Vučji čopori, svakodnevnica i sjećanja.

Kiseljak
U srednjoj Bosni, 36 km od Sarajeva, gradić je Kiseljak, sjedište istoimene općine. Prema arheološkim nalazima područje Kiseljaka je naseljeno u rimsko doba. Neki u njemu vide antičko naselje Stanecli. Prvi pisani spomen Kiseljaka imamo iz 1530. godine U tursko doba u njemu je bio veliki karavan-saraj. Brojni nalazi iz rimskog doba na području općine svjedoče o kontinuitetu naselja od rimskog doba do naših dana.
U kiseljačkoj općini je rimokatolička župa Banbrdo koja je ustanovljena 1858. godine odvajanjem od kreševska župe. Ona je u povijesnom lepeničkom kraju, koji je u doba samostalnosti bosanske države bio banski, a potom kraljevski posjed, pa odatle i naziv Banbrdo. Na području Banbrda nalaze se brojna srednjovjekovna groblja stećaka, a među njima valja posebno istaći stećak Radoja, velikog kneza bosanskoga. Na području župe Banbrdo je područna crkvica u Zabrđu. Godine 1877. župa ima 1.008, 1935. godine 1.942., a 1991. godine je 2.746 katolika.
Župa Kiseljak nastala je odvajanjem od župe Banbrdo, a prva crkva je podignuta po nacrtu arhitekta Josipa Vancaša, ali je porušena 1984. godine i tada je počela gradnja moderne crkva prema nacrtima Antuna Karavanića. Podignuta je na brežuljku pa tako dominira Kiseljakom i okolicom. Uz župnu postoji i podružna crkva u Brnjacima. Župa Kiseljak je 1877. godine imala 768 Hrvata katolika, 1935. ih je 2.260, a 1991. godine oko 4.500 katolika.
Prema popisu pučanstva 1991. godine općina Kiseljak je imala 24.164 stanovnika. Nacionalna struktura pokazuje da su Hrvati većinsko stanovništva jer ih je u općini Kiseljak 1991. bilo 12.550 ili 51,93 posto, Muslimana 9.778 ili 40,46 posto, a Srba 740 ili 3,06 posto, a ostalih 1.096 ili 4,53 posto. Popisi stanovništva 1971., 1981. i 1991. godine pokazuju da raste udio Muslimana-Bošnjaka jer j e nj ih u ukupnom broj u pučanstva 1971 . godine bilo 37,2 posto, a 1981. 37,3 posto. Opadao je udio hrvatskog i srpskog pučanstva. Tako je 1971. Hrvata bilo 56,7, a Srba pet posto, 1981. godine Hrvata je 53,3 posto i Srba 3,7 posto. Najprije srpska agresija, a potom sukob između HVO-a i Armije BiH doveo je do potpunog poremećaja demografske strukture općine Kiseljak. Srpsko stanovništvo je planski napustilo općinu neposredno prije srpske agresije. Muslimansko-Bošnjačko pučanstvo se također povuklo s tog područja u vrijeme srpska agresije te kasnije u vrijeme sukoba između Armije BiH i HVO-a, a na područje općine Kiseljak došle su na tisuće hrvatskih izbjeglica i prognanika iz Kaknja, Kraljeve Sutjeske, Vareša i drugih mjesta koja je zauzela Armija BiH.
Kiseljačka općina graniči sa širim područjem Sarajeva, a kada se srpska agresija obrušila na taj grad, u travnju 1992. godine, velikom vojnom silom i jakim naoružanjem, to se nije osjetilo na kiseljačkom terenu. Tada se govorilo da je Kiseljak oaza mira u ratom uzavreloj Bosni i Hercegovini. Mir je vlado sve do nemilog sukoba između Armije BiH i HVO-a.
Postrojbe Armije BiH 23. i 24. siječnja 1993. godine prvi put napadaju hrvatska područja u općini Kiseljak. Napadnuto je selo Bilalovac koje je branila kiseljačka brigada HVO-a "Ban Jelačić". Napadnuta su bila i druga periferna naselja oko Bilalovca. Na tom području živjelo je 680 Muslimana, 609 Hrvata, jedan Srbin i 12 osoba iz kategorije "ostali". Hrvatsko pučanstvo je iz toga i drugih bližih sela Armija BiH uglavnom protjerala. Hrvatske kuće su opljačkane i uništene, kao i njihova druga imovina.
