Bol sazrijevanja.

Od danas sam nova osoba i imam novi život. Odlučila sam da prije svega volim sebe. Mislim na sebe i mazim sebe. Vrijeme mi je. Zključila sam da uzalud trošim energiju na ljude koji to ne zaslužuju. Možda ne zaslužujem ni ja, ali to sam ipak ja, svoja ja i neću da me išta skrene s puta. Prvih pola stoljeća dala sam ljudima oko sebe. Drugih pola stoljeća je moje!

lol i sad si na 1/2 puta do 100-te :) evo, ja sam izvukla sve naše ljetne stvari iz ormara, oprala ih, suše se.... osjećam se fantastičnno... kad očistiš život od suvišnih stvari, vrlo jasno ti se pokaže ona prava stvar - ti sama sebi :)

e dobro ruza kaze nema sta:)

treba očistiti i život i ormare s vremena na vrijeme :) baciti stare stvari, ne gomilati smeće u sebe (i ormare) ... živjeti protočno, a ne zatvarati i sebe (i ormare) :)

tako je bravo maco, i ja sam na sličnome putu :)

Draga, to si odlučila još prije desetak dana!!! Dobro, treba proći neki prijelazni period:)

Hm, da, mislim da to treba i učiti, ako nisi rođen s tim:(

Da, treba učiti i sazrijeti. A treba te nešto i zviznuti po glavi da ti konačno vijuge prorade. Mene je zviznulo. I to dobro. Sva sreća da imam tvrdu glavu. Jedino me zabolio želudac. I to gadno. Jedno je znati što moraš, a drugo je kada te život prisili da to konačno i učiniš. Ne možeš se davati do zadnje stanice tijela. Treba nešto ostaviti za sebe. Zapravo, beliku većinu treba ostaviti za sebe.

kad ljudi dođu do ponora, onda se mijenjaju... to je radikalna promjena... a ona promjena.. daleko prije ponora.. to je zdrava promjena :)

hmmmm!..želim ti sreće i istrajnosti u tom procesu.
Po meni je to najveći poduhvat,mijenjati sebe.
Ajde,budi tako dobra i javi što si učinila po tom pitanju...:-)
...nije da sumnjam u tvoj uspjeh ali rekla bih da te prohujalih pola stoljeća malčice demantira.

Najgore je to što ideš prema ponoru i praviš se da ne vidiš da je pred tobom. Mislila sam da su svi ljudi dobri i nesebični u svojoj biti. Treba sam sebi priznati da nisu. Sebični su. Često do krajnosti. Ne gledati u njima tek rođenu, nevinu djecu, već ono što su postali.

Da, tih pola stoljeća me demantira. Točno. Spadam, odnosno, spadala sam u one koji ne priznaju poraz već uporno hoće dokazati da se može uspjeti. Čak i u nečemu u čemu nije nitko. I onda sam pukla. Mjesec dana nakon svog 50-og rođendana. Izgleda da mi dugo treba da sazrijem. A i pomoć sa strane. Da me netko žestoko zdrma pa da siđem s oblaka. Mjerili su mi IQ. Respektabilno. Jako. Ali da mi netko izmjeri emocionalnu inteligenciju - padam kao kruška. Emocionalni idiot.

Da li bi vam bilo dosta da vam kažem da sam više od dvadeset godina pokušavala spasiti brak? Ima li još koja glupača kao što sam ja?

O, da draga, ima nas. A ima i onih koje će to tek shvatiti!

ne, ti nisi glupača.. ti si vrlo poštena osoba, ispravna, iskrena, nesebična i empatična--- previše.. sad je došlo vrijeme da sa svojih 50 konačno imaš onih svojih 31 i kreneš u život otvorenih očiju... pri tome ne mislim niti na IQ niti na EQ.. mislim na tebe... sad je vrijeme :) neke žene kasnije dozrijevaju... :) deja vu :)

...gotovo da se sramim priznati,ali ima "glupača" koje 20 god. spašavaju utopljeni brak!
...ali nije to ni tako loše!..naime,zadovoljstvo koje nastupi kada shvatiš da nemaš više daha za tog utopljenika je prava nirvana!!...sve ostalo kreće sa više elana...:-)

draga moja............
cestitam na odluci.......
i ja to pokusavam godinama
aliiiiiiii nesto mi bas i neide
al ono znam da nikom necu dopustiti da mi unistava zivot
jer ovo je moj zivot
i zelim ga zivjeti
vjerujem da cemo obje uspjeti
pozzzzzzz!!!!!!!!!!!!!!!!!