Vučji čopori, svakodnevnica i sjećanja.

Upravljanje i zapovijedanje u uvjetima sukoba niskog intenziteta
Ratovi s kraja dvadesetog i početka dvadesetprvog stoljeća odvijaju se pretežito u uvjetima sukoba niskog intenziteta (Low Intensity Conflict – LIC). Kad je ovakvim načinom ratovanja ugrožena i(ili) se ugrožava neka, zemlja a poglavito ona koja teži učvršćenju svoje nacionalne sigurnosti, temeljni parametri, izvedeni iz teorijskih postavki za upravljanje i zapovijedanje su slijedeći:
nedovoljna spoznaja (stohastičnost) situacije u sustavu i njegovom bližem i daljnjem okružju; rizik, odgovornost i intelektualni napor; vremensko ograničenje djelovanja, djelovanje sinergističkog efekta; brojnost i pouzdanost informacija, složenost sustava i njegovog okružja i procesualnost; dinamika promjenljivosti i mogućnost iznenađenja; relacija i međusobni odnosi prošlo – sadašnje – buduće.
Obrazloženje navedenih parametara i njihovom usporedbom s poznatim obilježjima i empirijskim stanjem obrambenog sustava kao odgovora na možebitnu ugrozu nacionalne sigurnosti, odnosno s osobenostima funkcioniranja takvog sustava u miru koji nije mir, i ratu koji nije rat, može se ustvrditi da u prosudbi situacije postoji nedovoljna spoznajnost (stohastičnost). To obilježje naznačava svaka teorija ratnog umijeća, uz brojna empirijska svjedočenja. Dok je u klasičnim ratovima (ratovi do kraja 20. stoljeća) pojava stohastičkog šuma bila i podnošljiva, u uvjetima sukoba niskog intenziteta on djeluje razarajuće jer se djelotvorne protumjere ne poznaju, pa je entropija zajednice posve sigurna. Isto tako, izvjesno je da u drugim modalitetima ugrožavanja nacionalne sigurnosti zemalja “trećeg svijeta” (posebno oblici djelovanja – specijalni rat, terorizam, ugroza dobara – ekološka ugroza, prometna i gospodarstvena izoliranost te nedovoljna spoznajnost još je izraženija. Ako se na vlasti u tim zemljama nađu laicističke vlade, što je čest slučaj, onda su pored nedovoljne spoznajnosti nazočna i brojna nedovoljno jasna saznanja na svim razinama upravljanja nacionalnom sigurnošću. Toj konstataciji treba dodati i činjenicu da većina ljudi u tim zemljama, ne samo intelektualno već i emocionalno, teško podnose mnogobrojne, po svojoj pojavnosti uzastopne, nejasne, nedorečene, “rasute”, neorganizirane i konfuzne situacije. Ljudi naprosto ustaju i liježu s takvim situacijama. Normalno življenje za njih praktično ne postoji. Postoji samo ekscesno stanje, čak i u vremenima koja su predviđena za odmor.
Primjera radi, evo što se sve događalo ljeti 2004. u Hrvatskoj. Kad je “ponestalo” događaja deterministi su ih počeli virtualno proizvoditi kao na tekućoj vrpci: prvo je uslijedilo – sađenje i vađenje “ustaškog kupusa” (spomen ploča Mili Budaku i obilježje Juri Francetiću), potom kriza oko Savudrijske vale – svakodnevna povreda državnog suvereniteta i lakrdijaško ponašanje građanina Hrvatske, koji se izjašnjava kao Slovenac i svih političkih stranaka susjedne države, nastavljeno je s igrom engleske obavještajne službe oko “slučaja Gotovina”, i koja je odlukom aktualne vlasti na najgrublji način povrijedila suverenitet Hrvatske (dozvoljeno joj je legalno djelovanje unutar zemlje(!?)) da bi se ljeto okončalo uzastopnim tjednim povećanjem cijena goriva, “nadzorom” ribolovno-ekološke zone koja se nema čime nadgledati, i gdje se nema koga nadgledati, ali se zato privode tobožnji “jataci” generala Ante Gotovine.
Nijedna od navedenih situacija nema objašnjenje zašto su se dogodile, i koji su učinci “razrješenja”. Stohastički šum se proširio, a ne smanjio. Nitko te “igre” ne definira kao način posebne (nevojne) ugroze nacionalnih interesa. To je za vladajuću i oporbenu političku elitu samo niz “spontanih” događaja, a ne mir bez mira.
Nije potrebno niti empirijski niti teorijski dokazivati da su uvjeti rata bez rata, ali i uvjeti u kojima mir nije mir, naročito ako se radi o strategijskoj razini, izuzetno rizični, a odgovornost izuzetno velika. Objektivno, ne postoji ljudska djelatnost – osobna ili kolektiva, koja zahtjeva veći stupanj umnosti i odgovornosti od donošenja odluka i poduzimanja akcija u području obrane nacionalnih interesa, kao u uvjetima kad je zemlja izložena sukobu niskog intenziteta. Svaka grješka izaziva posljedice, koje idući naraštaji nisu u stanju ispraviti. Intelektualni, emocionalni i fizički napori u okolnostima ovakvog sukoba bliski su granicama, a često mogu biti i iznad psiho-bioloških mogućnosti čovjeka. Zbog dugotrajnosti ovakvog sukoba, on se ne mjeri mjesecima, nego desetcima godina, a može obuhvati i nekoliko naraštaja. Vremenska protežnost, odnosno vrijeme koje stoji na raspolaganju za donošenje odluke i poduzimanja akcija jedan je od univerzalnih čimbenika ratnog umijeća, ali i drugih uvjeta i situacija funkcioniranja sustava nacionalne sigurnosti.
U uvjetima sukoba niskog intenziteta ograničenja vremena, teške i složene strategijske odluke koje se moraju donijeti u vremenskom tjesnacu su izrazita, jer vrijeme guta “meka sila”, koja ne dopušta da se neki događaj odvije do kraja, nego dok on traje ili je pri kraju, već slijede novi. To je rat bez početka i bez svršetka, bez bojišnice i bez vojnika.
