Vučji čopori, svakodnevnica i sjećanja.

Fojnica
Na nadmorskoj visini od 620 metara, u središtu Bosne, nalazi se povijesni gradić Fojnica. Asfaltnom cestom povezana je preko Kiseljaka sa Sarajevom (54 km) i Visokim (32 km). Fojnički kraj poznat je po poljoprivredi i šumarstvu, a od industrije razvijena je drvna, tekstilna i grafička. U nedalekoj blizini gradića su termo-mineralna radioaktivna vrela pa je to omogućilo Fojnici da se razvije u zdravstveni centar. U njoj je izgrađena u svijetu poznata Specijalna bolnica za miopatična i reumatska oboljenja sa 700 kreveta i Zavod za zbrinjavanje mentalno invalidnih osoba. U okolnim selima Bakovići i Čemernica nalaze se ležišta piritno- kvarcnih ruda s olovom, srebrom, bizmutom i zlatom. Tu su još i olovno-cinkane rude koje sadrže srebro, antimon i živu. U Bakovićima se vadi se vapnenac, kvarcit i mliječni kvarc ili kremen.
U kulturno povijesnom smislu Fojnica je biser kulture bosanskih Hrvata. U njoj je podignut franjevački samostan koncem 14. stoljeća, s crkvom tada posvećenom sv. Mariji. Nema pisanih tragova o njegovu rušenju pri padu Bosne 1463. godine pod tursku vlast, ali je zapisano da je porušen za velikih progona katolika u Bosni 1521. i 1524. godine. Ubrzo je traženo dopuštenje od turskih vlasti da se podigne nova crkva i novi samostan, a to su one i dopustile uz uvjet da njene dimenzije ne smiju biti veće od stare crkve.
U velikom požaru 1664. godine uništen je samostan s crkvom, izgorjele su mnoge dragocjenosti, a prije svega bogata knjižnica i važan arhiv. Uz plaćanje visokih novčanih dažbina, franjevci su dobili dopuštenje za gradnju nove crkve i samostana. Godine 1801. za crkvu su nabavljene orgulje. Bile su to prve orgulje u Bosni. Sredinom 19. stoljeća počinje se graditi novi samostan, a potom i nova crkva.
Samostanska knjižnica posjeduje bogatu zbirku filozofskih, teoloških, povijesnih, medicinskih i drugih djela. U njoj je 13 inkunabula, a cijela Bosna i Hercegovina posjeduje ih tek 63. Važna je zbirka djela bosanskih franjevaca na bosančici, hrvatskom i latinskom jeziku. U vrlo bogatom samostanskom arhivu je i 3.000 turskih dokumenata, od kojih je 156 dokumenata pisano bosančicom. U arhivu se čuva i već spomenuta AHD-NAMA iz 1463. godine, koju je sultan Mehmed Fatih II. (Osvajač) dao fra Anđelu Zvizdoviću, a koja franjevcima i katolicima u Bosni jamči slobodu ostanka i opstanka u Bosni. Bogata je zbirka slika, kipova, predmeta umjetničkog obrta i narodnih nošnji.
Župa Fojnica 1673. godine ima oko 400 vjernika, 1813. 2.350, 1935. bilo ih je 3.540.
Popisom stanovništva 1991. godine utvrđeno je da na prostoru općine Fojnica živi 16.296 osoba. U ukupnom broju stanovništva Muslimana-Bošnjaka je 8.024 ili 49,23 posto, Hrvata 6. 623 ili 40, 64 posto, Srba 157 ili 0, 96 posto, a ostalih 1.492 ili 9,15 posto. Prema popisima stanovništva iz 1971., 1981. i 1991. godine očito je da se udio Muslimana-Bošnjaka zadržava na istoj razini, a opada udio Hrvata i Srba. Hrvati su u ukupnom broju stanovništva 1971. činili 46,4 a 1981. 42,7 posto.
Fojničku općinu je zaobišla srpska agresija 1992. godine. I kada se držalo da je Fojnica oaza mira u ratnoj Bosni i Hercegovini, ispod tog privida bilo je prilično nemirno. Fojnički Hrvati i Muslimani-Bošnjaci nisu baš vjerovali jedni drugima. Već u lipnju 1992. dolazi do prvih trvenja između dva naroda. Rastače se krhki mir, a rastu napetosti, nesuglasice... Iz HVO-a istupaju Muslimani-Bošnjaci, koji će sa kasnije samostalno vojno organizirati kao Armija BiH.
