Vučji čopori, svakodnevnica i sjećanja.

Primjeri operacija vođene prema modelu specijalnog rata (3)
Operacija “Operetni rat” – “Slovenski rat” kao zamka za Hrvatsku – hrvatski stranački prvaci (s desnice i ljevice) na početku šestodnevnog rata u Sloveniji (od 27. lipnja do 4. srpnja 1991.) u brojnim svojim nastupima, koristeći i medije, postali su žučljivi zagovornici “bratske pomoći Sloveniji”, koja, gle čuda, za razliku od Hrvatske nije bila razoružana. Nešto više od pola godine prije rata u Sloveniji, Slobodni tjednik ugošćuje bivšeg agenta KOS-a “prebjega” Romanka Ljeljaka. Ljeljak je u ST-u, (broj 28. od 3. listopada 1990.) dao intervju pod naslovom:  "Kontraobavještajac koji je progovorio”. Govoreći o planovima JNA u slučaju odcjepljenja Hrvatske ili Slovenije, Ljeljak između ostalog govori o “... Varijanti da JNA ne reagira, jer se teško naoružanje odvozi u Beograd” (!?). U nastavku iznosi tvrdnju. “...Sve teško naoružanje iz Slovenije i Pete armijske oblasti seli prema jugu zemlje, u Srbiju. Tako je već nekoliko artiljerijskih jedinica otišlo prema južnim krajevima. Ostaje samo živa sila s lakim naoružanjem. Slično se čini i u Hrvatskoj”. Čitatelja, i ne samo njega, želi se odvesti na krivi trag, odnosno navodi ga se na pomisao kako se teško naoružanje seli prema Kosovu, tj. da JNA nema nikakvih namjera ratovati ni u Sloveniji ni u Hrvatskoj. Ova je dezinformacija imala za cilj prikriti stvarne namjere, taktički manevar, plansko izvlačenje i prestrojavanje snaga JNA za agresiju na Hrvatski i Bosnu i Hercegovinu, a ne i na Sloveniju. Zanimljivo da su najgovorljiviji zagovornici pomoći Sloveniji bili “dopisni” član američkog Kongresa Dobroslav Paraga i bivši ministar obrane general zbora Martin Špegelj. Nije teško zaključiti kakve bi posljedice proizišle u slučaju da se Hrvatska (bez oružja) umiješala u jedan simulirani sukob. Da državno vodstvo (točnije dr. Franjo Tuđman) nije dobro procijenilo karakter sukoba i da je kojim slučajem brzopletnim uplitanjem dalo povoda JNA za radikalnu intervenciju “svim sredstvima”, tadašnja JNA bi imala pred međunarodnom javnošću opravdavajući izgovor za agresiju na Hrvatsku.
Operacija “Operetni rat” po postavljenim ciljevima i mogućim posljedicama pripada strategijskoj razini i njezin model, je model “tri strane”: otpočeti simulirati sukob s trećom stranom (Slovenija) -> drugu stranu (Hrvatska), stvarni objekt napada nastojati uključiti u sukob u obliku pomoći trećoj strani -> uključivanje druge strane (Hrvatska) prikazati pred međunarodnom zajednicom kao napad na prvu stranu (JNA) -> opravdanost napada prve strane (JNA) na drugu stranu (Hrvatska), tj. na pravi cilj rata.
Operacija “Špegelj” – među uspjelijim operacijama vođenih prema modelu specijalnog rata svakako je film o “naoružavanju HDZ-a” s ministrom obrane Martinom Špegeljom u glavnoj ulozi. Film je proizveden u “produkciji” jugoslavenske kontraobavještajne službe (KOS-a) i prikazan je uoči već planiranog puča JNA 25. siječnja 1991. Montiran je tako da je pretežiti dio materijala snimljen tajnom kamerom a dio je montaža iz intervjua kojeg je novinar HRT-a (Mladen Trnski) vodio s ministrom Špegeljom. Ako o filmu samo naoko postoje neka sporna pitanja, nužan je odgovor na njih.
Postavlja se prva teza da Špegelj nije znao da ga snimaju, onda je on nesvjesno otkrio KOS-u planove napada na vojarne. Počinjena greška u tom slučaju je: da je bio aktiviran plan kojeg je Špegelj kasnije u javnosti zagovarao, zbog činjenice da je neprijatelj poznavao taj plan (do kojeg je došao takorekuć iz prve ruke) onda bi hrvatski pokušaj završio tragično.
Teza druga: ako je Špegelj znao da ga snimaju, u tom slučaju je svjesno dezinformirao KOS. To znači da su planovi na vojarne bili samo konstrukcija na papiru, odnosno varka, kako bi se neprijateljska strana zastrašila, odvratila od nauma. Ako je, dakle, plan napada na vojarne bio samo konstrukcija na papiru, odnosno varka, zbog čega je Špegelj i nakon afere s filmom javno zastupao taj svoj famozni plan sveopćeg juriša na vojarne i oficire JNA i njihove obitelji u svojim stanovima.
