Emerald forest

Nije potrebno tugovati , ni otići, ni Tvoje slike i poruke - spaliti . Nije potrebno reći zbogom , niti okrenuti glavu od sunca i ljudi ... Nema suza , nema bola , ni žaljenja ni tuge ... Kao more u rano jutro , tišina; niti vala , nit da se površina namreška od povjetarca . Ne sanjam Te više ! Sve one snove sivih i crnih ulica - bez Tebe . Ne tražim Te više , čemu to, ako Ti ne želiš biti nađena ?

Ležim navečer u krevetu , i nikakva misao o Tebi ne remeti mi san - a ne spavam . Ne žudim za Tobom , ni Tvoje predivna duge kose ne vijore na vjetru u mojim mislima . Ni oči pune topline i iskara ne sjaje u mraku , niti sjaja im se sječam . Te vragolaste usne , željne poljubaca , još više riječi ; ne ne želim ih ljubiti nježnim i vatrenim poljupcima .To tijelo žene i hod djevojčice , slika Tebe kako ulicom dolaziš ... Iz daleka sam Te po hodu prepoznao te davne godine , po hodu nježne srne koja bi htjela biti vučica .Ne davno sam zaboravio, koliko si se trudila od mene stvoriti ono što ja nikad biti neću. I ne boli me više, što nikad nisi vidjela , zašto Ti dopuštam da me učiš i mučiš. Što mi nisi dozvolila da Te volim onako kako ja znam , jer drugačije i da znam, nebih htio . Što si svaku moju lijepu riječ hvatala ,i kao krila leptira zdrobila prije nego do tebe dođu . Ne, ne sjećam se odsjaja na tvojim rukama , tolike lijepe riječi bez glasa slomljene; kad si shvatila - bilo je kasno .  

Jer... Umirao sam godinama, prognan tako daleko , a uvijek tu blizu Tebe . Žalila si me , ljutila se što drugu ne tražim , niti one što su me same slijedile , gledao nisam . Lutao ulicama gledajući za autobusima koji prema Tebi voze , zavidio suncu i mjesecu što Te gledaju svaki dan . Čeznuo sam i umirao u sebi , grizao bol i ogrtao se tugom , i gledao Tebe , tako lijepu - kako ideš drugom . Prolazile su godine , život ide dalje , živi se kako se može i mora , ali noću snovi uvijek istu okrutnu sjetu i čežnju nose . I da , nisam Te namjerno zvao , kako s Tobom da se smijem kad mi svaka riječ u grlu zastaje . kad sve one što želim , ne, ne smijem . I , nisam zvao , a sve je to u meni ostalo , u srcu i duši . I kidalo srce danju , i lomilo dušu noću ; i svi rekoše gle kako je to pristao čovjek , kako svima pomaže i svatkog sluša . Ah , da ... Crnilo u meni svakim je danom raslo , bez ljubavi duša vene , i svakog je dana bilo je manje . Manje je bilo i mene . I , nije se moglo više , ništa čovjeka na zemlji ne drži kad zaboravi ljubav i radost. Nema te bolesti što ubija kao sjeta ! I , da dođoh na rub tog crnog svijeta , nisam žalio , čemu ? 

Zauvijek princeza mog srca , a kraljica nikad nećeš biti . I nikad nećeš znati koliko mi je hladno u njenom zagrljaju , kako svaki poljubac boli , kako me kidaju njeni dodiri . Molim Te , bar mi se nekad u snu prikradi , i ljubi me - snena . Neka me jutro više nikad ne budi , što da gorčinu svaki dan gutam ? Još jedan njen osmjeh , da mi život nudi ... I DA SE SMIRIM - DA VIŠE NE LUTAM !

mašta ili stvarnost.. nije važno.. približio si nam dušu i ja vjerujem da si čovjek koji zna voljeti. i naravno, sreću ti želim:)