Iz geopolitičkih i gostrateških razloga Muslimani-Bošnjaci žele Fojnicu cestovno povezati sa Zenicom, u kojoj je trebala biti rezervna lokacija boravka političkog i vojnog vrha tadašnje Republike Bosne i Hercegovine. Fojnički Hrvati su pak htjeli cestovnu vezu preko Uskoplja/Gornjeg Vakufa i Rame s Hercegovinom i Hrvatskom. Zbog različitih tendencija o tome, a i o drugome, rastu napetosti. Muslimani-Bošnjaci preuzimaju svu vlast u svoje ruke u Fojnici. Oni "čiste" Hrvate iz tijela općinskih vlasti, s rukovodećih položaja u gospodarstvu, školstvu, zdravstvu, kulturi.
Prvi ozbiljniji incident zbio se 3. svibnja 1993. godine na planini Zec. Muslimani-Bošnjaci su oskvrnuli spomen-križ na toj planini, što je uznemirilo katolike i ogorčilo ih jer su taj čin doživjeli kao udar na svoju vjeru.
Otvoren oružani sukob izbio je 1. lipnja 1993. godine. Toga dana pripadnici Armije BiH pucaju na ophodnju HVO-a na Dugom Brdu kod Fojnice. Ginu dva vojnika HVO-a. U 10:45 istog dana postrojbe Armije BiH iz pravca sela Dusina i Pogorelica napadaju hrvatska sela Božići, Gojevići i Lužine. Napad je bio masovan i žestok, a izveden na dan muslimansko-bošnjačkog vjerskog blagdana - Bajrama. Dok je napad trajao, u zapovjedništvu kanadskog bataljuna UNPROFOR-a upravo se održavao sastanak predstavnika Armije BiH i HVO-a, kojemu je bio cilj postizanje primirja. U tim vojnim okršajima Armija BiH je uspješnija, jer je brojnija, bolje naoružana i više motivirana za osvajanje hrvatskih prostora u općini Fojnica. Toga dana stradavaju katolička crkva i samostan časnih sestara, vojnici Armije BiH pljačkaju hrvatske kuće, pale ih, protjeruju stanovništvo.
Iz fojničkih sela Prokos, Tovarište, Ragale i još nekih drugih pripadnici Armije BiH 2. lipnja 1993. godine protjeruju hrvatsko stanovništvo, bez ikakva razloga odvode ih u zatvore, pljačkaju njihovu imovinu. Dosta je Hrvata tada fizički maltretirano.
Za navedene zločine počinjene u navedenim fojničkim selima osumnjičeni su slijedeći pripadnici Armije BiH: Džano Omerčević iz Prokosa; Rasim Klisura iz Prokosa; Omer Merdžanić, zvan Omerica, ugostitelj iz Tovarišta; Suad Bureković iz Prokosa i Edin Omerčević iz Fojnice, zapovjednik postrojbi Armije BiH, koje su napale Fojnicu. Njih se osumnjiči za etničko čišćenje i zatvaranje oko 140 Hrvata, pljačku, protjerivanje, uz zabranu protjeranima da prenesu dio svoje imovine...
U lipnju 1993. godine u fojničkom selu Polje Šćitovo počinjen je ratni zločin nad civilima. Hrvatica M. B., kaže da je od nje, a preko Međunarodnog Crvenog križa, Mato Barbić iz Kanade tražio da sazna što je s njegovom majkom Lucom i sestrom Anom udatom Musa. Svjedokinja je s Hrvatom V. B. otišla 24. lipnja 1994. godine u Polje Šćitovo. S njima je pošao još jedan Hrvat. Od UNPROFOR-a i europskih promatrača dobili su dopuštenje da posjete izgorjelu kuću Luce Barbarić u Polju Šćitovu, selu na putu Fojnica-Kiseljak koje je bilo pod nadzorom Armije BiH. Do kuće se dolazi preko drvenog mosta kod Mukačine krivine, a udaljena je oko 300 metara od glavnog puta.