Vojnici Armije BiH su u Bilalovcu gnusno silovali Hrvatice. Silovana je R.V., dvadesetodišnjakinja, a silovatelj je, prema nekim spoznajama, stanoviti Imamović, Musliman-Bošnjak iz sela Bilalovca. U Bilalovcu je silovana i S.M., prognanica iz Kaknja. Silovanje je učinio Ejub Jahić, zvani Bube, sin Mustafin i Fatin, rođen 21. siječnja 1966. godine u kiseljačkom selu Rotilj, vojnik Armije BiH.
Tako je na području kiseljačke općine sukob između Muslimana-Bošnjaka i Hrvata započela Armija BiH. Bilo je to zacijelo pod utjecajem vrhovnog vodstva muslimansko-bošnjačkog naroda, i političkog i vojnog. U veljači i sljedećim mjesecima 1993. godine postrojbe Armije BiH napadaju i druga mjesta u kiseljačkoj općini, zastrašuju hrvatsko pučanstvo, pljačkaju imovinu i pale kuće, a to dodatno potiče iseljavanje hrvatskog pučanstva. Prva topovska granata Armije BiH pada na grad Kiseljak 18. travnja 1993. godine. Sedam civila je poginulo, a počinjena je velika materijalna šteta. Topovi Armije BiH gađali su župnu crkvu u Kiseljaku, zgradu pošte i općine.
Orahovo
U kiseljačkom selu Orahovo 23. travnja 1993. godine pronađena su tijela zaklanih Kate i Ive Bošnjaka. Istog dana u Bilalovcu ubijena su tri civila i jedan zarobljeni vojnik HVO-a. U ovom prvom napadu na Kiseljak, od postrojbi Armije BiH i mudžahedinskih fanatika ubijeno je 17 osoba, od toga je pet civila, među kojima i jedan dječak. Pješadijska vatra Armije BiH nastavlja se i sutradan. Tada je 70 Hrvata uhićeno i zatvoreno u Plinaru.
U selu Kazagići bilo je tužno 1. svibnja 1993. godine. Vojnici HVO-a pronašli su tijela 14 ubijenih Hrvata. Napadi na sela kiseljačke općine pa i sam grad nastavljena su. Brigada HVO-a i Armija BiH na kiseljačkom području l. svibnja su potpisali dogovor o povlačenju postrojbi Armije BiH s nekih pozicija. No, 8. svibnja 1993. vojnici Armije BiH iz zasjede otvaraju vatru na pripadnike HVO-a i ubijaju Matu Lucića, načelnika Stožera brigade HVO-a "Ban Jelačić". Bilo je to baš u vrijeme izuzetno složenog napada na Kiseljak, jer su s jedne strane djelovale postrojbe srpske vojske, a s druge muslimansko-bošnjačke.
Postrojbe Armije BiH uopće ne obraćaju pozornost na katoličke sakralne objekte. Dapače, l. lipnja 1993. godine zapalile su samostan sestara klarisa i katoličku crkvu u Brestovskom. Dva dana kasnije Radio Sarajevo javlja da su vojnici HVO-a sami zapalili samostan klarisa u Brestovskom, što je bila izmišljotina kako bi se opravdalo još jedno zlodjelo Armije BiH. Kada su to čule, sestre klarise i svećenici javno su prosvjedovali i poslali demanti redakciji Radio - Sarajeva, koji nikada nije objavljen. U demantiju stoji:
"1. lipnja 1993., oko 13 sati, iz ručnih bacača sa zapaljivim streljivom pogođen je i zapaljen krov samostana. Pozvani su vatrogasci iz Kiseljaka i Kreševa. Zbog stalne muslimanske snajperske vatre gašenje je bilo otežano tako da je krov samostana potpuno izgorio".
