(11/a) Medijska agresija i informacijski rat

Primjeri operacija vođene prema modelu specijalnog rata
Od prvih dana osamostaljenja Hrvatske ciljevi napada snaga specijalnog rata gotovo su isti: predsjednik Republike dr. Franjo Tuđman, politika vrhovništva temeljena na nacionalnim interesima, Hrvatska vojska, hrvatske izvještajne službe i a posebno Katolička crkva. Ti će ciljevi napada zasigurno još dugo ostati isti.
Magnum crimen – prije svih ratnih događanja i srpske agresije na Hrvatsku, u vrijeme hrvatske šutnje, istodobno kad i memorandum SANU (1996.), ponovno se pojavila knjiga, Viktora Novaka – Magnum crimen. Ta je knjiga trebala podsjetiti na ‘hrvatsku povijesnu krivnju”’ iz vremena Drugog svjetskog rata (19941.-1945.) – kao opomena za novo vrijeme. List Start je u nekoliko brojeva potkraj 1989. odnosno početkom 1990. (kada je Miloševićevo “događanje naroda” u tzv. “antibirokratska revolucija” bilo na vrhuncu) donio desetke intervjua s preživjelima iz logora Jasenovac. Nakon toga, objavljen je serijal o križnom putu i Bleiburgu – s jasnom porukom – Hrvate bi mogla zadesiti slična sudbina ako opet pokušaju s uspostavom svoje države. Kontrapunkt Jasenovac – Bleiburg u ovom slučaju je imao svrhu naznačiti onu tezu koja govori da je svaka državotvorna ideja kod Hrvata dio zločinačke ideologije. U tim olovnim vremenima trebalo je zatomiti svaku pomisao suprotstavljanja Miloševiću i odustati od samostalne hrvatske države, jer bi pokušaj stvaranja države bio zločin sam po sebi, a na kraju kazna opravdana. U političkom ozračju Magnum crimena Hrvatska je živjela šuteći, kome se to sviđalo ili ne, do – govora dr. Franje Tuđmana koncem osamdesetih i početkom devedesetih godina prošlog stoljeća.
Hrvatska je, počevši od vremena kada je u koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog (24.-25., veljače 1990.), javno izrečen zahtjev za uspostavom samostalnosti, neprekidno izložena različitim oblicima specijalnog rata. Od 1990. do 2000. mogu se razlikovati tri dionice specijalnog rata protiv Hrvatske.
(1) Od početka oružane pobune (“balvan revolucija”, srpanj 1990.) do mirovnog sporazuma (3. siječnja 1992.) – na djelu je bio specijalni rat vođen izravno iz Beograda uz potporu dijela međunarodnih moćnika (Velike Britanije i Francuske).
(2) Od dolaska mirovnih snaga (21. veljače 1992.) do
Oluje (4.-7., kolovoza 1995.), u vođenju specijalnog rata Beograd manje koristi izravnije metode, djeluju posredno preko trećih zemalja, i agenture unutra Hrvatske. Istodobno zemlje kontaktne skupine a prije svih Velika Britanija i Francuska pojačavaju svoj angažman, služeći se specijalnim ratom kao političkim pritiskom.
(3) Od Daytonskog sporazuma (22. studenoga 1995.) do (3.siječnja 2000.) sadržaj specijalnih djelovanja protiv Hrvatske postaje raznovrsniji, metode suptilnije. Kombiniraju se djelovanja iznutra i izvana, pojačan je upliv nevladinih udruga. Uravnotežuje se uloge žutog tiska, elektronskih medija, oporbenog novinarstva i stranačkog oporbenjaštva.
Velikosrpski politički ciljevi bili su postavljeni u Memorandumu SANU. Na tom konspirativno ideološkom predlošku velikosrbijanska politička elita s Miloševićem na čelu preuzima djelatnu ulogu u ostvarivanju memorandumskog plana. Milošević, zajedno s pojedincima iz udbaškog miljea, formira zaseban stožer za vođene specijalnih operacija. U najranijoj fazi, prije agresije na Hrvatsku, posredni ciljevi bili su preuzimanje vlasti u samoj Srbiji, potom u Vojvodini i Crnoj Gori. Miloševićev dolazak u Kosovo Polje 20. travanja 1987. može se smatrati trenutkom aktiviranja plana rađenog prema scenariju i metodologiji specijalnog rata.
Sve je detaljno isplanirano: Miloševićev susret s legalnim rukovodstvom, obilazak gospodarskih objekata, susret s “ugroženim srpskim narodom” koji prijeti iseljavanjem ako se ne ispune njegovi zahtjevi, davanje jamstva o promjeni stanja, odnosno promjeni Ustava. Ulogu jednog od predvodnika i poticatelja nezadovoljnih (ugroženih) Srba na Kosovu dobio je agent Službe državne sigurnosti Srbije Miroslav Šolević. (Kasnije će taj Šolević formirati nekoliko dobrovoljačkih, četničkih odreda, za rat u Hrvatskoj). Na paroli promjene ustavnog statusa Kosova i zaštite srpstva na Kosovu, Milošević uspješno mobilizira sve veći broj pristalica i simpatizera, zadobivajući sve veću političku moć.
Od tog vremena do njegove otmice i odvođenja u Haag (2001.) preko stožera za specijalna djelovanja i Službe državne sigurnosti, odnosno njezinih šefova Jovice Stanišića i Božidara Spasića, paralelno s djelovanjem na tlu Srbije djeluje se u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Pojava članaka u tisku o “povijesnoj istini” iz Drugog svjetskog rata, često spominjanje ustaštva te “hrvatskog nacionalizma koje nitko ne sprječava” koincidira s naglašenim obavještajnim radom na tlu Hrvatske. Kontraobavještajna služba (KOS) ugrađuje agenturu u civilnim strukturama (i MUP-u) pridodajući posebnu pozornost kasnije okupiranim (a 1995. oslobođenim) područjima Hrvatske. Posebno su opsežne pripreme bile za kasniju “pobunu srpskog naroda u Hrvatskoj”.
Umirovljeni oficiri JNA iz Beograda dobivaju ulogu organizatora pobune. Obilaze sela i propovijedaju o nužnosti obrane “ugroženog srpstva”. Operacija organizirane pobune, naoružavanje “srpske teritorijalne obrane” iz skladišta JNA koordinira načelnik KOS-a general major Aleksandar Vasiljević preko načelnika sigurnosti Vojno-pomorske oblasti kapetana bojnog broda oblasti Ljubiše Beare (između ostalih, na agenturnoj vezi osobno drži Milana Martića). Cilj je izazivanje pobune prečanskih Srba i istodobno preuzimanje skladišta oružja u gradovima i mjestima s hrvatskom većinom, kako bi se stvorili preduvjeti za sigurnu premoć i vojnu pobjedu.
Operacije specijalnog rata protiv Hrvatske u predvečerje i u vrijeme Domovinskog rata bile su sastavni dio općeg plana srpske agresije. Zbog svoje zamaskiranosti a ponekad i dužine trajanja bilo ih je teško prepoznavati. To su valjani razlozi da se neke od njih opišu, kao i to da se odrede modeli po kojima su izvođene. Budući da su mnoge od njih opisane u analizi “Specijalni rat protiv Hrvatske” posao za određivanje modela po kojima su izvedene je olakšan.
(nastavlja se...)

