Emerald forest

U mom životu , ne postoji ništa tako lijepo kao Ti , rekoh Ti , anđeo si u ovoj dolini suza , cio Te život čekam a znam - kao i Ti ne mogu sebe staviti na prvo mjesto , tvoja mi je sreća važnija . Takvi smo , zato nas sve vuče jedno drugom , no život to neće dozvoliti, znam . Jer , bili bismo zaista sretni zajedno , kao nitko , ne sreću nam neće dati ... Znao sam da ne mogu imati oboje, što misliš što sam čekao tolike godine ?

Nikad mi nisi bila simpatija , volio sam Te silno , beznadno ... I , nikad Te nisam vidio u bikiniju , no sviđalo mi se Tvoje prekrasno tijelo , samo Te zbog njega nikad nebih volio. Volio sam Te zbog Tvoje prekrasne duše , zbog toga kakva si kao osoba , što je to što nosiš u sebi ... Pričali bismo kad got je bilo vremena , gledo bih Te pod satom , Tvoj predivni prčasti nosić , kratku kosu i naušnice , viseće s zvijezdicama . Svijet je još izgledao obećavajuće , tek nešto sivila , ali u srži već je bio iskvaren do dna . Nismo ni trenutka imali šansu , ni naznake spasa ... Ukrao Te je meni , istrgao svijetlo iz mojih očiju , dao sve nekom tko je eto ... I kad mi kažu , pakao i raj , nasmiješim se gorko i krenem dalje , raj su mi uzeli, čega da se više plašim ?

Otužno je sve ovo , recesije , izbori ,svinjska gripa ... Sve to prolazi pokraj mene , ništa to nije , uz sve što mi je život uzeo , sav bol i čežnju ; ovo je sve tek igra , ubod komarca . Ništa ne može uplašiti onog tko je već vidio kraj , i zna što ga tamo čeka ... Nikakve tame , baberoge i strahovi ne mogu slomiti moju dušu - srce je ionako odavno slomljemno , i sa čim život , podao i okrutan tiranin ,da me muči ? Znam , Tebe mi nudi , tek da se ponadam i ludim , daje mi da naslutim sreću tek da gubitak bude veći .

Ali , čega bi se bojao , onaj koji ništa nema ? I postojanje tijela nije istina , i slatko nije sreća i suze nisu bol . Na svakoj krhotini mog srca Tvoje je ime , u svakoj suzi Tvog je lika sjena ... Svaki mi cvijet boju Tvog oka nudi , i vjetar nosi mi tvoj glas ... Posrčem i padam , i dižem se prkosno , sunce Tvog osmijeha , zauvijek otisnuto na mojoj duši,u ledenom svijetu me grije . Mjesec mi šapuće Tvoje snove , nosim ih i čuvam , u tami sjaju i osvijetljuju put .

A put je strm , uz provaliju vodi , avet i tama me prati , a ja se smiješim ... I nasrče bura , i hladna kiša lije , i trnje grebe i ubada ... I nema nikog da ruku pruži , niti da svijetlo svijeće upali za mene , na kraju puta ... Svijetli za mene , dušu čuvam za Tebe , jedini moj anđele ! Znam , ni bijela ni sjajna nije . Toliko toga je prošla , ne zamjeri na manjku sjaja , pogledaj u nju i vidjeti ćeš ... Još uvijek za Tebe čuvam , ovu ljubav bez kraja .

Ljubavi !

Ma kakve aveti i provalije, pošalji joj to pismo i napiši rukom. Pisanje pisma rukom danas je već samo po sebi romantična gesta, barem se meni tako čini.

čitah i sinoć jedno ovakvo crveno. jel barem ona to čita?

nisi mi smio ovo napraviti....

Zbog onog o čemu smo zadnji put pričali , uz svu želju bolje da ne čita . Ako bude htjela , a pitati ću ju , reći ću joj dio , sve tek ako zaista želi ... Rekoh prije , ne pišem nikom , jer da napisao bih pismo ako već nebih mogao reći . Ovo je tek da olakšam dušu , slova i riječi , i ništa to nije bez pogleda ... never again - I nisam ...

nisi kriv........a i jesi...