Vučji čopori, svakodnevnica i sjećanja.

Busovača
Sjeverozapadno od Sarajeva smješten je gradić Busovača, središte istoimene općine. Prema popisu stanovništva 1981. godine imao je 2.720. stanovnika. Busovača je na putu Sarajevo-Travnik-Jajce-Zagreb i na putu SarajevoTravnik-Bugojno-Livno-Split. Nositelji gospodarstva općine Busovača su drvna industrija i građevinarstvo. Vrlo značajni su mineralni izvori na području busovačke općine i u samoj Busovači, Oselištu i Klokotima. U povijesnim izvorima Busovača se prvi put spominje u trgovačkom ugovoru iz 1371. godine kojim mjesno stanovništvo prodaje Mlečanima jednu količinu željeza. Rimokatolička župa u Busovači nastala je 1840. godine odvajanjem od župe u Fojnici, u kojoj je i drevni franjevački samostan. Drevna crkva je bila posvećena sv. Marku Evanđelistu. Župa je bila najprije posvećena Preobraženju Kristovu, a kasnije je glavni zaštitnik postao sv. Anto Padovanski. Kasnije je izgrađena i vjeronaučna dvorana i nova župna kuća. Filijalna crkva posvećena sv. Nikoli Taveliću podignuta je u Kaćunima 1970.-71. godine. U župi je također 13 groblja s kapelicama. Busovača je 1877. imala 1.917, 1935. 4.230, a 1991. 8.160 vjernika.
U općini Busovača, prema popisu stanovništva iz 1991. godine, bilo je 18.879 stanovnika, od toga Hrvata 9.093 ili 48,16 posto, Muslimana-Bošnjaka 8.451 ili 44,76 posto, Srba 623 ili 3,29, a "ostali" 712 ili 3,77 posto. Popisi stanovništva 1971., 1981. i 1991. godine pokazuju da opada udio Hrvata i Srba u ukupnom broju stanovništva, a raste udio Muslimana-Bošnjaka i "ostalih". Hrvata je 1971. bilo 53 posto, a 1981. 49,6 posto. Srba je 1971. bilo 5,1 posto, a 1981. 3,8 posto. Muslimana-Bošnjaka je na popisu stanovništva u općini Busovača bilo 1971. godine 40,8 posto, 1981. 42,2 posto, a 1991. godine 44,7 posto. Podaci ne svjedoče samo o većem demografskom rastu Musliman-Bošnjaka, nego i o njihovu ukupnom društveno-ekonomskom položaju.
Katolici Hrvati u župi Busovača doživljavali su posebno težinu srpske agresije na svoj kraj. Sredinom rujna 1992. godine grad su bombardirali srpski zrakoplovi. Muslimanske snage su 13. lipnja upale u selo Katići i Predjeli, u kojima su živjeli pretežito Srbi, opljačkali su srpske kuće i palili ih. Srbi iz tih sela su prije toga izrazili lojalnost HVO-u i predali sve oružje koje im je dostavila bivša JNA. Stožer HVO-a je poslao vojnu policiju da izvidi stanje i zaštititi srpsko civilno pučanstvo. Muslimanske vojne postrojbe otvorile su vatru na HVO, ubili jednog policajca HVO-a i ranili trojicu. Vojnici HVO-a su uzvratili vatrenim oružjem i tada su poginula tri vojnika Armije BiH, više ih je ranjeno.
Između Hrvata i Muslimana-Bošnjaka javljaju se sve više napetosti i trzavice te dolazi do pojedinačnih incidenata. Pripadnici Armije BiH 23. siječnja 1993. godine u selu Kaćuni postavljaju barikadu na regionalnoj prometnici Kiseljak-Busovača-Travnik. Tu su istog dana zaustavljena i ubijena četiri vojnika HVO-a. Jedan od njih je bio Ivica Petrović, Nikičin, zamjenik zapovjednika Vojne policije HVO-a. Od toga dana sve su napetiji odnosi između Armije BiH i HVO-a.
