Vučji čopori, svakodnevnica i sjećanja.

Nova Bila
U najnovijem ratu u Bosni i Hercegovini mnoge stvari se mijenjaju, nastaju novi odnosi, ali se javljaju i nova središta. Tako je Nova Bila, mjesto između Travnika i Viteza, logikom rata izraslo u novo hrvatsko središte. Nove Bile kao imalo značajnog mjesta nema ni u kakvim enciklopedijama ili leksikonima. Ona je tek od 1974. godine sjedište rimokatoličke župe Duha Svetoga. Prije dvadeset godina u njoj je izgrađena prva crkva i župna kuća s dvije velike vjeronaučne dvorane. Crkva zauzima 540 četvornih metara, a vjeronaučne dvorane 60 i 120 četvornih metara. Crkva, vjeronaučne dvorane i župna kuća čine jedinstven i monumentalan kompleks.
Prema podacima župnog ureda na području župe Nova Bila živjelo je 1991. godine 3.850 Hrvata katolika. Prema popisu iz 1991. godine u samom mjestu Nova Bila živjelo je 770 stanovnika od čega Hrvata 600 ili 77,92 posto, Muslimana-Bošnjaka 71 ili 9,22 posto, Srba 49 ili 6,36 posto a ostalih 50 ili 6,49 posto. Te godine, a i kroz rat župnik je bio fra Franjo Grebenar, a župni vikar fra Zoran Livančić. S ratnim godinama Nova Bila je postala utočište izbjeglih i prognanih Hrvata, osobito s područja travničke općine. U Novoj Bili je privremeno sjedište hrvatske vlasti općine Travnik, u njoj djeluje srednja škola, Hrvatski kulturni centar, limena glazba, hrvatsko kazalište Travnik te športske organizacije i klubovi.
Za ratnih sukoba u Lašvanskoj dolini, Hrvati su najednom ostali bez mogućnosti liječenja tj. bez bolnice. Ona u Travniku je dospjela pod isključivu upravu Muslimana-Bošnjaka. S ratnim stradanjima civila, a posebno vojnika HVO-a, sve jače je rasla potreba za bolničkom zdravstvenom ustanovom na području Lašvanske doline. Stoga je 13. prosinca 1992. godine u Novoj Biloj osnovana bolnica "Dr. fra Mato Nikolić", nazvana imenom čovjeka koji je bio prvi diplomirani liječnik u Bosni. Franjevačka provincija Bosna Srebrena je za potrebe bolnice ustupila najprije dvije vjeronaučne dvorane, ali kasnije i druge crkvene prostore pa su jedno vrijeme bolesnici ležali i u samoj župnoj crkvi Svetoga Duha. Medicinski ravnatelj bolnice bio je dr. Tihomir Radić, a ravnatelj uime Franjevačke provincije Bosne Srebrene bio je fra Franjo Grebenar.
Župa Nova Bila živjela je tako u specifičnim uvjetima rata u Bosni i Hercegovini. Sukob izmedu Hrvata i Muslimana-Bošnjaka župi i stanovništvu donijeli su mnogo nevolja. Do sredine svibnja 1993. godine u njoj je bilo pet poginulih i 25 ranjenih osoba. U svibnju 1993. u nju se sklonilo 2600 izbjeglica, a u srpnju broj se već popeo na 5000.
U sukobu s HVO-om, Armija BiH granatama tuče bolnički kompleks u Novoj Bili, a 10. rujna 1993. oko 18 sati cijelo punjenje VBR-a ispaljuje na bolnicu, oštećeni su zidovi i stakla, ranjenici su zasuti gelerima. Taj čin predstavlja ratni zločin prema više međunarodnih konvencija. Čak su vojnici Armije BiH zatvorili i vodovod pa bolnica i ranjenici jedno vrijeme nisu imali vode. Kako je Nova Bila bila odsječena od Zapadne Hercegovine i Dalmacije, teški bolesnici i ranjenici su prebacivani helikopterima, uz opasnost da budu srušeni. O radu Franjevačke bolnice donosimo nekoliko autentičnih svjedočanstava da bi se što plastičnije prikazale sve grozote rata.
Dr. Ankica Kolar-Jurčević:
"Nas šestoro je počelo odlučujuću borbu za život, a protiv smrti koje je zaista bilo puno. Imali smo samo jednu prostoriju za ranjenike, a njih je pristizalo sve više i više. Na kraju smo otvorili i samu crkvu. Ranjenike smo morali stavljati na crkvene klupe, jer nismo imali dovoljno kreveta. Kako sam tih dana molila Boga da prestane ovo ludilo! Svaki put kad prođem pored oltara, podignem visoko oči prema raspelu i nebu i zamolim Boga da nas sačuva. I zaista, i Bog i medicina borili su se tih dana za život i dobro, a protiv smrti i zla. Gledala sam stotine i stotine ranjenih i mrtvih i, vjerujte, to se ne zaboravlja.