Žestok napad minobacačkim granatama na grad Kiseljak uslijedio 13. lipnja 1993. godine. Tada je ranjeno nekoliko civila; dvije žene i nekoliko djece. Jedno jednogodišnje dijete ubijeno je u naručju majke. Najžešći napad Armije BiH dogodio se je 18. lipnja 1993. godine, na cijelo područje općine Kiseljak. Potpuno je spaljeno selo Gojakovac, a ubijeno je najmanje devet civila.
Kronologija ratnih stradanja na području općine Kiseljak nastavlja se, ali nema ubijanja civila i ratnih zarobljenika od ljeta 1993. godine. Intenzivno se prikupljaju razni dokumenti o ranijim ubijanjima Kiseljačkih Hrvata, mučenjima, paljenju njihovih sela i pljački imovine, silovanjima i progonu hrvatskog pučanstva.
Bilalovac
U selu Bilalovac i njemu bližim drugim selima općine Kiseljak, u kojima su živjeli i Hrvati, razni su oblici nasilja postrojbi Armije BiH, specijalnih postrojbi MUP-a Bosne i Hercegovine, mudžahedina, stranih dobrovoljaca. Oni su opljačkali hrvatske kuće, deset kuća spalili i ubili dvije starije osobe, Antu Katana i Dragu Ljoljo. U napadu su zarobili dva vojnika HVO-a, Miju Biletića i Marijana Tuku, a kasnije se saznalo da su ubijeni kao ratni zarobljenici, što je ratni zločin. Najveći dio hrvatskog pučanstva je protjeran pa su Bilalovac i druga sela tako očišćena od Hrvata.
Prema svjedočenju F. J. Anto Katana i Drago Ljoljo ubijeni su na seoskom putu u blizini Ljoljine kuće. Ubojice su pripadnici civilne policije MUP-a sa sjedištem u Bilalovcu. Načelnik te policije bio je Sefer Nuhić, na čelu policijsko-sigurnosne službe bio je Numir Junuzović, a na čelu iste službe vojne policije Salih Čilaš. Iz nekoliko iskaza svjedoka proizlazi da su s tim ubojstvom povezani policajci MUP-a Halid Gamija, Šemso Imamović, Samir Mutap (Izetov), Emin Agić, Salem Mutap (Eminov), Mujo Kečo, Smajo Kečo, Fadil Žilić i Ferid Osmić, zvani Kulin. Prema izjavama svjedoka dvojicu zarobljenih vojnika HVO-a, Marijana Tuku, zvanog Ćvaće i Miju Biletića, zvanog Miće, brutalno su ubili.
Gojkovac
Neutvrđenog dana 1993., diverzantski vod Armije BiH ubio je Ivu Bošnjaka i njegovu suprugu Katu, osobe starije od 70 godina. Dana 17. lipnja 1993. godine postrojbe Armije BiH ubile su: Spomenka Lučića (Mijina), dijete od 13 godina; Ljubana Markovića, zvanog Džendo, starog više od 60 godina; Peru Markovića i njegovu suprugu Danicu; Ivana Markovića zvanog Šaraf, starog preko 60 godina; Milenka Tešića i njegovu suprugu Lenku; Stanišu Tešića i Janju Nikolić. Muslimansko-Bošnjačke vlasti nasilno su odvodile hrvatske civile na bojišnice da kupaju rovove za potreba Armije BiH. Kopajući rov na lokaciji Datići smrtno je stradao civil Mijo Knežević.
Nusret Bejtić, sin Tahirov i Hasnijin, rođen 16. veljače 1943. godine, stalno nastanjen u Hrasnici, po zanimanju kovač, rezervni oficir bivše JNA, pripadnik hrasničkog bataljuna u činu kapetana 1. korpusa Armije BiH osnovano se sumnjiči da je 17. lipnja 1993. godine sudjelovao u napadu 9. brdske brigade na selo Gojakovac u kojem su ubijeni spomenuti civili, a cijelo selo spaljeno. Tijela ubijenih civila ostala su deset dana nepokopana.
