Vučji čopori, svakodnevnica i sjećanja.

Prevladavajuća struja
Nisu svi mediji “meka sila”, tj. sredstvo pomoću kojeg se ratuje na bojnom polju. U tu kategoriju sigurno ne spadaju časopisi i glasila, primjerice obrazovnog karaktera. Glavnina medija to jesu i oni se dijele na takozvane “elitne medije” koji u pravilu, imaju dosta novca (njihova čitateljska i gledateljska publika su “povlaštena klasa”), i na medije za najširu publiku. Oni se međusobno dopunjuju, što više, na sličan način su i strukturirani. Unutar toga izdvajaju se mainstream mediji koji su nadasve “zaduženi” za masovnu publiku i svojevrsna su industrija zabave (serijali, sapunice, reality showu ...), zaduženi za stvaranje nestvarne (nepostojeće) stvarnosti.
Mediji poput New York Timesa, Washington Posta, The Gardiana, Le Mondea, zatim CBS-a, CNN-a, BBC-a ... postali su svojevrstan obrazac, okvir unutar kojeg se djeluje na stvaranje poželjne, projektirane stvarnosti. Oni i “elitne agencije” određuju na sofisticiran način ne samo što su događaji dana nego i najavljuju koja su to zanimljiva zbivanja čak i sutra. To se postiže, primjerice, priopćavanjem što drugi mediji sutra donose kao izvješća, teme, komentare ... Praktički tako se određuju i stvaraju i vijesti i događaji. Onaj tko je izvan toga, smatra se profesionalno nedoraslim, neaktualnim. Biti uvijek u trendu to je načelo. Da ne bi “zaostali” lokalni mediji koji imaju svoje posebnosti i nekakav svoj lokalni identitet počinju slijediti ono o čemu najveći izvješćuju. Njihovo oponašanje onih velikih globalnih, vodi ih u bezličnost, i gubljenje “lokalnog duha” jer ostaju blijeda preslika originala. Cilj je postignut, jer i oni globalni i oni lokalni mediji istodobno odvraćaju pozornost ljudi s glavnih zbivanja o kojima mogu i razmišljati i razgovarati samo “odgovorni”, iz “elite”. Krajnji smisao tog odvraćanja pozornosti je da “odgovorni” – upravljaju, a publika neka radi.
Kako su mediji, poglavito oni veliki, profitabilne korporacije ali i privatno vlasništvo (u vlasništvu puno većih) i ovdje je zastupljen odnos koji vlada na morskim prostranstvima da veća riba guta manju ribu. Po prirodi stvari, privatno vlasništvo je po strukturi hijerarhijsko, naprosto kontrolirano s vrha (odozgo). Takvi mediji veoma blisko surađuju sa sveučilištima, pa sveučilišta uopće nisu neovisne ustanove. I mediji i sveučilišta, jer se nalaze u istoj mreži, bivaju “socijalizirana” na način koji odgovara “elitama”. Opstaju samo ona koja, u krajnjem, dokazuju da slijede zadanu liniju. U procesu “socijalizacije” do krajnjih granica “utiskuje” se u pojedince samocenzura, tako da kad ih se pusti na “bojno polje” oni teško iskaču iz bojnog reda i čvrsto ostaju u formaciji nalik klinu. Oni ništa ne propituju, ne dovode u dvojbu, nego samo jurišaju. Upravo u tome i jest smisao “socijalizacije”: o svemu možete raspravljati, ali “i kad biča nema”, o temeljima se šuti. Pomoćno sredstvo (snage) u operacijama “meke sile” su navedeni mainstream mediji, koji imaju zadaću odvraćanja pozornosti, ili vojnim rječnikom rečeno, njihova je uloga zamaskirati glavni smjer udara, paralizirati obranu.
Odvraćanje pozornosti, uz “odobrene istine” i “dogovorene granice kritike” živi veliki dio medija u Hrvatskoj. Može se s velikom sigurnošću ustvrditi – i u ostalom dijelu “Zapadnog Balkana”. U hrvatskim mainstream medijima “zamagljivanje” i “prešućivanje” uzelo je takvog maha da je sve postalo normalno, čak i ono što je mimo i ustava i razuma. Tajno svjedočiti protiv svog naroda i optužiti ga za agresiju, izrugivati sve institucije države, dijeliti dokumente s oznakom “državna tajna” stranim obavještajnim službama, potpisivati sporazume s drugim državama gdje se odriče suverenitet nad ozemljem i akvatorijem, mijenjati blagdane tako da se više ne zna što se uopće slavi, nije čin izdaje, nego način da se “sazna istina”.
Tako se u Hrvatskoj za kratko vrijeme od svih industrija (i otvaranja novih radnih mjesta) razvila samo ona oličena u “armadi” raznih glasnogovornika, nevladinih udruga, agencija za istraživanje javnog mnijenja, čiji je krajnji cilj – “proizvođenje pristanka” naroda. Nema dana da na nekakvoj konferenciji za novinare brojni glasnici (domaći i strani) ne priopćavaju “odobrene istine” i urbi et orbi brojne “dokaze” zbunjenom puku kao “Hrvatska neće u Europsku uniju dok ne izruči Haagu generala Antu Gotovinu, dok se svi Srbi ne vrate i dok ne provede reformu pravosuđa”. Nema niti jednog pa i desetorazrednog birokrata iz tzv. međunarodne zajednice koji to ne ponavlja, a često drugo ništa i ne kaže. Ako slučajno izostanu, onda mediji (i ako to nije dnevni događaj) u Hrvatskoj opetuju kako su to “predstavnici međunarodne zajednice” rekli jer bez ispunjenja ta tri uvjeta nema ulaska u Europsku uniju. Ako, ne daj Bože, to papagajsko ponavljanje jednog dana izostane, Hrvati mogu biti posve sigurni da je nad njima postignut dovoljan stupanj “proizvedenog pristanka”.
Ali ni nakon toga, neće slijediti bezbolan ulazak, nego naprotiv novi zahtjev, kao novi operator nove “proizvodnje pristanka” ("rješavanje graničnog spora sa Slovenijom" ili "topnički dnevnici"). Igra mora teći dalje – rekli bi deterministi. Redovita izvješća iz te “glasnogovorničke” industrije pune udarne elektronske emisije i glavne stranice tiskovina. I prolaze tako dani na prvi pogled isti, ne primjećujući da je industrija za “proizvodnju pristanka” slomila još jedan stupanj nacionalne svijesti u Hrvata.

Kako se osloboditi?

.....