U samoj Busovači 24. siječnja 1993. godine ubijen je jedan Hrvat civil i jedan vojni policajac HVO-a. Tog dana počinje oružani napad Armije BiH na busovačka sela Kaćuni, Turići, Gusti Grab, Bukovice, Radeljevići, Oselište, Brezovik, Bilalovac, Nezirovići i Bešice. U tom napadu ubijeno je sedam civila: Ankica Batista (Ivina), Miro Grubešić (Markov), Niko Krišto (Lukin), Ljuba Ljubičić (Jozina), Anto Šimić (Nikin), zvan Tone, i Anto Šteko (Nikin).
Svjedokinja, rođena 1926. godine, dala je iskaz o tome kako je stradalo selo Javor poviše Kaćuna, blizu Šudina u općini Busovača: "Do mog prvog susjeda Stapića bilo je oko 100 metara, a ispred njegove kuće sam ugledala Ramiza, također susjed, kako stoji ispod jednog hrasta i viče: ‘Ejube, nemoj paliti!’, a ja nisam znala što se dešava. Odjednom se plamen vatre izvio iz kuće Joze Stapića, a prema mojoj kući je trčao Jozin sin Anto, a za njim su pucali Muslimani. Anto je, desetak metara od moje kuće, pao. Odjednom se zaderala Antina majka i dotrčala do njega: ‘Sine moj nek’ su te i ubili, nek’ te nisu dušmani živog u svoje ruke uhvatili.’ Ja sam im prišla i dala joj krpu, a ona je obrisala Antu po licu, bio je mokar od znoja.
Pogođen je u leđa gdje je imao ranu, a na prsima još veću ranu. Odmah je bio mrtav. U tom momentu došao je i Antin otac, povikao je: ‘Nek’ je poginuo - poginuo je za slobodu.’ Ja sam otišla u kuću, uzela deku, donijela špag i dva podvora. Špag smo omotali oko podvora i stavili u deku, da bi mogli prenijeti Antu do njegove kuće, ali dok smo došli do nje - već je izgorila! Samo su zidovi ostali.
Unijeli smo ga u šupu pored kuće gdje je bio 15 dana mrtav. Majka je Antina bila kod mene i svaki dan išla da mu upali svijeću, a kad god bi došla, našla bi izjutra šupu otvorenu, njega otkrivenog. Išla je u štab Muslimana u obližnju Rijeku i molila ih da joj daju sahraniti sina. Nisu joj dali. Tek nakon 15 dana pozvali su je Muslimani iz Šudina da ga sahrane i to u bašti kraj kuće.
Tri dana poslije napada došli su Muslimani i pljačkali po kući. Odnijeli su mi svu hranu iz kuće i 50 kg soli. Zbog toliko soli su me provocirali i rekli da solim ustašama, a ja sam im rekla da nisam vidjela ustaše od onog rata. Uzeli su i 30 kg šećera, graha, brašna, a ja, kako sam bila daleko od prvog centra za opskrbu, uzimala sam tolike količine hrane, a i djeca su mi slala novce i pakete hrane iz Švicarske.
I 15 ovaca su mi odnijeli, a svaka tri-četiri dana ponovno su dolazili da pljačkaju, mada više nisu imali što da nose. Zatim su prešli na kuću mojih sestara. Jedan dan, kad su mi kuću pljačkali, jedan vojnik, Musliman, dvadesetogodišnjak, otišao je u kuću mojih sestara, moju sestru je uvukao u podrum i silovao je.
Ona ima 65 godina. Taj dan, subota uvečer, 30. siječnja 1993., došao je njihov zapovjednik, meni nepoznat. Dotrčala je moja sestra plačući i rekla da ju je silovao jedan njegov vojnik, na što je on samo odmahnuo rukom. Otišli su dalje kroz selo u Šudine."
Prosje
Po snijegu, ogrnuti bijelim plahtama, oko 30 vojnika Armije BiH, 28. siječnja 1993. godine, upalo je u selo Prosje. Pred prijetećom opasnošću svjedok, rođen 1932. i Nikica Livančić rođen 1937. godine, počeli su bježati. Prešli su oko 20 m kad su ih zasuli meci. Kako je bio na vrhu strmine, svjedok se skotrljao niz nju, pronašao neku vikendicu i u nju se sklonio. Kada je svanulo, izašao je van sav smrznut. Na vrhu strmine našao je mrtvo tijelo Nikice Livančića zvanog Zelko. Bio je rasječen rafalima po prsima. Svjedok je pobjegao, sklonio se u kuću Jozana Blaževića u Donjem Polju, a kasnije otišao u Busovaču. Tri dana poslije toga vratio se s nekoliko osoba i dostojno pokopao Nikicu Livančića.
