Vučji čopori, svakodnevnica i sjećanja.

Instrumentalizacija vjere i crkve u sukobu Armije BiH i HVO-a
Ugledni suvremeni teolog Hans Kueng, koji se bavi istraživanjima onoga što je zajedničko u svjetskim religijama, godinama naglašava da mira ne može i neće biti ako ga nema među religijama i crkvama. Sve dok religije ne pokušaju raditi na istraživanju onoga što im je zajedničko, osobito s onima koji su im u susjedstvu, neće biti istinske podloge za mir. Razlike među religijama su velike i čak izazivaju napetosti i sukobe. Svaka od njih tvrdi da je jedina prava vjera u pravoga Boga i to vodi isključivosti kao ishodištu nekoć križarskih ratova, a danas još uvijek svetoga rata ili džihada.
Bosna i Hercegovina je zemlja isprepletenosti religija, kultura i nacija, a ratno iskustvo potvrđuje Kuengove misli i poruke. One kao da su izrasle na bosanskohercegovačkom tlu. Baš u ratu u Bosni i Hercegovini je došlo do pojačane instrumentalizacije vjera i crkava u političke svrhe i kojekakve nacionalne ciljeve, koji su, navodno, iznad čovjeka i vjere, odnosno Boga. Povijesna zbilja u Bosni i Hercegovini je takva da u Srba pravoslavlje, u Hrvata katoličanstvo, a u Muslimana-Bošnjaka islam predstavljaju jedan od osnovnih sadržaja nacionalnog identiteta, a time i zastrašujuću pogodnost za instrumentalizaciju vjera i crkava u ratnoj mobilizaciji. Na tu činjenicu upozorava teolog dr. fra Ivo Marković, bosanski franjevac, kojemu su muslimansko-bošnjački ekstremisti u Šušnju, Zenica, ubili starog oca Vladimira i više bliskih rođaka. Prema njemu, vjerske zajednice u Bosni i Hercegovini, u periodu 1991.-1995. godine, nisu zbog toga mogle izvršiti u potpunosti svoju vjersku misiju, nego su, više ili manje, bile uvučene u ratni sukob.
U vrijeme ratnih sukoba u Bosni i Hercegovini, osjećala se potreba u samim vjerskim zajednicama za dijalogom kao pretpostavkom mirovnog procesa. I dolazilo je do povremenih susreta vjerskih poglavara, osobito je u tom bio zauzet mostarsko-duvanjski biskup dr. Ratko Perić, koji se susretao s hercegovačko-zahumskim episkopom dr. Atanazijem Jevtićem i mostarskim muftijom Smailom ef. Smajkićem, a prisjećamo se i da je u Sarajevo, dok je bilo tučeno srpskim granatama, dolazio kardinal Franjo Kuharić na susrete s kardinalom Vinkom Puljićem i s reis-ul-ulemom dr. Mustafom dr. Cerićem. Ni na jedan od tih dogovorenih susreta srpski patrijarh Pavle nije došao u Sarajevo niti je poslao nekog od svojih episkopa. Tu se očitovalo koliko je Srpska pravoslavna Crkva (SPC) uronila u politiku i bila time sputana da bi išla putem pomirenja i svoje evanđeoske misije.
Često se govori da je rat u Bosni i Hercegovini bio vjerski rat. Reis-ul-ulema Cerić je javno taj sukob nazvao novim križarskim ratom protiv islama. Bilo je to u Tuzli, za tragičnog egzodusa izbjeglica iz Srebrenice. No, ta teza se ne može teorijski obrazložiti jer je bit rata u Bosni i Hercegovini daleko složenija i bliža onoj definiciji koja u njemu vidi borbu za nacionalno oslobađanje i prisvajanja teritorija. Teško je pak zamisliti da su pravoslavni Srbi krenuli u agresiju u Bosnu i Hercegovinu iz nekih kršćanskih pobuda i to iz dva razloga. Sociološka istraživanja su pokazala da je čak 75 posto Srba nekršteno. Osim toga, ratove nisu vodile ni crkve ni vjerske zajednice, kao ni biskupi i svećenici, nego političari i generali.
A kada je riječ o bosanskohercegovačkim političarima, onda se može reći da je samo Alija Izetbegović u politici djelovao iz vjere. On i sam izjavljuje da je iskreni vjernik, ali i pored toga, kao i drugi političari u Bosni i Hercegovini, i on manipulira vjerom iz političkih pobuda, a za uske nacionalne okvire. A da je više vjere bilo u političara, zacijelo bi bilo više morala u politici, manje Ahmića i Križaničevih Sela, silovanih žena, ubijene djece, srušenih bogomolja i uopće manje pustoši.
