Vučji čopori, svakodnevnica i sjećanja.

Obredna ubijanja
Europa se hvali svojom civilizacijom i moralnošću, a neke pojave u bosansko-hercegovačkom ratu, na kraju drugog tisućljeća, dovode u pitanje sve to. Zločini u tome ratu su bili stravični, načini i okolnosti ubijanja bili su stupidni, grozomorni i poražavajući za europski humanizam dvadesetog stoljeća. U ratu između HVO-a i Armije BiH odigravao se svojevrsni danse macabre, mrtvački ples. Mudžahedini su u taj rat unijeli novinu u ubijanju. Bilo je to obredno ubijanje. Neki dokumenti pokazuju da se ubijalo ljude uz stanoviti obred što je dotada bilo nepoznato u Bosni i Hercegovini. Primjeri koje ćemo navesti ruše mit o nevinosti Armije BiH i o navodnoj islamskoj tradiciji kojoj je strano rušenje i obeščašćivanje sakralnih objekata drugih vjera.
U travničkom selu Miletići, 24. travnja 1993. pet Hrvata je zadavljeno lancima, jednom su izvađene oči, a zločinci su sakupljali krv i potom tjerali još žive da piju vlastitu krv. Bilo je to 24. travnja 1993. godine. U Travniku 7. lipnja 1993. godine bradati pripadnici Armije BiH upadaju u crkvu Sv. Ivana Krstitelja. Silom su razvalili vrata, došli su naoružani, a pri izlazu pucaju na veliki križ iznad ulaznih vrata. Križ su srušili, potom su klanjali iznad njega i odvukli ga iz crkvenog dvorišta. Sutradan opet upadaju u župni stan. Od župnika don Pere Nikolića traže da zgazi krunicu koji su otrgli časnoj sestri. U njega su uperili svoje puške prijeteći da će ga ubiti ako to ne učini. On to odbija pa mu vežu ruke. Iznova to odbija i dobija deset jakih šamara, a dva su mu rebra slomljena jer su ga tukli rukama i nogama.
Toga dana navečer opet ga tuku i on pada u nesvijest. Krv mu šiba iz nosa i s lica. Traže od njega da zaniječe Isusa Krista. Počeli su mu sjekiricom rezati uho i vrat i prijete mu da će ga zaklati ako ne prijeđe na islam. Zatim mu prijete da će ga sunetiti i naređuju mu da opsuje Gospu i Crkvu, a kada on to odbija učiniti, svijećom mu prže nos.
Nenaoružani vojnik HVO-a uhićen je 16. lipnja 1993. godine na putu u selo Zubiće u općini Novi Travnik. Vojnici Armije BiH dovode ga u svoj logor u selu Pečuj. Na ulazu u logor diverzanti Armije BiH govore: “Evo, dovodimo vam ustašu.” Tu ga tuku kundakom, a jedan mudžahedin mu psuje ustašku majku i viče: “Ja ću tebe zaklati!”. Zatim dodaje: “U nas je običaj da se pronosa onaj kojega treba klati da mu ne dršću noge.” Potom ga je stavio na vrat, nosao po logoru i pri tome urlikao. Drugi vojnici su mu spasili život, a kasnije je taj vojnik HVO-a razmijenjen za pripadnika Armije BiH.
U Vrbanju kraj Bugojna, 10. srpnja 1993. godine, na punktu koji je držala Armija BiH, otvorena je vatra na vojnike HVO-a koji su tuda naišli prema prijašnjem dogovoru. Tri vojnika HVO-a su ubijena. Kada je potekla krv, jedan mudžahedin je kleknuo u njenu lokvu i klanjajući se zahvaljivao Allahu.
U Varešu, početkom studenoga 1993. vojnici Armije BiH iz poznate zločinačke “Frkine jedinice” čine nove zločine. Između ostaloga sijeku s ubijenih Hrvata prste i uši. Vojnik te postrojbe u Visokom, u jednoj gostionici, pokazuje odsječene prste i uši i hvali se da su to njegovi ratni trofeji. Isto to čini drugi vojnik u Brezi, na ulici, nanizavši na konac odsječene prste i uši. U Donjim Moštrama “Frkini” vojnici donijeli su odsječenu glavu vareškog Hrvata i hvalili se svojim ratnim trofejom pred mještanima, a prisjetimo se da su vojnici baš ove formacije u Fojnici ubili franjevačkog gvardijana i samostanskog vikara.
Danse macabre je uvijek povezan i s oskvrnućem katoličkih groblja i crkava. Tako je bilo i za rata između HVO-a i Armije BiH. U župnoj crkvi u Rostovu kod Travnika pripadnici Armije BiH držali su stoku. U Crkvicama, u kolovozu 1993. godine, vojnici Armije BiH opljačkali su crkvu, pretučenog župnika kao i kapelana i časne sestre vezali su i nad svećenicima u crkvi vršili nuždu. U Vitezu su najviše sijevale muslimansko-bošnjačke granate dok su katolici išli u crkvu na službu Božju i vraćali se iz nje. U vareškim selima Miru i Borju, u jesen 1996. godine, dakle u vrijeme primirja, groblja su i to za dušni dan, dan čašćenja mrtvih, oskvrnavljena, križevi su razbijeni, grobovi otvarani.
Muslimani-Bošnjaci nemaju razvijen pijetet prema pokojnicima i ne poznaju kršćanski kult pokojnika. Zato su i tako okrutno postupali prema mrtvacima i grobljima. Svoje žrtve često nisu pokapali, a ako su to činili, onda su im kopali grobove gdje bilo, a nekada ih tek malo zasipali zemljom pa su mrtva tijela životinje kasnije razvlačile. U Bikošima umorene Hrvate su prikrili seoskim smećem. Mrtve Hrvate su znali masakrirali, vadili su im oči, odsijecali glave, ruke, noge, spolne organe, glavu stavljali u jednu, a truplo u drugu grobnicu, glave nabijali na kolac...
Osveta i mržnja su carevali. U Čuklama, općina Travnik, vojnici Armije BiH iz osvete za Ahmiće uništavaju sve što je hrvatsko i kršćansko. Čuo se povik: “Ubiti od pola kilograma hrvatsko muško dijete”.
U Maljinama 8. lipnja 1993. godine, za općega napada Armije BiH na hrvatska područja u općini Travnik, došlo je do groznog obrednog ubijanja Hrvata, a to su učinili mudžahedini. Svjedok taj događaj opisuje ovako: “Oni su morali sjesti u krug i gledati kako se čovjeku sabljom siječe glava. Nakon toga se odrubljena glava stavlja na tacnu i daje drugoj žrtvi, koja će tek doći na red, da ljubi tu glavu i tako u krug.”

Čiji je izum španjolska kravata? Ozbiljan sam, hvala na odgovoru

Svako ponekad ubije nekog koga voli
Neko to cini s osmjehom na licu
A neko suzama i placem

Neko se odmah okrene i ode
A neko stoji dugo dok mu srce skace
Kukavice to poljubcem cine a
Hrabri udare macem

Od nacina sto, od nacina sto
Od nacina sto, da me ubijes ti,
Izaberi pistolj na natkasni,
Od nacina sto, od nacina sto
Od nacina sto da me prezalis ti,
Racunaj da je ovaj jedini moguci.

Od nacina sto, od nacina sto
Od nacina sto, da me ubijes ti,
Izaberi pistolj na natkasni,
Od nacina sto, od nacina sto
Od nacina sto da me prezalis ti,
Racunaj da je ovaj jedini moguci.

Svako ponekad ubije nekog koga voli
Kukavice to poljubcem cine a
Hrabri udare macem