Vučji čopori, svakodnevnica i sjećanja.

Visoko
U srednjoj Bosni, 30 km od Sarajeva leži grad Visoko, iznad kojega se i danas diže njegova srednjovjekovna tvrđava. Visoko je u srednjovjekovnoj Bosni bio povremena prijestolnica bosanskih vladara. Prvi franjevački samostan podignut je oko 1340. godine u Milama, danas su to Arnautovići. Uz samostan je bila i krunidbena bazilika bosanskih kraljeva posvećena sv. Nikoli, u kojoj se krunio i prvi bosanski kralj Tvrtko I. Kotromanić 1377. godine. U srednjovjekovnoj Bosni i za turske uprave Visoko je jaki trgovački centar, u njemu je carinarnica na karavanskom putu Dubrovnik-Gabela-dolina Neretve preko Konjica prema Olovu i Srebrenici. U tursko doba osobito cvjeta trgovina i zanatstvo, štavljenje kože i ćilimarstvo.
Zbog svog geografskog i geopolitičkog položaja na utoku Fojničke rijeke u rijeku Bosnu i na glavnoj željezničkoj i cestovnoj prometnici Srajevo-Doboj, Visoko je uvijek bilo važno političko središte, te trgovački i industrijski centar. U njemu su do posljednjeg rata djelovale tvornica galanterije i obuće, konfekcije, prerade metala, ciglane i poljoprivreda. I za cijelo vrijeme srpske opsade Sarajeva, u posljednjem ratu, visočki trgovci su znali proći sve barikade te unositi robu u opkoljeni grad i u njemu trgovati.
Najznačajnija kulturno-prosvjetna ustanova Hrvata u visokom je Franjevačka klasična gimnazija, smještena u samostanu Sv. Bonaventure. Visočki samostan je razoren za velikih progona kršćana 1521. i 1524. godine, ali je opet obnovljen. Za bečkog rata, franjevci ga napuštaju, 1688. godine, a 1697. posljednji fratri, sa svim katolicima iz Visokog, pridružuju se Eugenu Savojskom, koji je s austrijskom vojskom prodro do Sarajeva, te se sele u Slavoniju. To je bio najveći egzodus Hrvata iz Bosne. I od tada u Visokom nema katolika ili ih u novije vrijeme ima tek malo. Franjevci su se vratili u Visoko 1899.-1900. u novu zgradu gimnazije i u samostan. Od tada djeluje Franjevačka klasična gimnazija, koja i danas uživa pravo javnosti.
U travnju 1992. godine ratne napetosti nisu mimoišle ni Visoko. Tada Franjevačka gimnazija, s đacima i profesorima, zbog ratne opasnosti, seli u Italiju pa u Hrvatsku, u Bašku Vodu, odakle je opet došla u Visoko, 1996. godine.
Za rata, Visoko postaje značajno vojno i političko središte muslimansko-bošnjačkog naroda. U njemu često borave muslimansko-bošnjački političari, posebice Alija Izetbegović i generali, a naročito Rasim Delić, koji je i oženjen Visočankom. U okolici Visokog su skladišta oružja i hrane za Armiju BiH. Početkom prosinca 1993. godine u Visokom je izbio sukob između muslimansko-bošnjačkih radikalaca i fanatika, koji su htjeli uvesti šerijatske zakone, i domaćih Muslimana-Bošnjaka koji su odbijali živjeti po islamskim zakonima. Taj fanatični islamski duh u Visoko su unosili mnogobrojni vojnici dobrovoljci iz islamskih zemalja, poznati kao mudžahedini.
Pri popisu 1991. godine općina Visoko je brojila 46.160 stanovnika, od čega je Muslimana-Bošnjaka 34.373 ili 74,46 posto, Srba 7.471 ili 16,18 posto, Hrvata 1.872 ili 4,055 posto, a ostali 2.440 ili 5,29 posto. Od popisa stanovništva 1971. godine, udio Hrvata u ukupnom broju stanovništva, s obzirom na popis iz 1991. godine, smanjio se s 5,4 na 4,05 posto, a Srba u istom periodu s 20,9 na 16,18 posto. Rastao je samo udio Muslimana-Bošnjaka. Početak rata u Bosni i Hercegovini i u visočkoj općini prouzročio je potpuno demografsku sliku. Srbi su ili sami iselili ili su protjerani, a isto tako je i s Hrvatima. U grad Visoko i na područje cijele općine došle su mnoge muslimansko-bošnjačke izbjeglice iz istočne Bosne i Bosanske Krajine. Prije rata u Visokom je živjelo više od devet tisuća Srba i Hrvata, a krajem 1993. godine svega 500.
Donja Zimća
U kasnim satima, noću između 13. i 14. studenog 1993. godine, počinjen je gnusni zločin nad hrvatskim civilima u selu Donja Zimća. Četiri pripadnika Armije BiH provalili su kroz krov u kuću Hrvata Jure Blaževića, rođenog 1937. godine i nakon mučenja usmrtili njega, ženu mu Fridu i punicu Anu Brkić, rođenu 1919. godine. Liječnik V. M. je izjavio da su umoreni klasičnim klanjem. Koljači su potpuno opljačkali kuću obitelji Blažević.
Zločinci su identificirani i protiv njih je podnesena krivična prijava vojnom tužiteljstvu Travnik. Osnovano se sumnja da je u zločinu sudjelovao Abdulah Matoruga, zvani Avdica, rođen 1970. godine u selu Mlinima-Misoča, općina Ilijaš, pripadnik Armije BiH; Rašid Džafić, zvani Raško, sin Našida, rođen 1973. godine, u selu Mlini, općina Ilijaš, pripadnik Armije BiH; Namir Mešetović, rođen 1970. godine u selu Misoči, općina Ilijaš, pripadnik Armije BiH i Ramo Bešlija, rođen 1970. godine u selu Koritima, općina Ilijaš, pripadnik Armije BiH. Ta četvorica su bili poznati nasilnici nad Hrvatima i Srbima u Brezi i Visokom za rata u Bosni i Hercegovini. Oni su osumnjičeni i za smrt jedne tročlane srpske obitelji iz općine Breza. Naime, sredinom 1992. godine iz vatrenog oružja su ubili Milku, Obreniju i Petra Novakovića.
 