U izgorjeloj kući otkopali su dva ljudska leša. Komisija je tada obavila uviđaj. Ostaci leševa pronađeni su u podrumu izgorjele kuće. Leševi su potpuno karbonizirani, ostali su samo dijelovi kostiju i malo kose. Utvrđeno je da se radi o dvije ženske osobe. Prva je Luca Barbić, žena Tomina, rođena Rašo 1909. godine, nastanjena u Polju Šćitovu. Druga je Ana, Lucina kćerka, udata Musa, rođena 1934. godine, a nastanjena također u Polju Šćitovu. U napadu Armije BiH te dvije žene nisu htjele bježati s ostalim hrvatskim pučanstvom iz svoje kuće, ostale su i tragično poginule.
Nekako u isto vrijeme u Šćitovu ubijeni su Mato Mateša Babić i žena mu Anđelka rođena Bencun. Njihovu kuću pokrivenu šindrom zapalili su vojnici Armije BiH i u njoj su oboje živi izgorjeli trpeći velike muke.
U tako napetim i već ratnim okolnostima fojnički franjevci nastoje probleme rješavati dijalogom. Bilo je čak zamišljeno da se Fojnica proglasi sanitetskom zonom, a to je predviđao i Statut UN. Usprkos tim nastojanjima, 2. srpnja 1993. godine buknuo je rat u Fojnici. Oružane snage Armije BiH napale su dio gradića nastanjenog Hrvatima. Osvajana je ulica po ulica. Te večeri Fojnica je gorjela. Franjevački samostan i crkva nalazili su se između dvije vatre. Samostan je i prije bio oštećen, a sada su njega i crkvu zasipali meci i granate, a u njemu je bilo sedam fratara, a ne vojska. Vojnici Armije BiH posebno su ugrozili crkvu i samostan tako da su niz brdo kotrljali zapaljene gume napunjene eksplozivom.
Fojnica je pala pod nadzor Armije BiH u petak 16. srpnja 1993. godine. Pred silovitim napadom s Malkoča, postrojbe HVO-a se povlače. S njima je u zbjeg krenulo šest tisuća Hrvata. Armija BiH zauzima i fojničke bolnice u kojima se nalazi oko 800 invalida i retardiranih osoba. Sedam franjevaca i pet časnih sestara ostaje u fojničkom samostanu. Oni promatraju kako Muslimani-Bošnjaci pljačkaju hrvatske kuće. Sva sela koja su zauzeli pripadnici Armije BiH spalili su poslije pljačke. Posebno su stradali Bakovići, Trošnik, Tješilo, Lučica, Ragale i Mujakovići. Ne zna se točno koliko je Hrvata tada ostalo u gradiću, a nastavlja se njihovo mučenje i ubijanje. Zapaljeni su pošta, ratna bolnica, hotel, tvornica trikotaže, tvornica za preradu drveta. Hrvati su odvođeni u zatvor "Silos" u Kaćunima, u općini Busovača, ili u Osnovnu školu "Kata Govorušić" u Fojnici.
Prema tadašnjim novinskim izvješćima, u gradu su ubijena 22 Hrvata, vojnika HVO-a i civila, 212 ih je zatočeno, iz 22 sela općine Fojnica protjerani su Hrvati, presječene su vodovodne cijevi hrvatskim selima i bolnici za retardirane u Bakovićima. Bolesnici u lječilištima ostaju bez njege, troje djece, duševnih bolesnika, zbog toga je preminulo. To je izjavio Barry Frewer. U Fojnici je ostalo samo 70 katolika, a čitava župa s 1300 obitelji i 5300 vjernika spala je na 674 obitelji i 1472 vjernika, koji su ostali u selima pod nadzorom HVO-a.
Za zločine počinjene nad Hrvatima općine Fojnice osumnjičeni su: Mustafa Čohadžić, zvan Mute, iz Fojnice; Kemo Čohadžić iz Fojnice; Omer Merdžanić, zvan Omerica, iz Tovarišta; Mugdin Haradžić, upravnik pošte u Fojnici; Senad Jemendžić iz Fojnice; Amel Numić iz Fojnice, civilni policajac; Beharija Ramić iz Fojnice; izvjesni Paraga i izvjesni Suče, pripadnik specijalnih policijskih postrojbi MUP-a Bosne i Hercegovine. Oni su osnovano osumnjičeni da su 2. srpnja 1993. godine organizirali etničko čišćenje hrvatskog pučanstva iz fojničkih sela Tješilo, Plano, Kozigrad i drugih, tijekom čega su Hrvate mučili, ubijali i na razne načine ponižavali. Bili su poznati i kao snajperisti, pljačkali su imovinu Hrvata, palili njihove kuće i ubijali nemoćne starce.