Krajem siječnja 1993. godine vojnici Armije BiH su u zasjedi u jednom šumarku u blizini mjesta Čep, u općini Busovača, dočekali J. Ć., i nekog Marijana, trgovca, koji je stanovao u mjestu Čep kod crkve sv. Nikole. U toj zasjedi trgovaca Marijana ubili su muslimani-bošnjaci u civilu, ali su bili pripadnici Armije BiH. Tada je J. Ć. zarobljen i držan u zatvoru tri dana. Kada je davao iskaz o tome zločinu i svome zarobljavanju, a bilo je to 12. travnja 1993. godine, još uvijek se nije usudio identificirati ubojice, iako ih osobno poznaje. Kasnije su imena ubojica saznata od drugih svjedoka.
Najžešći napad postrojbi Armije BiH na Busovaču dogodio se 25. ožujka 1993. godine. Oko 8.500 vojnika raznih postrojbi Armije BiH krenulo je iz pravca Zenice, Visokog, Kaknja i Fojnice na Busovaču. Grad je bio u okruženju i blokiran, ali je 1.400 vojnika HVO-a sve to izdržalo i obranilo grad od napada postrojbi Armije BiH.
Putiš i Kuber
Rani jutarnji sati 17. travnja 1993. godine bili su kobni za Hrvate, stanovnike sela Kuber i Putiš. Počeo je topničko-pješački napad na Busovaču, a otpor vojnika HVO-a bio je odlučan. No, u dva sela, Putišu i Kuberu, u kojima je živjelo nacionalno i konfesionalno miješano stanovništvo, vojnici Armije BiH masakrirali su 60 hrvatskih civila.
U ranu zoru osam brigada Armije BiH krenulo je u opći napad iz sela Mejdani, Grablje, Silosi i Polom. U toj borbi poginulo je osam civila i vojnika Hrvata. U selu Pazićima 3. svibnja 1993. godine pronađena su tijela petorice ubijenih Hrvata.
Šarići
Busovačko selo Šarići postrojbe Armije BiH su spalile 12. lipnja 1993. godine, a granatirana su sela Putićevo i Polje. U toj borbi poginula su tri vojnika HVO-a, pet civila je ranjeno, a nanesena je velika materijalna šteta na obiteljskim kućama i gospodarskim zgradama. Istoga dana je napadnuto i selo Ravno u kojemu su potpuno spaljene tri obiteljske hrvatske kuće.
Busovačka planina
Oko 15 km jugozapadno od Busovače uzdiže se Busovačka planina, na njoj je izletište Busovačke staje, koje su 15. lipnja 1993. godine bile stratište za hrvatske civile. Jedan skupina izbjeglica i drugih putnika došla je do Busovače s namjerom da otputuje u tuzlansko područje. Kada im je 14. lipnja bilo jasno da od puta nema ništa, odlučili su se povratiti u Hrvatsku i pridružili su se konvoj u koji je toga dana krenuo za Sebešić, po hranu za busovačke građane. U tome konvoju bilo je 15 civila iz Brčkog, sedam iz Tuzle i oko 70 iz Busovače. Oni su teškom mukom stigli na Busovačku planinu, gdje su se trebali odmoriti, okrijepiti i konje nahraniti, a putovalo se jedno vrijeme automobilima, pa konjima te pješke. A što ih je čekalo na Busovačkim stajama? O tome govore dvije svjedokinje.
Prva, rođena 1965. godine ovako je opisala to stradanje: "Dok smo se mi odmarali ta uniformirana i naoružana lica su nas opkolila. Ne znajući da smo opkoljeni, krenuli smo oko šest sati. Samo dvije minute kasnije počela je pucnjava sa svih strana (po tome sam znala da smo opkoljeni). Izbezumljena od straha uspjela sam puzeći doći do potoka, udaljenog oko 50 metara, gdje su uspjeli dopuzati i neki drugi. Taj potok i meni i njima poslužio je kao jedino sklonište. Pucnjava nije prestajala, nego se sve više i više pojačavala. Počeli su nas gađati i tromblonima, iz minobacača i to konstantno tri sata.
