Vučji čopori, svakodnevnica i sjećanja.

Svijet kao igrokaz determinzima (1/2)
Nerijetko se oglašavanje, promidžba i propaganda poistovjećuju i o njima se govori kao i istoznačnicama. No, među njima postoji bitna razlika. Za oglašavanje može se ustvrditi kako je ono u iskonu, mnogih životinjskih vrsta, a ne samo čovjeka. Postoji, dakle, u prirodi da se nešto oglasi kao djelo, kao obavijest selu i gradu ali na ponos onoga tko je to ostvario. Oglašavanje ne mora biti i planska aktivnost, nego je ona više posljedična aktivnost nekog događaja, čina.
Promidžba je za razliku od oglašavanja već jedna vrsta planske aktivnosti. Tu se javnosti nudi nešto kao vrijedno, što netko ima i htio bih to, na određen način, neprimjetno nametnuti, uvjeriti i druge kako je to dobro. Smisao je promidžbe prodati svoje “čokoladne prednosti” na osebujan, diskretan način ili ih i drugima ne samo nuditi nego i nametnuti.
Propaganda je izum dvadesetog, industrijskog stoljeća. Englezi su je razvili u vrijeme Prvog svjetskog rata otvarajući pri svojoj vladi prvo Ministarstvo informiranja kako bi izvršili planski pritisak, prije svega, na intelektualnu javnost u Americi kako bi ona ušla u rat. Propagandom se planski proizvodi, usmjerava i nadzire javno mišljenje, poglavito intelektualnih elita. Zapravo, propaganda najplodnije tlo nalazi upravo tamo gdje je rođena – u intelektualnim krugovima. Intelektualci su, po općim istraživanjima, mnogo češće žrtve propagande nego običan čovjek, koji joj mnogo manje vjeruje, otporniji je. U svojoj knjizi Javno mnijenje (Walter Lippmann) tvrdi da se “javno mišljenje može oblikovati na isti način kao i vojne postrojbe”.
U vrijeme nastanka i sve do kraja dvadesetog stoljeća propaganda kao svjesna planska aktivnost vladanja javnim mišljenjem, nije imala pogrdan smisao i značenje. Negativni smisao propaganda dobiva kada se iz funkcije pridobivanja javnosti za obranu od ugroze preobrazila u nasilno sredstvo za proizvodnju ovisnosti pojedinca i kolektiviteta.
“Meka sila” u svom nastupanju ima dvojaki iskaz – obmanuti ili destruirati. Obmana se danas bar kad je u pitanju Hrvatska zove, Europska unija. Deterministi su upriličili igrokaz u kojima se Zapadna Europa prikazuje kao predstava dobra i raskoši. Uporno domaće političke elite uvjeravaju puk kako je Euroatlantida – obećana zemlja. Oni ne postavljaju jednostavno pitanje: kako će ta Europa izgledati recimo, 2020., 2030. ili 2053. godine? A još manje da daju odgovor na njega. Namjerno zaboravljaju da, ako ikada tamo Hrvatska i dođe, neće ni približno biti na istim startnim pozicijama. Ne samo što zaostaje gospodarski, nego zato što joj neće biti dopušteno da bude ni rezervni igrač. Jednakopravnost ne postoji za malobrojne. Latinska izreka, Quod licet Jovi, non licet bovi vrijedi jednako kao i prije dvije tisuće godina. Jedino što se u Hrvatskoj od 3. siječnja 2000. brzo ostvaruje, naravno po “zapadnom modelu”, jest zavođenje neoliberalne politike.
U igrokazu europskih determinista, oni istočnoeuropskim i južnoeuropskim zemljama poručuju: ukoliko želite u našu Uniju, morate ispuniti uvjete, postati slični nama! Sve su te zemlje u gotovo jednakoj dvojbi: dobro, moramo se promijeniti, ispuniti ove ili one standarde, a onda kada to postignemo vi ćete nas primiti. To je besmisao jer onog trenutka kada postanemo isti ne moramo ni ulaziti u tu zajednici jer nema potrebe. Istovjetnost je i unutra i vani, pa je ipak bolje biti vani zbog veće slobode djelovanja. Kakva kvadratura kruga! Sav ovaj igrokaz europskih determinista s početka 21. stoljeća osmislio je njihov prethodnik J. J. Rousseau i to prije dva stoljeća kada je počeo njihov “dugi marš” europskim ozemljem.
Izgleda nevjerojatnim, ali istinitim, ono što je Rousseau u svom “Društvenom dogovoru” temeljio na mitu, mi danas to proživljavamo kao stvarnost. Europski zakoni, su samo dobri zakoni, uviđamo njihove prednosti, prihvaćamo ih bez zadrške i najmanje sumnje, što je najznačajnije i kultiviramo se. Kako običan čovjek za razliku od intelektualne elite mnogo manje vjeruje propagandi, a i otporniji je, političku elitu južnoeuropskih zemlja zahvaća panika: hoće li to sve proći kod običnog čovjeka? Onog čovjeka, kad je riječ o Hrvatima, koji je ukorijenjen u svojoj zemlji, a svoje katoličke vjere se još nije odrekao, kao što to učiniše europejski deterministi. Zbog toga je referendum nešto od čega političke elite bježe, jer ankete pokazuju kako “nova mitologija” ne prolazi kod običnog čovjeka.
