Vučji čopori, svakodnevnica i sjećanja.

Primjeri operacija vođene prema modelu specjialnog rata (2)
Operacija “Blatuša” – jedna od prvih akcija koja je vođena iz Beograda po modelu specijalnog rata bio je propagandni projekt Blatuša, krajem 1988. Na njemu je provjeren model koji će kasnije doživjeti razne inačice. Akciju je “otvorio” gotovo beznačajan događaj. “Netko” je u studenome 1988. “otkrio” da je prije osam godina (dakle one godine kada je umro Tito) u napuštenom gliništu u Blatuši, nedaleko od Gvozda (Vrginmosta) “netko iz Zagreba zakopao dvije bačve radioaktivnog otpada”. Taj slučaj s radioaktivnim otpadom počeo je puniti stupce tiskovina u Hrvatskoj, ali i u Srbiji. Dok se u hrvatskom tisku slučaj shvatio kao ekološki prekršaj, tisak u Srbiji je “razbuktao” slučaj. Nedugo zatim ubačena je glasina da je nekoliko stanovnika iz toga kraja umrlo pod tajanstvenim okolnostima od “neke čudne bolesti”. Ubrzo se u srbijanskom tisku moglo pročitati kako Hrvati truju “ostatak nepoklanog srpskog naroda u Hrvatskoj”. Potom je uslijedila faza pružanja pomoći “ugroženom srpskom narodu u Hrvatskoj”. Ta se pomoć izražavala mnogim brzojavima, pismima potpore, protestima umirovljenih generala JNA i boraca iz rat (kako onih iz Srbije tako onih iz Hrvatske) itd.
U operaciji Blatuša godina Titove smrti nije slačajna. U metaforičkom smislu ona je značila kraj Jugoslavije onakve koja je Srbima omogućavala dominaciju. Da ne izgube ono što su stekli u drugoj Jugoslaviji, mogu sačuvati samo u “Velikoj Srbiji”. Doći do “Velike Srbije” moguće je samo ako se “pokaže i dokaže” njihova ugroza od Hrvata. Za to je dovoljno i nekoliko bačava sa “radioaktivnim materijalom”.
Model operacije “Blatuša” je u četiri koraka i vrlo je jednostavan: konstatira se ugroženost srpskog naroda -> ugroženost se potvrđuje kao istinita činjenica (koja se ne provjerava) -> krivac za tu ugroženost su Hrvati -> organiziraju se protesti da bi se ugroženima mogla ponuditi pomoć -> pomoć dolazi u obliku vojne sile.
Operacija “Mlinar” – slučaj Mlinar također je izveden prema modelu specijalnog rata. U svibnju 1990. “neidentificirane osobe” napale su studenta beogradske akademije dramskih umjetnosti dvadesettrogodišnjeg Miroslava Mlinara i nanijele mu “povrede u predjelu vrata”. Mlinar se naravno više ničeg kasnije nije mogao sjetiti, ali je priopćenje Glavnog odbora Srpske demokratske stranke u Kninu objavljeno u svim novinama u to vrijeme. “Zločin na Mlinara nosi u sebi nesmiljenu agresiju, ubilački instrument noža i grlo predstavljaju asocijaciju na ono vrijeme od prije 50 godina kad su Srbi mlađi i stariji od našeg Mlinara postajali žrtve masovnog zločina...” Poslije ovog političko promidžbenog teatra s Mlinarom uslijedio je niz događaja: najprije sjednica SUBNOR-a Srbije, pa se onda javio jugoslavenski savez Solidarnost, javilo se i kosovsko udruženje Božur, Glavni odbor Narodne stranke u Titogradu, pa društvo Srba iz Hrvatske itd. Svi ti tobože zbrinuti za sudbinu mlađahnog Miroslava Mlinara mogli su se upitati nije li možda student dramskih umjetnosti svoju ulogu lošeg glumca stradalnika od “ustaškog noža” uvježbao još u Beogradu, gdje mu je za to i novac isplaćen. Nisu se potrudili saznati da je Mlinar napustio zadarsku bolnicu na vlastiti zahtjev i zahtjev svog odvjetnika, a protiv savjeta liječnika (dr. Anđelko Gregov, ravnatelj kirurgije Medicinskog centra u Zadru) koji je utvrdio da se kod njega radi o lakšoj tjelesnoj ozljedi, posjekotinama koje nisu zahvatile organe, živce ili mišiće. Tu lakšu tjelesnu ozljedu nisu nanijeli nepoznati izvršitelji, nego sam sebi nesvršeni polaznik dramskih umjetnosti, ali je taj igrokaz poslužio da Srpska demokratska stranka prekine odnose s novom hrvatskom vlašću i povede Srbe na put pobune.
Model operacije “Mlinar” sastoji se od pet koraka: loš glumac -> osobna ugroženost činom “noža i grla” -> nepovjerenje u legalne institucije (napuštanje bolnice) -> krivac za to je hrvatska vlast (prekidanje odnosa) -> potpora onih koji već bili stradalnici (borci, Srbi s Kosova) -> opravdana pobuna “srpskog naroda u Hrvatskoj”.