Nitko od nas nije imao priliku da se pomakne iz vode. Medu prvima je bio ranjen čovjek koji je uzaludno tražio pomoć, ali mu nitko nije mogao pomoći zbog zlokobnih granata, rafala i snajpera. Poslije tri sata neprekidne pucnjave stišalo se, uspjela sam se nekako izvući iz vode te prenijeti nekoliko ranjenih ili poginulih. U mojoj blizini bio je i Šime, dečko iz vojne pratnje, koji nas je pokušavao zaštititi i ohrabriti.
On mi je kazao da pucaju muslimansko-bošnjački vojnici u što sam se i ja potom uvjerila. Zborno su pjevali arapske pjesme uz povike ‘Allahu ekber’ i međusobna dovikivanja s jednog kraja na drugi: ‘Seide, idemo u potok da ih pokoljemo’, pa onda, ‘Ustaše, predajte se, ionako ćemo vas pobiti’. Bilo mi je nepojmljivo da netko može pucati na obične ljude, civile, ali pucali su i poslije zastrašujućih dovikivanja i ranjavali, ubijali sve do pet sati popodne. Da nam nije stigla pomoć, sve bi nas pobili. Poslije, kada je stigla pomoć i kada sam se malo smirila, primijetila sam stravičnu sliku koja me podsjetila na one filmove o Vijetnamu, sve okolo mene je bilo izrovano, zapaljeno od silnih granata, čak je bilo i napola izgorenih ljudi.
Tog dana, l5. lipnja 1993., muslimanski vojnici bez imalo razloga ubili su i ranili više desetina civila. Mnogih detalja se ne sjećam vjerojatno zbog psihičkog šoka. Poslije pružene liječničke pomoći, doznala sam da je ubijeno 14 ljudi. Jedan od poginulih bio je medicinski tehničar, jedan vojak iz pratnje, ostali su bili civili. Tom prigodom ranjeno je još i osam civila i 10 vojaka, koji su u međuvremenu stigli da vide što se događa. Imena poginulih i stradalih ljudi su mi nepoznata, nisam iz ovih krajeva".
Druga svjedokinja, rođena 1962. godine, ovako je vidjela i doživjela tragediju na Busovačkim stajama: "14. lipnja 1993. su nam ljudi rekli da ide jedan konvoj po hranu do Sebešića te da im se možemo pridružiti i onda se dalje probijati do Vakufa i Prozora.
Nas 15 se ukrcalo u vozila (svi smo bili civili), prebačeni smo do Peske u području Busovačke planine. Osim nas Brčaka, bilo je i sedam Tuzlančana, ostali su bili domaći ljudi, konjovodci, njih sedamdesetak. Preko Sebešića je bio jedini put za dopremu hrane.
Konjovodci su bili mahom starci i dječaci. I mi smo također vodili konje. U našoj pratnji je bilo i nekoliko vojnika HVO-a, čiji je broj varirao jer su neki usput odlazili na položaje. Oko tri ujutro smo krenuli iz Peske. Put je bio težak i blatnjav. Konjovodci su išli prečicom, a nekolicina nas je bila na traktoru koji je išao okolnim putem. U jednom trenutku traktor se pokvario i mi smo produžili ulijevo uz neke stijene. Vojnici su nosili nekog ranjenog čovjeka.
Naš prethodnik je u jednom momentu, oko četiri sata, sreo dva vojnika za koje mu se činilo da nisu pripadnici HVO- a, jer nisu imali plave trake oko ruku, pitao ih je: ‘Jest li vi naši?’ Kada mu nisu odgovorili, produžili smo dalje. Oko pet smo došli do izletišta Busovačke staje. Bila je magla i svanjivalo se. Bilo je to na ledini dugačkoj oko sto metara. Dio kolone je pristizao. Konje se hranilo. Mi, Brčaci, okupili smo se oko jedne jele, posjedali na torbe i pokrili se dekama jer je bilo hladno. Izviđači su, dok smo se mi odmarali, otišli naprijed.
