Vučji čopori, svakodnevnica i sjećanja.

Napadaj informacijom
Da bi se razumjela priroda neargumentiranih napadaja treba odgovoriti što se podrazumijeva pod pojmom psihološko-propagandno djelovanje. U najkraćim crtama – to je skup mjera i postupaka iz područja duhovne nadgradnje, čiji je cilj izvršiti utjecaj na svijest, opredjeljenja i ponašanje ljudi u zemlji prema kojoj se poduzima operacija specijalnog rata. Nadalje, psihološko-propagandna djelovanja imaju dvostruko značenje: s jedne strane pomoću njih se pripremaju gotovo sve druge djelatnosti u specijalnom ratu, a s druge strane, sve druge djelatnosti sadrže i namjeru da se izazovu određeni psihološko-propagandni učinci.
Suvremena psihološko-propagandna djelovanja temelje se na najnovijim dostignućima psihologije pojedinca i mase a u praksi znače zlouporabu (u svakom pogledu) i bez obzira na namjeru (koja je uvijek upitna) tih dostignuća kojima se manipulira sa čovjekom, pojedincem ili cijelim društvenim skupinama i zajednicama. Preciznije, znače povredu čovjekove osobnosti i integriteta i zbog toga taj vid djelovanja je u osnovi nemoralan.
Ovladavanje sviješću masa oduvijek je bio cilj politike sile. To načelo sastavni je element svih doktrina o specijalnom ratu. Danas, kad je u tijeku proces integracije svjetske zajednice, ovladavanje sviješću čitavih naroda, postaje jedan od odlučujućih čimbenika svjetske moći (velikih i manje velikih sila) u njihovom pokušaju dostizanja ciljeva hegemonije i prevlasti na globalnoj razini. Kod toga borba za duhovnu hegemoniju je najbitnija. Nadalje, novo doba obilježeno je erupcijom informacija ali više poplavom dezinformacija. Nikada kroz povijest ljudi nisu bili brže i obilnije informirani o svemu što se događa u svijetu, ali isto tako oni nikada nisu bili više manipulirani nego sada. U neoliberalnoj demokraciji ugrađena je inverzija u odnosu na informiranje u komunizmu. Deterministi su uočili da je slabost, koja je između ostalog dovela do pada komunizma, upravo “nedostatak” informacija.
Nova obmana, koja se gradi na njegovim ruševinama je inverzna (n-1) – odnosno gradi se na abnormalnom broju informacija – njezinoj patologiji. Nema sumnje da je takvim stanjem stvari u borbi za ovladavanjem sviješću ljudi pridonio i opći stupanj u razvoju znanosti i tehnike, a osobito nagli razvoj sredstava za masovno komuniciranje.
Informacijskim ratom napada se duh čovjeka i (ili) naroda i rat sve više iz fizičke strane – rana, krvi, tjelesa, dima, zgarišta i ruševina prelazi u metafizičku – razara se duh i identitet bilo čovjeka bilo naroda. Ovakav rat nema fizičkih žrtava ali zato ima duhovnih. Primjer za to su Sudište u Haagu i mediji u Hrvatskoj, jer su na istom zadatku – “dokazati” da je Hrvatska država nastala na zločinu. To dakle, nije napadaj u sferi fizičkog, nego duhovnog. I dok klasična dezinformacija slučajno “pada” na ciljanu žrtvu s određenim stupnjem vjerojatnosti ostvarenja svojeg cilja, dotle informacijski napadaj u suvremenoj doktrini (psihološko-propagandnog rata) ima sasvim drukčiji značaj. On se radi zornosti može prikazati kao napadaj na “točkasti” cilj, kako to na primjer izvodi laserski navođena bomba. Nadalje, takva tehnologija napadaja informacijom (zahvaljujući informatičkoj revoluciji i razvoju komunikacijskih sredstava) ima posebno psihološko značenje za ciljanu žrtvu, ali i za njezin okoliš. Ubija se ne samo čovjek, nego i njegovi bližnji, njegova obitelj, prijatelji, istomišljenici, a narodu se nameće kolektivna krivnja za nešto što nije učinjeno tako da se ne može obraniti, niti se kroz dugi vremenski period optužba može izbrisati. Kolektivna krivnja tako ostaje naraštajima u “nasljeđe”. Nažalost, to su Hrvati dobrano iskusili.