Hajrudin Selman, sin Zihdije i Sabine, rođen 19. svibnja 1964. godine u selu Hrastovi, općina Kiseljak, pripadnik specijalne policije i stanoviti Kokan rođen oko 1952. godine u selu Bukovac, općina Busovača, također pripadnik specijalne policije, poznati predratni kriminalac, kojemu je žena Hrvatica, opravdano se sumnjiče da su u srpnju i kolovozu 1993. godine činili zla u selu Bilalovac i drugdje, progonili hrvatsko pučanstvo, zvjerski ubili Stipu Pravdića, retardiranu osobu, njegovu majku silovali, a potom zaklali. Oni su u busovačkom selu Čep pretukli i silovali Lucu Vuleta, koja je od tih povreda umrla. Navraćali su i u kuću Stojana i Ane Galić, tukli ih i prebijali, jašili su Anu, ona ih je morala nositi na ledima po kući sve dok ne bi iznemogla.
Sedmoricu pripadnika Armije BiH i specijalnih policijskih snaga muslimansko-bošnjačkog MUP-a opravdano se sumnjiči da su organizirali i rukovodili etničkim čišćenjem Hrvata s prostora Bukovice, Zabrda, Toplica, Pirina i drugih sela općine Kiseljak. Oni su sudjelovali u progonima Hrvata, hapsili ih, zatvarali, progonili, palili njihove kuće, pljačkali njihovu imovinu, te maltretirali i ubijali hrvatsko pučanstvo. To su: Fikret Hasić, zvan Grobar sin Safeta i Behke, rođen 10. listopada 1952. u Kiseljaku; Samir Hasić, sin Ćamilov, rođen 18. lipnja 1970. u Bukovici, općina Kiseljak; Ismet Bojo, zapovjednik policije u Zabrđu, ranije policajac u Kiseljaku; Huso Jonić; Izet Selimović, bivši policajac u Kreševu, zapovjednik postrojbi specijalne policije MUP-a na području općine Kreševo; Vahid Fatić, zvan Car, iz sela Mratinići, općina Kreševo i Zahid Fatić, bivši policajac u Kreševu. U namjeri da etnički očiste i unište hrvatsko pučanstvo i na području susjedne općine, organizirali su oružane napade na Kreševo te na lokalitet Čamišće i selo Pirin. Iz zauzetih mjesta su protjerivali Hrvate, njihovu imovinu pljačkali, zapalili više hrvatskih kuća a više Hrvata odveli u zatvor u selu Zabrđu, među kojima i I. B. i njegovu suprugu.
Uz njih lista osumnjičenih za zločine u 1993. godine nad hrvatskim pučanstvom u općini Kiseljak broji još 23 imena. Svi oni su u selima Bilalovac, Datići, Pobrđe i drugima ubijali hrvatske civile i zarobljene vojnike HVO- a, etnički čistili sela, silovali djevojke i starice, zatvarali Hrvate i tukli ih po zatvorima, pljačkali imovinu, palili kuće, ubijali starce i djecu na okrutan i zvjerski način. Osumnjičeni su i to osnovano: Hazim Šeta, bivši imam u selu Gromiljaku; Behija Ramić, civilni policajac u Bilalovcu, rodom iz Fojnice; Halid Gamija, zapovjednik civilne policije u Bilalovcu; Sefer Nuhić, jedan od zapovjednika policije; Šemso Imamović, bivši policajac; Kemo Japaur, sin Hamze, rođen 26. prosinca 1972. godine u selu Rauševcu, općina Kiseljak, civilni policajac; Hasan Karasalihović, sin Ramiza, zvan Rogeša, Iz Novog naselja, općina Kiseljak; Nedžad Ibrešević, sin Nezira, iz Paleške Ćuprije, Kiseljak; Osman Omerčević, zvani Cica iz sela Svinjareva; Hazim Mutap, bivši policajac; Senad Mujić, sin Ahmeta, iz Paleške Ćuprije; Vejsil Tahunić, sin Mehmeda, civilni policajac, rođen 6. veljače 1963. godine u selu Doci, Kiseljak; Fadil Žilić, sin Mehe, civilni policajac; Fuad Zrno zvani Fudo, sin Hazima, iz Bilalovca; Nijaz Zrno, zvani Nisko, sin Hazima; Selver Kečo, sin Asima i Kanije, rođen l. prosinca 1972. iz sela Žeželeva, civilni policajac; Ramiz Jusupović, zvani Mujčin, sin Mujčina, Smajo Jahić, sin Ibrahima i Razije r. Hasić, rođen 27 ožujka 1970. u selu Žeželevu; Nihad Ramić, sin Ekrema, iz Bilalovca; Muhamed Omanović; Salih Šljivar; Hamdo Bajrić i Mehmed Čičak.
