Vučji čopori, svakodnevnica i sjećanja.

Svijet kao igrokaz determinzima (2/2)
Obrascu kojem je funkcija proizvodnja pristanka, repliciranje pamćenja postaje zadaća: poruka na izvoru mora se prenijeti i bez vrjednovanja prihvatiti na odredištu. Sve tehnike propagande i industrije odnosa s javnošću usmjerene su na to da ne bude zapreka u prijemu odaslane poruke. Zato poruka mora biti prihvaćena kao instrukcija, ne smije biti izložena vrjednovanju i konačno treba biti primljena kao vlastito mišljenje primatelja.
Od početka revolucija, počevši od one engleske u 17. stoljeću, preko francuske u 18., buržoaske u 19., oktobarske u 20.i liberalističke u 21. temelj vladanja u njima je “proizvodnja pristanka” kao i stvaranje “nužnih iluzija”. Nakon engleske revolucije svijet je obogaćen za sintagmu: “ne može biti prave vlasti bez odgovarajućih misterija”. Upravo pomoću tih “misterija” sve do dana današnjeg stvaraju se “odgovorni” pojedinci, posve u duhu Lockeova aksioma, po kojem “obični ljudi moraju biti isključeni iz javnih poslova”. Iako ima suprotstavljanja tom stavu, on je i danas prihvatljiva teorija po kojem su za “implicitnu podčinjenost” zaduženi intelektualni menadžeri koji i oblikuju konsenzus elita (Henry Kissinger). U ovoj svojevrsnoj političkoj teologiji neoliberalizma zdušno se zastupa ideja da elite ili “odgovorni ljudi” moraju proizvoditi “pristanak” naroda i “nužne iluzije masa” kako bi “zbunjeno stado” štitili od demokratskog dogmatizma. Deterministički pojmovnik unatoč promjenama izričaja ne mijenja svoju bit poruke. Kakva je razlika između lenjinskog načela “avangarde partije” koja je usrećiteljski vodila “neprosvijećeni narod” do eshatološkog cilja “istinske demokracije” ili “odgovornih ljudi” koji “obične ljude isključene iz javnih poslova” štite od dogmatizma.
Kao što je vidljivo govor determinista uvijek je isti bez obzira na epohu. Komunistička načela i govor današnjih “globalnih javnih intelektualaca” su apsolutno istovjetni. “Moderna povijest neizbježno kreće prema uspostavi lažnih socijalističkih i kapitalističkih menadžerskih birokracija! predviđanja su anarhista Mihajila Bakunjina, koja su se pokazala povijesno točnim. Tehnika “proizvodnje pristanka” i “nužnih iluzija” naroda najsavršenije se ostvaruje upravo u “razvijenoj demokraciji” u zemljama Zapada.
Svijetom vlada deterministička elita (okupljena u Trilateralnoj komisiji, Grupi Bildeberger, Atlantskom Institutu, Komitetu 300 i sl.) – što su samo drugi nazivi za saveze neoliberalnih elita Amerike, Europe i Japana. Zapadni svijet “razvijene demokracije” šezdesetih godina 20. stoljeća suočio se razvojem tzv. “neumjerene demokracije”. U toj i takvoj “prekomjernoj” demokraciji, narod(i) nisu mogli više biti pod čvrstim nadzorom. Zbog toga je, nakon onih brojnih nemira – od studenskih 1968. do radničkih i poljodjelskih, determinizirana elita smislila program “umjerene demokracije”. Smisao mu je u tome da nekoliko korporacija kontrolira ukupni sustav informiranja i tako pučanstvu nametne “oktroirano informiranje”, kako bi ga se zaštitilo od demokratskog dogmatizma. Zato danas, na početku 21. stoljeća sustav informiranja u svijetu, kao i ukupno bogatstvo, posjeduju velike korporacije.
Dakle, “umjerena demokracija” omogućila je da nekadašnja moć države prijeđe u ruke privatnih internacionalnih korporacija. Kako razriješiti taj novi paradoks vlasti gdje se većina prepušta ne manjini političke elite u nekoj zemlji, nego internacionaliziranoj manjini “bez države” na upravljanje? Kad je trebalo rušiti suverene i vlast u etabliranim parlamentarnim državama ili u onima koji su nastojali doseći “neumjerenu demokraciju”, teolozi determinizma (od Bakunjina preko Russella do Chomskog) nudili su jednu vrstu anarhizma, kao krajnjeg ideala u suprotstavljanju moći manjine. Ali sada kad je uspostavljena “umjerena demokracija” takav recept za osporavanje moći internacionalizirane manjine više se ne preporučuje.
Narodom se najlakše vlada kontroliranjem mišljenja. Najjednostavniji obrazac kontrole je usmjeravanje plebsa što se postiže uz pomoć medija. Zato privatne korporacije i multinacionalne kompanije preko svojih elita u rukama drže medije, ali i mnoga sveučilišta i škole. Sva je ta mreža obrazovno-informativnih institucija, u krajnjem slučaju, postavljena tako da se u pitanje ne dovode temelji na kojima korporacije (kompanije) postoje. Ako netko iz mrežnog sustava iskoči iz “tračnica”, brzo ga se isključuje iz igre. Deterministi nadzor provode maksimalno, iznimaka nema i ne smije biti. Nauk koji “meka sila” (masovni mediji) primjenjuju uvijek je u funkciji odvraćanja pozornosti puka s istinskih (bitnih) tema, o kojima ovisi život, i sam opstanak društva i države, na one sporedne (potrošnju i zabavu). I ovdje se univerzalizam izreke starih Latina, kruha i igara, potvrđuje u svojoj punini.
