Vučji čopori, svakodnevnica i sjećanja.

Informacijski rat za vrijeme oslobodilačkih operacija (2)
Temeljna odlika psihološko-propagandnog rata, što su je deterministi uzeli za svoju platformu, i usmjerili protiv Republike Hrvatske je – izjednačavanje žrtve i agresora. U tom pristupu krije se i najveća opasnost, jer se njome nastoji po svaku cijenu, koristeći sva sredstva osporiti pravo na obranu, a zatim i na vođenje oslobodilačkog rata. Hrvatska borba za slobodu poslužit će svjetskim deterministima, da na njezinom presedanu, pretvaranja žrtve u agresora (slučaj Oluja) ospore (na svjetskoj razini) opće važeće pravo na obrambeni rat. Zato na početku 21. stoljeća (desetak godina nakon Oluje) veliki i moćni imaju “pravo” na preventivni rat, ali mali i slabašni nemaju pravo na obranu.
U “laboratorijskom uzorku” upravljanja krizom na jugoistoku europe devedesetih godina 20. stoljeća, dopustila se Srbima agresija, uvelo embargo na oružje, vodili se beskorisni pregovori u nedogled, nudili i potpisivali svakojaki sporazumi, kako bi se na kraju moglo reći – svi su krivi. Svi osim upravljača determiniranim kaosom. Ovakva formulacija u pristupu ratu na prostoru zvanom bivša Jugoslavija od strane svjetske moći, srpskom agresoru bila je optimalna, jer mu omogućavala eksploataciju rezultata svoje agresije (osvajanje teritorija) dok je s druge strane kod žrtve (Hrvatska i Bosna i Hercegovina) uskraćivana mogućnost čak i preživljavanja, a istodobno se je poistovjećivala s agresorom u vidu sintagme – svi oni ipak rade isto. Nije pomoglo ni to što se žrtva prije svega borila za opstanak u doslovnom smislu riječi, za očuvanje golog života u dugom vremenskom periodu. Licemjerje međunarodne zajednice bilo je bezgranično. Čemu je to imalo poslužiti? Međunarodna zajednica nije 1991. jednostavno mogla reći, izlazeći iz pravnih okvira, eto vi Srbi imate pravo druge pobiti i protjerati i osvojiti njihove teritorije, ali to može postići posrednim putem nakon rata, post bellum izjednačavajući žrtvu i agresora, s tim da agresoru ostaju probitci u obliku “republike srpske”.
Daljnjim cinizmom tog gledanja ispada da žrtvi ne preostaje ništa drugo, i kao da zaslužuje to što joj se događa. Ne samo to, žrtva ako se i uspije obraniti, kao što je Hrvatska uspjela 1991., ne smije djelovati ofenzivno tj. osloboditi svoja okupirana područja, jer ako to učini, taj čin bit će proglašen agresijom. Inverzija tako postaje potpuna. Agresor nije agresor, nego je žrtva agresor, a agresor je žrtva. Također i privilegij izvješćivanja (nadzor nad medijima) o takvom nepravednom stanju je u rukama kreatora determiniranog kaosa, pa se u dužem vremenskom periodu (u slučaju Hrvatske od 1995. pa nadalje) neprestano kad se to nekome prohtije može potvrđivati tvrdnja – “agresor je identičan žrtvi”.
Da bi se u proizvodnji “objektivnih okolnosti” polučili poželjni dobitci, najekonomičnije je na takav teren (ratište) poslati novinara koji o toj problematici, povijesti tog prostora i narodima koji tu žive nema nikakvo znanje. U tom slučaju “neznanje” je čimbenik uspješnosti misije. Prema tome to je jedan od oblika posrednog nastupanja. Drugi, tvrđi nastup čine novinari koji imaju čvrsto izgrađen stav o takvom stanju i izvjesnu, ali dovoljnu, dozu zadojenosti mržnjom prema žrtvi. Nadalje ti novinari prije upućivanja na zadaću prolaze obveznu izobrazbu na vojnim poligonima u smislu preživljavanja na potencijalnim ratištima, pri čemu se upoznaju s političkom i povijesnom problematikom tog prostora. Oni za razliku od prethodnih imaju znanje. Njima su i te kako poznate sve tajne vojnog zanata koje sustavno rabe u svojim nastupima, na primjer, na konferencijama za novinare obvezatno traže podatke o trenutačnom stanju operacije koja se provodi.