Kada analizira mjesto i ulogu vjera i crkava u bosanskohercegovačkom ratnom sukobu, dr. fra Ivo Marković zaključuje: “Također katoličanstvo među Hrvatima, unatoč dobrim primjerima uloge Crkve i vjere, osobito vjernika u ratu, mora smoći iskreno sagledati svoju neispravnu povezanost s nacionalnim hrvatskim identitetom od koje trpi i kršćanska misija i sam hrvatski nacionalni identitet.” Istina je da su vojnici HVO-a išli u borbi s krunicom i križem oko vrata, a njih su pratili vojni kapelani. Ali su i bosanskohercegovački biskupi i franjevački provincijali u svojim homilijama i intervjuima pozivali na prekid vatre, mir i pomirbu. No, često ih političari, generali i njihovi vjernici vojnici nisu dobro čuli.
Srpska pravoslavna crkva u Bosni i Hercegovini stala je odmah uz srpskog agresora i teološkim i crkvenim razlozima opravdavala agresiju. Pravoslavni svećenici su čak uzimali i puške u ruke, što nikako ne dolikuje jednom Božjem službeniku. Srpska pravoslavna crkva je toliko uvučena u srpski nacionalizam da je najizravnije sudjelovala u ratu i njegovoj pripremi, a time je izravnu i tešku štetu nanijela samoj kršćanskoj vjeri i svome poslanju u svijetu. Sva politika režima s Pala bila je, doslovno rečeno, prožeta svetosavljem. S ratnim zločincima javno, pred svjetskom javnošću, srpskopravoslavni arhijereji sudjeluju u radu raznih tijela vlasti pa i onda kada se donose odluke o ustrajanju na agresiji, razaranju i ubijanju. Dabro-bosanski mitropolit Nikolaj Mrđa, zajedno s ratnim zločincima, križa se i sudjeluje u vjerskim obredima. A mitropolit Mrđa, dok je bio vladika dalmatinski i stolovao u Šibeniku, bio je ideologom “balvan-revolucije” u Hrvatskoj i duhovni oslonac dr. Jovana Raškovića. Za takav podrivački i huškački rad protiv države Hrvatske dobio je unapređenje u mitropolita dabro-bosanskog, kao nagradu.
Sociološka istraživanja su, rekosmo, potvrdila da je 75 posto Srba nekršteno, a to znači da Srpska pravoslavna crkva nije pastoralno radila na obraćenju svojih vjernika, nije dostatno naviještala Evanđelje u svome narodu i nije moralno oblikovala ni vjernike i vjerske zajednice. Posljedica toga je i to što je srpski agresor u Bosni i Hercegovini počinio teška zlodjela i što je u srpskom narodu bilo toliko zločinaca.
Srpska pravoslavna crkva je svoj vjernički narod odgajala kao da je on izabrani narod, uvjeravala ga da je čak i nebo srpske, “plave boje”, i propovijedala da je srpska država kraljevstvo Božje na zemlji. Ta teologija nema nikakve spone s naukom evanđelja i s kršćanskim univerzalizmom. No, najveći prigovor Srpskoj pravoslavnoj crkvi može se uputiti što je bila veoma usko povezana sa srpskim političarima i generalima i što političkim poglavarima nije imala hrabrosti reći “ne” u odlučnim trenucima, u onima u kojima bi Krist rekao “Bogu Božje, caru carevo”.
Islamska zajednica u Bosni i Hercegovini je izravno sudjelovala u ratnom sukobu i taj svoj čin je obrazlagala teološkim razlozima. Teološko obrazloženje nalazilo se u učenju da je Kuran i temelj uređenja društva, a vojnici Armije BiH išli su u rat s Allahom u ustima. Islamski teolozi odbijaju i pomisao da je u ratnom sukobu u Bosni i Hercegovini bilo pojava džihada i obično se odgovaralo da nemuslimani-Bošnjaci ne razumiju što je sveti rat. Bosanski franjevački provincijal fra Petar Anđelović stoga kaže: “Naravno da i mi, katolički teolozi, teško izlazimo na kraj s nekim postavkama drugih religija, posebice s nekim njihovim tumačenjima, koja se onda stavljaju u službu osvajačkih politika. Uvijek se uzima za primjer ‘sveti rat’. Kad s njihovim teolozima raspravljamo, onda je to rat u čovjekovoj nutrini, rat protiv zlih sklonosti, no mi dobro znamo da je i u zadnjem ratu upravo ‘sveti rat’ bio najpoticajnija motivacija muslimansko-bošnjačkih vjernika u borbi protiv Srba i Hrvata”.
U Bosni i Hercegovini jača islamizam i potiče se islamski trijumfalizam kada se javno izjavljuje i piše da jedino širenjem istinskog islamskog učenja u svijetu može zavladati rasna i svaka druga jednakost. Islamska zajednica je odmah po padu komunizma na velika vrata izašla iz džamije pa su imami na sastancima Stranke demokratske akcije bili vrlo brojni. Imami su široko ušli u politiku pa su u početku vodili glavnu riječ u Stranci demokratske akcije. Islam je prožeo vojsku, policiju, školstvo, kulturu i medije na području pod nadzorom Armije BiH. Islam je instrumentaliziran za politiku Stranke demokratske akcije i on se predstavlja kao moralna potpora Armije BiH, u kojoj vjera skoro da nije privatna stvar pojedinca.