24.04.2009. u 12:15   |   Prijavi nepoćudni blog   |   Dodaj komentar

zanimljiv blog..možda nije ovo pravo mjesto,no slažem se s iznesenim teorijama... jedno je fascinantno - kako je moguće da u 20 godina nije uhvaćen niti jedan jedini špijun????? i zašto??

Autor: LovelyStranger   |   24.04.2009. u 12:50   |   opcije


LS, pročitaj još jednom 4. pasos u sedmom poglavlju da se još jednom podsjetiš zašto je tako.

Autor: Ailton   |   24.04.2009. u 13:25   |   opcije


Hrvatska je pobjednik u prošlom ratu. Državni vrh, Hrvatska vojska, hrvatske izvještajne službe, Katolička crkva, itd, su također vodili taj informacijski rat, neminovno. Prema tome, moj zaključak je da je Hrvatska bila bolja i u vođenju informacijskog rata.

Autor: Maat-a   |   24.04.2009. u 13:35   |   opcije


Informacijski rat još traje. Nakon osamostaljenja se samo intenziviralo.

Autor: Ailton   |   24.04.2009. u 13:59   |   opcije


Naravno da traje, ali važni su ishodi u kritičnim vremenima. To se broji.

Autor: Maat-a   |   24.04.2009. u 14:22   |   opcije


Dodaj komentar