Vučji čopori, svakodnevnica i sjećanja.

“Meka sila” ili mediji kao oružje determinizma
Slučaj prvi. Krajem 2003. pučanstvo Hrvatske (tj. građani kako to vole reći deterministi) bilo je izloženo raspojasanoj medijskoj kampanji protiv zakonske odluke da velike trgovine ne rade nedjeljom. Potom je nastavljena nesmanjenom žestinom početkom 2004., a uključila se i Hrvatska televizija s krajnje tendencioznim izvješćima. Naravno tu su i sladunjave priče koje “meka sila” kao svaka sila koristi rijetko, ali zato ne manje ubojito. Naprotiv!
Jedna takva “topla” socrealistička priča osvanula je također u tisku o dobroj susjedi koja kao baka čuva cijeli tjedan djecu, a nedjeljom za svoju dušu odlazi u trgovačke centre King Cross ili Mercatone: odmara pogled na zdjelama, tanjurima, gleda odjevne predmete za koje nema novaca, ali uživa kao u najljepšem muzeju. Toj dobroj bakici Crkva i Vlada oduzeli su toplinu nedjelje. Koja tužna priča o zamjeni unuka i Boga za King Cross i Mercatone. Tako su čitatelji tiskovina saznali kako se dobroćudna bakica otišla klanjati u “nove katedrale” današnjice. Kao i svaka katedrala i ove deterministične moraju imati i zvonike. Piramidalni oblik koji strši na pročelju King Crossa u Jankomiru ne samo simbolički naznačuje čija je to “katedrala”, i tko je duhovni stvoritelj tog poganskog zdanja, gdje se na “oltaru potrošnje” prinosi žrtva samo u obliku novca.
Slučaj drugi. U Hrvatskoj susjednoj državi Bosni i Hercegovini na tzv. Televiziji BiH uposlenici se veoma trude dokazati da su elektronski medij svih naroda, u Dnevniku su prešutjeli kako je stotinu tisuća ljudi dočekalo hrvatske zlatne rukometaše, svjetske prvake, na Trgu bana Jelačića u Zagrebu (siječanj 2003.). Bila je to vijest za sve svjetske agencije, uključujući i one najveće (CNN ili BBC), ali za tzv. TV BiH, to nije informacija za središnju informativnu emisiju. Je li riječ o šutnji “s nakanom”, ili se radi o profesionalnoj grješci, možda i provincijalnoj primitivnosti?, pitali su se neki izvjestitelji.
Slučaj treći. Uz rame ovome prethodnom, samo s drugom pozadinom, i podatak da je Slobodna Dalmacija, izdanje za BiH, na svojoj naslovnici(!?); kada su hrvatski rukometaši osvojili svjetsko prvenstvo, donijela preko cijele stranice sliku premjera Ivice Račana sa hrvatskom zastavom u gledalištu, a posve minorizirala junake – športaše, kao da je predsjednik Vlade osvojio titulu. Brojni čitatelji su odmah prosvjedovali zbog takvog uredničkog ulizivanja, što nedvojbeno pokazuje koliko običan čovjek ipak prepoznaje “informativnu robu s tvorničkom greškom”. I ovdje se, uz ostalo, radi o prešućivanju istine kako bi se istaknula veličina malog Ivice.