Najednom, oko pet i pol, po nama je otpočela pucnjava. Pucalo se sa svih strana. Bili smo, očito, opkoljeni. Odmah potom uslijedila je i minobacačka vatra, a sa stijena su bacali ručne bombe i tukli nas mitraljezom. Sve ovo oružje razlikujem jer sam s bratom odlazila na linije u Brčkom. Počeli smo puzati i tražiti zaklone. Jedna preplašena svezana kobila me pogodila kopitom u glavu. Srećom je bilo puno paprati i ljudi su se sakrivali u nju. Ranjeni su vrištali i zapomagali, ali najstrašnije je bilo slušati vrištanje ranjenih konja. Ja sam upuzala u nekakav potok i ostala ležati u njegovu koritu, u vodi.
Muslimani su bili na nekih trideset do četrdeset metara od nas. Bjesomučno su pucali, uzvikivali nerazumljive, vjerojatno arapske riječi. Razumjela sam ‘Allahu ekber’, Dovikivali su nam:’Poklat ćemo vas, ustaše, zaklat ćemo vas samo da padne noć, upamtit ćete Sandžaklije, gdje vam je sad Kordić da vas oslobodi’.
Kad su počeli tući granatama po potoku, ispuzali smo i otkrili kraj kolibe neke rovove i unutra upuzali. Jedna mina, mislim od 120 mm, pala je na zemunicu u koju smo upuzali i urušila je. Petar Filipović iz Brčkog je ozlijeđen. Bježali smo kroz rov prema stjenjaku. Morali smo propuzati kroz zemunicu čije su grede gorjele. Kako smo bili mokri od potoka vatra nas nije uhvatila. I koliba se uz rov zapalila pa se urušila u rov. Morali smo izaći iz rova i prepuzati dio čistine.
Tom prilikom je ranjen Niko Brnjić-Zeko, ali se uspio obrušiti u rov. Tamo je bio još jedan ranjenik, Žarko Vujica iz Busovače. Previla sam ga u predjelu kuka. Rovovi su bili puni ljudi. Bilo je hladno, a pucnjava i granatiranje se nastavljalo. Netko od muslimana-bošnjaka je otpjevao cijelu pjesmu, valjda na arapskom, u kojoj sam prepoznala samo ‘Allahu ekber’.
Vodu smo štedjeli za ranjenog Žarka Vujicu. Bojali smo se mraka. Većina ljudi je razmišljala kako da im živi ne padnu u ruke, razmišljajući i o najgorem. Negdje oko četiri i pol popodne stigla nam je pomoć. Pomoć je zvao ranjeni Marinko Popović. U jednom momentu zapaljena koliba se srušila na njega, on, nemoćan da puže, jer je bio ranjen u trbuh, izgorio je u strašnim mukama. Nakon što su stigli naši i probili obruč, Muslimani su se razbježali.
Kao medicinska sestra išla sam pružati pomoć ranjenicima. U jednom rovu sam našla šest ranjenika, dva vojnika i četiri civila. Znam Matu Čota, umro je sutradan, Dalibora Bingasa koji je još u Splitu, u bolnici. Bio je tu još i Pero Šimić iz Gradačca, te civili iz Busovače. Vojnicima ne znam ime. Počeli smo okupljati mrtve i ranjene. Iskupili smo 16 mrtvih, jedan od njih je bio i Mirko Anušić iz Zovika, kod Brčkog, čovjek koji je također pošao svojoj rodbini u Brčko. Ja sam osobno previla 20 ljudi. Od toga četvoricu "mojih" Brčaka - osim Dalibora Bingasa, Iliju Filipovića te Niku Brnjića. Od svih ranjenika koje sam ja previla samo jedan je imao jednu ranu, a svi ostali su bili više puta pogođeni metcima ili gelerima. Bila je još nekolicina ranjenika koje ja nisam previjala. Imena ostalih ranjenih i mrtvih ne znam jer su to ljudi iz Busovače. Među ranjenima je bilo desetak civila."