Bez uvijanja se može reći da je u bosanskohercegovačkom ratu jačao politički konfesionalizam i da je došlo do političkog klerikalizma. Nacionalni i konfesionalni simboli postaju znakovi pripadnosti i privrženosti naciji. Zajedno se javljaju nacionalne zastave, grbovi, vjerske zastave, križevi, krstovi, polumjesec sa zvijezdom da bi se ljudi razlikovali jedni od drugih. Čak se poseže i za tuđom simbolikom pa tako Muslimani-Bošnjaci uzimaju kao svoj simbol ljiljane, a oni pripadaju bosanskoj katoličkoj tradiciji i uopće kršćanskoj Europi. Ljiljan je simbol Gospe, sv. Ante, ali i Anžuvinaca pa se susreće u mnogim katoličkim crkvama i u domovima katolika, a bio je dominantan na dvorovima bosanskih vladara.
Jedinstvo etnosa i konfesije vrlo je izraženo pa je netko Hrvat i po svome katoličanstvu, Srbin ne može biti ništa drugo nego pravoslavac, a islam je bitna odrednica muslimanske nacije. Tako se provodi i svrstavanje i homogenizacija uz svoj narod i svoju Crkvu (vjersku zajednicu). Ići u džamiju ili u crkvu sastavni je dio političkog imidža, a nacionalna se ideja nadograđuje religijskom ideologijom. U takvom jedinstvu i polaritetu etnosa i konfesija ratovalo se, etnički čistilo, ginulo na rubnim etničkim prostorima. Na njima je najjači etnički i konfesionalni naboj i zato su na tim područjima bili najjači i najgrublji sukobi i zločini, a tu su sljevovi rijeka Drine, Neretve, Bosne i Lašve.
Bitno obilježje odnosa među crkvama (vjerskim zajednicama) u Bosni i Hercegovini je da one jedna drugoj ne vjeruju. Među njima postoje i teološko - teorijske razlike. Katolička crkva se s Drugim vatikanskim koncilom opredijelila za autonomiju društva i države. Svi katolički velikodostojnici i svećenici neprestano propovijedaju potrebu praštanja i traženja oprosta radi pomirbe. Pravoslavci propovijedaju da ne mogu ni zaboraviti ni oprostiti zlo koja su im drugi nanijeli. Islam je protiv praštanja pa u skladu s tim načelom reis-ul-ulema Cerić izjavljuje: “Srebrenica je žrtva jedne pokvarene podsvijesti i nelegitimne misli i zato nema oprosta onima koji su počinili zločin u Srebrenici, sve do Sudnjega dana. Oni koji im oproste neka su prokleti sve do Sudnjega dana”. A ako ne bude iskrenog i istinskog opraštanja, neće se u Bosni i Hercegovini stvari radikalnije mijenjati. Moraju se javljati novi ljudi koji će praštati i početi suzbijati zlo nad čovjekom i posebno nad drugim narodom. Nažalost, na tu stazu su se uputili malobrojni, a više je opraštanja na riječima nego u svakodnevnom životu u kojem vlada starozavjetno načelo “zub za zub” i “oko za oko”.
Biskupska konferencija Bosne i Hercegovine uputila je nekoliko javnih priopćenja i apela za mir i zalagala se za prekid vatre, rata, za vjerske slobode i ljudska prava. Mostarsko-duvanjski biskup dr. Ratko Perić žestoko je kritizirao hrvatske vlasti u Hercegovini, osobito zbog kriminala. Katolička crkva u Bosni i Hercegovini pokušala se distancirati od politike i države. Kardinal Puljić s bosanskim franjevcima javno se izjašnjavao za cjelovitu Bosnu i Hercegovinu, za jednaka prava za sva tri naroda i za sve tri religije. Oni su u odnosu na hrvatsku politiku i državu Bosnu i Hercegovinu bili u suglasju s vatikanskom diplomacijom i papom Ivanom Pavlom II.
Islam je ne samo vjera, nego i društvena teorija i praksa. Kuran je ne samo sveta knjiga, nego i priručnik “kako organizirati društvo”. Ministar obrazovanja i kulture Federacije Bosne i Hercegovine dr. Fahrudin Rizvanbegović javno govori da je islam temeljna vrijednost države.122 Vjera mora prožimati sve pore života i politike. Država se uređuje po šerijatskom pravu, ako je u njoj preko 50 posto muslimana. Zato se Armija BiH islamizirala. Zato su imami i političari i vojnici. Džihad je kategorija islama, iako u Bosni i Hercegovini neki odriču radikalizam, on je prema šerijatskoj terminologiji borba protiv nevjernika i u njoj se podrazumijeva: tući ih, otimati im imovinu, rušiti bogomolje, razbijati kipove. Nema argumenata za tvrdnju, koja se često čuje, da je džihad službena politika Stranke demokratske akcije i Alije Izetbegovića. Ni Islamska zajednica nije se javno izjasnila za džihad u ovome ratu. Međutim, pojava džihada ima u Bosni i Hercegovini; njega unose stranci iz islamskih zemalja, ali ga ima i samoniklog.