Mustafa Čohadžić, je iz zatvora u Osnovnoj školi "Kata Govorušić" u Fojnici izveo ratnog zarobljenika S. R. i pod prijetnjom smrti naredio mu da gasi požar u pošti u Fojnici, a taj objekt je bio pod neprestanom unakrsnom vatrom HVO-a i Armije BiH. Dotični S. R. tom je prigodom zadobio ustrijeljene rane, a to je kršenje normi međunarodnog ratnog prava jer se nečovječno postupalo s ratnim zarobljenikom.
Pripadnik specijalnih policijskih postrojbi MUP-a Bosne i Hercegovine, nadimkom Paraga, u periodu srpanj-rujan 1993. godine naredio je mučenja, a zatim i ubojstva hrvatskih civila Pere Božića i Pere Glavočevića iz sela Tješila, i sam sudjelujući u tome, na lokalitetu Poljana iznad Kozigrada u općini Fojnica. Naknadno se došlo do osobnih podataka o Paragi. To je nadimak za Evrudina Lemeša, sina Salema i Raseme, rođenog 20. veljače 1962. godine u mjestu Bogošići (Malo Čajno), općina Visoko. Nacionalnošću je Musliman-Bošnjak, zanimanjem radnik, stalno nastanjen u mjestu rođenja, a u 1990. i 1991. boravio je u Kaštel Lukšiću kod Splita.
Prema tim podacima Lemeš je u razdoblju 1992.-1994. godine počinio više ubojstava na području općina Visoko, Kiseljak i Fojnica. Peri Božiću odsjekao je glavu, a Peru Glavčevića ubio je iz automatske puške, a potom oba tijela bacio u provaliju.
O strahotama stradanja fojničkih Hrvata i bahatosti vojnika Armije BiH govori vrlo uvjerljivo svojim djelima i Izet Neradin, sin Asima i Mulije, rođen 12. ožujka 1958. godine u Crničkom Kameniku, općina Kreševo. Taj Musliman-Bošnjak, pripadnik Armije BiH, bio je poznati predratni kriminalac, sklon nasilju, a stalno je bio nastanjen u Kreševu. Osnovana je sumnja da je on u srpnju 1993. godine u Fojnici iz vatrenog oružja ubio hrvatske civile Matu Juraka, rođenog 1906. godine; njegovog sina Franju Juraka (1930.) i Franjinu suprugu Martu Jurak (1936.). Prije toga ih je zlostavljao, više puta ih tukao. Nanio je teže tjelesne ozljede J. Š. , Hrvatu iz Fojnice. Uz to je pljačkao hrvatske kuće i drugu imovinu, naročito stoku, palio kuće i gospodarske objekte u Dusini, Alaupovki, Bakovićima, Fojnici, Dreževicama, Crničkom Kameniku, Kreševu i Bilalovcu.
Hrvat M. J., rođen 1957., i R. J., rođen 1962. godine, vojnici HVO-a, iskusili su zarobljeništvo u muslimansko-bošnjačkom zatvoru u Fojnici od 2. do 13. rujna 1993. godine. Oni govore da su svi zarobljeni muškarci, vojnici i civili, tjelesno maltretirani, da su morali kopati rovove za postrojbe Armije BiH na samoj bojišnici i da su bili u stalnoj opasnosti da poginu od metka svog sunarodnjaka. Neki pripadnici muslimansko-bošnjačke specijalne policije često su prijetili da će ih zaklati. U zatvoru su saznali da su pripadnici Armije BiH ubili Blaška Miličevića iz Pločara. Oni svjedoče i da su ubijeni Pero Božić i Pero Glavočević odvedeni iz zatvora u Prokosu do poznatih Fratarskih staja iznad Kozigrada, gdje su im rezane uši i drugi dijelovi tijela i gdje su ubijeni i bačeni u septičku jamu kod neke kolibe. U zatvoru su saznali i to da je posebno poznat po zločinima neki Paraga, koji je ubio Ivana Juraka, zarobljenog vojnika HVO-a. Oni nadalje navode da su pripadnici Armije BiH u srpnju 1993. godine ubili Ivu Milušića i rafalom pokosili Finku Krajinović, ženu od 70 godine, zatim zapalili kuću u kojoj je izgorjela.