Iz ovakve analize moguća su dva zaključka: prvi, da je puka namjera optužiti državno vodstvo (predsjednika države dr. Franju Tuđmana) zbog nesposobnosti i neodlučnosti, brzog, i takorekuć, bezbolnog oslobađanja Hrvatske. Drugi, da Hrvatska gradi sustav obrane na krajnje nasilnim metodama koje su u opreci s međunarodnim ratnim pravom i u tome ona treba biti spriječena bilo intervencijom JNA, bilo političkim pritiscima izvana ili njihovom kombinacijom. U svakom slučaju bilo je iznimno važno poslati Zapadu poruku u kojoj će se kompromitirati hrvatska vlast i sva zbivanja u Hrvatskoj svesti na ustaški stereotip.
Još nekoliko opaski o “Špegeljevom planu”. Nažalost, u Hrvatskoj su viđane svakakve državne tajne po medijima, pa začuđuje činjenica da “Špegeljov plan” nikad nitko nije objavio ili pak da se netko pohvalio kako ga je vidio. To navodi na utemeljen zaključak da plan uopće nije postojao. Kako državni vrh ništa nije znao o namjerama obmanjivanja protivničke strane može se dalje zaključiti da je to bila isključivo Špegeljeva ideja i(ili) namjera. On na dužnosti ministra obrane bez znanja Vrhovništva nikako se samostalno nije smio upustiti u takvu avanturu, ali je ipak to učinio. Zašto? U svakom slučaju proizlazi da je bivši ministar obrane Martin Špegelj u očitoj kontradikciji. Između ostalog, malo je poznato da je u svom nastupu na jednoj tribini u Njemačkoj Špegelj, propovijedajući o svom slamanju JNA, objasnio da se plan napada na vojarne JNA odnosio i na vojarne u Bosni i Hercegovini, dakle, u onim republikama gdje je razoružana teritorijalna obrana, odnosno tamo gdje se na “velikom ratištu” trebala stvoriti “velika Srbija”. S druge strane Izetbegovićeva ponuda Špegelju (u dva navrata!) da bude ministar obrane Bosne i Hercegovine, doista je indikativna. Špegeljevo priznanje: “Izetbegović je sumnjao da su se Milošević i Tuđman dogovorili o podjeli Bosne, pa je stoga vjerovao kako će JNA braneći jedinstvenost Jugoslavije braniti u isto vrijeme jedinstvenost Bosne i Hercegovine” nesvjesno otkriva i njegov vlastiti motiv, žaleći se usput kako hrvatska strana nije prihvatila taj prijedlog. Ako je Izetbegović vjerovao u JNA, logično je da je za svog ministra tražio čovjeka s istim uvjerenjem. Na kraju, da je hrvatsko Vrhovništvo postupilo kako je to Martin Špegelj predlagao to bi značilo nestanak Hrvatske na samom početku njezine samostalnosti.
Operacija “Špegelj” predstavlja onu vrstu operacija specijalnog rata čiju je “zagonetku” teško odgonetnuti, i tijekom vremena ne gubi na aktualnosti, njezin je model: visoko rangirana osoba (Špegelj) u sustavu vlasti dobiva povjerenje -> osoba iznosi nekakav plan koji je samo njoj poznat -> protivnička strana (KOS) objelodanjuje taj plan (film) do kojeg je došla tajnim postupcima -> osoba (Špegelj) tvrdi da je film falsifikat, odnosno da je neistinit -> druga strana (KOS, JNA) zna da je film istinit -> više ne zna, postoji li ili ne postoji plan, je li film istinit ili nije, i to nije ni bitno, bitna je poruka koja je ostala “u Hrvatskoj je na djelu oživljavanje destruktivne zločinačke vlasti”.
(nastavlja se...)

tebe dobro prži...

joj šta bi se ja i ti napričali da se sretnemo...

i kakvi su ti to blogovi u kojima ne sudjeluješ u raspravi...zar si prešao na monologe

............a i fali ti"dogovor" između Slo-Hrv vlade:-)

Isto tako u tekstu fali i recept za piletinu u slatko kiselom umaku (?????). No, kako je već zadnjih 15 blogova tema nešto drugo, recept ćemo možda jednom drugom prilikom napisati jer bi bilo malo blesavo brkati s ovom temom.

Jako precizno i detaljno pišeš, čitam- pratim, operiraš sa imenima i podatcima o kojima ne zna baš bilo ko, mislila sam da si dosledan, ipak hvale vrijedno pisanje, trud ect... ok,tvoj web.