ONO ŠTO ŽELIMO...

I nakon godinu i kusur dana,tinja u meni još uvijek taj neki mali plamićak,ljubavi,želje,tuge ili ne znam već čega.Za njim.Za onim koji mi je napravio pakao od života i koji mi je sve moje planove okrenuo za tisuću stupnjeva.I eto,vidjeh ga danas i  ustanovih da nisam indiferentna.Kako i zašto,ne znam ni sama!

Žena.....

ti bar postavljaš pitanje na weblogu!!! :) čim ga vidim, ja odmah dobijem takvu alergiju da mi trebaju i "telfast" i "letizen" u kombinaciji sa "lexaurinom" i .... tko zna čime još?!!!**

Yetti ima pravo...žrtve nažalost gotovo uvijek kao bonus posljedicu lošeg tretmana (ne govorim nužno o nekakvom fizičkom maltretiranju i sličnom) uzgoje i mentalitet žrtve, što je možda i najgori dio priče...teško je iz tvojih riječi ustanoviti o čemu je stvarno bilo riječ, no ne zvuči kao pregršt sretnih uspomena...ovo već malo zvuči kao "Dragi Lastane", ali..."Look back in anger"...

Baš se i ja pitam zbog čega su nam potrebne te patnje i sjećanja, mislim da to nije karma, kako je neki zovu, već ono što jetti kaže, monotonija i drama, koje se izmjenjuju u životu kao vezivno tkivo za osjećanje života, kad mu osjećamo bilo.
Kad kažem vezivno tkivo mislim na ranu koja ne zacijeli, već se umjesto kože pojavi nešto što treba funkcionirati kao koža, a nije.
Jer bi ipak trebalo biti da ako nas je netko povrijedio, ne osjećamo ljubav prema njemu.
Možemo oprostiti i sebi i njemu, ali osjećati ljubav....teško.