Što ne znaju ili zaboravljaju političke elite južnoeuropskih zemlja kad se o zapadnoj (europskoj) civilizaciji radi? Takozvana “novovjeka zapadna civilizacija”, od 1789. godine gradila se na uništavanju kršćanskog identiteta, stvarajući prividno (virtualno) stanje koje propagandnom ostatku Europe (pa i svijeta) prikazuje kao ovozemaljski raj. Ono čega se oni boje, jest kršćanska, u slučaju Hrvatske, katolička utemeljenost društvene zbilje, koju oni s potrošačkim božanstvima (kao ona priča o bakici i King Crossu) nastoje dokinuti ili bar preoblikovati. Kako to ne mogu postići, ako prije toga ne ponište crkvene dogme poglavito Objavu ili Misterij posljednje večere (euharistiju) zato će upravo one postati alfa i omega svih protucrkvenih djelatnosti vanjskih upravljajućih idomaćih plaćenih vojnika determinizma.
Ovladati dušom “malog čovjeka” to je nerješiv problem za deterministe. Ako pristaše pridruživanja uspiju mobilizirati te skupine ljudi – europske integracije će “demokratski” lakše prolaziti na “referendumu”, a ne samo u parlamentima, gdje su ipak “elite” dominante. Kako stvari stoje “mali čovjek” je mnogo čvršći nego što su to deterministi očekivali.
Sa stajališta informacijske djelatnosti mediji su figure pamćenja. Mediji kao figure pamćenja imaju zadaću uspostave i održavanja vladajuće doktrine pojedine društvene zajednice. Kada se demokracija svede na banaliziranje slobode, ona postaje umijeće proizvodnje pristanka. Glavni mehanizmi proizvodnje pristanka su propaganda i industrija za odnose s javnošću.
Dakle, u ovo vrijeme, kad se svijet “umrežio”, “ožičio”, snagom medija najprofitabilnije se proizvodi pristanak. Vladanje narodom preko kontrole misli nije novina ovovjekih determinista, ona je samo operacionalizirana u vremenima s kraja 20. stoljeća jer je to omogućila informacijska tehnologija. Još je škotski filozof David Hume zaključio da svaka vlast mora počivati na “kontroli misli”. S tim u svezi definirao je glasoviti “paradoks vlasti”. Hume podsjeća da je nevjerojatna lakoća kojom se većina predaje na upravljanje manjini, i to u svakoj povijesnoj, do sada poznatoj, političkoj i društvenoj konstrukciji. Upravo zahvaljujući tom “paradoksu vlasti”, manjina je imala moć nad većinom. Hume je ustvrdio da “podčinjavanje je implicitno” i da je tome uzrok što manjina “ima monopol nad mišljenjem”.
Hrvatska je i ovdje paradigma. Ne samo da su u vrijeme socijalističke Jugoslavije Srbi kao manjina vladali Hrvatskom (partija, vojska, policija, financije, tajne službe i sl.) a najjači adut za proizvodnju pristanka je hipoteka zločina (ustaše i Jasenovac). Gotovo ništa se nije promijenilo ni sada, kada je Hrvatska samostalna država, poglavito ne, nakon 3. siječnja 2000. pa ni nakon 23. studenog 2003. Srpska manjina i dalje vlada. Ona odlučuje tko će biti predsjednik hrvatske Vlade, ona proglašava kad je i kako “ugrožena”. Tu je uvijek kao potpora i “međunarodni čimbenici”, poglavito OESS-a. Osim Jasenovca, pojavljuje se nova hipoteka zločina, odnosno novo “oružje” za proizvodnju pristanka – Oluja. Agresija na Hrvatsku!? To ne postoji, jer da je to bilo, pa valjda bi se tome sudilo u Haagu. Kako se u Haagu ne sudi za agresiju, a sudi za zločine, ili kako to redatelj Vinko Brešan reče, “spirali zločina”, pravdajući svoj antihrvatski film Svjedoci. Poruka tog filma je vrlo jasna: možda su Srbi nešto i započeli, ali to nije agresija, jer se njoj i ne sudi, pa Srbi ne mogu biti ni krivi. Početak je početak. Može biti ovakav ili onakav. Taj nedefinirani početak, nastavit će “endemski nacionalizam” ili u prijevodu, “genetski ratni zločinci Hrvati” i oni uvijek završavaju tu “spiralu zločina”. Dakle, nije bitan početak, nego je uvijek bitan kraj. Tko njega prisvoji ili opiše, taj piše i povijest. Hrvati možda imaju “pravo” na početku, ali ne i na kraju, oni uvijek završavaju “spiralu zločina”. I sami naslov filma – Svjedoci – nije slučajan. Bit ćete mi svjedoci, riječi su blaženog Alojzija Stepinca. Njemu blaženiku “spiralu zločina” nastojali su pripisati i jugoslavenski, i domaći, ali i međunarodni deterministi. Uzaludan im bijaše trud. Njihova neuspješna nastojanja Brešan mlađi “ispravlja” porukom – jeste svjedoci ste mu, ali samo u spirali zločina.
(nastavlja se...)

AAAAAAAAAAAAAA!!!!!!!!
NASTAVLJA SE !!!!!!!!!!!!!!!

Ja sam pročitao zadnji pasus. Pišeš zanimljivo. Zašto ne probaš razlomiti tekst? Samo zadnji pasus je dovoljan po meni

Pa ti moraš "disagree" :=))
Potrebno je razumjeti način na koji gospodari kaosa koriste meku silu kao oružje propagande da bi proizveli pristanak. Zadnji dio teksta je samo jedan primjer vezan za prvi dio ovog poglavlja.

Znaš koji je osnovni postulat propagande? Budi kratak, jasan. I moram disagree :)