudbina, ženu mi krećo Hakija.
Krećo Hakija presudila mu čakija, ne razumiješ ti to druže sudija.
Krećo Hakija presudila mu čakija, ne razumiješ ti to druže sudija.
(Džabe ja to tebi pričam)

Zenico mrzim svaki kamen tvoj, zbog tebe ja mrzim život svoj.
Ko preživi 12 godina u KP domu Zenica, taj je pravi Hadžija.
Ko preživi 12 godina u KP domu Zenica, taj je pravi Hadžija.


Raduje me jedna istina, iz KP doma vratit ću se ja
Ali Hakija nikad neće sa bara, sa bara se niko ne vraća.
Ali Hakija nikad neće sa bara, sa bara se niko ne vraća.