Srpanj mjesec 1993. godine u fojničkom kraju bio je koban za mnoge Hrvate. Ubijeni su civili Mato Lalić (1928.), Nikola Bošnjak (65 godina), Kata Milišić je zapaljena u svojoj kući. Srbin Dušan Kalinić je odveden u nepoznatom pravcu i više nitko nije ništa čuo o njemu, a Paraga se hvalio kako je osobno likvidirao toga i još drugih šest Srba.
Kao počinitelje tih zločina svjedoci, a i dokumenti navode, pored spomenutih, Muju Nakača iz Fojnice; Izeta Hurema Munibova; Muju Pidru; Izeta Pamića; Edhema Karića; Omera Pamića; Reifa Karića; Nijaza Huzbašića iz Jačuna, općina Busovača; Hamdu Burekovića zvanog Nirvan; Amira Ajanovića; Nedžada Kubata; Raifa Pamića; Saliha Pamića i Fikreta Mešu.
Kako je sve to izgledalo očima svećenika koji je pastorizirao u fojničkoj župi, opisao je fra Marijan Karaula u svojoj reportaži "Na crti besmislenog rata":
"Proteklih je nekoliko mjeseci do naših čitatelja stizalo vrlo malo vijesti iz Fojnice. Među pristiglim najviše ih je govorilo o primjernom suživotu između Hrvata i Muslimana-Bošnjaka u tom gradu. A onda je sve šokirala vijest o muslimansko-bošnjačkom napadu i zauzimanju Fojnice.
Što se zapravo događalo prije i poslije toga? Pitanje smo postavili čovjeku koji je živio i kao svećenik djelovao u fojničkoj župi zadnjih nekoliko godina. Našli smo ga u župnom stanu u Kiseljaku, gdje se sada smjestio. U vrijeme napada na Fojnicu i njezina pada u muslimansko-bošnjačke ruke, sasvim slučajno se zatekao izvan grada u podružnici Gojevići, pa se s narodom povukao u Kiseljak.
- Fojnički su Hrvati - počeo je svoj odgovor - bili dobro svjesni svojih mogućnosti. Bili su vođeni ljudima koji su u miru vidjeli jedino dobro i izlaz za hrvatski narod. Zato su iz svih sila nastojali pronaći način da se održi mir koji su već imali. U tom nastojanju stupili su u vezu s UNPROFOR-om, koji je stacioniran u Kiseljaku. Zamolili su ih za posredovanje, pa je o toj temi u Fojnici ostvareno više sastanaka između fojničkih Hrvata i Muslimana-Bošnjaka. Činilo se da će sastanci i razgovori uroditi plodom. Samostan su više puta posjetili najviši dužnosnici UNPROFOR-a na čelu s brigadnim generalom Heizom. Bio je čak potpisan i nacrt ugovora o miru. Zamišljeno je, naime, bilo da se Fojnica proglasi sanitetskom zonom, što je predviđeno Statutom Ujedinjenih Naroda. I kada je trebalo da to sve bude ostvareno, Fojnicu je posjetio i general Morillon, u pratnji općinskih dužnosnika HVO-a i Armije BiH, kao i gvardijana Nikice Miličevića te imama Ramiza Pašića i Mensura Pašalića. Obišli su župnu crkvu, samostan, džamiju i Islamsku zajednicu.
Nažalost treći dan nakon toga u Fojnici je izbio rat. Bio je 2. srpnja. U rano jutro Muslimani-Bošnjaci su napali dio Fojnice nastanjen hrvatskim pučanstvom. Na tom dijelu eksplodiralo je nekoliko granata, počelo je hapšenje Hrvata koji su pošli na posao, ali i onih koji su bili u svojim kućama. Poslije podne istog dana počela je žestoka borba. Teško je reći što je tko radio i tko je koga napadao. Napadalo se obostrano. Ubrzo, te večeri, u Fojnici je počelo gorjeti. Gorio je novi dio Doma zdravlja, koji su muslimansko-bošnjačke snage već ranije bile zaposjele. Požar se proširio na tri obližnje kuće. Sutradan je u Fojnici osvanulo još nekoliko zgarišta, izgorjele su kuće zapaljene u borbi, ali je bilo i namjerno zapaljenih privatnih hrvatskih kuća. Izgorjele su i dvije privatne muslimansko-bošnjačke kuće.