Tarčin
Gradić Tarčin smješten je na magistralnoj cesti Sarajevo- Mostar-Jadransko more, udaljen od Sarajeva 35 km, a od Kreševa, makadamskim putem, oko 20 km. Tarčin pripada općini Hadžići i ulazi u prsten općina grada Sarajeva. Prema popisu stanovništva iz 1991. u Tarčinu je živjelo 1.005 osoba od čega Hrvata 168 ili 16,71 posto, Muslimana-Bošnjaka 413 ili 41,09 posto, Srba 246 ili 24,47 posto i ostalih 178 ili 17,71 posto.
U Tarčinu je bio formiran logor za zatočene Hrvate i Srbe u silosu i u školi. Na izlazu iz Tarčina, u blizini podvožnjaka, blizu mesnice, pronađena je jama u koju su bacana tijela ubijenih Hrvata i Srba iz logora u Tarčinu, Konjicu i Pazariću. Zatočene Hrvate i Srbe pripadnici Armije BiH noću bi izvodili iz logora, ubijali i zatim njihova tijela zatrpavali u spomenutu jamu.
Glavni izvršitelji tih zločina su Nezir Kazić, Nihad Šehić, Ismet Guska i stanoviti Dino Žuti. Ovaj zadnji je bio vodeći egzekutor. U razdoblju od 20. do 30. kolovoza 1993. godine u Tarčinu je ubijeno oko 30 Hrvata iz Konjica, tri Srbina i petoro djece mlađe od 14 godina. Žrtve je na stratište iz Konjica dovodio osobno Zulfikar Ališpago zvan Zuka, poznati zapovjednik Armije BiH koji je sa svojim postrojbom "Crni labudovi" počinio više zločina na području općina Mostar, Jablanica, Konjic i drugima.
Odjel za ljudska prava negdašnje Hrvatske Republike Herceg-Bosne 14. listopada 1993. godine, o tom stratištu u Tarčinu, obavijestio je više međunarodnih organizacija među kojima i Međunarodni komitet Crvenog križa, promatrače Europske zajednice, UNPROFOR, UNHCR, Komisiju za ljudska prava UN, Sud za ratne zločine na tlu bivše Jugoslavije, ali odgovora nije bilo. Nitko od njih, navodno, nije mogao dobiti dopuštenje da napravi očevid u samom Tarčinu jer to nisu odobravale tamošnje muslimansko-bošnjačke vlasti.
Na području kiseljačkih sela Gojakovac i Zabrđe postrojbe Armije BiH, medu kojima je bila i navedena zloglasna "Handžar-divizija", 17. lipnja 1993. godine ubile su devet civila hrvatske i srpske nacionalnosti.
Oružane borbe između Armije BiH i HVO-a okončane su 18. lipnja 1993. godine. Tada su pripadnici "Handžar- divizije", odreda "Lasta" i "Delta" zapalili stambene kuće i gospodarske objekte Hrvata i Srba u Zabrđu i Gojkovcu, na području susjedne općine Kiseljak.
Iz Tarčina su kretale postrojbe Armije BiH u napade na prostore općina Kiseljak i Kreševo tj. na Hrvate sela Gojakovac, Bukovica, Zabrđe, Pirin i druga sela s hrvatskim stanovništvom. Sela su osvojena, najprije opljačkana pa zapaljena, a stanovništvo je protjerano iz njih. Sva ta zlodjela počinjena su u zoni odgovornosti 6. korpusa Armije BiH.
Naredbu o zatočenju Hrvata i Srba u logor "Silos" izdao je Refik Tufo, zapovjednik civilne muslimansko-bošnjačke policije u Tarčinu, istražitelj u zatvoru "Silos" i zapovjednik postrojbi koje su napale sela Zabrde, Bukovicu, Gojkovac i Pirin. I sam je sudjelovao u maltretiranju, mučenju i ubijanju civila Hrvata i Srba i vojnih zarobljenika. U mučenju zarobljenika isticao se Zejnil Andrić, zvan Dedo, iz Sarajeva, rođen oko 1947. godine. (Predstavljao se kao Dragan Andrić), bio je pripadnik civilne policije u Tarčinu. On je bio nadasve brutalan. Ubijao je i neke Muslimane-Bošnjake. U zlodjelima sudjelovali su i Amir Barjaktarević iz Tulice, općina Kiseljak; neki Hakija, navodno iz Sandžaka, star oko 40 godina; neki Kendar iz Tarčina, pripadnik civilne policije i Anđelko Mrnjavac iz Tarčina, pripadnik civilne policije; Fikret Subašić, iz Raštelice, visok, smeđ, star oko 30 godina i drugi.
Refik Tufo je u lipnju 1993. godine osobno nožem ubio 40 do 50 civila Hrvata i Srba, žena i djece, iz Tarčina, Kreševa i Konjica. Naredbu za izvršenje tih zločina izdali su mu Nezir Kazić, zapovjednik 9. brdske brigade Armije BiH i Ismet Guska, iz Tarčina, pripadnik tamošnjeg MUP-a.