Operacija “Pismo kninskih policajaca” – pedesetorica policajaca 4. srpnja. 1990. napisala je pismo tadašnjem sekretaru za unutarnje poslove Petru Gračaninu u kojem ga izvješćuju o tome kako “MUP Republike Hrvatske priprema zamjenu policijskih odora koje su slične odorama vojnika ustaške NDH”. Pismo su po već ustaljenoj praksi objavili svi mediji u Srbiji, odnosno u bivšoj Jugoslaviji. Pokrenula se velika hajka (reagirali su mnogi savezni dužnosnici) jer se radilo, kako su tada tvrdili, o “opravdanoj pobuni”. U vrijeme slanja pisma Gračaninu, hrvatska policija nije imala nikakvu odluku o izgledu odora. Već sutradan, 5. srpnja izbio je “spontani revolt naroda ispred stanice javne sigurnosti u Knin da bi spriječio progon milicionara potpisnika pisma”. Ovaj primjer pokazuje kako potpuno izmišljena informacija, sadržajno promišljena, vremenski dobro tempirana, emitirana u više vrsta medija, postaje “istinitom”. Mnogi su u ovu informaciju povjerovali. Operacija “Pismo kninskih policajaca” imala je za svrhu da na neki način legalizira opravdanost “osnivanja srpske autonomne oblasti krajine u Hrvatskoj” koja je četiri dana ranije (1. srpnja 1990.) javno obznanjena pred mnoštvom na proslavi Vidovdana u Kosovu kod Knina. Po zamisli njezinih tvoritelja obuhvaćala je tri sjevernodalmatinske općine (Benkovac, Knin i Obrovac) i tri ličke općine (Gračac, Donji Lapac i Korenica), čiji je “glavni grad” Knin, a prvi predsjednik dr. Milan Babić. Ni jedan a poglavito “glavni grad” ne može biti pod nadzorom strane policije i to još zločinačke, nego mora imati vlastitu, odanu predsjedniku.
Inačica ove igre s odorama poznatija je kao “skup crnokošuljaša na Širokom Brijegu” s Ivanom Zvonimirom Čičkom i Marinkom Božićem u stvarnim glavnim ulogama.
Model operacije “Pismo kninskih policajaca” u četiri koraka je: skupina “nezadovoljnika” -> ugroženost “zločinačkom odorom” -> medijsko multipliciranje informacije -> potpora dužnosnika (političkih istomišljenika) -> stvaranje nelegalne političke tvorevine (“srpska autonomna oblast u Hrvatskoj”).
Operacija “Čiji je Vukovar” – kako jedno obično pismo može biti u zlouporabljeno pokazuje i primjer “pisma” kojeg je objavio beogradski NIN, 25. listopada 1991. u vrijeme najžešćih napada na Vukovar. Radi se o pismu grupe Srba iz Vukovara koji su 2. studenog 1932. godine uputili “vojnom ministru Nediću u Beograd”. Navodno pismo je objavljeno pod naslovom “Čiji je Vukovar”. Što je Državna sigurnost Srbije htjela postići objavljivanjem informacija ovakvog sadržaja? Osnovna namjera nije bila da plasirana informacija putem medija bude prenesena u Hrvatskoj (koja je objekt napada – izložena agresiji) iako takve informacije u specijalnom ratu služe u tu svrhu. U potpunosti iskonstruirana informacija o “pismu vukovarskih Srba vladi u Beogradu” bila je usmjerena prema inozemnim medijima a još više na sudionike Mirovne konferencije koja je tog istog dana imala plenarnu sjednicu u Haagu. Srbijanski predsjednik Milošević nije prihvatio modificirano rješenje jugoslavenske krize kojeg je ponudio lord Carrington, tvrdnjom da Jugoslavija više ne postoji. Na press konferenciji rečeno je da su akcije na Vukovar i Dubrovnik potpuno neopravdane. Da su te operacije ipak “opravdane” trebalo je kao dokaz poslužiti pismo “Srba iz Vukovara vojnom ministru Nediću”.
To lažno pismo namjerno je datirano na početak mjeseca studenog, jer je Vukovar u to vrijeme bio pred padom i okončanje operacije za osvajanje grada Srbi su predvidjali početkom studenog.
Model operacije “Čiji je Vukovar” ima samo tri koraka: nepostojeće pismo (falsifikat) -> usmjerenost prema glavnom igraču (međunarodna zajednica) a ne prema objektu koji se napada (Hrvatska) -> sve “sudionike” veže isto vrijeme (datum događanja) -> opravdati postupak koji će uslijediti (okupacija Vukovara).
(nastavlja se...)

kaj nas ti sad dekocentriraš, vidiš da pretresamo važnu temu.

alo majstore, reci mi odakle sve ovo vadiš ako nije tajna gdje imaš pristup?