Sugovornik je naveo kako su se crkva i samostan, u kojem su živjeli fratri i časne sestre, nalazio između dvije vatre, između hrvatskih i muslimansko-bošnjačkih snaga. U prvim danima, od 2. do 4. srpnja, pogađani su prozori na samostanskoj zgradi. Najžešće borbe vodile su se 4. srpnja. Toga dana, a bila je nedjelja, popodne, na samostan su, uz mnoštva snajperskih metaka, ispaljene i tri granate. Na svu sreću, ni jedan nije izravno pogodila zgradu, osim što je jedan veliki geler uletio u jednu prostoriju samostana u kojoj tada nije nitko boravio.
Borbe su se nastavile. Uz ostale opasnosti za samostan i crkvu, veliku opasnost je predstavljao i specijalni postupak Muslimana-Bošnjaka: guma napunjen ekskplozivom, koja bi se s položaja iznad samostana zavaljala prema samostanu. Od tog ‘izuma’ - koji nije nimalo bezazlen, dapače, vrlo je opasan - stradali su prozori na crkvi.
U rano jutro 15. srpnja na cesti su se našli prvi prognanici. U kolonama su krenuli prema Kiseljaku. Sutradan također. Toga se dana povukla skoro cijela fojnička župa.
- Još ranije (10. srpnja) iseljena su sela Tješilo i Gradina - daje mi svećenik precizne podatke. - Njihovo je putovanje bilo doista naporno jer je trebalo svladati bespuća planine Zec.
U fojničkom franjevačkom samostanu i sada živi sedam franjevaca, pet časnih sestara i dva civila. Koliko je vjernika ostalo u cijeloj župi, sugovornik mi nije mogao točno reći. Misli da ih je ostalo vrlo malo.
Kako izgleda život u Fojnici, gledan očima onih koji su ostali u njoj, objašnjava gvardijan fra Nikica Miličević, koji je tih dana u pratnji međunarodnih promatrača posjetio Kiseljak. On kaže da su u samostanu svi dobro, imaju hrane. Problem im je u osjećaju da nikoga nemaju, da nemaju svoga naroda. Nitko ih ne posjećuje. S bolom u duši iz samostanskih prostorija promatraju pljačkanje hrvatskih kuća, iz njih se odnosi sve. U pljačkaškim pohodima prednjače došljaci, a domaće Muslimane-Bošnjake predvodi hodža Mensur Pašalić. Muslimani-Bošnjaci pričaju da on na svom balkonu ima trideset bicikla.
- Fojnica više nije Fojnica - kaže fra Nikica. - Hrvati i Muslimani-Bošnjaci su se dobro pazili, zajedno živjeli. Sad se na ulicama ne može vidjeti poznato lice.
Sva sela koja su zauzeli, Muslimani-Bošnjaci su spalili. Posebno stradala sela Bakovići, Trošnik, Tješilo, Lučice, Ragale i Mujakovići. Druga manje. Mučenje i ubijanje Hrvata se nastavlja.
U samostanskoj crkvi fratri slave mise, na koje dolazi nešto ostalih vjernika. Sa sela vjernici niti smiju niti mogu dolaziti i fratri s njima nemaju vezu."
Fojnicom je zavladala muslimansko-bošnjačka vlast. Hrvati su u stalnom strahu. Malo ih je. Prijetnje Hrvatima su svakodnevna pojava. U takvom ozračju dolazi 13. studenoga 1993. godine kada su rafalom pokošeni gvardijan drevnog samostana fra Nikica Miličević i vikar samostan fra Leon Migić. Oba su rodom iz toga kraja. Fra Nikica Milčević je rođen 1957. godine u Gojevićima nedaleko Fojnice, fra Leon Migić, u samoj Fojnici 1937. godine. Obojica su završili Franjevačku klasičnu gimnaziju u Visokom, a studij teologije u Sarajevu. Kada su Muslimani-Bošnjaci čistili Fojnicu od Hrvata, nijedan franjevac nije htio krenuti u zbjeg. Jedan od njih je govorio. "Nemoj da bi me itko i pokušavao nagovoriti da napustim Fojnicu".