Bilo je lipanjsko predvečerje, čak bi pomislili i da je predivno da se u daljini nisu čule eksplozije i detonacije granata. I tada su počeli stizati. Prvo dvoje, troje, pa opet troje ranjene djece. Granata je pala baš među njih dok su se igrali. Oni su se samo igrali, kao i sva ostala djeca ovog svijeta. To se ne zaboravlja.
Djevojčica od šest godina ostala je bez lijeve potkoljenice. Morala sam hitno u operacijsku dvoranu da je amputiramo. Moji koraci su bili teški kao olovo znajući da će ta djevojčica biti doživotni invalid. Bilo je dosta amputacija ekstremiteta i zaista to nije baš tako lako uraditi, naročito meni, mladoj liječnici, koja se nije prije susretala s takvom vrstom povreda.
Zvali smo ga Čupo. Imao je bujnu, crnu kosu i samo dvadesetak godina. Bio je hrabar vojnik. Imao je tešku povredu trbuha, operirali smo ga, ali mu je bila potrebna dijaliza. Mi je nismo imali, dok je druga (muslimansko-bošnjačka) strana to imala, ali nisu dopuštali našim ranjenicima da se liječe u njihovim ustanovama. On je umirao tiho, nečujno. Borio se govoreći da će on izdržati, da je on jak. Hrabrio je druge oko sebe dok se polako gasio. toliko sam mu željela pomoći, a bila sam nemoćna, kao i moje kolege. Umro je u jedno jesenje popodne, a ja sam taj dan bila očajna, misleći na ovaj okrutni rat koji je odnio toliko života, a nije mu se vidio kraj.
Ponekad sam se pitala odakle ja i moje kolege, kao i sve medicinsko osoblje bolnice, crpimo snagu. Radili smo bez prestanka. Operirali u podrumu, previjali rane u crkvenim klupama, na podu. Dežurali smo bez prestanka, a nismo bili umorni. Tih ratnih dana bili smo uz naš narod i dušom i tijelom. Davali smo i posljednje atome snage... Nekako tih zimskih dana napadnuta su diverzantskim akcijama neka sela oko Viteza. Bilo je užasno gledati te mučki ubijene muškarce, žene i djecu. Da, i djecu. Na rukama sam držala mušku bebu od četiri mjeseca, mučki ubijenu na spavanju, jer je u predjelu kralježnice, zapravo bubrega, imala prostrijel od puščanog metka. Beba je spavala, dok je zločinac pucao. Sjećam se i sada, bila je prelijepa. Poslije sam saznala da joj je otac teško ranjen, a majka ubijena i ostavljena na kućnom pragu. Tako su mnoge obitelji ožalošćene i unesrećene."
Ljubica Rakočević:
"Operacijska dvorana je bila smještena u podrumu župne kuće. Prostor je mali i vlažan, a znalo se raditi neprekidno po 24 sata. U početku, a ni sada, nemamo sve potrebne aparate, niti dovoljno instrumenata za operativne zahvate. I pored svega toga, radilo se neumorno. Ranjenici su stizali svakodnevno. Još uvijek mi u ušima odzvanja plač i jauk majki, supruga, sestara za svojim poginulima. Uvijek sam suosjećala s patnjama ljudi, naročito bolesne djece ili, još gore, kada su bila ranjena, što se često događalo u ovom ratu. Toliko je djece otrgnuto od djetinjstva, od njihovih bezazlenih igara, toliko ih je postalo invalidima bez jedna ili dvije noge, bez ruke, prstiju i s drugim teškim povredama. Trebalo je to gledati, raditi i sve to izdržati. Sjećam se situacije gdje su ranjeni majka i sin kome je bilo četiri godine, a kćerku je usput izgubila. Nekad se znalo primiti za jedan dan 60, pa i više ranjenika. Životi su spašavani često u hodniku, na podu. Još uvijek mi je živo u sjećanju kad dr. Perić traži skalpel i otvara kožu pacijentu koji je na podu, jer više nigdje nema mjesta, klemom steže krvni sud i tako mu spašava život, a poslije nastavlja rad u operacijskoj dvorani".59
Fra Zoran Livančić:
"Što ću najduže pamtiti?
Jednog dana, oko Božića 1993. godine, čuo sam da je iz Buhinih Kuća dovezeno jedno dijete, mrtvo. Sišao sam vidjeti što se dogodilo. Djeteta nije više bilo u bolnici, preneseno je u mrtvačnicu. Dolje sam našao zamotano dijete u krvavoj plahti. Kada sam ga otkrio, osjetio sam da mu je tijelo toplo. Sestra mi je rekla da je dvogodišnje dijete doneseno u spavaćici, što je znak da je ubijeno na spavanju. Da, dijete je mrtvo, ali tko je i zašto pucao na njega iz neposredne blizine? Tada smo previli dijete novom, bijelom plahtom da bismo mogli saopćiti istovremeno ranjenom ocu da može doći i vidjeti svoje mrtvo dijete. Svijeća koju smo djetetu zapalili vjerojatno nije ni dogorjela, a već su stigli novinari koji su željeli snimiti nešto atraktivno. Mrtvo dijete nije im bilo atraktivno jer je taj prizor suviše okrutan za gledatelje u Europi. Istog dana u bolnici se rodila beba.”
