Vučji čopori, svakodnevnica i sjećanja.

Rat (sukob) lišen strogih procedura međunarodnog ratnog prava
Povijest čovječanstva gotovo je povijest sukoba. Vremena mira bila su tek rijetka pojava (kratki predah) između dva rata kao ekstremne vrijednosti sukoba. Proturječnosti unutar društva i između naroda stalne su kao što je i mijena stalna, pa je izgleda rat postao nezaobilazna pojava. Krajem 20. stoljeća riječ rat manje se rabi, ali zato riječ sukob postaje nezaobilazna (svakodnevna) u izričaju suvremenog čovjeka. Znači li to da se svi događaji odvijaju, a rješenja traže u području nekakvog sukoba. Teoretičari sukoba, izbjegavajući riječ rat, društvene procese diljem svijeta koji se odvijaju kroz nasilje ispod ratnog praga, nazivaju sukobom niskog intenziteta. Svjetska moć s ushitom je prihvatila ovaj oblik sukoba jer mogu lako iz simetrije prijeći u asimetriju, kako bi uspostavili novi svjetski poredak.
Protagonisti sukoba niskog intenziteta bore se asimetričnim sredstvima i postupcima. Umjesto “mača” (simetrija) oni raspolažu “polugom i čvrstim uporištem” (asimetrija) kojima, za razliku od Arhimeda, više ne žele, već pomiču svijet. Njihova su poluga suvremene, lako dostupne dualne tehnologije poglavito informacijske, biokemijske, nuklearne, a uporište dvojbenost koja proizlazi iz paradigme globalnog slobodnog tržišta i njegovih produkata u sociopsihološkom, ekonomskom i religijskom smislu. Ova pojava u literaturi sredinom devedesetih godina 20. stoljeća označena je pojmom “sukob civilizacija”.
Zašto je sukob niskog intenziteta tako prijemčiv za svjetsku moć? Vrlo jednostavno – njegova operativna izvedba lišena je strogih procedura, koje proizlazi iz međunarodnog ratnog prava i klasične diplomacije. Izostaju zamršene političko-diplomatske procedure u stvaranju koalicija i omogućuju, naravno prikriveno, iza paravana sukoba niskog intenziteta, unilateralnost djelovanja u međunarodnim odnosima.
Motivacija za ovakvo nastupanje je u prozaičnom razlogu – plijen nije potrebno dijeliti s ad hoc saveznicima. Slučaj obnove Iraka nakon rušenja Sadama Huseina, najbolji je primjer. I ne samo to, poželjno je pokazati da svjetski policajac može biti samo jedan. Kontrapunkt je to Zaljevskom ratu (Pustinjska oluja, 1991.) i politici tadašnjeg američkog predsjednika Georgea Busha starijeg koji je imao trostruku opsesiju; nikad više ne činiti ništa bez potpune potpore Ujedinjenih naroda; imati izričitu potporu, bez ikakvih ograda, što je moguće većeg broja arapskih i muslimanskih država; pružati dojam o potpori svih europskih država, prije svega Velike Britanije i Njemačke, ali i Francuske. Ta trostruka opsesija bila je prava politička filozofija. Dokaz za to leži u nastojanju američke diplomacije koja uvijek djeluje na način da se Izrael ne bi našao u toj koaliciji. Tako su prividno vodili pravedan rat protiv Iraka koji je izvršio “agresiju na susjednu suverenu arapsku i muslimansku državu”, a ne klasični vojni pohod radi nadzora teritorija.
U sukobu niskog intenziteta bitke se vode asimetričnim sredstvima i postupcima. Antagonisti u asimetriji sukoba uglavnom se oslanjaju na oružje koje se može kupiti u trgovinama, kao i na opće dostupne sirovine za proizvodnju improviziranog oružja i eksplozivnih naprava. Klasična vojna sila se ipak oslanja na arsenal i postupak koji je prilagođen odnosno razvijen za konvencionalan, tj. simetričan rat – država protiv države.
Prije nego što je sukob niskog intenziteta, odnosno asimetrični rat ušao u uporabu bile su nužne neke doktrinarne pretpostavke – ostvariti strategijski složaj šest područja djelovanja: političkog, diplomatskog, gospodarskog, informacijskog, kulturnog te vojnog. Bitna izmjena nastaje u šestom području (vojno djelovanje) koje za razliku od standardnog podrazumijeva sraz nekonvencionalne i konvencionalne vojne sile. Vojno djelovanje, u sukobu niskog intenziteta karakterizira neodređenost – prostora, vremena i nositelja akcije. Ono je ujedno lokalno i globalno.
Složenost problema moguće je oslikati klasičnim načinom relativnosti: gdje se sve mehaničke pojave odvijaju po istim zakonima u svakom koordinatnom sustavu, i koji se prema temeljnom referentnom koordinatnom sustavu kreću jednoliko pravocrtno. Analogija aproksimativno s klasičnim simetričnim ratom je očita, ali i ne potpuna. Iz jednostavnog razloga što je rat ipak društvena pojava i podložna je kao što je već rečeno – trvenju i neizvjesnosti. Uz strogo definiranu tehnologiju kojom raspolažu suprotstavljene strane, te kao što kaže Clausewitz “rat je podređen politici” njegov kraj je izvjestan ili bi trebao biti izvjestan, tj. ne smije eskalirati u totalni. Na strategijskoj razini politika, te ograničenja koja proizlaze iz međunarodnog ratnog prava, određuju i njegove metode. Njegovo okončanje je određeno ispunjenjem ciljeva jedne i(ili) druge sukobljene strane.