Kako je došlo do ubojstva dvojice fojničkih fratra? Oko 12,50 sati, 13. studenoga 1993. godine, pred fojnički franjevački samostan došla su četiri naoružana pripadnika Armije BiH. Kasnije je utvrđeno da su to bili Miralem Čengić, Nedim Zerdo, Semin Mušinbegović i Vahid Begić. Postoje dvojica očevidaca ovog dogadaja koji izjavljuju:
"Pred samostanom, vojnici Armije BiH zatekli su vikara fra Leona Migića, odmah su ga vrijeđali nazivajući ga ustašom, a samo zato što je na privjesku njegovih ključeva bio povijesni hrvatski grb, nacionalni simbol njegova naroda. Grubo je vikao tvrdeći da fratri kriju oružje u samostanu. U to je došao i gvardijan fra Nikola Miličević, koji se obratio vojnicima riječima da je samostan već pretresan i da posjeduje potvrdu koja svjedoči da u samostanu nema oružja i da će je donijeti kako bi je svi vidjeli. Jedan od vojnika Armije BiH uperio je automatsku pušku u oba fratra i ugurao ih je grubo u samostanski hodnik". Jedan od svjedoka dalje govori da je vojnik zaprijetio fra Nikoli Miličeviću "ubit ću te", a on je odvratio "ubij". Istog momenta začuo se rafal iz automatske puške. Vojnik i gvardijan su bili udaljeni jedan od drugog tek metar. Fra Nikica je pao pogođen s četiri metka.
Rafal opaljen u gvardijana fra Nikicu ranio je i vikara fra Leona Migića, koji je pao kod vrata koja vode u podrum samostana. Preko mrtvog gvardijana isti vojnik prišao je fra Leonu, udario ga nogom, iako je ležao na podu ranjen, uhvatio ga rukama za odjeću i on se pridigao. Teturajući došao je do staklenih vrata koja vode u blagovaonicu. Isti vojnik koji je pucao u gvardijana pucao je i u fra Leonov vrat dva puta iz pištolja. Poslije toga ubojstva naredio je svim fratrima koji su promatrali zločin "svi u sobu" i oni su se povukli.
Samo 10 minuta poslije ovog zločina došla je policija Armije BiH u samostan, a nju su obavijestile dvije djevojke. Policija je obavila očevid i udaljila se iz samostana. Sutradan uvečer u Domu zdravlja u Fojnici obavljena je obdukcija. Fra Nikola i fra Leon pokopani su 15. studenoga 1993. godine na groblju "Karuša".
Bio je to užasan šok za Hrvate katolike u Bosni i Hercegovini i za cijelu svjetsku katoličku javnost. Autor ovih redaka na tu vijest pisao je komentar "Bosanske ujake opet ubijaju". Tada sam podsjetio da nije prvi put da fojnički fratri ginu od muslimansko-bošnjačke ruke. Njih je zadesila ista sudbina 1521. i 1524. godine kada su turske vlasti srušile samostane i sve fojničke fratre ili prognali ili pobili. Bio je to čin okrutnog zločina čišćenja Bosne od bosanskih fratara. A podsjetio sam da je Alija Izetbegović poručio bosanskom franjevačkom provincijalu fra Petru Anđeloviću da je "Bosna i fratarska".
Bio je to pucanj u Bosnu. Pucati u fratre znači pucati u multietničku, multikulturnu i multikonfesionalnu Bosnu. Ali oni koji su tim pucnjevima mislili čistiti Bosnu od svega što je katoličko i hrvatsko, zaboravili su povijesnu istinu po kojoj su se bosanski fratri uvijek vraćali na zgarišta svojih samostana i crkava i na grobove svoje subraće. Nije ih mogla uništiti ni turska velesila pa neće ni Armija Alije Izetbegovića.
