Vučji čopori, svakodnevnica i sjećanja.

U mikro svijetu politike i diplomacije
Ponašanje protagonista na “subatomskoj razini” ili u postmodernom društvu podliježe drugim zakonitostima za razliku od klasične fizike koja se odlikuje preciznim određivanjem i mjerenjem veličina, kao što su putanja, brzina, ubrzanje, masa, impuls i sl. Postindustrijskom dobu sazdanom od neodređenosti i nejasnosti, gdje su entiteti ne hijerarhijski već mrežno pozicionirani s izraženom dualnom prirodom nužan je radikalno drukčiji pristup.
Pokušaj definiranja načina odvraćanja ugroze “ostatka svijeta” od strane determinista (skupina moćnika), za polazište ima pokušaj definiranja faza nasilja (determinirani kaos) koji oni provode prema nekoj suverenoj državi ili određenoj regiji. Cijeli proces planiranog nastupanja moći odvija se u očekivanoj i(ili) prihvatljivoj razini nasilja. Prema švicarskom vojnom časopisu “Allgemeine Schweiterische Militaerzeitschrift” faze nasilja određene su sljedećim rasporedom: “
(1) agitprop i organizacija – cilj je da se u masi (narodu) razvije revolucionarna (prevratnička) svijest i da se ona(on) potakne na sudjelovanje u borbi protiv tlačenja. Istodobno nužno je pridobiti simpatizere i pomagače, a potom ustrojiti tajne revolucionarne ćelije;
(2) ulični nemiri – organiziraju se prosvjedi (štrajkovi) s velikom učestalošću kao izrazom sve većeg nezadovoljstva. Skupovi se pretvaraju u pobunu. Dolazi do uličnih nereda pa i krvoprolića u sukobu s državnim represivnim aparatom (redarstvo) koji je u stalnoj opasnosti da pod pritiskom mase ne izgubi nadzor. Uključivanje redarstvenih snaga, a poglavito vojske u smirivanju nereda (koji djeluju represivno), dodatno polarizira javno mnijenje;
(3) zastrašivanje – osobe (ciljevi) zastrašivanja su pripadnici redarstva, vlade i javneosobe koje se izjašnjavaju za opravdanost akcije policije i(ili) vojske. Oni i njihove obitelji te njihovi istomišljenici izloženi su ugrozi ili napadu, a često izloženi i torturi. Dolazi do “prešutnog” sporazuma u kojoj ciljevi zastrašivanja (osobe) zastupaju tezu o uzajamnom životu, sažetoj u uzrečici – živi i pusti živjeti;
(4) terorizam – njime se stvara klima kolapsa kao bi pučanstvo izgubilo povjerenje u redarstvo, vojsku i na posljetku samu državu. Oduzimanje povjerenja se stvara tako da se zakon učini neprovedivim. Svjedoci, porotnici i suci odnosno tužitelji izloženi su zastrašivanju, prijetnji, otmici ili čak ubojstvu. Na taj način se postiže strah koji odvraća žrtve, kao i ostale da svjedoče. To vladu prisiljava na izdavanje nužnih (ad hoc) zakona koji dopuštaju da osumnjičene osobe mogu uhititi bez optužbe ili da se osobe osude na temelju izjava svjedoka koje se ne saslušava na sudu. Takvo smanjenje prava na slobodu dalje potkopava povjerenje naroda u pravnu državu i njezin pravorijek. Iako je redarstvo nazočno, zbog straha od represija prave se “slijepi i nijemi” na postupke izazivača nereda. Svoju djelatnost zaštite čak sasvim napuštaju određenih dana i(ili) noći. Zbog straha za vlastiti život, dijelovi pučanstva se samoorganiziraju i uzimaju zakon u svoje ruke. Spremno prihvaćaju ponuđenu ruku spasa, bilo da je to vojna hunta ili organizirana revolucionarna stranka koja ne obećava da će stvoriti ni red ni mir. Jer preživljavanje obitelji važnije je od politike;