Djelovanje tzv. zakona sinergističkog efekta, odnosno smanjenje djelovanja entropije, kao mjere neorganiziranosti sustava, uvjetovano je, primarno, jedinstvom i hijerarhijskom strukturom sustava obrane nacionalne sigurnosti. Ako je taj sustav cjelovit, ako su njegovi podsustavi međusobno hijerarhijski povezani s jasnom raspodjelom nadležnosti, i s vrjednotama koje mu daju identitet, sasvim se zakonito pojavljuje djelovanje sinergističkog efekta, koji se izražava tako, da se ostvari veća kakvoća (funkcioniranje i djelotvornost) sustava kao cjeline. Učinak suprotstavljanja entropiji društva i njegovih institucija višestruko je veći, ako se ostvari funkcionalna cjelovitost na razini države, nego ako se ostvaruje nekim mehaničkim zbrojem na područnom (regionalnom) principu. Regionalizam je prevelika (pogibeljna) opasnost ako je država napadnuta (izložena) sukobu niskog intenziteta.
Oduvijek je, i to ne samo u bojnim djelovanjima, jedan od nerješivih problema bio izdvojiti (uočiti) relevantne informacije. Onaj tko uspijeva u tome stvara preduvjete za pobjedu. Ne samo da je teško osigurati pouzdane i relevantne informacije već zbog dvojnosti situacije (postojanje suprotstavljenih strana) nego još više što u sukobu niskog intenziteta u opticaju su različite dezinformacije i glasine. Čak i onda kada, prividno, ima dovoljno pa i previše informacija, uvijek je nedostatak pravih i pouzdanih.
Iako zapovjedno-obavijesni sustavi znatno pomažu sporijem povećanju ponora između informacijskih potreba i mogućnosti, teško ga mogu razriješiti. “Meka sila” može proizvesti toliko nepotrebnih, “zasljepljujući” dezinformirajućih informacija, da svaki sustav pa i zapovjedno-obavijesni bude paraliziran, na neki način “bolestan”. Djelotvorni lijek za to “bolesno” stanje je, izolacija – karantena. Prestati konzumirati proizvode “meke sile”.
Poznavateljima sustava obrane nacionalne sigurnosti i njegovih podsustava, a posebno poznavateljima njezine unutarnje procesualnosti i funkcioniranja, kao i njegovog okružja (unutrašnjeg i vanjskog) i djelovanja tog okružja, sasvim je jasno, koliko je taj sustav složen, višeslojan, razveden. Mjereno i prema najstrožim kriterijima, sasvim je lako utvrditi da je obrambeni sustav nacionalne sigurnosti najsloženiji sustav uopće, složeniji od svakog drugog organizacijskog, tehničkog ili sustava neke druge vrste. Ako se pored te unutarnje složenosti, uzme u obzir i raznovrsnost njegove ugroze i “mekom i tvrdom silom” onda je sasvim očigledno da sustav obrane nacionalne sigurnosti spada u supersložene sustave, a da ga narod olako, ne tako rijetko, prepušta putem tzv. “demokratski izabrane vlasti” u ruke neozbiljnih, potkupljivih i svađalački nastrojenih političara. O takvom aspektu rata, osim u vrlo uskom krugu poznavatelja, u široj javnosti nema ni riječi. Zato obrana nacionalne sigurnosti u uvjetima sukoba niskog intenziteta zahtijeva posve drukčiji profil političara, pače državnika, koji nije podložan mijenama svakodnevnih stvarnih i virtualnih događanja, a poglavito ne napadajima “meke sile”.
Bitna, moglo bi se reći univerzalna značajka rata (sukoba) jest izuzetno velika dinamičnost i promjenljivost situacije, s mogućnošću pojave iznenađenja. Ne postoje dvije istovjetne borbene situacije a još manje dva istovjetna rata (sukoba). Oni se uvijek pojavljuju u novoj konstelaciji i kombinaciji, pa u svezi s tim, uvijek treba tražiti nove odgovore i nova rješenja. Samo u napadu, na taktičkoj razini, djeluje više desetina čimbenika (odnos, veličina, uvjeti i dr.) koji se svaki put manifestiraju u drugoj kombinaciji. Čak i u okolnostima kada se predvide i poduzmu sve preventivne mjere, uvijek postoje procjepi za pojavu različitih vrsta iznenađenja. Što je razina hijerarhije niža, iznenađenja su češća, ali i znatno manje opasna, grješku je moguće ispraviti. Na visokim (strategijskim) razinama ona su rjeđa, ali znatno opasnija (pogubna), gotovo bez mogućnosti ispravke grješke. Strategijska razina pogrješke ne prašta! Ako se radi o aktivnostima u okviru djelovanju niskog intenziteta u kojima se teško otkrivaju i prepoznaju i najjednostavnije namjere i akcije (zbog već spomenutog stohastičkog šuma), navedena značajka je još izraženija.
To je opomena političarima, koji olako stavljaju “parafe” na sporazume kao što su “pakt o stabilnosti” ili “stand by” aranžmani. U teoriji ratnog umijeća, ali i u teoriji saznanja i teoriji rekonstrukcije iskustava, poznato je da posebnu težinu ima relacija retrospektiva – aktualno – perspektiva. Bez obzira na to što je teško saznati prošle događaje (prošla ratna praksa), poglavito jer je pišu pobjednici, što je, isto tako, teško otkriti aktualne zakonitosti i principe, jer posredovanjem medija postaju nestvarni (virtualni), najteže je ipak anticipirati i znanstveno predvidjeti neku buduću ratnu praksu. Budući da je svako pitanje iz oblasti obrane, kao i drugih modaliteta ugrožavanja nacionalne sigurnosti prije svega, fenomen očekivanog i budućeg, što podrazumijeva korištenje prošlih i aktualnih saznanja, sasvim je izvjesno da su to fenomeni prospektivnog karaktera, koji se bar moraju pokušati predviđati.
Činjenica da se radi o predviđanju budućeg, eventualno mogućeg i vjerojatnog, pri čemu je poželjno odrediti vremensku distancu – kada će do toga možebitno doći (bliža i daljnja budućnost), upućuje na zaključak da se radi o izuzetno teško rješivom i složenom problemu koji zahtjeva maksimalnu imaginaciju, da se dođe do pouzdanih predviđanja gdje svijet ide i kamo će stići ...