Kaćuni - "Silos"
U selu Kaćunima kod Busovače bio je logor za uhićene Hrvate, nazvan "Silos". U njemu su se muslimansko-bošnjački policajci na razne načine iživljavali nad uhićenicima. U logoru "Silos" boravio je i jedan Hrvat iz Fojnice kao zatočenik u periodu od 4. srpnja do 13. rujna 1993. godine. O onome što je doživio u logoru "Silos" pismeno je svjedočio 4. studenog 1994. godine. Evo izvoda iz toga dokumenta:
"Jedan od njih, visok, s kratkom bradicom i francuskom kapicom na glavi, u ruci nosi svjetiljku, bateriju, i svjetlost upire u oči svakom od nas. Traži nekog tko mu je u mirna vremena "stao na žulj". Priđe mom prijatelju Zlatanu. Udara ga šakom u glavu. To je činio gotovo pedeset puta. Ja nisam brojao, a niti sam smio gledati, jer i ja čekam nešto slično. Vrijeme je kasno, negdje iza ponoći. Prisiljavao ja Zlatana da prizna nešto što je neistinito. Često smo bili maltretirani i batinani. Za klozet smo išli grupno, po četiri. Kada bi se grupa vraćala, mi bismo mimikom ispitivali : tuku li? Ako tuku, znači mi se ne javljamo za odlazak na klozet.
Ja sam trebao da idem u klozet na mokrenje, 28. srpnja 1993. godine oko 18:00, jer više nisam mogao izdržati. Zarobljenici su u prostoriji mokrili u duboku gumenu čizmu. Na polasku u klozet, ponio sam čizmu punu mokraće. Policajac me pitao: ‘Tko je to mokrio, jesi li ti?’ Ja sam odgovorio da nisam. Idući do klozeta rekao mi je: ‘Nemoj da bi ko pobjegao.’ Rekao sam mu; ‘Neće nitko pobjeći.’ Znao sam da sam ja tu sam. Rekao mi je da spustim čizmu, što sam i učinio. Reče mi: ‘Ja mnogo volim nastavnike’ i tri puta me udario šakom u predjelu grla, jabučice.
Poslije toga tri dana nisam mogao gutati ni pljuvačku od bolova. U zgradi je bilo složeno oko 500 komada sitne pune cigle. Pri vraćanju iz klozeta po četvorica bi stala uz tu ciglu, na udaljenosti od metra. Iza nas bi stajala grupa od 30 Muslimana pomiješana s policijom i civilima. Mi bismo digli ruke u vis licem okrenuti prema cigli i čekali da nas netko nabije u ciglu. Tko god je ulazio u ćeliju, mi smo morali stajati mirno, gledati medu nožne prste, a ruke su morale biti pozadi. Donosili su nam njihov list ‘Preporod’, koji je netko od nas morao glasno čitati da odjekuje ćelija. Tjerali su nas da se klanjamo nekoliko večeri do pola sata uz glasni povik ‘Allahu ekber’. Policajac bi stajao na hodniku i govorio: ‘Jače, mamu vam ustašku’.
Jednog dana prišao je policajac stavljajući mi kalašnjikov na želudac govoreći: ‘Ti si mozak HVO-a. Ti sve znaš. Ti si taj što si prodavao hrvatske knjige i udžbenika. Mali Hrvatić’. To je sve bilo lažno. Nisam poznavao niti jednog od policajaca koji su nas tukli. Pitali su me znam li pismo bosančicu. Rekao sam mu da ne znam. Rekli su mi da ću naučiti i dobio batina po leđima. Najteži dan u tjednu bio je petak. Tog dana kroz naše ćelije prošlo bi od 100 do 150 Muslimana koji su išli u džamiju u Kaćune. Mi smo stajali mirno. Oni bi nas gledali i govorili bi: ‘Pobijte tu ustašku đubrad, što će na ovoj zemlji.’
Iznad nas bio je otvoren prostor ispod krova na visini oko 12 metara. Preko nas letjeli bi golubovi i prljali po nama. Sve je to trebalo izdržati. Na objed smo poslije mjesec i pol počeli ići izvan ćelije. Išli smo u tankim čarapama na nogama jer nismo imali nikakvu obuću. Po povratku, noge bi bile mokre i prljave. Jeli smo po dvojica iz jednog tanjura. Tanjur je često stajao pored ljudskog izmeta, blizu klozeta, a mi smo bili gladni i morali smo jesti."