No, to nije sve. Iz teorije informacija poznato je da vijest koja dolazi iz više izvora postaje lakše prihvatljiva i “probavljiva” postajući i time istinitijom. Cilj ovakvog djelovanja je postizanje asimetričnosti. Ona je razvidna jer s jedne strane je novinar totalno neupućen u problematiku prostora kojem se vješto podmeću propagandisti u liku običnih građana koji predstavljaju živu riječ “običnog i napaćenog čovjeka”. S druge strane je ugledni novinar, komentator ili humanitarac (športska ili filmska ličnost) koja se svojim “kutom” viđenja nekim “slučajem” poklapa s onim prvim. Tako se asimetrijom a ne simetrijom postiže istovjetnost.
U ovakvoj igri “asimetrija – istovjetnost” svim silama želi se stvoriti dojam o nužnosti njihove (medijske) nepristrane prisutnosti. No i uz deklarirane namjere predstavnici “meke sile” u sebi posjeduju niz predrasuda i neznanja pri čemu je u velikoj mjeri nazočna i jednostrana pristranost. To se vrlo lako moglo uočiti u pitanjima koja postavljaju i koja su i te kako sugestivna, nastojeći prikriti ime glavnog krivca za agresorski i osvajački rat.
Primjera radi, prigodom ulaska srpske vojske u razrušeni Vukovar u pozadini se vide topovi i teško naoružanje, no novinarski komentar ne naznačuje čije je to naoružanje, pa gledatelju ostaje odgonetanje čije bi moglo biti. Na sličan način informacije usmjeravaju i informacijske službe veleposlanstava a i novinske agencije, pa ih mediji onda preuzimaju i dalje šire. Ovaj obrazac ne vrijedi za sve jednako. Kad je za nešto trebalo optužiti Republiku Hrvatsku to se čini sasvim jasno, makar su se tek pretpostavljale stvari ili događaji i premda je mnogo toga bilo još dvojbeno.
Napori medijskih determinista da se svaka politička i(ili) diplomatska akcija hrvatske države i Hrvatske vojske dovede u pitanje, svoju kulminaciju dosegli su tijekom i poslije oslobodilačke operacije Oluja. U vanjskom iskazu imat će obilježja sve spontanosti novinske profesije koja će ipak, ako ništa drugo, biti siromašna za temeljnu spoznaju – istinu o ovom ratu na prostoru zvanom bivša Jugoslavija – da je glavni uzročnik svih zala velikosrpska ideja i osvajački apetiti prema Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. “Neznanje” tih i takvih medija ne može biti izgovor za spretno izbjegavanje, prikrivanje i zataškavanje istine s uvijek prisutnim naumom da se po svaku cijenu nastoji uspostaviti izgubljena strategijska ravnoteža nakon Oluje, kako bi se pokušali nadoknaditi srpski teritorijalni probitci dobiveni agresijom a izgubljeni na bojnom polju.
Da se Srbima ne bi uvijek događalo “da sve što dobiju u ratu izgube u miru” dio svjetskih moćnika nastojao je mitsku izreku tvoritelja Memoranduma pretvoriti u ono što se može nazvati “sve što Srbi izgube u ratu dobivaju u miru”. Ta inverzna pojmovna igra značila je odvratiti ili spriječiti Hrvatsku da pobjedom na bojnom polju zaokruži svoj teritorijalni integritet. Samo kraći uvid u medije neposredno prije operacije Oluja (1. kolovoza 1995.) navodio je na zaključak da šira međunarodna javnost, kroz iskaze vodećih državnika, ali i komentare uglednih novinara, nije bila sklona nikakvoj operaciji Hrvatske vojske kako bi se konačno riješio problem privremeno okupiranih područja Republike Hrvatske, koja su bila pod nadzorom međunarodnih snaga.
U tom smislu kanalizirali su se međunarodni politički pritisci na samo političko vodstvo Republike Hrvatske, poglavito na predsjednika dr. Franju Tuđmana. “Odgovor Predsjednika Tuđmana na šest točaka koje je iz Knina donio gospodin Akashi razočaravajuće je brzo uslijedio pa se stječe dojam da hrvatske vlasti nisu pozorno pročitale što u točkama zapravo piše”, izjavio je (31. srpnja 1995.) na redovitoj konferenciji za novinare Phil Arnold, direktor za informiranje mirovnih snaga UN-a u Zagrebu. Odgovor hrvatske politike i diplomacije na novu fazu ponižavanja i beskonačne igre odugovlačenja reintegracije okupiranih područja u ustavno-pravni poredak Republike Hrvatske mogao je biti samo jedan – vojno riješiti ono što usprkos mandatu međunarodne snage nisu i ne žele učiniti.

Ovo mi vuče na loše, tj. Lošu, ne na onog bosanskog Lennona, već na admirala D.D.