Dr. Ivanka Madžar-Šimić:
Polako i stidljivo, počela je stizati pomoć u lijekovima od međunarodnih organizacija, a povremeno su nam dolazili pomoći i liječnici. Dolazak prvog helikoptera kojim ćemo evakuirati najteže ranjenike u bolnice u Hrvatskoj, leteći kroz kišu metaka koje su Muslimani-Bošnjaci iz svih oružja uputili na njega, učinilo je da se malo više ponadamo da će ovaj narod preživjeti.
Glas o patnjama i borbi Hrvata središnje Bosne polako se probijao u svijet i vijesti o pripremanju konvoja Bijeli put daju nam novu injekciju da izdržimo. Kada se dva dana prije Božića konvoj probio do Nove Bile i kada smo ugledali uzdignute ruke dr. Slobodana Langa, mnoge oči nisu mogle zadržati suze. Nama u bolnici radost je umanjila činjenica da liječnicima, koji su nam također krenuli u pomoć, muslimansko-bošnjačka vojska nije dopustila prolaz. Međutim, dočekali smo i prvu liječničku ekipu koja nam je kasnije došla pomoći. Njihova pomoć, njihove riječi ohrabrenja, utjehe i uvjeravanja da nismo sami značile su za nas beskrajno mnogo. Za mjesec dana, koliko su proveli s nama, i oni su se mogli uvjeriti u sve strahote koje smo proživljavali. Muslimansko-bošnjačko topništvo i snajperisti punili su bolnicu. Mnogo je djece stradalo. Potresan je slika kad dr. Željko Bušić gotovo preklinje časnika UNPROFOR-a da helikopterom evakuira snajperom teško ranjenog sedmogodišnjeg dječaka, a časnik na to samo odmahuje glavom, nikada neće izblijediti iz mog sjećanj ".
Dr. Tihomir Perić - kirurg:
"Ne znajući što nas očekuje i koju će povijesnu ulogu imati Franjevačka bolnica ‘Dr. fra Mato Nikolić’, vremenom smo, uz nadljudske napore, bolnicu doveli u funkciju. Željeli smo postati prva privatna franjevačka bolnica na Balkanu, ali smo u ružna, ratna vremena postali bolnica koja spašava živote Hrvata, kao i stoljetna hrvatska ognjišta na prostorima središnje Bosne. Kada se pogleda što je u Franjevačkoj bolnici učinjeno da sad, vidimo slijedeće:
- od 3. lipnja 1993. godine bila je to jedina bolnica za Hrvate središnje Bosne, za oko 80.000 stanovnika;
- prva operacija u općoj anesteziji urađena je 5. prosinca 1992. godine;
- 5. lipnja 1993. godine radom su počeli transfuzija i rodilište;
- do 2l. kolovoza 1994. godine, kada je utemeljena Hrvatska bolnica ‘Dr. fra Mato Nikolić’ urađeno je slijedeće: u bolnici je ležalo, ili na neki drugi način se liječilo oko 11500 pacijenata, od toga je 5230 osoba bilo ratno ranjeno. Izvedeno je oko 1260 teških operacija u općoj anesteziji, a oko 6000 operativnih zahvata u lokalnoj i spinalnoj anesteziji. Za godinu dana u rodilištu je rođeno 542 djece, a 656 djece liječeno je u bolnici. Od toga broja 231 dijete je bilo ratno ranjeno, 119 djece umrlo je u bolnici. U središnjoj Bosni od snajperskih hitaca smrtno je pogođeno 45 djece, a 35 ih je smrtno stradalo od posljedica granatiranja."
Osnivanje Franjevačke bolnice "Dr. fra Mato Nikolić" u Novoj Biloj bila je prijeka potreba hrvatskog stanovništva. Oko 80 tisuća Hrvata Lašvanske doline dotada se liječilo u bolnicama u Travniku i Zenici. Kada su muslimansko-bošnjačke vlasti u potpunosti preuzele vlast u tim gradovima, Hrvatima su postala zatvorena vrata tih bolnica.
Postojanje Franjevačke bolnice bila je najveća osuda rata u središnjoj Bosni. Ona je razotkrila mnoge maske. Najprije se pokazalo da Armije BiH ne poštuje međunarodne konvencije pa u travničku i zeničku bolnicu ne prima ranjene i bolesne Hrvate. Osim toga, Armija BiH puca na helikoptere koji prevoze teške ranjenike iz Nove Bile u Hrvatsku. Nova Bila je pokazala i svu ravnodušnost Europe prema stradanjima Hrvata u središnjoj Bosni. Europa je vrlo kasno pružila medicinsku pomoć bolnici u Novoj Biloj. Pala je maska s lica UNPROFOR-a, koji ne prihvaća ranjenog sedmogodišnjeg dječaka kojemu je hitan specijalna medicinska pomoć. I novinari su pokazali koliko im može biti stalo do istine. Njih ne zanima dijete ubijeno na spavanju, jer je to "okrutna slika", pa doziraju stravu smrti da se Europa na uznemiruje.