Uz pretpostavku, da je približno ista tehnološka razina sukobljenih snaga, umnost je ta koja se izdiže iznad ustaljenih pravila i ona postaje slijedeći bitni, ako ne i ključni čimbenik, koji rat kao društvenu pojavu izdiže iznad mehaničkog svijeta i postaje duhovna snaga vojski suprotstavljenih strana. Clausewitz smatra da duhovne sastavnice ne mogu biti izvan rata i kaže: “Ratna djelovanja nikad se ne odnose samo na tvar, već uvijek u isto vrijeme i na duhovnu silu, koja ovu tvar oživljuje”. Problem, promatrajući na ovaj način, također upućuje na određenu asimetričnost – materijalno i duhovno. No ona je zanemariva ako se uzme u obzir da se sukob odvija u granicama međunarodnog ratnog prava i šire gledano u političko-diplomatskoj praksi oslobođenoj presedana. Za takav rat se kaže da ga karakterizira simetričnost i da se rat kao proces odvija u koordinatnom sustavu za koje važi zakoni klasične mehanike, tj. Newtonova mehanika.
Što se događa kad se rat vodi u koordinatnom sustavu determiniranog kaosa i k tome još i presedana. Rečeno jezikom fizike – na subatomskoj razini, odnosno u slobodnom izričaju u domeni “Heisenbergovih relacija neodređenosti”? Presedani se ponajprije odnose na tradicionalnu političko-diplomatsku, gospodarsku (financijsku) i konvencionalnu vojnu praksu. Za ovu prvu (političko-diplomatsku) eklatantan primjer predstavlja američki diplomat Richard Holbrooke, za onu drugu (financijsku) George Soros, a treću (konvencionalnu vojnu) njegov antipod Osama bin Laden. Za Holbrookea kažu da se metodologija njegove diplomacije kreće u “koordinatnom sustavu planinarske vještine i šaha”. Za lakše oslikavanje tog stanja nije teško sebi predočiti slobodno, rekreativno planinarenje, bez obveza i igranje šaha koji podliježe strogim i jasnim pravilima. Spoj te dvije vještine je više od šahinšaha ili šahanšah – šah nad šahovima.
U Holbrookovoj “šahovskoj igri” napadaj na protivničkog kralja ne odvija se na 64 crno-bijela polja, nego na daleko širem prostoru, ali uvijek s ciljem da se protivnika stalno drži u šahu. Kod toga je važno, pače odlučujuće, protivnika imati zaokupljenog, ne i matiranog. Kako to izgleda u stvarnom svijetu presedana, Richard Holbrooke je dao u svojim diplomatskim memoarima “Završiti rat” (“To End the War”).
Osvrt objavljen u časopisu “The New York Review of Books” kao glavnu tezu knjige predstavlja tvrdnja da je predsjednik Bill Clinton bio gurnut u oružanu intervenciju u Bosni i Hercegovini,i to zbog toga jer je na kocki bio opstanak američke vjerodostojnosti, a ne zbog humanog aspekta ili spašavanja novih žrtava. Čitava Holbrookeova diplomatska inicijativa sjajan je primjer birokratske manipulacije, “izvedene za vrijedni cilj obnavljanja američke vjerodostojnosti i djelotvornosti u inozemstvu te održavanje u životu najuspješnijeg vojnog saveza (NATO-a) u povijesti”. U knjizi se nadalje tvrdi da samo jasno i snažno američko vodstvo, uz potporu stvarne sile kad je to potrebno, može obuzdati zlo i prijetnje američkim interesima. “Bit će još Bosni u našim životima”, napisao je samo nekoliko mjeseci prije nego su oružani sukobi između Srba i Albanaca (1998.) nagovijestili da je novi bosanskohercegovački scenarij već započelo.
U biti Richard Holbrooke u svojoj se knjizi služi determiniziranim pojmovnikom jer je nastojao prikazati da američka mirovna inicijativa u Bosni i Hercegovini nije bila plod sustavnog planiranja već je američki predsjednik bio jednostavno gurnut u balkansku pustolovinu kojoj se neće znati konačni ishod. Pojmovnik determinista najlakše je odgonetavati primjenjujući njihov ključ (Deterministi su uočili da je slabost, koja je između ostalog dovela do pada komunizma, upravo “nedostatak” informacija. Nova obmana, koja se gradi na njegovim ruševinama je inverzna (n-1) – odnosno gradi se na abnormalnom broju informacija – njezinoj patologiji.). Dakle, u ovom slučaju američka inicijativa i Holbrookove planinarsko-šahovske diplomatske vratolomije nisu ništa drugo nego dio (etapa) jednog dobro isplaniranog determiniranog kaosa na jugoistoku Europe, odnosno na prostoru zvanom bivša Jugoslavija na kraju 20. stoljeća.

Ti mora da si izisao iz neke politicke skole ili zurnalizma. Procitaj medjunarodne ugovore, vidi koliko su prekrseni od strane balkanaca a koliko
od alijansi. Uzmi u obzir interese kapitala i dobit ces vidjenje koje ni blizu nije poredano kao u tvom textu.

Eagle

nakon pada berlinskog zida, '89., zatim '90., dakle prije rata na ovim prostorima, se otvoreno i glasno govorilo o potrebi obnavljanja vjerodostojnosti nato-a i sad-a, zatim se naprasno zašutjelo....sjećam se jako dobro tog vremena..