Što zaključiti iz ova tri slučaja? Sličnih primjera moglo bi se redati u nedogled. Za “meku silu”, prešućivanje, promjena konteksta, uljepšavanje ili diskreditacija je streljivo koje oni ne pojedinačno, nego u paljboredima i bitničkom vatrom (više oružja zajedno, odnosno više tiskovina, radija ili televizija istodobno) ispaljuju po odabranim protivnicima, koji se nerijetko ne mogu ni braniti. Doktrina takvog ratovanja eksperimentalno je provjerena u “laboratorijskom uzorku” na prostoru zvanom bivša Jugoslavija, kada su svjetski deterministi, pustili Miloševića da sa srpskom vojnom silom (JNA), napadne nenaoružane Hrvate i Bošnjake, kojima je voljom tih istih determinista uvedeno embargo na naoružanje. Kad je Miloševiću ponestalo snage, a napadnuti se naoružali i obranili, pače, pobijedili napadačevu “tvrdu silu”, već je bila pripremljena nova ofenziva, gdje je za napadajnu operaciju bila spremna “meka sila”. Kada je riječ o Hrvatima u Hrvatskoj ili onima u Bosni i Hercegovini, svejedno ponovo su razoružani po istom principu kao i 1990. kada je JNA oduzela oružje teritorijalne obrane. Ostali su bez medija. Dok su u uvjetima ratovanja “tvrdom silom” nekako uspjeli uspostaviti ravnotežu i iz nesimetrije sukoba prijeći u simetriju, kao stvari stoje, bar za sada, to isto neće uspjeti u ratovanju s “mekom silom”. Dvaput istu grješku deterministi ne čine.
“Laboratorijski uzorak” na prostoru zvanom bivša Jugoslavija se nastavlja. Kako se boriti u uvjetima kada korporacije međunarodne moći kontroliraju sve ili gotovo sve medije, poglavito televiziju. Intelektualci koji sebe nazivaju slobodnim (javnim) i brojne satnije “neovisnih” novinara svrstali su se u taj borbeni postroj kako bi proizveli pristanak naroda da politički život bude izvana demokratski, a unutra robovski. U ratu pobjeđuje ona vojska koja je bolje uvježbana, moral visok, čije su bojne naprave ubojitije, a doktrina odgovarajuća uvjetima boja i konačno čija je strategija postojanija. Bez dobrih vojnika i časnika nema pobjede u bitkama.
Kako deterministi novače svoje vojnike i tko su oni? “Odabrani oficiri”, iz redova takozvanih javnih intelektualca, najvjernijih komunističkom svjetonazoru, najbrže su prihvatili liberalnu demokraciju iz prostog razloga što su te dvije ideologije komplementarne. Između liberalnog elitizam i avangardnosti partije u komunizmu nema gotovo nikakve razlike. To je valjani razlog da brojni intelektualci od zanesenih staljinista postanu najžešći pobornici “demokracije” i “zapadnih vrijednosti”. U komunizmu je avangarda radničke klase (partija) određivala što je interes običnog čovjeka, isto kao što “odgovorni ljudi” u kapitalizmu jedino znaju odlučivati, a na drugima je raditi. Istina, u takvoj demokraciji dopušteno je glasovati (obično svake četiri godine), ali uvijek na izborima pobjeđuju “odgovorni ljudi”. Cilj se u komunističkim zemljama ostvaruje nasilno, dok se u demokratskim zemljama do njega dolazi “proizvodnjom pristanka”.
Proizvodnja pristanka obrazac je kolektivnog pamćenja koji se nameće, preciznije, koji se nameće kao prevladavajući obrazac mišljenja. Prema Noamu Chomskom proizvodnja pristanka – novo je umijeće demokracije. U razvijenim demokracijama narod se najbolje može nadzirati kontroliranjem misli. Misli su one koje mogu dovesti do djela i zato ih treba držati na uzici. Chomsky smatra da mediji imaju presudnu ulogu u sustavu indoktrinacije, zajedno s obrazovnim sustavom i sveučilištima. Sustav indoktrinacije jest taj koji nas uči kako se trebamo ponašati, što trebamo misliti i zastupati.² I “avangardisti – ljudi posebnog kova” i “odgovorni ljudi” mogu počiniti mnoge grijehe ali ne jedan – podleći dogmi o tome kako “običan čovjek najbolje zna što mu je u interesu”.
Kako stvari stoje, “oficiri i vojnici” determinizma s “mekom silom” kao sredstvom zaduženi su za “proizvodnju pristanka”. Ima li alternative ovomu? Kako se suprotstaviti? Ovdje poglavito vrijedi Sun Tzu Vuovo načelo o spoznaji neprijatelja, poglavito njegove doktrine. Kakva su načela te doktrine? Jesu li ona već opisana?