Vučji čopori, svakodnevnica i sjećanja.

Pišući prije dvadeset i četiri stoljeća “Umijeće ratovanja” Sun Tzu Vu vjerojatno nije ni slutio da će njegove temeljne strategijske postavke svoju pravu primjenu doseći tek na prijelazu iz drugog u treće tisućljeće. U ratu bez rata i miru bez mira gdje je “meka sila” postala odlučujuća snaga moći, ratovanje je zaista, kako je to smatrao umni kineski strateg postalo umijeće prijevare, a čin vladanja, znanošću mentalnog razoružavanja. “Pobijediti neprijatelja bez borbe, to je genijalnost”, tvrdio je on.
Kad su svjetski deterministi nakon pada Berlinskog zida konačno shvatili da se može ostvariti ideja Antonia Gramsciao “maršu kroz institucije” od tada su krenuli stazom prijevara, a uporabom medijskog nasilja i njegovim nadzorom samo su potkrepljivali takvo djelovanje. U “odgođenom kaosu” hrvatski deterministi u stanju “rata bez rata” ili “mira bez mira”, kojeg neprestano vode protiv interesa vlastitog naroda i cjelovitosti vlastite države, uklapa se u Sun Tzuovo načelo: prikrivati pravi cilj javnih poteza, zbuniti i pokolebati, navesti na pogrješne poteze svoje suparnike. Obmana i prokazivanje dvije su bitne odrednice medijskog nastupanja hrvatskih medijskih determinista. Za njih ne postoji istina da u ljudskom životu ima ono što je važno, i ono što je beznačajno. Inverzija je potpuna.
Ako hrvatski “potrošač” medija prelistava različite publikacije i odgleda preko televizijskih zaslona ono što mu se nudi – hrpu različitih informacija – on na kraju ostaje neinformiraniji (zbunjeniji) nego što je bio na početku, prije čitanja ili gledanja. Sve je toliko zamršeno i nejasno da se te informacije i bez poznavanja informacijskog rata, nakon nekog vremena mogu iščitati kao dezinformacije. No, običan čovjek pritisnut svakodnevnim brigama nema mogućnosti, ni financijske, ni tehničke ali ni vremena da većinu tih tobožnjih vijesti, informacija i senzacija, provjeri. One se poput stalagmita talože i rastu u psihi čovjeka do konačnog razoružavanja njegove samosvijesti i uništavanja njegovih sposobnosti rasuđivanja o dobru i o zlu.
U tom novom valu ratovanja, nasilje se provodi, ali uglavnom bez krvi pa preobraženi deterministi u Hrvatskoj za sebe uvijek imaju odstupnicu, jer su se prilagodili doktrini “inverznog rata”, ostajući kao napadači nevidljivi i(ili) neidentificirani, a njihovi agresivni svakodnevni čini prešućeni. Primjena dezinformacija najomiljeniji im je taktički postupak. Njihovi mentori dobro su ih uputili da se jedinstvenost lanca “komunikator – mediji – puk” mora promatrati u složenoj društvenoj zbilji. U tom se kontekstu mediji shvaćaju kao moćna sila, a ne samo kao složene društvene institucije koje utječu na oslikavanje prevladavajućih odnosa u društvu. Kao o moćnoj sili s djelotvornim učinkom misli se zbog toga što od svakodnevne stvarnosti proizvodi virtualni smisao, kojeg čitatelj (gledatelj) prihvaća kao životan (stvaran).
Oni imaju moć (koja nije nadzirana) pružati sliku o svijetu u kojemu živimo, tako da svakome beznačajnom događaju ili akteru – osobito odabranim političarima i(ili) istomišljenicima – jamče značenje i važnost, a one druge značajne i vrijedne izlože poruzi ili prešućivanju. Njihova jedno(pri)strana interpretacija društvene stvarnosti vodi ih u neprestanu proizvodnju manipulacija kako bi ideologiju besmisla održavali na životu.