Ratne rane su duboke. Iskustvo je u doslovnom smislu riječi krvavo. A kad se svojim kućama vrate oni koji to budu htjeli kako će moći živjeti s takvim ranama i ožiljcima na dušama u blizini onoga koji im ih je nanio. I neće li te rane rađati druge, nove, možda dublje? Hoće li se javljati nove netrpeljivosti? Liječenju tih rana kao korijena novih nitko ne posvećuje dovoljno brige. Vlasti najmanje. Političarima do toga nije ni stalo. Od generala se to ne može ni očekivati. Uostalom, svi oni opstoje na tim ranama.
Ostaju vjere i crkveni velikodostojnici. Iz njihove vjere trebala bi progovoriti briga za suživot, za liječenje rana, za snošljivost i ljubav među narodima i ljudima. A međuvjerski dijalog u Bosni i Hercegovini nikada nije bio na nižim granama. Između dvije kršćanske crkve, katoličke i pravoslavne, ekumenizam je mrtvo slovo. Muslimani-Bošnjaci i Islamska zajednica u Bosni i Hercegovini još uvijek vjeruju da se u Bosni i Hercegovini vodio rat kršćana protiv islama. U ušima još zvuče riječi reis-ul-uleme dr. Celića izrečene na aerodromu u Tuzli, nakon tragedije u Srebenici, da se kršćanska Europa okrenula protiv Muslimana-Bošnjaka.
U ratu u Bosni i Hercegovini teško je iznevjerena vjera. Njezini temelji su izdani. Čovjeka se nije ljubilo kao brata i Boga svoga. U Bosni i Hercegovini su se ljudi najviše razlikovali po svojoj vjeri, a svaki narod je izdao svoju tradicionalnu vjeru. Svaki narod u Bosni i Hercegovini ima i svoje sakralne korijene pa je rat izdaja sakralnosti u biću svakog od tri naroda. Biće Bosne i Hercegovine je baš određeno razlikama u vjeri, a uništiti jednu od njih znači dokrajčiti to povijesno biće. Stoga Alija Izetbegović ima pravo kada kaže bosanskom franjevačkom provincijalu fra Petru Anđeloviću da je Bosna i fratarska, a to će reći i katolička. Zato možemo reći da su islamofobi i zatirači islama u Bosni jednaki onima koji bi Bosnu islamizirali i od nje učinili jednokonfesionalnu zemlju. A u ratu se vjera instrumentalizirala u političke i čak vojno-ratničke svrhe. Islam je najviše bio u službi politike i vojne sile. Armija BiH je bila pod silnim utjecajem islama kao ideologije, a na štetu same vjere.
U logoru za Hrvate “Silos” u Kaćunima, općina Busovaća, svjedok je izjavio: “Tjerali su nas da se klanjamo nekoliko večeri uz glasni povik 'Allahu egber!'” Stražar je povikivao da jače uzvikuju i prijetio: “Pobijte tu đubrad, što će na ovoj zemlji”. Hrvat katolik nije imao elementarno ljudsko pravo živjeti. U Borovici, općina Vareš, na razrušenoj kući Grge Vukančića, zapovjednika HVO-a, ispisana je parola “Džihad Brnjic”, a Brnjic je kakanjsko muslimansko-bošnjačko selo. Vojnici Armije BiH su u Borovici ostavili svoj potpis vjerske isključivosti i nesnošljivosti i potpis svoje osude nemuslimanskog stanovništva. U to ime je i sravnjena za zemljom župna crkva, a svi križevi su polomljeni i unakaženi. U franjevačkoj crkvi Sv. Franje u Gučoj Gori i danas strši natpis na arapskom “Allah egber”. Muderiss je u Konjicu svoju postrojbu ustrojio po uzoru na norme šerijata. Sam je to priznao. U Mostaru MOS - Muslimanske oružane snage i “Zelene beretke”, obje vjerske vojske, nose izričito oznake “Za Allaha protiv krsta”.
U ratu HVO-a i Armije BiH nestajale su i džamije i crkve. Nekima se ni temelja ne zna. Porušene će se obnoviti, nove sagraditi. A tko će ljude nadoknaditi, vratiti ih u život? Nitko? Više vrijedi jedno dijete nego svi ti simboli. Provođeno je i vjersko čišćenje Hrvata. Muslimansko-bošnjački ekstremisti su u katoličkoj crkvici u Bistrici kraj Uskoplja napisali: “Ovo će biti džamija”. Pokušalo se Katoličku crkvu očistiti s njenih povijesnih prostora. Nije se prezalo ni od svetogrđa, rušenja crkava, zatiranja groblja, gaženja križeva i svetih hostija pa čak i ubijanja fratara, kao u Fojnici. Kako u tome ocijeniti izjavu Alije Izetbegovića da je Bosna i fratarska, a to znači i katolička, a da pucati u fratre znači pucati u budućnost Bosne i Hercegovine.

