Vučji čopori, svakodnevnica i sjećanja.

Informacijski rat za vrijeme oslobodilačkih operacija (3)
Da bi se riješio problem nije dovoljno samo uključiti i isključiti televizor već imati volje, poštenja a prije svega snage duha i suočiti se sa stvarnim problemima današnjega svijeta i pravim imenom nazvati agresora i njegove žrtve. Deterministi za takav čin nisu predodređeni. Njihov je posao nešto drugo, uvijek i iznova stvarati “objektivnu okolnost”. Za to se potrudio glasnogovornik UN-a u Zagrebu Philip Arnold na konferenciji za tisak (5. kolovoza 1995.), koji je izvijestio novinare o neprestanom i žestokom granatiranju Knina, a po njemu kao rezultat tih napadaja je “sedam poginulih civila, a na stotine ih je ranjeno”. Časnica UN-a Rita Lepage ustvrdila je tom prigodom kako su hrvatske postrojbe granatirale sve ciljeve u Kninu uključujući i bolnicu, a granate su pale na stotinjak metara od stožera UNCRO-a.
Samo nekoliko sati poslije konferencije, po ulasku Hrvatske vojske u oslobođeni Knin moglo se vidjeti koliko su ti iskazi predstavnika UN-a u Zagrebu ne bili netočni, nego su bili čista izmišljotina. To dvoje djelatnika Ujedinjenih naroda svjesno su ispisali početne retke optužnica hrvatskim generalima koje će se kao “zločinački pothvat” obznaniti devet godina kasnije. Ovdje kao i u prethodnom slučaju znaju bojovnici “inverznog rata” što čine. Ne ubijaju oni odmah, niti se suočavaju s protivnikom oči u oči, to je za njih čin primitivaca (barbara). Ono ubijaju “udarom s distance” sjedeći za stolom na kojem su mikrofoni i na koji su usmjereni objektivi televizijskih kamera. Ponekad se tu nađe i cvjetni aranžman. A za smrt protivnika ima se vremena, koliko je to potrebno, i godinama ako je to situacijskim modelom zacrtano.
Ali ni to nije bio vrhunac ledenog brijega napadaja “mekom silom” na Oluju koji će punom žestinom uslijediti u vidu političkog pritiska na hrvatskog predsjednika dr. Franju Tuđmana. Pokušavali su ga izjednačiti s Milanom Martićem, odnosno pokušali su povući paralelu između raketnog napada pobunjenih Srba na glavni grad Hrvatske i oslobađanja Knina. Nositelj tog napadaja u svrhu stvaranja objektivnih okolnosti bio je Carl Bildt, čovjek koji je na funkciji mirovnog posrednika EU-a za bivšu Jugoslaviju zamijenio lorda Davida Owena a on se iskazao izvođenjem sličnog napadaja tri mjeseca ranije, tijekom operacije Bljesak: osobe su se promijenile, ali su uloge ostale iste. “Neupućeni” predstavnici sedme sile taj nastup Carla Bildta su komentirali potpunim nedostatkom političke mudrosti ne znajući da Carl Bildt svojim sračunatim izjavama ispisuje drugu stranicu “zločinačkog pothvata”. Pa čak da je u pitanju neznanje, ono ne oslobađa odgovornosti, u ovakvom slučaju nikoga, a poglavito ne, “iskusnog” međunarodnog diplomatu.
Upućeno prosvjedno pismo hrvatske Vlade, nije utjecalo na Carla Bildta, jer je u pitanju ipak jedna politička strategija koja je prisutna od samog početka rata na prostoru zvanom bivša Jugoslavija i ima svoj kontinuitet u nizu tzv. posrednika, preko lorda Davida Owena zaključno s Carlom Bildtom. Njezin zajednički nazivnik je uporno izjednačavanje agresora i žrtve i uskraćivanje elementarnih prava na obranu od velikosrpske agresije. Sve ostalo je stvar dinamike i vremena u iščekivanju postizanja cilja kao produkta te strategije determiniranog kaosa.
Da Carl Bildt nije bio usamljeni slučaj sinkronizirane kampanje determinista protiv Republike Hrvatske govori i podatak da su diplomatski predstavnici Republike Hrvatske u Bruxellesu (4. kolovoza 1995.) vodili pravu, doslovno rovovsku bitku za svaku riječ koja je trebala biti unesena u tekst službene osude EU-a vojne akcije u “krajini”. U tom natezanju dugo je vremena čak visjela opcija da ne bude “osuda” nego samo žaljenje, ali su, kao što obično biva prevagnuli neki drugi interesi i “žaljenje” bi bilo previše blago za stranu koja se “odlučno” zalaže da pregovori nisu jedino korisno rješenje. “Osuda” se odnosila na vojne operacije, ali je “obnova neprijateljstava” povukla za sobom izražavanje “ozbiljne zabrinutosti” i ocjenu da se ovim sprječava daljnji napredak u političkim pregovorima, kao da je napretka i bilo.
I ovdje se inverzija pokazala kao deus ex machina. Neuspjeh četverogodišnjih pregovora, neuspjeh primjene mandata UNPROFOR-a i UNCRO-a, ugroženost strateških interesa Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine, stanje realne okupacije značajnog dijela hrvatskog ozemlja, te potpuno pogrešna usmjerenost mirovnog procesa nisu grijesi ni Europske zajednice ni Ujedinjenih naroda i njihovih predstavnika, nego je spasonosan izlaz nađen u hrvatskom opredjeljenju “protiv pregovora i pregovaranja”. Ako je i od moćnih previše je.