Iako su se oblici rata kroz povijest mijenjali, namjera agresora uvijek je ista – uništenje suprotne strane, ili onemogućavanje njezinog slobodnog djelovanja. Hrvatska u dva svjetska rata i poraća i onom Domovinskom, težišno je bila izložena operacijama fizičkog uništenja, a sada se “mekom silom” prešlo na druge načine uništenja hrvatskog puka, hrvatskih institucija i hrvatskog bitka.
Sve što u Hrvatskoj predstavlja vrijednost i vrjednotu, pa i sama Katolička crkva, izloženo je unutarnjem nagrizanju i rastroju. Ubačenici determinizma znadu iskoristiti ljudske slabosti, zato je “rat bez rata” u Hrvatskoj tako podmukao, višeslojan, mnogolik i u stalnoj eskalaciji, a cilj mu je konačno uništenje suverene hrvatske države. Samo letimičan pogled na tiskovine i elektronske medije u Hrvatskoj u(do)kazuje jednoglasje i usklađeno djelovanje o otvorenim napadima i(ili) prikrivenim podmetanjima kojima je svrha rušenje nacionalnog ponosa i obezvrjeđivanje nacionalnih interesa, isto kao i osoba i snaga koje ih zastupaju. Javno mnijenje u Republici Hrvatskoj, “meka sila” oblikuje na neprekinutom slijedu umjetno stvorenih događaja, negativnih slika, vijesti, komentara i natuknica, te namještenih anketa koje determinizirani krugovi u inozemstvu objavljuju preko svojih agencija, kao odraz raspoloženja stanovništva. Hrvatski puk koji je mjesecima i godinama izložen neprekidnoj paljbi “meke sile” postupno popušta jer ga se suptilno uspjelo uvjeriti da je svaki otpor bezizgledan, da bi obmana zvana – integracija – uvjerljivo bila prikazivana kao novi korak na putu prema blistavim ostvarenjima.
U ne tako dalekoj budućnosti Hrvatska bi mogla ući u kritičnu fazu svoje opstojnosti, jer će sadašnja i naredne vlasti nadolazeće napetosti i proturječnosti rješavati upravo novim prijevarama i obmanama. Zato je nužno upitati se: Kako će završiti “ofenziva” Stipe Mesića na bojišnici prema Domovinskom ratu i prvom predsjedniku hrvatske države na kojoj je on samo vidljivi jurišnik? Kako će Banski dvori prikazati novu rasprodaju hrvatskog bitka ili nova zaduženja uz poskupljenje svih energenata i drugih usluga? Kako će zakonodavna i izvršna vlast prikazati svoje mizerno i kukavičko ponašanje prema Sloveniji, “republici Srpskoj”, Beogradu i Sarajevu ili Italiji? A u što sve vodi eskalacija proizvodnje “ustaškog kupusa”? Gdje će Hrvatsku dovesti pravne posljedice parafiranih i(ili) potpisanih sporazuma?
Na sva ta pitanja sigurno neće dati odgovore oni medijski urednici, koji su gospodari tekstova i emisija i koji će kao sljedbenici determinizma i dalje u svom mnogostrukom dodiru sa stvarnošću nuditi nove virtualne slike, temeljene na uzurpiranom vlasništvu nad informacijama. Svjesni svog kontinuiteta i zahvaljujući prividu da se sve može i da je sve dopušteno, i dalje će utjecati na sudbine ljudi, sve dotle, dok ih neka druga sila ne zaustavi. Bespoštedni rat koji “meka sila” vodi protiv Hrvatske jednom će se kao i svaki rat morati okončati. Što će iza njega ostati? Hoće li ruševine u potrebnoj “duhovnoj obnovi” imati tko popraviti? Prije odgovora na to pitanje nužno je utvrditi tko su i po kojim modelima medijski jurišnici ratuju protiv Hrvatske.
(nastavlja se)

Izvoliš 1lega.

Hvala , ali neke druge prilike, bude li je...Sada žurim nešto van, na neki izvid...