Sutra idu posljednja 2 poglavlja ovog feljtona (24. Obredna ubijanja, i 25. Mit o Armiji BiH). Nakon toga, prelazim na drugu temu.

a u k.. ubi se od citanja...

Religije su kurac od ovce! Koliki vjeruju u nešto, a ne u sebe pa su gotovi! Bio sam 5 mjeseci u dubokoj komi. Ne postoji ništa!

osim?

pročitala.

mašala žensko :) jel da ožedni čovjek. Možda i ogladni. Malo možeš i oko ubit ... kolki je tekst

što se tiče instrumentalizacije katoličke vjere, nije ju bilo potrebno provoditi.
Dovoljno je to što su Hrvati bili obespravljeni u BIH, kao i Hrvatskoj, za vrijeme Jugoslavije, osim ako nisu radili za UDBA-u.
većina srba nije išla u crkvu do 1991.
kao ni muslimana u džamiju.
Što se tiče isticanja zastava, srbima je to bilo dozvoljeno i u Jugoslaviji.
bijelo dugme, spot za TV Srbiju 1989-bregović s kokardom na šubari.
Hrvatima je bilo zabranjeno sve

ajme baba....

šta ajme. istina

daj dosta o ratu bio sam od 1991-1999 god u vojsci,mogu knjigu napisati o tome...

daj dosta o ratu bio sam od 1991-1999 god u vojsci,mogu knjigu napisati o tome...

do 1999? genijalna fora

moram ovaj blog kopirati