Koji su motivi brutalnog ubojstva fojničkih fratara? U javnim prosvjedima bosanskih Hrvata i zapovjedništva 3. bojne "Nikola Šubić Zrinski" HVO-a istaknuto je da su fra Nikola i fra Leon bili mirotvorci, da su se zalagali za sveopći mir u Bosni, posebno u Fojnici, da su humanitarnu pomoć iz župnog Caritasa dijelili i muslimansko-bošnjačkim vjernicima. Fra Nikola je radio na tome da se Fojnica proglasi demilitariziranom zonom. Tijesno je surađivao s generalom Morillonom i brigadirom Heizom. Prema tome, teško je razumjeti hladno ubojstvo franjevaca mirotvoraca, koji nisu bili naoružani.
U zahtjevu za provođenje istrage koje su podnijele vojne vlasti HVO-a iznosi se sumnja da su napadači na samostan i franjevce imali namjeru oduzeti prvorazredni povijesni dokument, glasovitu AHD-NAMU iz arhiva franjevačkog samostana, iako je tamo tek u autentičnom prijepisu. To je onaj dokument koji je sultan Mehmed II. Osvajač dao fra Anđelu Zvizdoviću na Milodražu, a garantira fratrima i katolicima opstanak u Bosni.
U tom zahtjevu se navodi i da je fratre ubio Miralem Čengić, zvani Čenga, iz Srhinje, općina Visoko, oženjen, otac jednog djeteta, star oko 40 godina, zamjenik zapovjednika poznate Frkine jedinice koja je počinila zlodjela i u Kaknju, Varešu, Kraljevoj Sutjesci, u Križančevu Selu i na području općine Fojnica. S njima u samostan su upali i Nedim Zerdo, Semin Mušanbegović i Vahid Begić svi iz Visokog i iz iste postrojbe. Dok je Miralem Čengić ubijao fratre, tri njegova suborca su repetirala automatske puške u nazočne.
Na suđenju u Okružnom vojnom sudu u Sarajevu Miralem Čengić, ubojica dvojica fratara, osuđen je na 11 godina zatvora, a Nedim Zerdo, Semin Mušinbegović i Vahid Begić su takoder proglašeni krivim i kažnjeni zatvorom od po šest mjeseci. Miralem Čengić je priznao da je ubio fra Nikolu Miličevića i fra Leona Migića. Kao motiv ubojstva naveo je da je došao u samostan po hranu i piće, ali kada je kod fra Nikole vidio privjesak za ključeve na kojem je bila šahovnica - tradicionalni hrvatski grb - to ga je izludjelo i on ih je ubio. U svoju obranu naveo je da je cijelu prethodnu noć pio i da je pri dolasku u samostan bio pod utjecajem alkohola. Ekrem Galijatović, Čengićev advokat, pokušao je umanjiti težinu zlodjela obranom da je i to posljedica sukoba Armije BiH i HVO-a. Taj pokušaj umanjivanja odgovornosti Čengića nije uspio na sudu jer je sudsko vijeće odbilo takvu obranu iz razloga što fratri nisu bili naoružani i ničim nisu mogli ugroziti vojnike Armije BiH.
Viši vojni sud u Sarajevu pooštrio je kaznu Miralemu Čengiću i povisio je na 12 godina zatvora. Ostaje zagonetka motiva ubojstva fojničkih fratara. No, nerazjašnjeno je i zašto su vojne vlasti tek deset mjeseci poslije ubojstva fratara došle do zločinca i tek mu onda sudile.
U ratnom sukobu HVO-a i Armije BiH, a tada su hrvatski vojnici samo branili svoje domove i svoja sela, stradali su mnogi katolički sakralni objekti. Fojnički franjevački samostan i crkva Duha Svetoga bili su izloženi granatama minobacača i topništva Armije BiH. Na samostanu, kao i na crkvi, oštećen je bakarni krov, a prozori su razbijeni. Filijalna crkva posvećena Porcijunkuli u Kazijevićima oštećena je i devastirana. Potpuno je spaljena filijalna crkva Presvetog Srca Isusova u Ščitovu. Ne zna se što je s grobljima i kapelicama koje su pod nadzorom Armije BiH.

odakle Vam svi ti tekstovi da li Vam se mogu obratiti kada budem pisala rad na postdiplomskom

Slobodno uzmi bilo koji podatak s ovih blogova.