Za sukoba Armije BiH i HVO-a u selu Završju, poginuo je egipatski državljanin, general Ghanem Gamal, koji je kod sebe imao iskaznicu Armije BiH na svoje ime, a bio je na dužnosti vođe specijalnog odreda za posebne namjene ŠVK-a - Štaba vrhovne komande. U selu Završju za tih borbi pripadnici tog muslimansko-bošnjačkog odreda su masakrirali četiri Hrvata.
Skoro svi sakralni objekti na području općina Kiseljak su oštećeni ili uništeni. Župna crkva Sv. Ilije Proroka u Kiseljaku granatirana je između 18. travnja i 31. prosinca 1993.; više puta pa su od gelera oštećeni krov, fasada i crkveni prozori. Župna crkva Sv. Ante u Banbrdu je također granatirana i oštećeni su joj prozori i fasada.
Već je spomenuto stradanje samostana sestara klarisa u Brestovskom. Taj samostan je podignut 1989. godine zalaganjem samostana splitskih klarisa, koje su bile većinom i prve redovnice u samostanu.
Župna crkva Rođenja Blažene Djevice Marije u Brestovskom sagrađena je 1885.-88. godine, znatno proširena 1905., a temeljito obnovljena 1990. godine. U travnju 1993. godine gelerima i streljivom ispaljenim s položaja Armije BiH stradali su joj fasada i krov. I župna kuća je pretrpjela manja oštećenja na krovu, fasadi i prozorima. Filijalna crkva župe Kiseljak u selu Brnjaci je stradala od gelera, a oštećeni su joj prozori, električni vodovi i veliki luster. Grobljanska crkva u Liješevu (župa Gromiljak), potpuno je spaljena. Filijalna crkva župe Banbrdo u selu Zabrđu je 1993. godine obeščašćena, opljačkana i demolirana tako da sada strše samo zidovi.
Kakvo je stanje s katoličkim crkvicama i grobljima na području općine Kiseljak, koje je po nadzorom Armije BiH, ne može se znati. Tako se ne zna ni u kakvom je stanju spomen kapela u Milodražu, župa Brestovsko. Kapela je podignuta u spomen fra Anđelu Zvizdoviću na mjestu gdje je 28. svibnja 1463. godine i od sultana Mehmeda II. Osvajača (Bosne) primio "AHD-NAMU", povelju slobode za katolike. Tom poveljom katolici i franjevci u Bosni dobili su mogućnost ostanka i opstanka u Bosni pod turskom vlašću.
Za ratnih sukoba u Bosni i Hercegovini "zemljicu Bosnu", kako je naziva Konstantin Porfirogenet, nisu napuštali svećenici. Ostajali su uza svoj narod i u okolnostima pogibelji po život. Župa Brestovsko nalazila se na liniji između HVO-a i Armije BiH, a od 2.700 vjernika ostalo ih je tek 500 i s njima župnik fra Vitomir Silić, župni vikar fra Karlo Kujundžić, s njima i časne sestre Velimira Barać i Martina Dragičević. O tim teškim danima za hrvatsko pučanstvo sela Brentovsko postoji izjava:
"Nemila događanja u ovoj župi počela su 23. siječnja ove godine (1993. op. aut.) kad je bio muslimansko-bošnjački prodor prema Kaćunima i Busovači. Tada je u Bilalovcu spaljeno deset hrvatskih kuća. Narod je morao iseliti u drugi dio župe ili u Vitez i Fojnicu. U okupiranom dijelu Muslimani su postavili barikade, uspostavili svoju vlast, policiju, vojni štab, organizirali svoju školu. Na Mali Uskrs, 18. travnja 1993. u rano jutro, ponovno je došlo do borbi. Granate su padale i oko župne crkve. Na pučkoj misi bio je samo jedan vjernik. Otada, pa sve do ovih dana, na misama nema puno vjernika. U početku ih je bivalo pet ili šest, sada petnaest ili dvadeset. Kakvo je tada bilo stanje, takvo je i sada. Odmah su nam zatvorili vodu, pa smo je donosili u kanisterima ili u posude hvatali kišnicu. Struju smo dobili prije tri dana, a nismo je imali od travnja. Neprestano smo u strahu da nas ne granatiraju ili čak zarobe, toliko je blizu crta razdvajanja".