U biti privatne korporacije i multinacionalne kompanije su – tiranije. Iskaz tiranije nije samo prema vanjskom okružju, onom koji se nadzire, nego je on i prema unutra, prema neposrednim izvršiteljima (bojovnicima “meke sile”). Zašto je to tako? Prvo, zbog toga što su novine i televizije u vlasništvu determinizirane elite koji točno doziraju što može doći do običnog čovjeka, odnosno javnosti. S druge strane, glavnina osoblja onog koje radi u medijima prošli su kroz sveučilišta i takve oblike socijalizacije (posebno školovanje) kojima je nametnuto kao nešto prirodno dokle mogu ići ukoliko ne žele “iskočiti iz tračnica”.
Mnogi medijski djelatnici tvrde i uvjeravaju da im nitko ne može odrediti što će i kako pisati. To je samo djelomično istina, jer oni – zahvaljujući autocenzuri (istreniranosti kao onog psa iz “Životinjske farme”), točno znaju što mogu pisati i dokle mogu ići. Razlog je prozaičan, grješka se plaća – gubitkom radnog mjesta. Sve je stavljeno pod nadzor i sve je iza “korporacijskih zidina” i sve se, pod izlikom čuvanja poslovne tajne, stavlja u svojevrsnu “tehnokratsku izolaciju”. “Neprosvijećeni puk” se drži podalje, na odstojanju. Ljudi moraju biti samo poslušni proizvođači i raditi što im se na poslu kaže, a u ostatku života provoditi vrijeme kao pasivni “gutači reklama” i odlaziti u “nove katedrale potrošnje”. Politika je samo za “odgovorne”, one koji su se odrekli i domoljublja i vjere.
Njihovo i domoljublje i vjera sublimirani su u novcu i moći. Narod, država i vrjednote su “ograničenja” da se postigne apsolutna noć, i zato ih nastoje promijeniti ili uništiti. Izvan korporacije ne postoji ništa, sve je – crna rupa. Korporacije uz pomoć “meke sile” čiji su vlasnici, proizvode ne samo informaciju kao robu nego, i samu “čitalačku odnosno gledateljsku publiku”, oni oblikuju javno mnijenje (svijest) prema poželjnom, unaprijed određenom obrascu. To je naizgled, apsurdno i u sporu sa zdravim razumom, ali je tako. Korporacije svoje proizvode moraju prodati tržištu, što je ono veće to bolje. U pravilu, ne zarađuje se prodajom tiska, nego upravo proizvodnjom “čitalačke publike” kojoj oglašavaju robu drugih korporacija. Na taj način, vlasnici medija, u biti, prodaju čitateljsku publiku drugima kao prostor oglašavanja. Što više čitateljske publike (više “ovisnika”) određenog tiska ili gledatelja neke televizije, toliko oglašivači u medijima više plate za reklame, a korporacijski vlasnici medija samim tim više profitiraju. Taj obrazac je: mediji + reklame u njima = povećanje broja čitatelja -> veća prodaja -> veća dobit.
Shvativši bit navedenog obrasca nastala je nova industrija – industrija odnosa s javnošću, zapravo, veliki nepresušni izvor dobiti. Propaganda, iznjedrena u vrijeme Prvog svjetskog rata, ostvarivši prvu “proizvodnju pristanka”, ulazak SAD u rat, u kojemu su srušeni (nestali) suvereni središnje i istočne Europe, nastavila je svoj pohod pustošenja, kako reče Clausewitz “drugim sredstvima”. Već se tada, početkom dvadesetog stoljeća, dalo naslutiti da je na pomolu nova sila.
Edward Bernays, guru propagande cinično će napisati da je moguće “ljudske umove ustrojavati na način kako vojska ustrojava svoje postrojbe”. Novo neotkriveno “stado” duhanske industrije tridesetih godina 20. stoljeća postat će žene. Metode za to su već udžbeničke. Žene do tada praktički nisu pušile. Krenuo je s ženskim modelima najvećih filmskih diva s cigaretama u ustima na velikim panoima, u filmovima, kroz tisak. Rezultat tog nastupa, više je nego očigledan, postrojena je nova armada žena ljubitelja cigareta. Poistovjećivanje s onim divama s filmskog platna učinila ih je ovisnicima življenja u dimu sagorjelog duhana s ispisom – Chesterfield. Stvarajući odnos s javnošću (propagandu) kao industriju “ustrojavanja ljudskog mišljenja” i ponašanja, stvorio se i presedan da se ne smije dovoditi u pitanje sud onoga koji poruku odašilje, kako bi ona bila memorirana bez prevrjednovanja. Vrijednosti tako postaju kolateralna žrtva nastupa “meke sile”.
Upravo iz takvog pristupa propagandi, iznjedren je i novi odnos glede “razvijene demokracije” koja će iskustvima stečenim u uvjetima “ustrojavanja ljudskih umova kao vojnih postrojbi” biti izložena nesmiljenom udaru “proizvodnje pristanka”. Politika, od tog doba postaje bojno polje (ratovanje), uz primjenu mehanizama propagande koji do savršenstva mogu kontrolirati ljudsku misao. Kapitalizam nije u “hladnom ratu” pobijedio samo zbog blagostanja ili uspješnijeg gospodarstva, nego zato što je za razliku od socijalizma, postao upravo superiorniji i po tome što je politiku temeljio na propagandi “proizvodnje pristanka”, a ne na gruboj prinudi, kao što je to činio komunizam.

Gle, admiral Domazet nam je na Iskrici!

pajk...ili gusar u slapama? :)