Vučji čopori, svakodnevnica i sjećanja.

Proizvodnja pristanka
Nadzor nametnut i temeljen na sili ipak ima svoja ograničenja. To je osnovno polazište u industriji odnosa s javnošću. Ljudi se mnogo lakše i tankoćutnije – zapravo “demokratskije nadziru” ukoliko se izbace (smjeste) na margine događaja, postajući samo puki promatrači, ali ne i sudionici zbivanja. Neprekidno skretanje pozornosti s glavnih na sporedna zbivanja (događaje), zatim svođenje puka samo na promatrače, omogućuje gotovo potpuni nadzor “odabranih” nad masama i to pristankom samog tog puka. Prihvaćanje predodžbi o svijetu kakve im nudi mainstream mediji, odvija se bez uporabe gole sile, nego proizvođenjem pristanaka puka na promatračku ulogu (pasivizaciju) umjesto sudioništva (aktivnosti). To je još jedan razlog zašto mediji u suvremenom poimanju ratovanja nose atribut “meka sila”.
Danas se nadzor u tzv. demokratskim sustavima obavlja sasvim drukčije, svjesnim manipuliranjem većinom, umjesto istinskog informiranja koje bi omogućilo sudioništvo u odlučivanju. Zato su i rezultati bolji od onih koji se isključivo temelje na sili. Naprosto, demokratske zemlje kroz obrazovni sustav i trajne znanstvene institute uspostavljaju sustav dopustivog mišljenja koje se ograničava unutar demokracije kao “državne religije”. Ta svojevrsna “državna religija” uspostavlja se žučnim raspravama “jastrebova” i “golubova”. Rasprave, služe za stvaranje privida sukoba, a ne da budu poprište stvarne borbe mišljenja. U taj “sukob” obvezatno se uključuju mediji a njihova zadaća nije čuvanje ili obrana sudionika na “poprištu”, nego je njihova uloga stvoriti takvo okružje (atmosferu) da nitko ne posumnja u temelje na kojima je ostvarena zapadna demokracija vlasništva i “državna demokratska religija”.
Tako je, na primjer, u Americi (2002.-2003.) bjesnio “demokratski sukob” između “golubova” i “jastrebova” a rasprava se isključivo vodila o tome – napasti Irak ili ne. Nitko, međutim, od “javnih intelektualaca” u toj “državnoj demokratskoj religiji” nije posumnjao u opravdanost da se jedna suverena država uopće može napasti. Takvo pravo moćne sile naprosto se podrazumijevalo. Nakon obaranja “nedemokratskog režima” i rušenja “diktatora” saga se nastavlja. I sve je isto, već viđeno, i opet ni “golubovi” ni jastrebovi”, ne smatraju upitnim – opravdanost napada na Irak, na temelju neistinitih informacija i bez rezolucije Vijeća sigurnost, nego dvoje o tome koliko je potrebno američkih vojnika da se kaos na ulicama iračkih gradova svede na prihvatljivi prag snošljivosti, kako bi se početkom 2005. održali izbori i tako odglumila demokracija.
Ovakve i slične “pristanke” proizvodi upravo “industrija odnosa s javnošću” kroz prevladavajući trend u tiskovnim i elektronskim medijima koji su dio sustava moćnog korporacijskog vladanja svijetom. U “umjerenim demokracijama” propagandom se postiže ono što totalitarizam uspijeva postići nasiljem. U demokraciji u kojoj se "dragovoljno pristaje na ispiranje mozga uz privid slobode” obrazac glasi: prividni sukob “tvrdih” i “mekih” + mediji = skrivanje uzroka -> održanje “umjerene demokracije".
Ovisnost medija o moći najbolje je vidljiva iz afere Watergate. Često je ta afera u novinarskoj praksi navođena kao primjer moći i slobode tiska koji određuju tijekove demokracije na Zapadu. Međutim, “moć” je novinara u aferi Watergate bila moguća samo zbog toga što su to dopustili “moćni”. Naime, namjerno se zaboravlja činjenica kako je predsjednik Richard Nixon poslao “bandu malih kriminalaca da provale u sjedište moćne Demokratske stranke”. A Demokratska stranka predstavlja najmanje polovinu moćnog poslovnog svijeta i sustava. I tu je grješka predsjednika Nixona, jer moćni imaju moć i braniti se. Informacija o Watergateu dana je novinarima od moćnog u moćnoj Americi. Da je upad bio u neku “minornu stranku”, a ne u moćnu Demokratsku, stvar bi se, kao i bezbroj puta do tada, prešutjela. Otuda Chomsky i tvrdi da su upravo u aferi Watergate mediji pokazali koliko su ovisni o moćnima, a ne slobodni od njih. Popratna svrha afere Watergate bila je stavljanje na marginu jedne druge ništa manje zanimljive afere o tome da su tajne policije vršile teror, zatim ubojstva i prepade na prvake socijalističkih radničkih partija, prisluškujući ih, ucjenjujući i uznemiravajući. Kako to nisu bile moćne stranke i organizacije, sve je ostalo u sjeni.
Takve “odobrene istine” i “dogovoreni prostori slobode” vidljivi su svakodnevno u hrvatskim pisanim i elektronskim medijima pod kontrolom moćnih međunarodnih čimbenika i predstavnika. Trik je jednostavan: uvijek se nađe i uvrsti, po mogućnosti u manje gledanom terminu, neka emisija u televizijskoj shemi, ili na zabačenim stranicama tiskovina, gdje se “odobri” novinarska sloboda kritika i napada na domaće zaštićene političare i javne djelatnike ili međunarodnu zajednicu i njezine predstavnike. Ali, doći do pozadine rasprodaje hrvatskih telekomunikacija, INA-e, hotela, otoka i otočića, banaka, ugovora s MMF-om ili svjetskom bankom, kredita za izgradnju prometnica, “zabranjeno je voće”, ili u najboljem slučaju “tabu tema”. Donošenje odluka je u rukama “elite” (ovdje one međunarodne). To se zove demokracija. Mediji su tu, isti kao u zapadnom svijetu, u funkciji “proizvodnje pristanaka stada”. Pa zašto se onda uopće truditi za “ulazak u euroatlantske integracije” kako to danonoćno s televizijskih zaslona i novinskih naslovnica propovijedaju politički i ini djelatnici u službi determinizma? Hrvatski mediji su, iako mali čvorić, već od 2000. dio informativne mreže svjetske moći.