sretan sam sto osjecam
da nisam kao drugi
ne zatupljuju me medijima
u podsmijehu sam prvi
smrdi mi iz ustiju
znoje mi se noge
oci su mi pivske boce
sacuvaj me boze
poljubi me ravno u dupe
strahovi su konjukturni
od njih se dobro zivi
ne primajte nikoga u svoja kola
komunicirajte telefonom
ugradite duple brave u stan
konzumirajte diskretno sarm
nek vjecno zivi vasa ljubav
svijet je izvan vas
poljubi me ravno u dupe
gospodo jedite sendvice
i ispijajte piva
jos uvijek vam dobro stoji
u vama je perspektiva
ljubitelji dosade
udruzite snage
kupalisna sezona pocinje
idite na more oceane
i cuvajte se ajkula
motrite na ljude
ovo su nesigurna vremena
Miki ostani kod kuce

Kako izbjeći ovu medijsku halabuku oko gradonačelnika i župana, kad u si uz ceste postavili jumbo plakate i u maslinike, a bome i sve te reklame za derikože? Kupit ću si tenk, kad tad, kad tad.

još malo o stolječu sedmom...

Ajme bisera...

Ali šta to sada vrijedi
taj biser u nizu,
to je samo sjaj u bijedi

to je biser nad biserima, sjaj u sjaju, imal jesam jen kaput, krpal sam ga 300 put

na tragu bez spoznaje
na tragu bez svijetlosti
znam da me očekujes u nisci bisera
rascvjetali vinovnici jetkih uboda
ne dopiru do tvoga srca
iako
tavore na dnu protekcije
poput mumija
temeljito ispunjeni besmislom
ako ostane ista za nama
ako preostane nešto i za nas

E ailtone. Da, da ti duša ne bi lutala bez kaputa. I tako čujen neki šum u ormaru, otvorim ormar i čujem kako mi kaput polako izlazi iz mode.

virtualni rat.
pogrješke, pogrješke

meka sila. propagiraš meku ili sebe

imal jesam jen škrlak...