U busovačkom selu Čep gnusno je silovana Luca Vuleta, kći Mije Perića, rođena u Kiseljaku 1923. godine. Noću, između 7. i 8. prosinca 1993. godine u njenu kuću upala su tri naoružana vojnika u maskirnim uniformama s oznakama Armije BiH. Oni su je najprije tukli, nogama i šakama, potom tako premlaćenu nekoliko puta silovali. Nakon svega glavu su joj razbili tupim predmetom, zatim su nožem na njenoj glavi napravili rasjekotinu i napustili kuću. Luca je ostala u besvjesnom stanju. Po prilici 16 sati poslije toga zločina pronašli su je susjedi i prebacili je u bolnicu u Zenici. Pripadnici MUP-a u Zenici su izjavili da je silovana, da nosi više povreda po glavi nanesenih tupim predmetom i jednu rasjekotinu, načinjenu vjerojatno nožem. Od zadobivenih rana preminula je 10. prosinca 1993. godine, te sahranjena na groblju Prašnica u Zenici.
Postrojbe Armije BiH 3. siječnja 1994. godine granatiraju Busovaču. Od krhotina granate pogiba Marica Sušanj (1952.), majka petero djece, a desetak civila je ranjeno, medu njima i Miroslav, njezin sin.
Dva dana po potpisanom primirju između HVO-a i Armije BiH u selu Oselište ubijen je civil Stipo Tomas. Mufid Rafalija i Fikret Vreta, pripadnici Armije BiH, bombama i dugim cijevima napali su kuću Stipe Tomasa, kojega ubijaju u nazočnosti njegove supruge, kćerke i dviju malodobnih unuka.
Hrvati, žrtve ratnog zločina na području općine Busovača za sukoba HVO-a i Armije BiH su:
Ankica Batista, rođena 1929., iz Nezirovića, civil, ubijena ispred svoje kuće 25. siječnja 1993.; Anto Bošnjak, rođen 1932., iz Polja, civil, ubijen snajperom ispred svoje kuće 20. srpnja 1993.; Mladen Bošnjak, rođen 1978., iz Busovače, dijete, ubijen granatom ispred svoje kuće 18. travnja 1993.; Marijan Čavara, rođen 1936., iz Gustog Graba, civil ubijen krajem siječnja 1993.; Anđa Grubešić, rođena 1934., iz Donjih Solakovića, civil, ubijena granatom ispred svoje kuće 18. travnja 1993.; Anđa Grubešić, rođena 1935., iz Oselišta, civil, ubijena u kući 30. siječnja 1993.; Mijo Grubešić, rođen 1934., iz Oselišta, ubijen kod svoje kuće 30. siječnja 1993.; Jozo Krišto, rođen 1930., iz Polja, civil, poginuo od granate kod svoje kuće 20. travnja 1993.; Niko Krišto, rođen 1927., iz Gustog Graba, civil, ubijen ispred svoje kuće 25. siječnja 1993.; Milka Katava, rođena 1943., iz Busovače, civil, poginula od granate kod svoje kuće 20. travnja 1993.; Nikica Livančić, rođen 1937., iz Prosja, civil, ubijen krajem siječnja 1993.; Ljuba Ljubičić, rođena 1936., iz Kaćuna, civil, ubijena krajem siječnja 1993.; Pero Ljubičić, rođen 1922., strijeljan i masakriran 26. siječnja 1993.; Manda Marić, rođena 1955., civil, ubijena snajperom u Vitezu 1. studenog 1993.; Mario Mitrović, rođen 1988., prognanik iz Zenice, dijete, ubijen snajperom 18. listopada 1993.; Kata Pravdić, rođena 1924., iz Bukovca, civil, ubijena ispred svoje kuće 4. lipnja 1993.; Augustin Radoš, rođen 1964., ubijen 26. siječnja 1993. u Dusini.; Franjo Rajić, rođen 1965., ubijen 26. siječnja 1993. u Dusini.; Marko Rajić, civil, ranjen bez oružja pred svojom kućom, od zadobivenih rana umro u bolnici.; Pero Rajić, dvadesetogodišnjak, zarobljen kao vojnik HVO-a i strijeljan.; Zvonko Rajić, rođen 1954., vojnik HVO-a, ucijenjen uhićenjem obitelji došao na pregovore pa mučki izmrcvaren i ubijen.; Gospava Stanišić, Srpkinja, živa spaljena u Dusini.; Anto Šimić, rođen 1938., iz Oselišta , civil, ubijen ispred kuće 25. siječnja 1993.; Anto Šteko, rođen 1935., iz Gustog Graba, civil, ubijen ispred kuće 25. siječnja 1993.; Marica Šušnja, rođena 1954., iz Busovače, civil, poginula od granate u svojoj kući 4. siječnja 1994. godine.; Miroslav Šušnja, rođen 1978., iz Buosvače, dijete, ubijen granatom ispred svoje kuće 18. travnja 1993.; Stipe Tomas, rođen 1935., iz Oselišta, ubijen u svojoj kući od bombi i hitaca iz dugih cijevi, 27. siječnja 1994.; Ruža Totić, rođena 1966., prognanica iz Zenice, civil, ubijena granatom kod kuće u koju je smještena 20. rujna 1993.; Luca Vultea, iz Čepa, rođena 1923., civil, pretučena nogama i rukama, udarana tupim predmetom po glavi, višekratno silovana, umrla od posljedica mučenja 10. prosinca 1993.; Mara Znahor, rođena 1948., iz sela Donje Ravne, civil, ubijena granatom kod svoje kuće 20. rujna 1993.
