Bol sazrijevanja.

Evo me još malo. Možda bi naslov ovg teksta trebao biti "nikada nije kasno", no, nema veze. Apropo sazrijevanja. Ja stvarno kasnim. I to jako. Od 45 godina sam se zaljubila u motore. Zapravo, ta ljubav je trajala od mladih dana, ali sam oko sebe imala same divljake na motoru, a i prijateljica mi je poginula na motoru, pa sam to potiskivala. Onda sam shvatila da na motorima nisu sami divljaci. Da je to zapravo jedna divna i humana sredina, a ništa mi ne može zamijeniti onu slobodu koju osjećam, one mirise, onu bliskost s prirodom. Ne spadam u one kojima motor znači put od mjesta A do mjesta B i buljenje u asfalt. Choper ili nešto slično i laganini u otkrivanje novih mjesta i novih ljudi. Ima ih oko mene koji su se zgranuli na tu moju ljubav. Kao, jesi li luda, pa znaš li koliko ti je godine? Kao da to ima veze. Ima ih i puno starijih od mene. To je gušt kao i svaki drugi, samo meni puno veći. A da ne pričam o ljudima na motorima koje sam upoznala. Nešto predivno, ali o tome drugi puta. Opet će me oprati da sam podugačka. Ne ja nego tekst. Pusa :)

za ljubav prema bilo čemu, nikad nije kasno...uživaj:)