Kako bi se pojasnila ova složena problematika nužno je pogledati na trenutak povijest njezine terminologije. U zapadnoj vojnoj misli susreću se dva različita pojma. Prvi, psihološko ratovanje potječe iz 1920. i smatra se da ga je prvi put uporabio britanski vojni teoretičar J. F. Fuller u svojoj raspravi o tenkovima. Prema njegovom viđenju budućih ratova on je ustvrdio da će se u budućnosti tradicionalna sredstva ratovanja moći zamijeniti čisto psihološkim ratovanjem. U njemu se neće uporabljivati klasično oružje i u njemu neće postoji vidljivo bojište. Doktrina tog novog ratovanja temeljit će se na “korupciji” ljudskog razmišljanja, pomračenju (smanjenju) ljudskog intelekta i dezintegraciji morala i duhovnog života čovjeka i naroda. U novijoj vojnoj misli, osobito u američkoj rabi se pojam virtualnog bojišta koje ima šire značenje od Fullerovog promišljanja i podrazumijeva i simulacijske modele koji zahvaljujući suvremenim komunikacijskim sredstvima omogućavaju istodobnost odvijanja operacija.
Drugi pojam, su psihološke operacije. Prvi put je uporabljen početkom 1945. U kasnijem razdoblju tijekom 50-tih službeno je prihvaćen pojam psihološke operacije umjesto pojma psihološko ratovanje, zato što je taj pojam bio prihvatljiviji u uvjetima relativnog mira (“hladnog rata”), osobito u razvijanju određenih djelatnosti prema prijateljskim zemljama, savezničkim zemljama i zemljama trećeg svijeta. Namjera je naprosto izbjeći uvijek diskriminirajući pojam “rat”. U Velikoj Britaniji se pak, umjesto pojma psihološki rat, za koje su se opredijelili Amerikanci, uporabljuje pojam političko ratovanje.
No, bez obzira na različite nazive ove vrste rata tijekom vremena, njegova je bit uvijek ostala ista. Bliže pojašnjene pojma psihološki rat obuhvatilo bi propagandne postupke usklađene s vojnim, političkim ili gospodarskim pritiscima koje dotična propaganda zahtjeva, tj. koji mogu izazvati željene psihološke učinke. Naravno i tu se teži sveobuhvatnosti i simultanosti propagandnih postupaka i odgovarajućih pritisaka u drugim područjima čime se dobivaju cjelovita psihološko-propagandna djelovanja.
Psihološko-propagandne djelatnosti su usmjerene u svjetonazorsko područje, područje ideologije, tekućih propagandnoinformativnih djelatnosti i posebice na montiranje raznih postupaka, ili umjetno iskonstruiranih “objektivnih okolnosti” sračunatih na željene psihološke učinke. Provode ih pretežito vladine, nevladine ali i nadnacionalne agencije s mrežom središta diljem svijeta. Sva ta središta surađuju s akreditiranim novinarima i dopisnicima inozemnih listova. Nadalje, suradnja se proširuje i na uredništva glavnih i lokalnih listova, časopisa, TV i radio postaja u zemlji domaćina. Ovim trima vrstama djelatnosti izražavaju se i njihove temeljne značajke:
(1) svaki se postupak u ovoj djelatnosti prethodno detaljno proučava, određuju se ciljevi i metode djelovanja koje jamče najveći mogući uspjeh, kao i snage koje su u stanju realizirati takve zamisli;
(2) nastojanje subjekta ovih djelovanja da uz akcije verbalne propagande koristi i vješto odabrane postupke, čijom se realizacijom postižu, ili makar očekuju željeni psihološko-propagandni učinci u sredinama prema kojima su takve djelatnosti usmjerene. Ti postupci mogu biti: demonstracija vojne sile duž državne granice, uvlačenje u kriminal ili zločinačke radnje određenog broja više ili manje utjecajnih ljudi, a zatim njihovo kompromitiranje, pa sve do dovođenja pred “svršen čin” pojedinca, skupina te različitih organizacija;
(3) bitna značajka psihološko-propagandnog djelovanja je nastojanje da se u pojedine akcije u cjelini ili djelomice uključe informativna sredstva zemlje prema kojoj se takve djelatnosti usmjeravaju. To ima osobito značenje, jer uspjeh na tom području ima vrijednost sa stajališta izvođenja psihološko-propagandnih djelatnosti, kako u idejnom pogledu, tako i u području tekuće, aktualne propagandne djelatnosti.
Može se reći da ovisno od značaja međunarodnih odnosa i stanja u zemlji prema kojoj su usmjerene psihološko-propagandne akcije, mogu biti uključene veoma različite snage i primijenjeni različiti oblici i načini djelovanja. Organizator nastoji da mu akcije što duže vremena ostanu neidentificirane u pogledu krajnjih namjera, pa pri izboru sadržaja tema strogo vodi računa da ostanu prividno u granicama tekuće unutarnje društveno-političke i međunarodne kritike.