Armija BiH teško je oštetila nekoliko sakralnih katoličkih objekata. Župna crkva Sv. Jurja u Busovači projektilima i granatama postrojbi Armije BiH od 25. siječnja do 25. prosinca 1993. godine je stradala; razbijeni su vitraji, krov, prozori i vrata, uništeno je svetohranište, postaje Križnog puta, misno ruho i crkveni namještaj.
Filijalna crkva Sv. Nikole Tavelića u selu Kaćunima, podignuta 1970./71., devastsirana je i oštećena; krov je oštećen, razbijeni su prozori i vrata, uništeno svetohranište, postaje križnog puta, misno ruho, povađene sve instalacije. U Lašvi je grobljanska kapela spaljena od 25. do 31. siječnja 1993. godine. U isto vrijeme postrojbe Armije BiH također su spalile grobljansku kapelu u selu Prosju.
Osim spomenutih teških slučajeva kršenja normi međunarodnog prava na području općine Busovača, koji je bio pod nadzorom Armije BiH, potpuno je opljačkano 400 seoskih imanja Hrvata uključujući sve pokretne stvari kućanstva, vozila, poljoprivredne strojeve, alate, instalacije zgrada, a ono što se nije moglo opljačkati je zapaljeno. Djelomično je opljačkano oko 250 kućanstava Hrvata. Posječeni su voćnjaci i privatne šume hrvatskih posjednika, a cilj je dati do znanja Hrvatima da se nemaju gdje vratiti pa je sve to počinjeno u skladu s politikom provedbe etničkog čišćenja.
Na području dijela općine Busovača pod nadzorom Armije BiH sada živi tek petnaestak Hrvata, ostali su prognani, njih oko 1.800. U gradu Busovači živi četrdesetak Muslimana i oko 250 Srba.
Prema raspoloživoj dokumentaciji hrvatskih vlasti općine Busovača, poznati su najodgovorniji za počinjene zločine, a organizatori i naredbodavci su visoki časnici Armije BiH general Vehbija Karić, Refik Lenda, Enver Hadžihasanović i drugi. Popis neposrednih počinitelja ratnih zločina se mijenja jer se prikupljeni dokazi nadopunjuju novim pojedinostima i spoznajama. Među osumnjičenima su Derviš Sarajlić, zvani Gico, iz sela Hajrić i Tahir Saračević, Rašidov, iz Busovače, koji su organizirali akcije zastrašivanja hrvatskog pučanstva i provodili etničko čišćenje. Za ratne zločine počinjene nad Hrvatima Busovače osumnjičeni su i Hajrudin Delić, Raif Rizvić, Adis Palalija (Mujin), Selver Topalović, Vahid Tolja, Fikret Vreto, Mufid Rafalija i Hajrudin Selman (Zihdijin).

Mislim da bi ti bilo dobro da si pročitaš"Narod i zemlja Hrvata" dr.Mladena Lorkovića.Knjiga je izdana 1939.g. od Matice hrvatske.Siguran sam da će ti se svidjeti.
p.s. pokušaj je pronaći u sveučilišnoj nacionalnoj biblioteci.