Za grijeh “obnove neprijateljstava” protiv agresora, Hrvatska nije dugo trebala čekati na “pokoru”. Pregovori Europske unije i Hrvatske o uređenju međusobnih odnosa bili su automatski suspendirani. U ovom slučaju EU je pokazala svu nedosljednost svoje zacrtane politike i poruka koje su bile odaslane iz njezinih klupa. Kasnije ne samo da nije smogla snage reći da nije bila u pravu te 1995. nego će Hrvatsku opterećivati novim “objektivnim okolnostima” poput “potpune suradnje s haškim sudom” ili “povratkom svih Srba”. U raskršćanjenoj Europi nema mjesta za kajanje svojih grijeha. Neće oni učiniti ništa, bar u moralnom smislu, da bi olakšali živote žrtvama srpske agresije. Samo nekoliko dana ranije iz tih istih klupa Europske zajednice mogla su se čuti mišljenja bučnih europarlamentaraca koji su na svojoj zadnjoj sjednici na temu “mirna Bosna i okolica”, listom bili za vojnu opciju NATO-a. No, kada je hrvatska strana u pitanju očito je da vrijede druga mjerila i norme iz bruxelleskog kuta gledanja. Nisu u pitanju samo druga mjerila i norme – u pitanju je i bolesna taština, pa i strah, jer priznati za pravo Republici Hrvatskoj za njih bi značilo priznati i promašenost svoje politike, koja je omogućila da srpski osvajač provede one neviđene ratne zločine nad Hrvatima i Bošnjacima. Braneći agresora oni u biti brane sebe. I u determiniranom kaosu zna se tko je glavni krivac.
Pritiscima nema kraja. Ili kako to jedno od doktrinarnih načela ratovanja “mekom silom” kaže – proces mora teći dalje. I u trenucima kad se operacija Oluja privodila kraju i kad je sveopći poraz pobunjenih Srba bio pitanje sati, talijanske televizijske mreže prenose slike srpskih izbjeglica iz Dalmacije, “miksajući” ih sa slikama nedavnog egzodusa Bošnjaka iz Srebrenice. “Sada bježe Srbi, zadesila ih je ista sudbina kao prije Muslimane” – konstatira komentator (Tg2, dnevnik RAI-jeva drugog programa), napominjući da su Srbi u Srebrenici žarili i palili, silovali žene, ubijali muškarce, a da “iz krajine još nema takvih vijesti”. One će uslijediti poslije u naknadnoj proizvodnji “objektivnih okolnosti”. To je bio samo jedan dio “objektivnosti” u razvijenoj demokraciji, koje su se vrtjele na talijanskim dalekovidnim postajama pa do onih da Hrvatska posjeduje rakete SS-20 te da može gađati “svu talijansku obalu od Trsta do Brindisija”. Htjelo se podosta stoljeća kasnije reći da je predsjednik Hrvatske države novi “najgori knez Hrvata”.
Što je Oluja, što je uopće borba hrvatskog naroda tijekom petogodišnjeg rata najbolje je predočio sam ministar obrane Republike Hrvatske Gojko Šušak u jednom novinarskom intervjuu početkom 1995, uoči otkaza mandata “plavih kaciga”:
“Pogledajte zemljovid. Status quo u krajini pod srpskom okupacijom za nas je gori od rata. Hrvatska ne može egzistirati u tim granicama. Srbija više nema snage za veliki rat. Jedno od rješenja rata bio bi učinkoviti pritisak međunarodne zajednice đunarodne u vidu sankcija na Beograd čime bi se prisililo na priznanje hrvatskih međunarodnih priznatih granica. U tom slučaju problem okupiranih područja Republike Hrvatske riješio bi se bez rata. Čak i u toj opciji izvjesna bi bila i manja, ograničena, vojna akcija u okolici Knina”, rekao je ministar obrane, pokušavajući novinaru objasniti čime se rukovodio predsjednik dr. Franjo Tuđman u svojoj odluci da UN postrojbe s istekom mandata napuste Republiku Hrvatsku.
Novinar je na ove riječi reagirao čuđenjem, zapitavši ministra Šuška: “Znači li to oružanom silom?”. Dotični novinar je iz “neznanja” s namjerom zaboravio da su ta ista područja okupirana oružanom silom bivše JNA i pobunjenih Srba. Isto tako on nije čuo, ili nije želio čuti, odgovor na prethodno pitanje u kojem je jasno rečeno da Republika Hrvatska ulaže sve napore kako bi problem tih okupiranih područja prije svega riješila mirnim putem i uz pomoć međunarodne zajednice. U tom i takvom nastupu krila se “klica” sveopćeg odnosa inozemnih, ali i nekih domaćih “nezavisnih” medija na kojima će se godinama kasnije graditi hrvatska “spirala zločina”. Nadalje u tome se mogao uočiti i stav nekih međunarodnih čimbenika i diplomata o “nepobjedivosti srpske vojske”, odnosno da Hrvatska vojska nije ni u kom pogledu sama u stanju riješiti problem svojih okupiranih područja. Naprosto nisu htjeli vjerovati u tu mogućnost unatoč činjenicama koje su govorile suprotno.Ali su zato vjerovali da Hrvatska vojska neće istodobno moći izaći na kraj s “krajiškim” i bosanskim Srbima.