Uzmi me sa sobom i povedi me
I povedi me, i povedi me
Digni me Visoko da ti ispričam
Svoje snove sve, svoje snove sve.
Možda jednog dana ipak uspijem
Ipak uspijem ipak uspijem
Samo ako prije se ne napijem
Se ne napijem, se ne napijem.

Jer ja ipak nisam luda
Koja vjeruje u čuda
Što se kriju iza mora
I gora dalekih.

Visoko iznad vlakova.

khhhhhh..... baš nas briga

Jonathane, pazi cesna, zv. Ailton!!! :D (njemu je politika kao sudbina, štaš :D)

Aleluja!

"Baš NAS briga" mi je definitvno do sad najlegendarniji komentar vezan za poklane, protjerane i opljačkane Hrvate. Prejako :))

De malo. doboj, orašje.. itd... aj još malo.... btw. baš je cool brisati komentare. XD

Obrisao sam rasistički komentar upućen Hrvatima iz Bosne i Hercegovine. Bez ljutnje, jednostavno ne volim da se rasističke izjave prema Bosancima, Dalmatincima, Zagorcima, Slavoncima, Hercegovcima, Ličanima ili Istranima vežu uz moje blogove. Ne skupljam ove zapise zbog onih koje ovo "khhh...ne zanima", nego zbog sebe, a i onih koje zanima i koji bi radije neke stvari znali a ne samo trabunjali u prazno i ispadali pametni među glupima. Ako nekoga ne zanima, nek preskoči. Nigdje ne stoji "obavezna literatura". Isključivost, mržnja, rasistički stavovi vezani za sunarodnjake, i sl. brišem.

Rasističke komentare treba brisati. Pa čak i one prema Ciganima.

neznam ja di si ti vidio rasistički komentar... ali očito te dira bilo kakav komentar koji nije u skladu sa tvojim mišljenjem....

Eto, sad bi mi bilo najpametnije upitati te da li želiš, za svoje dobro, da ti obrišem prethodni komentar. Naime, djelić sekunde potreban je da bi se ustanovilo kako apsolutno svi zapisi u ovim blogovima odnose se na općine u kojima se odvijao hrvatsko-bošnjački sukob. A ti ni 5, ni 6, nego de Doboj i Orašje. Mogao bi reći da si ispao prilično glup, ali neću, prije ću reći brzoplet i neoprezan, a uzrok je, siguran sam, rasistički pogled prema Hrvatima koji su nastradali u Bosni i Hercegovini, o kojima, siguran sam, previše ne znaš, ali se opet osjećaš prozvanim kazati da "nas" (pritom misleći na sebe i ostale čitatelje bloga na Iskrici) "to" (pod "to" ciljaš na sve informacije koje se nalaze u blogovima) "ne zanima". Eto, jebiga. Sad to tak ispada. I da, defintivno je rasistički kazati da Hrvati koji su prošli golgotu u zadnjem ratu nemaju veze s Hrvatskom nego Bosnom. Prvenstveno iz razloga što se radi o pripadnicima istog naroda, a i iz razloga što je rat u Hrvatskoj neodvojiv od onoga u Bosni i Hercegovini.

p.s., ne brini, doći ćemo do Posavine i ratnih zločina srpskih snaga. ;)

ne bih dalje komentirala... jer da, rasizam u meni buja iz opravdanih razloga...

Onda nemoj ubuduće govoriti da nisi licemjer, širitelj mržnje i rasist prema Hrvatima! I da te još nešto naučim o civilizaciji, rasizam nikada, ali nikada nije opravdan. Dobrodošla u 21. stoljeće...