(5) gerila i građanski rat – organizirani revolucionarni pokret s dobro etabliranom bazom može dopustiti eskalaciju sukoba i prijeći u prvoj dionici vođenje gerilskog rata, a kasnije u drugoj i u građanski rat. Stvaraju se i osiguravaju (štite) pobunjenička područja (oaze) u kojima je potkopana vlast države. Napušta se geslo – živi i pusti živjeti i u tim “oslobođenim” područjima vlada zakon revolucionara i služi kao temelj (baza) za daljnji tijek prevratničke kampanje. Ako se različita “oslobođena” područja obuhvati u jedino jedinstveno područje, tu se najčešće proglašava pobunjenička vlada, unovačuje se dovoljan broj vojnika i izgrađuje sigurnost. Kasnije, ako je to potrebno, može se prijeći na otvorene vojne akcije protiv državnih oružanih snaga. Gerilski se rat pretvara u građanski rat.
Događaji u Hrvatskoj tijekom 1990. i 1991. (oružana pobuna Srba) odvijali su se po scenariju nasilja onako kako je opisan u časopisu Allgemeine Schweitzerische Militaerzeitschrift, odnosno točno po svjetskim poznatim iskustvima sličnih pobuna u Sjevernoj Irskoj, Libanonu, Baskiji, Vijetnamu i drugdje. Prva faza je uvijek formiranje političke stranke s terorističkim planovima i ciljevima. U drugoj fazi pripadnici stranke formiraju poluvojne odrede, koji noću uznemiravanju civilno pučanstvo i discipliniraju pripadnike vlastitog naroda ucjenom i terorom. U trećoj fazi terorističke aktivnosti šire se na što veće područje kako bi snage reda bile raspršene, tako da nigdje nisu jake. Ta faza završava formiranjem manjih vojnih jedinica pobunjenika (tzv. Martićevi specijalci). U četvrtoj fazi formira se pobunjenička vojska koja prelazi u strategijski napad. Sasvim je bilo jasno da “srpski dobrovoljački odredi”, tj. četnici, u Hrvatskoj nisu imali dovoljno snage da preokrenu inicijativu u svoju korist. No, zato je tu bila JNA, koja je “omekšavala” teren polaganom infiltracijom na važnih komunikacijskim pravcima. Sve te faze nastupnog djelovanja, dakle, odigrale su se i u Hrvatskoj – od formiranja Srpske demokratske stranke, preko noćnih straža, barikada, eksplozija, pa sve do gerilskih operacija tipa Pakrac, Plitvice, Kijevo, Vukovar... Uslijedilo je zatim formiranje “nacionalne srpske garde” a nakon toga i “srpske vojske krajine”.
Ovakav scenarij determiniranog kaosa iz područja sukoba niskog intenziteta, državi koja je napadnuta ne ostavlja mnogo izbora. Što joj ostaje na raspolaganju? Ili u dugoj agoniji umrijeti ili se suprotstaviti. Tertium non datur. Budući da se namjera destabilizacije sastoji u tome kako potkopati državopravnost, svako vlastito djelovanje mora biti u okviru zakona. Protiv onih koji uzimaju zakon u svoje ruke (skupine, vojnici, građanska obrana i sl.) mora se odgovoriti silom, (jer se u ovom slučaju, u biti terorom, savladava teror) i njezina primjena mora biti odlučna. Razmjer primjene protusile postiže se tzv. “rules of engagement” pravilima angažmana poput, naputka o zlouporabi vatrenog oružja, pravilima ponašanja ili naputcima o uporabi nesmrtonosnog oružja kao i uvježbavanjem za odgovarajuće postupke u obrani. Kod uporabe vojne sile treba dobrano uzeti u obzir da je njezinoograničavanje protivno prirodi vojnika. Osobito je to izraženo u uvjetima kada se jedna strana bori konvencionalno a druga naprotiv prikriveno – dakle, kada u postupku vojske i potencijalnog protivnika postoji asimetrija.
Ako država uspije slomiti otpor vojnom silom i vratiti svoju državopravnost, tu mukama nije kraj. One tek slijede – na scenu stupa drugi postroj determinista “meka sila” – mediji. Slijedi dugotrajan i iscrpljujući sukob u kojem se putem medija “dokazuje”, kako je vlada prekršila sve “međunarodne pravne norme” protiv vlastitog naroda jer je prekomjerno uporabila silu, počinila zločine, uništila gospodarstvo, stvorila beznađe. Vlada mora odstupiti i naravno vlast predati u ruke determiniziranih poslušnika, koji sve jesu, ali ne i vlast naroda kojim upravljaju.

o jeba te patak !!!

srića šta su mala slova pa nevidim ništa:)