Svjedok dalje govori da su tada od Hrvata očišćena sela Kazagići, Badnje, Mala Sotnica i Oglavak. U selima više nema hrvatskog življa, a kuće su opljačkane ili spaljene. Humanitarna pomoć se dijeli samo kada snajperisti šute. Ljudi ponoći obrađuju svoju zemlju da ih snajperisti ne bi ciljali. Župna crkva je pogođena i oštećena mecima iz pješačkog i protuzrakoplovnog naoružanja. Časna sestra Martina priča kako je umalo nije pogodio snajperist dok je razgrtala rublje. Sve je to zabilježio jedan crkveni novinar.
"S fra Karlom posjećujem sestre klarise i njihov samostan. Ulazimo. Rat je, vrijeme izvanrednih okolnosti i smijemo unutra. Sestre dobro raspoložene, nasmijane, kao da nisu na prvoj crti bojišnice. Pokazuju zapaljeni dio samostana. Kad je izbio požar, pripovijedaju, bilo je vrijeme popodnevnog odmora i sestre su bile u svojim sobama. Čule su pucnjavu, ali nisu pomišljale da bi metak mogao izazvati požar. Dim su primijetili oni iz župnog stana i upozorili ih.
Ubrzo su pritrčali susjedi i vojska. Nije bilo vode, a snajperist nije hladio svoju pušku, tako da je gašenje trajalo od 13 do 21 sat. Veće štete spriječili su kiseljački i kreševski vatrogasci. U požaru, koji je prouzročio zapaljivi metak, oštećena je kapelica i sada prokišnjava. Zbog njezine okrenutosti prema muslimansko-bošnjačkim položajima i stalne opasnosti, sestre su kapelicu napustile. Misu slave u drugoj prostoriji. Oštećene su i sve druge prostorije sa sjeverozapadne strane samostana."
Župnik u selu Banbrdu, na pitanje što je rat donio u njegovu župu priča:
"Donio je, najprije, izbjeglice, njih oko 2000 iz Visokog, Srednjeg, Ovčareva, Stupa... Sad su ovdje, a dokle? Ne znam ni ja, niti znaju oni. Rat je donio mržnju između Hrvata i Muslimana. Donio je pljačku i paljenje kuća. Dva hrvatska sela su Muslimani spalili: Pirin i Žeželovo. Zauzeli su i Zabrđe, potpuno istjerali Hrvate iz Bukovice, Toplica, Mokrina i Gojakovca. U tim selima više nema katolika. Možda svega tri obitelji. Ostali su samo Muslimani. Oko dvjesto hrvatskih obitelji iz tih sela protjerano je iz svojih kuća, sve im je popaljeno, a ništa nisu mogli iznijeti. Zašto im se sve to dogodilo? Do posljednjeg trenutka vjerovali su svojim susjedima Muslimanima, nadali se da do ovog neće doći. Ali se dogodilo.
U župi je dosad poginulo dvadesetak ljudi. Za neke se još ne zna jesu li mrtvi ili su samo zarobljeni. Naime, na okupiranom dijelu župe ljudi su zarobljavani ili zatvarani u školu u Zabrđu, gdje su ih Muslimani maltretirali i tukli. Neke vojnike i mlade ljude odvodili su u silos u Tračinu, gdje, tako kažu, nije bilo maltretiranja, ali je hrana bila vrlo loša, tako da su neki ljudi slobodu dočekali u vrlo lošem zdravstvenom stanju. Zna se da su zasad iz župe još dvojica Hrvata u zarobljeništvu: brat i bratić gvardijana fra Jure Miletića. A njih Muslimani ne puštaju jer ucjenjuju fra Juru nadajući se velikoj dobiti."